Jednostavno, ne možeš imati sve...

(by anna)





Jedno od nepisanih životnih pravila jeste da jednostavno ne možeš imati sve. Da li je to neka vrsta kolektivnog prokletstva, jer kad bi svi sve imali, šta bi ostalo? Ovako smo svi kao neki dresirani psi koji pred sobom imaju nevidljivu kost koju podiže sve više i više neka nevidljiva ruka...a mi skačemo i skačemo u težnji da je konacno zgrabimo...I uvijek ima onih koji nikada ne zagrizu tu kosku...Vec skaču i dalje...Koliko god nam se činilo da neki ljudi iz našeg okruženja imaju sve, dobar posao, novac, zdravlje, ljubav svoga života...vode po nama običnim posmatračima savršene zivote...ubijeđena sam da ni takvi ljudi nisu sretni i zadovoljni u potpunosti...Uvijek ima nešto što im nedostaje da bi bili baš u potpunosti sretni...

U većini slučajeva se osjećam baš kao na ovoj slici...balansiram. Ok, ne ide mi trenutno u ljubavi, ali hej, imam posao! Ili, ok, ne mogu si priustiti odlazak i na zimovanje i na ljetovanje, ali sam zato zdrava...samoj sebi pronalazim i razočarenje i utjehu, samoj sebi sam tumač svih životnih situacija mi, ponekad pronalazim i prednosti i nedostatke ali uporno se trudim pronaći opravdanje vlastitog života.. zašto uvijek mora biti situacija ili-ili?! Ili ljubav, ili posao ili zdravlje, ili harmonija u porodičnom životu…Obično jedno funkcioniše besprijekorno. Ponekad I dvoje. Ali sve u kompletu, nikada. I onda se jos trudiš biti zahvalan jer zamisli da nemaš ni jedno...a u biti jedno bez drugog i nema nekog smisla...Samo što toga čovjek postane svjestan tek kad izgubi …posao, ljubav svog života ili zdravlje…

Uvijek pomislim, kad smo sretni (mozda je bolje napisati, kad smo svjesni toga da smo sretni) zašto nikada ne zastanemo I upitamo se “Zašto li sam ja zaslužio/la da budem ovako sretan/a?” Onog momenta kad krene nizbrdo, jedino pitanje koje nam se vrzma po glavi je “ Zašto sam ja ovo zaslužio/la?” Nezahvalni smo. U prirodi nam je da uzimamo stvari zdravo za gotovo…I što je jako interesantno, slabo učimo na svojim greškama…gotovo nikako. Jer čim nam ponovo krene u životu tako jednostavno zaboravljamo da nas je bilo sta tištilo, mucilo I morilo…jer, hej, sretni smo ponovo I samo to je bitno….generalizujem ali jasno da govorim iz svog iskustva. Ja sam ista takva.

Praveći hijerarhiju bitnih konstanti u životu, shvatila sam da bez ljubavi ništa na ovom svijetu nema opravdanje. Uspjeh na poslu ti dođe kao da jedeš neslano jelo, kao da se mirišeš omiljenim parfemom, koji je odjednom bez mirisa…živis život, ali taj život niti ima okusa niti mirisa niti boje….Bez ljubavi si kao stvorenje koje egzistira zato što mora, jer osim ako nema suicidnih misli, nema drugog izbora I ne može tek tako ispariti sa planete Zemlje…I onda se pitam, kako živjeti život, bez ljubavi? Ne želim da se naviknem na ovaj osjećaj. Da se pomirim sa njim, da ga prihvatim kao konstantu…

A opet kad posmatram kroz prizmu ne-imanja-zdravlja, osjetim da sam pretjerala, jer zdravlje je ipak najvažnija konstanta u našim životima…ljubav je tu samo kao ukras…ukras bez kojeg ne možeš doduše, ali opet samo ukras...

---

08:29 - Komentari (29)

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.