Tekstovi:
1. Utemeljenje ateizma i religije
2. Racionalnost ateizma i religije
3. Čemu animozitet između ateista i vjernika?
4. Je li Bog proizvod ljudskog uma? (Feuerbach)
5. Što je bilo prije Boga?
6. Je li Isus Krist povijesna osoba?
7. Je li Isus Krist povijesna osoba? (2)
8. Hoće li znanost dokazati da Bog ne postoji?
9. Friedrich Nietzsche i religija
10. Činimo li dobro samo zbog Božje kazne?
11. Pretjeruje li Crkva u pogledu seksualnosti?
12. Je li Trojstvo politeizam?
13. Je li kršćanstvo sinkretistička religija?
14. Kako je Crkva birala evanđelja?
15. Zašto poslanice ne sliče evanđeljima?
16. Je li starozavjetni Bog zao?
17. Paradoks kamena
18. Zašto je Katolička crkva griješila kroz povijest?
19. Što Bog hoće?
20. Što bi bilo kad bi čovjek bio besmrtan?
21. Jesu li kršćani većinom neinteligentni?
22. O celibatu i ređenju žena
23. Zašto se Biblija različito shvaća?
24. Je li biblijsko izvješće o stvaranju pogrešno?
25. Što poručuju Adam i Eva?
26. Bog i evolucija
27. Evolucija i kršćanski fundamentalizam
28. Evolucija i ateistički fundamentalizam
29. Kakav je odnos religije i znanosti?
30. Zašto Crkva ne raspodjeli svoja bogatstva?
31. Kršćanska etika i ateistički humanizam
32. Potječe li kršćanstvo od Esena?
33. Je li Crkva desničarska organizacija?
34. Ima li u Bibliji grešaka?
35. Kršćanstvo i društvene promjene
36. Marxova kritika religije
37. Kršćanstvo i socijalno pitanje
38. Jesu li Židovi iskrivili izvorno kršćanstvo?
39. Albert Einstein i religija
40. Ispovijest vjere
41. Zar Bog kažnjava potomke zbog grijeha predaka?
42. Zašto Isus nije ukinuo ropstvo?
43. Psihologija i religija
44. Po čemu je Stari zavjet nadahnutiji od grčkih filozofa?
45. Kršćanstvo i žene
46. Kada se Isus rodio?
47. Kršćanstvo i marketing
48. Tko je Jahve?
49. Smiju li katolici kritizirati Crkvu?
50. Apsurd Isusovih prispodoba
51. Povijesni Isus i Krist vjere (1)
52. Povijesni Isus i Krist vjere (2)
53. Povijesni Isus i Krist vjere (3)
54. Značenje Marije danas
55. Drugi vatikanski koncil
56. Koncilska i pretkoncilska Crkva
57. Pojmiti Boga
58. Concilium
59. Religija iz straha i koristi
60. O molitvi i Božjoj intervenciji
61. In memoriam: Edward Schillebeeckx
62. Što znači da je Isus Sin Božji
63. O Uskrsu
64. O Tijelu Kristovu
65. O Uzašašću
66. Matteo Ricci i inkulturacija kršćanstva
67. Teološki All Stars Team
68. Obraćenje biskupa Romera (1)
69. Obraćenje biskupa Romera (2)
70. Obraćenje biskupa Romera (3)
71. Ekskluziva o Schillebeeckxu
72. Redemokratizacija Crkve
73. Uvod u kršćanstvo
.................................................................


Free counter and web stats


Responder blog banner

31.03.2010., srijeda

O Uskrsu

Vjerovati u Boga znači vjerovati da stvarnost u kojoj živimo ima svoj temelj i cilj, da u konačnici nismo prepušteni kaosu i ništavilu, već da na kraju postoji smisao. Upravo je Uskrs blagdan tog smisla, slavlje uzdignuća nad ništavilom, otkrivenje da patnja i smrt nisu apsolutni svršetak, da nepravda i zlo nemaju posljednju riječ. To je blagdan vjere u to da je Bog vjerni Bog, da on svoje "da" životu ne povlači, već je vjeran u smrti i s onu stranu smrti.

Ta radosna vijest objavljena nam je po Isusu Kristu. Međutim, mi tu vijest često pogrešno artikuliramo, upadamo u zamku banalizacije. Želeći si zorno predočiti događaj uskrsnuća zaboravljamo da je tu ipak riječ o nečem što je nemoguće oslikati, predočiti i objektivirati. Kada bismo događaj uskrsnuća mogli iskazati pojmovima i predodžbama iz našeg života tada tu i ne bi bila riječ o jednom posve drugačijem životu. Ljudski je pokušati si dočarati stvarnost uskrsnuća, ali ne treba smetnuti s uma kako su sve te predodžbe ipak ograničene, te se u najboljem slučaju može raditi o metaforama i slikama.

Obasjani križ

Tako npr. kada kažemo da je Isus uzašao na nebo to ne znači da je prolazio kroz slojeve atmosfere, već je nebo slika Božjeg životnog prostora, ne neko mjesto već način bitka. To da Isus sjedi s desne Ocu ne znači da je zauzeo svoju stolicu, već je to tradicionalna slika iz starozavjetnog psalma 110. koja iskazuje vjerovanje da je Isus uveden u nebesko, Božje dostojanstvo. Isto tako, kada kažemo da vjerujemo u uskrsnuće tijela tada se ne misli na fiziološki istovjetno tijelo, na očuvanje molekularne strukture, već u smislu novozavjetne "soma" misli se na istovjetnu personalnu zbilju, ono isto Ja sa svom svojom poviješću.

Na slične zamke vjerovanja upozorava Karl Rahner (članak "Crkvena kristologija između egzegeze i dogmatike") kada piše: "U času kad pustimo da se mrtvac ponovno vrati u našu biološki uvjetovanu vremenitost, pomislili smo nešto što s Isusovim uskrsnućem nema apsolutno nikakve veze, a ni za nas ne može imati nikakvo spasenjsko značenje Uskrsnuće mora izraziti upravo ovo: Taj čovjek s tom sudbinom, naizgled apsolutno negativnom, stvarno je došao k Bogu kao on osobno, sa svojom poviješću, a ne ovo: Još se jednom izvukao iz neugodnosti i opet je tu gdje i mi. Uzmemo li u obzir da to nije popuštanje demitologizirajućem načinu razmišljanja modernoga duha, već samorazumljivo pripada sadržaju dogme, da inače dogma uopće ne bi imala nikakva kršćanskog smisla, tada je po sebi razumljivo otuda, a ne polazeći samo od današnje egzegetske kritike, kako su pitanja, je li se moglo Uskrsnuloga dodirnuti, je li on mogao jesti itd., apsolutno drugorazredna, i to ne samo stoga što nam danas tako odgovara, nego stoga što to pozitivno zahtijeva prava stara dogma. Onaj koji je postigao konačnost svoga bitka, ne smije biti podložan našoj materijalnoj promjeni, ne smije biti u vremenitosti, kakva je naša, ne smije ovisiti o drugim fizikalnim pojavama, temperaturi, mogućnosti dodira itd."

Ono što Rahner želi reći jest da nam valja prepoznati ono bitno na što smjera poruka o uskrsnuću, a ne u prvi plan stavljati neka prijeporna pitanja koja su zapravo rubna. Naime, dok najranija novozavjetna predaja (pretpavlovska i pavlovska) o Isusovom uskrsnuću govori uz minimum informacija i bez ikakva opisa, kasnija predaja (Matejevo, Lukino i Ivanovo evanđelje, kao i dodatak Markovu evanđelju) iz teoloških i apologetskih razloga donosi sve znatnije preinake i proširenja. Te zaključke koji proizlaze iz povijesno-kritičke interpretacije izvješća o uskrsnuću suvremena teologija danas općenito prihvaća, pa ih nalazimo u Suvremenoj katoličkoj enciklopediji i kod drugih relevantnih autora koji uvažavaju novovjekovna egzegetska otkrića.

U kasnijim novozavjetnim spisima, koji nastaju 40-ak i više godina nakon Isusa, se često ono što je u Crkvenoj praksi prije njih već postojalo pripisuje djelovanju i nalogu samog Isusa, iako nije riječ o izvorno njegovom djelovanju i nauku već o nečemu što se u ranoj Crkvi razvilo neposredno nakon njega. Time se željelo istaknuti kako crkvena praksa proizlazi iz Isusova nasljedovanja. Iz tog teološkog razloga se kod Mateja Isusu pripisuje nalog misije među poganima, kod Ivana se utvrđuje Petrovo prvenstvo, dok Luka iz apologetskih razloga protiv spiritističke interpretacije uskrsnuća naglašava da Isus nije utvara, da ima meso i kosti, te da čak jede pečenu ribu. Iako Pavao u ranije nastalim tekstovima govori o "duhovnom", nepredočivom uskrslom tijelu, Luka će, kao što je to čest slučaj u evanđeljima, protumačiti događaje na svoj način kako bi izrekao poruku relevantnu za svoju sredinu. Sličan je slučaj i u Ivanovom evanđelju gdje se slikom Tome koji stavlja ruku u Isusov probodeni bok suočava sa sumnjom koja je bila prisutna u zajednici, te se daje poruka o blaženosti onih koji nisu vidjeli a vjeruju.

Također, prepoznavanje Isusa kao Mesije rezultiralo je time da se u njegovu životu počinje tražiti ostvarenje starozavjetnih slika, pa odatle vjerovanje da je do uskrsnuća došlo trećeg dana, kao i anđeoske poruke prvim svjedocima koje su oblikovane prema starozavjetnim epifanijskim pripovijestima. Jednako tako, dokaz praznog groba se u ranijoj predaji nije koristio kao argument za uskrsnuće, pa je za zaključiti kako je i tu riječ o kasnijem teološkom proširenju koji je trebao poslužiti kao znak identiteta, potvrda da nije uskrslo neko nebesko biće već konkretni čovjek, Isus iz Nazareta.

Uskrsnuće Kristovo
I umjetnički prikazi uskrsnuća prvenstveno žele istaknuti
kako je Isus onaj koji je uskrsnuo, a ne da je
uskrsnuo upravo na način kako se na njima prikazuje


Još jedno događanje koje vrijedi izdvojiti kod izvješća o uskrsnuću jesu ukazanja uskrslog Krista. Njih ne treba shvatiti kao Božje uplitanje odozgo i obvezivanje ljudi na vjerovanje. To nisu bili događaji nasilja nad čovjekom koji automatski isključuju svaku sumnju. Naprotiv, to su događaji objave, poziva i poslanja onima koji su otvoreni Božjem pozivu. Takav poziv nije objektivno povijesno utvrdiv, jer tada on ne bi niti bio Božje djelo, već se on prihvaća vjerom. Zato u različitim novozavjetnim knjigama i nailazimo na različita izvješća o ukazanjima, ovisno o plodu ukazanja na koji su autori željeli ukazati. Jednako je tako zamjetljivo da vidjeoci Isusa najčešće ne prepoznaju odmah već im se postepeno otvaraju oči duha. No, unatoč svoj raznovrsnosti izvješća o uskrsnuću i ukazanjima, ono ključno što nam ona žele potvrditi jest da Isus živi novim životom, po Bogu i s Bogom.

Hans Küng ("Biti kršćanin") vjeru u uskrsnuće definira "ne kao neki dodatak vjeri u Boga, već radikalizaciju vjere u Boga: Vjera u Boga koja ne staje na pola puta, već dosljedno ide do kraja. Vjera u kojoj se čovjek bez strogo racionalnog dokaza, ali s posve umnim povjerenjem, pouzdaje u to da je Bog početka također i Bog kraja, da je, kao što je Tvorac svijeta i čovjeka, jednako tako i njihov Dovršitelj."

S ovim mislima, želeći da vas pogled na uskrslog Isusa ohrabri pouzdanjem i nadom koja će vas nositi kroz život, želim sretan Uskrs svim dragim čitateljima.


- 09:39 - Komentari (17) - Isprintaj - #

10.03.2010., srijeda

Što znači da je Isus Sin Božji?

Čovjek se može izraziti samo ljudskim jezikom. Taj jezik je određen i limitiran ne samo fiksiranim značenjem pojmova i ograničenim vokabularom, već i kulturološkim tendencijama. Kršćanstvo je rođeno u židovskoj kulturi, ali se ubrzo prenijelo u grčko-rimsku kulturu koja ga je snažno obilježila. Nama suvremenim ljudima terminologija i nazori tih kultura nerijetko nisu bliski. No, u pokušaju razumijevanja često ne odolimo napasti pojednostavljivanja i banaliziranja. Tada terminologiju i nazore tih stranih kultura jednostavno preslikamo u svoje vrijeme, ne pitajući se što su zapravo onodobni ljudi željeli izraziti definicijama koje su donijeli.

Isusov nastup

Iz tog razloga nam se danas kršćansko gledište o Isusu kao Božjem sinu s jedne strane čini prilično apstraktnim, čak i legendarnim, jer ga je lakše povezati sa starogrčkim politeizmom nego s jednim Bogom u kojeg kršćani vjeruju. Ne uviđa se razlog da bi povijesni Isus bio više od običnog čovjeka, eventualno proroka. S druge strane, kako upozorava poznati teolog Karl Rahner, mnogi kršćani na suprotan način banaliziraju tu formulu vjere i Isusa jednostavno poistovjećuju s Bogom, iako nije kršćanska vjera već je u povijesti osuđeno kao hereza monofizitizma. “Prosječan kršćanin je“, tvrdi Rahner, “još uvijek napola ili sasvim monofizit, premda poznaje i ponavlja dobre formulacije katekizma. Za tog pravovjernog 'normalnog potrošača' Isus je ipak još prečesto i prejednostavno u neobično nesvjesnom, ali krivom identitetu jednostavno Bog, koji se na čudan način služi instrumentarom Isusova 'čovještva' kao uniformom, da bi se ovdje kod nas učinio 'primjetljivim'.“ (članak “Crkvena kristologija između egzegeze i dogmatike“, u “Teološki spisi“, FTI, Zagreb 2008.).

Uočavanje nekih zanimljivih odrednica koje su oblikovale tu formulu vjere o bogosinovstvu pojasniti će nam što se zapravo iza nje skriva. Pritom svakako treba poći od samog Isusa. Značajno je za primjetiti kako se on u svom nastupu uopće nije vezao uz kristološke ili neke druge formule i norme. Nije se bavio dubokoumnim spekulacijama kao grčki filozofi ili mistici, niti učenom zakonodavnom kazuistikom kao židovski rabini ili muslimanski uleme. Govorio je u općerazumljivim, jednostavnim izrekama, kratkim pripovijestima i usporedbama iz svagdanjeg života. A u središte svoga naviještanja ipak nije stavljao svoju osobu, svoju ulogu i dostojanstvo, nego Boga, tj. Božje kraljevstvo i Božju volju koju čovjek treba ispunjavati u službi svojim bližnjima.

Isus nije govorio na način kasnije teologije niti je kao veliku tajnu naviještao da je Bog jedna narav u tri osobe, a on sam jedna osoba ali s dvije naravi, kako će to 451. godine proglasiti Kalcedonski koncil. Samo na jednom mjestu u cijelome Novom zavjetu jasno se potvrđuje da su Otac, Sin (Riječ) i Duh "jedno" (1 Iv 5,7 – "Jer troje je što svjedoči na nebu: Otac, Riječ i Duh Sveti; i ta trojica su jedno"), a upravo to mjesto ne nalazi se u starim rukopisima Novoga zavjeta. Ono se naime, iako je njegovu autentičnost isprva branila rimska Kongregacija za nauk vjere, danas općenito drži krivotvorinom nastalom u 3. ili 4. stoljeću u sjevernoj Africi ili u Španjolskoj, te se ne nalazi u suvremenim prijevodima Biblije.

Postavlja se stoga pitanje kakav je onda bio Isusov odnos prema Bogu. Raspravljajući o tome ne smije se zaboraviti da je Isus bio Židovi, te je time već fenotipski bio mnogo sličniji današnjem palestinskom Arapu nego svim našim zapadnim ili bizantskim likovima Isusa. Taj židovski Isus, kao i današnji musliman, teško da je mislio poljuljati vjeru u jednoga Boga - prvu zapovijed! "Zašto me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini!" - tako je reagirao kad su ga oslovili s "dobri učitelju" (Mk 10,18).

S druge strane, Isus je nedvojbeno ipak živio i naviještao Božju blizinu na jedan za Židove netipičan način. On je govorio, molio, borio se i trpio iz iskustva Boga, Božje prisutnosti, Božje izvjesnosti, zapravo iz jedinstva s Bogom kao svojim Ocem. Današnja povijesno-kritička egzegeza se slaže u tome da Isus titulu Sina Božjega nije rabio za sebe. Ipak, njegovo pravo nadilazi pravo proroka utoliko što je upotrijebio Božji autoritet (naročito glede zakona i oprosta grijeha). Ovdje, u njemu, postalo je vidljivim nešto "više od Mojsija", više od proroka. Nije samo propovijedao nego je i prakticirao oprost grijeha, propitivanje svih posvećenih tradicija i poredaka, rušenje svih granica medu čistim i nečistim, pravednim i nepravednim. Nije čudo što je zbog toga optužen za huljenje na Boga, osuđen i pogubljen.

Pogubljen

Tek poslije njegove smrti, kada se na temelju doživljaja uskrsnuća smjelo povjerovati da nije ostao u patnji i smrti, nego da je primljen u Božji život vječni, "uznesen" k Bogu, svomu Ocu, zajednica vjernika počela je za njega rabiti titulu "Sin" ili "Sin Božji". To se isprva nije dogodilo u grčkoj kulturi te stoga Isusa ne možemo jednostavno smatrati jednim od velikana koje je antika po svom običaju proglasila bogom. Naprotiv, Isus se prvo naziva Božjim Sinom u židovskoj kulturi. Budući je on Boga zvao svojim "Ocem" taj naziv mu je logično i dan. Kao što je u Bibliji kralj Izraela postavljen za "sina Jahvina" stupanjem na prijestolje (Ps 2,7; 89,27; 2 Sam 7,12-16), tako je za prve kršćane bilo s uskrsnućem i uzašašćem Raspetoga. Tada on u punom smislu postaje iščekivani Mesija. Dakle, tu nema traga fizičko-seksualnom rađanju kao kod grčkih bogova i polubogova, već je riječ o tome da je Isus od Boga potvrđen i ovjerovljen.

U jednoj od najstarijih, pretpavlovskih ispovijedi vjere u uvodu Poslanice Rimljanima kaže se da je Isus: "...postavljen Sinom Božjim ... uskrsnućem od mrtvih" (Rim 1,4 ). Jednako tako, u Djelima apostolskim (13,33) se kaže da je Bog uskrisivši Isusa ispunio obećanje iz Psalma (2,7) o ustoličenju: “Ti si sin moj, danas te rodih“. Dakle, time se u Djelima apostolskim ne misli na Božić, nego na Uskrs kao na dan rođenja Sina Božjeg. Stoga ono što se u Novome zavjetu izvorno misli pod bogosinovstvom nije podrijetlo, nego postavljanje u pravni i politički poredak u starozavjetnom smislu. Ne misli se na fizičko bogosinovstvo (što mora pobuditi asocijacije na općenje bogova sa zemaljskom ženom), nego na to da je Bog izabrao i opunomoćio Isusa.

Židovsko shvaćanje bogosinovstva se dakle baziralo na funkciji i značenju Isusa kao Božjeg izabranika i našeg spasitelja. Nasuprot tome, usred iseljavanja kršćana iz Palestine nakon rimskih razaranja i širenjem kršćanstva u helenističku kulturu, dolazi u skladu s odrednicama te kulture do pomaka naglaska od funkcije na prirodu. Pitanja odnosa Isusa s Bogom, njihove istobitnosti i broja naravi bila su za židovsko poimanje irelevantna, no u helenističkoj kulturi oni dolaze u središte pozornosti. Isto tako, židovsko razumijevanje bogosinovstva u smislu starozavjetnog postavljanja na vlast u helenističkoj kulturi postaje nerazumljivo, pa se bogosinovstvo shvaća kao postojanje od iskona. Isus se kao Božji sin sve više stavljao na istu razinu bitka s Ocem, što je moralo izazivati sve veće poteškoće. Jer, što se više u nezamislivo složenoj povijesti dogmi pokušavalo helenističkim prirodnim kategorijama definirati ovaj odnos Sina i Oca, toliko je bilo teže pojmovno zajedno misliti vjeru u jednoga Boga i bogosinovstvo, a pritom ujedno iskazati razlikovanje Božjega Sina od Boga i njegovo jedinstvo s Bogom. Tako se odnos Oca, Sina i Duha sve više pretvarao u "mysterium logicum", u kojem je proturječje jedinstva i trojstva prevladano više verbalno, pomoću pojmovnih distinkcija (tvrdnja da postoje tri naravi u jednoj osobi), nego stvarno.

Trojstvo

Proces Isusove “divinizacije“, koji je vidljiv već u Novom zavjetu, o čemu smo govorili u tekstovima o Povijesnom Isusu i Kristu vjere, bio je za prve kršćane legitiman način da se Isusov nauk prilagodbom izričaja navijesti drugoj kulturi (inkulturacija). No, takvo grčko poimanje Sina Božjega moralo je kao posljedicu imati postupno eliminiranje iz sjećanja na njega svega onog što je bilo previše ljudsko (emotivna stanja poput uzbuđenosti, sažaljenja i ljutnje), a što više ne nalazimo u kasnijim slojevima evanđeoske predaje. Jednako tako, Isusu se pridaju osobine prikladne Božjem sinu, kao što su djevičansko rođenje ili jednakost s Bogom. Tu evanđelisti ne koriste povijesni govor, već teološke konstrukcije.

Dok je u kasnijem četvrtom Evanđelju pod helenističkim utjecajem Isus primjerice mogao govoriti o slavi koju je imao u Boga prije postanka svijeta (Iv 17,5), što danas ni konzervativni egzegeti ne priznaju kao riječ povijesnog Isusa, prva tri evanđelja ništa ne znaju o Isusovoj preegzistenciji, a najstarije Markovo niti o bezgrešnom začeću. I dok četvrto Evanđelje sve do križnoga puta uzvisuje Isusa gotovo kao kakvoga boga, iako je razlika spram Boga ipak jasna, prema sinoptičkim evanđeljima Isus je još u potpunosti Sin čovječji koji trpi, po kojemu djeluje Bog. Naročito su u tom smislu značajni govori iz Djela apostolskih, gdje Luka koristi staru građu iz predaje koja Isusa potpuno podređuje Bogu. Jasno se govori o Isusu kao Božjem sluzi i Božjem izabraniku, Bog djeluje po njemu, Bog je bio s njim, bio je ubijen prema Božjem planu, ali Bog ga je uskrsnuo iz smrti, učinio Gospodinom i Kristom te, kako smo već citirali, postavio za Sina Božjega.

Bila je to svojevrsna zla sudbina što je Crkva u nastajanju gotovo posve odstranjena sa svoga materinskoga tla, pogotovu nakon potpunog razaranja Jeruzalema pod carem Hadrijanom 132. godine i pošto su svi na kršćanstvo obraćeni Židovi izbjegli na istok. Crkva Židova, koja je postala Crkvom Židova i pogana, sada je postala Crkvom (helenističkih) pogana. Malobrojni obraćeni Židovi koji nisu htjeli sudjelovati u razvoju helenističke Crkve i njene sve naglašenije kristologije bili su žigosani kao heretici, kao primjerice ebioniti, koji su prema povjesničaru Crkve Euzebiju prihvaćali Isusovo bezgrešno začeće, ali su odbacivali njegovu vječnu preegzistenciju. Kasnije će pod utjecajem tog istog vjerovanja nastati i islam.

Pod prevladavajućim grčko-rimskim utjecajem Crkva je pak svoja novoshvaćena vjerovanja sve detaljnije utvrđivala i dogmatizirala. Naime, grčko-rimsko okruženje u kojem se kršćanstvo našlo po izlasku iz judaizma nije tek oblikovalo novi smisao bogosinovstva, već ga je utemeljilo na učvršćenim, dogmatskim, osnovama. Jer, grčki je smisao za filozofiju i estetiku, za uglađen jezik i harmonično oblikovanje nauka, ali grčko je i intelektualiziranje vjere, izraženo u dogmatiziranju, u često pretjeranoj spekulaciji i neplodnoj pojmovnoj mistici. Rimski je smisao za normu, zakon i organizaciju, tradiciju i jedinstvo, za korisno i praktično, no rimske su i djelotvorna politika sile i autoritarne metode upravljanja sve do religije, rimski su upravo tradicionalizam, juridizam i trijumfalizam, koji se neprestano pojavljuju u definiranju. Još na Drugom vatikanskom saboru biskupi su protestirali protiv svega toga, a Ivan XXIII. već je u vrijeme pripreme Sabora zabranio svako dogmatiziranje, posve drukčije od svog prethodnika Pija XII., koji je u definiciji jedne marijanske dogme vidio vrhunac svog pontifikata.

To novo shvaćanje bogosinovstva i dogmatiziranje tog shvaćanja je bilo u skladu s kulturom u kojoj se Crkva našla, ali se razlikovalo od izvornog Isusovog navještaja, pa zato takve tendencije ne možemo smatrati apsolutnima, već nam i nadalje ostaje stalna zadaća da Isusov lik predstavljamo u okviru suvremenih ideja i jezika. To znači da se danas ne treba odricati definicija koje nam je u naslijeđe ostavilo helenističko kršćanstvo, ali je potrebno kristologiju promišljati na daljnji način, u okviru datosti kojima je naša kultura određena. Pritom je polazna točka uvijek povijesni Isus, i kao što je helenizam povijesnog Isusa želio predstaviti u svojoj kulturi i očuvati vjerovanje od zabluda, ta ista zadaća je pred nama danas. Jasno je kako bi pogrešno i paradoksalno bilo ne poduzimati taj korak pod izgovorom da se žele očuvati helenistički izričaji, budući su upravo oni i nastali u procesu inkulturacije kršćanstva u novu sredinu. No, pri današnjoj inkulturaciji u našu sredinu moramo uzeti u obzir danas znane egzegetske rezultate koji jasno ukazuju na to da Isus nikoga nije ispitivao o pravoj vjeri i o ortodoksnom ispovijedanju. On od ljudi nije očekivao teorijsku refleksiju, nego praktičnu odluku. Umjesto ortodoksije tražio je ortopraksiju. I inače židovstvo, baš kao i islam, a još manje npr. hinduizam i budizam, nije poznavalo poriv da se u razumijevanju vjere sve što točnije definira, ograniči. Ta nezdrava potreba da se u vjeri što više ''dogmatizira'' odnosno zakonom dekretira je kršćanski, točnije grčko-rimski specijalitet.

Pantokrator
Isus Pantokrator (grč. Svevladar) – primjer razvijene kristologije

Možemo zaključiti da je izvorno značenje titule, ili bolje rečeno poslanja, Sina Božjega u tome da je Isus cijelim svojim životom, u svim svojim govorima, naviještanjima, postupcima, sudbini, u svojoj cijeloj osobi naviještao, manifestirao i objavljivao Božju riječ i volju. Drugim riječima, Božja riječ i volja primile su ljudski lik. Dakle, u Novome zavjetu govori se o jedinstvu spoznaje, htijenja, djelovanja i objave između Boga i Isusa. On je skinuo koprenu s Božjeg lica, omogućio čovjeku da upozna Boga, kako se to otvoreno formulira još u kasnom četvrtom Evanđelju (Iv 17,3).

To je dakle ono izvorno kristološko vjerovanje koje je k nama došlo obilježeno terminologijom i silnicama grčko-rimske kulture. Ono osnovno što su prvi crkveni koncili koji su se bavili kristologijom (u Niceji, Efezu i Kalcedonu) svojim jezikom željeli reći jest da vjerovati u Sina Božjega znači vjerovati u objavu Boga u čovjeku Isusu iz Nazareta. Osoba koja je u svom životu prihvatila tu istinu i za koju je Isus apsolutno mjerilo vrijednosti, može se u punom smislu smatrati kršćaninom. Za razliku od toga verbalno ispovijedanje dogmatskih izričaja bez da ih se razumije i, još važnije, u praksi živi nasljedovanjem Isusa, samo po sebi ne konstituira kršćanstvo.

- 20:00 - Komentari (56) - Isprintaj - #

02.03.2010., utorak

Concilium - update

Ovdje ste mogli pročitati najavu izlaženja znamenitog teološkog časopisa Concilium na hrvatskom jeziku. Prvi broj je upravo izašao iz tiska, te je nakladnička kuća "Ex libris" započela primati pretplate. Za zainteresirane čitatelje ovdje prenosimo njihov poziv na pretplatu, zajedno s preporukom riječkog nadbiskupa Devčića i nadbiskupa vrhbosanskog kardinala Puljića.



Concilium tiskanica

Concilium tiskanica

Concilium uplatnica


- 15:18 - Komentari (15) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Lipanj 2010 (4)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (2)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (2)
Kolovoz 2009 (1)
Srpanj 2009 (1)
Svibanj 2009 (1)
Ožujak 2009 (1)
Veljača 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (1)
Studeni 2008 (2)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (2)
Kolovoz 2008 (1)
Srpanj 2008 (12)
Lipanj 2008 (12)
Svibanj 2008 (15)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga:
Blog Responder (eng. onaj koji pruža pomoć) je mjesto promišljanja o nekim teološkim temama koje se autoru čine zanimljivima. Ako nekome bude od pomoći ili ga tkogod nađe interesantnim, ispunit će svoju funkciju.

kontakt: responder.hr@gmail.com

Drugi o Responder blogu:
“Eto danas sam po prvi puta otkrio ovaj blog i 3h se nisam maknuo od njega, moram priznat da me se izrazito dojmio i na neka pitanja me je stvarno prosvjetlio, mogu samo da pohvalim autora i da mu dam potporu da samo tako i nastavi.”
"Svakako najkvalitetniji blog na ovu temu na čitavom hrvatskom webu."
Anonimac

"Htio bi reći samo da pratim redovito tvoj blog, neke tekstove i koristim u svome radu. Moram reći da je blog jedinstven i fantastičan. Mnogo se toga dobrog može naći i u komentarima."
Supek

“Čini se pomalo modernistički inficiran.”
Toma Blizanac

“Blog s katoličkim podvalama o evoluciji.”
ProtestantZg

“Tipičan primjer zlobnih laži o Isusovoj povijesnosti.”
My Exercises

"Skoro pa profesionalni antiateista i branitelj križa."
Pavaogc

“Hvala bogu što još ima mislećih bića, koji ne potiskuju bitna i goruća pitanja Crkve. Teme koje otvarate već dugo i predugo nas glođu i bojimo se da nas ne izglođu. Utješno je uočiti da nas more ista pitanja. Dao vam bog bistar um, zašiljeno pero, dar znanja i poseban dar da nam na ovakav način služite! Bog vas blagoslovio! Pišite nam!”
demokracija



Katkad svratim na:
Portali
→ Spiritus movens
→ National Catholic Reporter
→ Clerical Whisper

Progresivizam
→ Young Adult Catholics
→ The Progressive Catholic Voice
→ J. Cecil's Progressive Catholic Reflections
→ Vatican II Voice

Tradicionalizam
→ Toma Blizanac
→ Romancatholicism
→ Tradition in Action

Ekumenizam
→ Faith and Theology
→ The Piety That Lies Between

Tiskovine
→ Svijetlo riječi





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se