< kolovoz, 2011 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti


Image Hosted by ImageShack.us

Poklon od drage mi prijateljice Helix

pri_Mladenu
26.08.2011., petak
Drugačije gledanje

Sklad energije i materije I ne mogu se oteti čudu kojim um razotkriva sama sebe; kada misao tumačeći sebe otkriva granice moći svojih. Zar je sve ovo nemoguće?
I eto mene, tek kapi u moru tome. Kap ko kap, trajnost svoju ina, ali voda, kojom je sačinjena ostaje. Ishlapiti će, pa će ponovo nove kapi kondenzacijom nastati.
I gledam u čudu čudo ovo.
Tražim osnovu. Tražim razloge. Tražim smisao. Nastojim vidjeti vrijeme prije vremena. Vrijeme kada ne bje ništa. U namjeri toj shvaćam da i ta namjera s razlogom jest i u sustavu tom nastade. Nisam li krivo pretpostavio? Zar mora biti ono prije?
Nastade um potrebom održanja života. Tako u mene um moj vidi. Bila je potreba vidjeti i sačuvati se od zla, od pogibelji, od nedaća. Isprva je trebalo uočiti grabežljivca i uteći, da svoj život, sebe, se sačuva.
Vremenom postade vidljivo da opasnost često dolazi iz nekog prostora nevidljiva. Razvijao je um redove vrijednosti, jer u moru raznolikosti bila je potreba brzoga uočavanja opasnosti. Značilo je to pojednostavljivanje i zanemarivanje nebitnih stvari. Tako se razvijala selektivnost.
A um se razvijao, i kao takav gradio sustave održivosti. Osnova djelovanja mu bijaše tijelo u kojem i sam nastade.
U praktičnom beskraju vremenskom nastade carstvo uma. Njime doživljavamo svijet u kojem živimo.
Zaboravismo kojim razlogom nastade i koja mu je specijalnost. Saživjeli smo se sa njegovom neprikosnovenošću u predstavljanju svijeta i života. Eto, i sada se pitam: ‘Što je sve ovo?’ Tražim onim čime mislim da mogu. Da, a um moj postepeno razumijeva samoga sebe i svrhu svoga postojanja. Zašto se pitam to? Nije nesmisleno, jer ispravno viđenje stvara sigurnost ili put do nje, Nije li to iskonska potreba koja stvori um? Iskonska potreba?
Od kuda potreba očuvanja; očuvanja života? Kako to da stvarnost nije mnoštvo anarhičnih promjena? Pitam se, jer tako tražim viđenje?
Poznati nam svemir građen je materijom po pravilima ravnoteže. Narušavanje njeno ispravljaju procesi. To je tako suradnja materije i energije. Ta dinamička ravnoteža nositelj je života.
Ti procesi ispred su uma. Na njima on nastade.
Čuo sam često kako nije dobro dirati u to područje i da tako mnogi završe u umobolnicama. Uvijek je bilo onih koji plaše ljude slobodna uma. Mnogi i danas plaše svijet. Strah valjda vide kao iskonski poticaj opstanka. Ja gledam dalje. Tražim ispred uma i strahova održanja. Gledam svijet promjena koje čine ravnotežu postojanja.
Strah je nošen neznanjem i nemoći kojima se traži najkraći put; put manjega otpora.
Na navedenoj ravni otvaraju se nova viđenja. Viđenja koja nije lako objasniti. Ne idem ni kraćim ni duljim putevima.
U svijetu ravnoteže promjena energija ina izraziti značaj. Kako je mnogima nevidljiva i nedokućiva djeluje poput osnove čuda. Sa materijom ona čini jedinstvo svemira.
Kada sve tako prikazah mnogi, koji ovo čitaju, mogli bi se pitati: ‘A Bog, gdje je tu On?’ Ne sudite, dragi moji. Pokušajte sa ljubavlju. Ne idite samo raciom. Neznam jeste li primjetili da ni ja nisam išao samo racionalno. Čak možete iz svega isčitati svojevrsnu kritiku uma. Bila je to samokritika uma u traženju Istine. Kao da je to početak gledanja novim očima; očima kojima svijet drugačije izgleda. A o Istini još ću govoriri. Ona je u osnovi postojanja. S ljubavlju na putu Istine… :)

- 21:53 - Komentari (19) - Isprintaj - #
22.08.2011., ponedjeljak
Život je ljubav

Ljubav Puno se toga događalo u toj mojoj glavi. Kažu da je tamo mjesto na kojem se misli stvaraju i gdje se sav, nama poznat svijet, odražava. Na tome se mjestu tumači sve ono što nam sliku svijeta znači. Mogao bi, vođen time, reči da je tamo moj svijet; ono što svojetom smatram i kako ga doživljavam.
U noga života sakupilo se vremena, a sa njime i iskustava. Danas sam dosegao stanje u kojem mogu, relativno mirno, prosuđivati svoje korake, i poučen njima, prepoznavati vrijednosti na svome putu. Nezahvalno je govoriti o greškama, jer sve je relativno. Ono što ja, na svoj način vidim, kao grešku, drugina to nije tako. Da bi razumijeli misli drugih treba, bar donekle, poznavati ono na čemu su postale. Izrečena misao u sebi, obično sakriveno, nosi i svoga stvaraoca. Time izrečena misao ima u sebi i namjeru svoga autora.
Gledajuči tako, biva mi jasno, da je dobro i pošteno kazivati čista uma i srca.
U mlada čovjeka vlada energija koja često, zbog koncentracije, ekspandira. Tako mladi ljudi budu skloni ishitrenostima, pri čemu se radi mnogo pogrešaka.
Nije lako ‘stati na loptu’ kada se radi o važnim stvarima, a obično su nama to one koje mi smatramo važnima.
Kroz život nas vodi ona iskra kojom se nastoji održati ovo naše ‘ja’, a sa njome i vrijednosti koje ono takovima smatra.
Od malih nogu, pa do kraja života, se opredjeljujemo između suprotnosti. Tako nalazimo: dobro i zlo, radost i tugu, davanje i primanje, ljubav i njenu odsutnost….
Ovo poslijednje sam namjerno tako sročio.
Kako je sve relativno, pa čak i odnos prema apsolutnom, i spomenute suprotnosti, ili bolje rečeno strane u njima, su različite. Nekome je ljubav ovo, a nekome ono. Neki čak smatraju da mržnjom pokazuju ljubav.
S obzirom na svoj dosadašnji dio životnog puta, mislim kako bi vrijedilo ostaviti trag koji bi ponekome mogao ukazati na vrijedniji put. Ne zato što je kazano vrijedno, već da se vidi što nije dobro.
Govoriti o sebi otvoreno mnogi ne žele. To može ispasti kao samotrančiranje, a može povrijediti i sudionike u njegovu životu.
Već je dugo kako sam shvatio da sve prolazi, pa će sve ovo uskoro biti prošlost, a nešto dalje i zaborav. Vidio sam da i sada mnogo toga liči na nešto poput zaborava. Naime, druge doživljavamo na neki svoj način i tako oni u nama nisu oni, nego ono što mi u njima vidimo. Potrebno je volje i odricannja od svoga iskrivljavanja, da bi iskreno prilazili.
Svi smo mi dati ljubavlju i to na razne načine gledano.
Bilo je potrebno sakupiti materijalne čestice, da se po nekim ‘uputama’ sačine naša tijela. Proces je krenuo, kao i svi procesi, od suprotnosti životnih. Nebrojeno je uvjeta, ali su oni stvarni, pa makar ih ne vidimo, pa ni ne razumijemo. Konačmo, ne određujemo život mi. On određuje nas.
Rasli smo uz božanstvenu majčinsku ljubav njemin tijelom u utrobi njenoj. Njenom ljunavlju došli smo na svijet.
Po rođenju postajemo, silom prilika, suočeni sa novom stvarnošću. U njoj, htijeli mehtjeli, imamo odgovornost prema sebi, a život nas uči i odgovornosti prema drugima i životu.
Ma što god mislili, nalazimo se u čvrstoj sprezi i sa onim što mislimo da nismo. Znao sam često kazati kako mene čini ono što ja nisam. I tu je ona famozna granica suprotnosti koja određuje moju svijest.
Pa, eto, imao sam nekako rijeđi primjer življenja. Kao mladić sam smatrao da imam kompleks manje vrijednosti. Sramio sam se i sjećam se kako mi je bilo neugodno kada bi sreo učitelja ili nekoga starijega koji me poznavao. Htio sam ‘propasti u zemlju’, a pozdravio bi toliko nespretno da sam se dodatno sramio i često i pocrvenio od srama. Volio sam biti neprimjetan.
U igrama se nisam nametao i glavnu su riječ vodili drugi. Sjećam se tako slučaja sa biciklom od jednoga tada meni najboljih prijatellja, koji je danas već poduže pokojan. Laka ti zemljica umjetniče. Dobio je bicikl i kao dobra duša davao društvu da se voze po krug. Žarko sam želio taj, barem jedan, krug. Bili smo najbolji prijatelji. Svi su se izredali, a neki i nekoliko prta. Šutio sam i sve promatrao i nadao se da će mi prijatelj dati da odradim krug. Drugi su se borili, a ja sam sve to promatrao skrivenom nadom. I, naravno, ništa od ‘moje runde’ nije bilo. Nikada prijatelju nisam zamjerio za to. Tako je bilo u redu, a bilo mi je tada to jasno.
U srednjoj školi sam se trudio sam sebi dati naziv ‘loši’. Ma, nije moglo proći kada sam bio najbolji u matematici, povremeno čak i po ocjenama. Na kraju bi bila četvorka, jer nikada nisam imao domaće zadaće. Pri pregledu domaćih zadaća profa je redovno zaobilazio moju klupu, jer sve je bilo jasno. Bila mi je čak matematika dosadna. Tupilo se uvijek isto.
Eto, takav uletjeh u pubertet.
Kada sam počeo zapažati djevojčice većina mojih vršnjaka su bili već iskusni momci. Meni je to bilo ok, jer sam znao da sam loš.
Cijelo to vrijeme sam igrao šah i vjerojatno djevojkama izgledao kao umišljeni frajer. Ja sam ipak vidio i procjenjivao njihovu ljepotu. Bilo je u onih u čijoj bi prisutnosti osječao kao da mi netko odrezao noge i jezik. Mirio sam se sa time. A što bi drugo. Kada bi uočio takovu neku ljepoticu, ubrzo bi je vidjeo u društvu od nekih sposobnih kolega.
Godinama sam bio blokiran prema djevojci kojoj nikako nisam mogao prići, a imao sam stotine prilika. Nakon miza godina, a imao sam preko 25, odlučio sam se napisati svoje prvo ljubavno pismo.Bilo je to u potpunoj tajnosti sa moje strane. Tada sam se bavio, na svoju ruku sa prijateljem, budizmom. Rekoh kako moram srediti svoje osjećaje sa realnim svijetom. Zaredalo je brzo dopisivanje od tri pisma u svakom smjeru. Zadnje je bilo njeno gdje je navela stihove Tagore. Ne znam ih napamet, ali se radilo o otvaranju vrata i prozora da sve se vjetrom izmjeni. Bilo mi je jasno da sam nogiran, relativno pažljivo. Sva tri pisma i dnevnik koji sam redovno pusao i sakrivao, završili su u plamenu. Sakrio sam se i odplakao svoje.
I tako se ‘loši’ vratio u svoj svijet šaha i drugih misaonih igara.
Prvi puta ‘to’ se dogodilo i to samo jednom, jer je slučaj donio ljubav koja je brzo shvatila da je riječ o neiskusnom nespretnjakoviću.
Nakon još nekoliko godina misaonih igara, do pred vjenčanje opet ništa. Imao sam skoro 32 tada. Zaredala su djeca. Četvero. Dabas su tu i unuci. Peto samo što nije.
Zašto sam ovo pisao?
Prije svega za one koji nemaju sreće u ljubavi ili ih drugi smatraju slabima, ili sami o sebi tako misle. Mogu to biti dečki, a i djevojke. Nije svijet ono što mislite. Ne klonite, jer sigurno vama slična duša čeka. Uvijek sam se čudio što djevojke ne navale u šah-klub. Bilo je tamo još sramežljivih. No, izgleda da to nije ono što one traže. Naravno ne sve.
Ako ste sami ne klonite. Život je svuda oko vas. Od kuda znate gdje vas vaša sreća čeka.
Život ide. Vidjeh kako dobro nastaje kada se poklanja pozornost, kada se voli. Mislim na ono stanje kada vam je drag skoro svaki trenutak; kada vam je lijepo. Takav čovjek zrači, a to se osjeti. Ne morate imati, ali je divno biti u takovu društvu. Družite se nenametljivo. Volite život oko sebe. Možda vam srce neće odmah dobiti odgovor, a možda i nikada, ali će vam biti ispunjeno ljubavlju. Ljubavlju kojom zračite.
Želim vam svima sreću u ljubavi, jer ona jest život. Prava ljubav je često tiha i osjete je tek odabrana srca … sve vas volim … :)

- 14:25 - Komentari (15) - Isprintaj - #
15.08.2011., ponedjeljak
Svijet u kojem živim

Priroda Naučio sam da svako stanje, ma koliko ono odražavalo Istinu, rezultat je stanja prethodnih. Znam i to, da je to moje viđenje i doživljaj. Kao da se tako sviješću šećem od sebe u vanjski svijet i nazad. To je kao umišljaj, ali je uz potporu nastojanja spoznaje Istine. Kao da prestajem ja biti ja, već onaj koji nastoji vidjeti što sve ovo je; ovo što mi se dešava; život. Nastojim pri tome što više prepoznati svoje djelovanje, koje mi ometa iskreno i istinsko viđenje. Pri tome nalazim misao i ono nešto, njemih karakteristika, što želi nametnuti se viđenju. Nekako sam vremenom to spoznao i upoznao.
Vidim sebe, čovjeka, kako vidim ograničeno svojom takovošću. Kao da mi je tako dato, kao da igram takovu rolu. Da, ali, evo, napuštam sebe da vidio bi se kakav jesam, tko sam i što sve ovo je.
Odložio sam sebe. Sebe, onako zanesenog sobom i željama svojim. Kao da dolazim do granica čula. Nalazim se tu uz misao i ono nešto što slijed mene u životu znači. Ta iskra sada je pred Istinom. Ništa ne vidim i tada se obraćam mislima, a i onoj Istini po kojoj jesam. Vidim kako taj mrak je moja nemoć od prihvaćene takvosti ograničenjima. Postajem svijestan sebe istinskoga pred Istinom. Stao sam i gledam. Oči tu nemaju moć. Misao ne nalazi slike očiju. Ona je uz mene kao potreban alat da se ne izgubim. Moja misao mi čuva spoznaju sebe, takovog kakovog se znam. Ona me uvijek može vratiti u slijed moga života. Da, ali sam svijestan nje i njenih moći. Misao mi je već prevladala spoznaju svoje ograničenosti.
Nije to samo mrak. Nešto ipak ovdje jest. Da, Istina, pred kojom moja svijest jest. Istina i ja sami. Istina je da smo Ona i ja. Kada se stopimo Istina jedina jest.
Postojim i dalje, ali u nizu novih osjeta. Gledam iz neke svoje dubine. Liči na san. Oči na ovo nisu navikle. Misao mi, kao vjerni sluga, bilježi, pamti. Postoji i drugačiji svijet. Ustvari to je svijet moj oduvijek. Tu je stasala iskra moja. Tu je vrijeme svo. Sav svijet kao čvrsta struktura.
Jesam li to uletio u svijet izmišljen?
Pitanje me to vodi dalje. Ako jest Istina, ona je uz mene i kada sam svijestan u svijetu slika i života uobičajena. Istina je uvijek uz mene i svakoga od nas, jedino što je ne vidimo, a većina niti svijesna nije.
I tako u trenu svakom svijest može biti ispunjena Istinom. Počinje se gledati one 'slike' u dubini. Tamo je ishodište života.
Nekako sve češće, kao iskrom nekom, dolaze viđenja. Otvara se svijet u kojem jest Istina. Istina neometana. Povezanost svega sa svaćim u istom trenu vremena svih Istinom svagdje. Nije ovaj svijet nešto što nestaje ili se stvara. On je oduvijek i zauvijek. Nama ograničenim bićima to tek tako nesavršeno izgleda.
U Istini i Ti jesi i sav svijet Tvoj. Svi smo mi otvorene knjige. Pred Istinom tajni nema. Stoga ne bi bilo dobro da se mani pulativni um dohvati viđenja. Na putu spoznaje to postaje jasno i biva kao obavezan korak. Ne zato da se onemogući to, već Istine nema na tim zabludama manipulacijom.
Ispravno je da smo mi po Istini, a ne da Ona nama služi.
I kada Istina bude da činim donro, Istina jest. Ako silujem egom, zabluda jest, a one su kao one koje nas uče promašajima, mada često ne odmah. Naravno, onima koji su spremni.
Spomenuh dobro. Ono jest sastavni dio Istine. Kada djelima svojim potvrđuješ Istinu i djeluješ po Njoj. Vode li te kalkulacije ega, najčešće češ uči u 'krivu ulicu'. Kako nalaziti dobar put? Budimo ono što Istinom jesmo i tada ćemo čista srca ljubavlju nalaziti ispravan put. On tada jest Istina.
Gledajući tako vidim kako je život velika škola. Istina jest učitelj. Možete je naći u cvijetu, povjetarcu, potočiću, Tebi i sebi ... S ljubavlju Istinom ... :)
- 12:27 - Komentari (20) - Isprintaj - #
10.08.2011., srijeda
Širina cjelovitosti

Rqznolikost u cjelovitosti Zaigrana misao u svijetovima naše mašte, ponesena slijedom promjena u takovim okolnostima, napustila je odnos prema Istini, kojom je nastala. Svijest prati slijed mašte.
Taj slijed stalno je pod udarima osjetila koja donose promjene od nekuda; od neke nama strane volje. To obično nazivamo vanjskim svijetom. Potporu tome nam daju razna osjetila koncentrirana na neki objekt. Tako zaključujemo da tamo postoji neki, i takav, objekt.
Gubimo li vid ostaju nam druga osjetila po kojima promatramo svijet.
Bilo vanjski ili unutarnji svijet, doživljavamo ga u sebi. Tamo je to naše mjesto. Tamo djeluje naša svijest.
Ovaj zaključak, o mjestu naše svijesti, ne mogu tako odrediti, mada je to nekako jasno. Radi se o uobičajenom promatranju u svijetu materijalnosti.
No, vidim i nešto više, nešto šire.
Ako posroji ta veza, po kojoj dobivam spomenute obavijesti o svijetu vanjskome, onda postoji i jedinstvo toga, u kojem vrijede pravila toga jedinstva. Veze su najčešće dvostrane, ali većina to ne koristi. Evolucijom smo razvijali put prema sebi, put gledanja, bez obzira o kojem se osjetu radilo. Naše je bilo tek da se maknemo od opasnosti, ako smo ju takovom vidjeli.
Put postoji; put kojim smo doznali osjet. Našli smo objekt. Postojimo mi i objekt i sve ono čime se odražavamo u našem zajedništvu.
Možemo ispružiti ruku i dohvatiti objekt; baciti nešto na njega; udaljiti se od njega... i sve tako fizički niz akcija poduzeti. Da, ali ima toga tu još puno. Za nas to potiče iz naše svijeasti, ali i izvan nje sve do neslučenosti vrvi mogućnostima.
Najjače nam je osjetilo vida tj. najveću mu pozornost dajemo. To je obzirom na pozornost, ali snažniji je dodir. On nas izravno fizički mijenja.
Zanimljivi su oni putevi koje smo u odnosu na svijest prilično zanemarili. Hvala Bogu, ne svi.
Svijetlo, kojim se vid koristi, je na osnovi elektro-magnetskih promjena. Kvalitetno i kvantitetno je to energija. U materijalnom svijetu jest materija i energija koje u međuodnosima čine naš svijet i naše viđenje, a to sluti na naše postojanje. Uđemo li u svijet energija otvoriti će nam se vrijeme. Moći ćemo puno toga vidjeti 'unaprijed'. Energetska stanja ukazuju na promjene.
Ovdje treba da napomenem odmah, zamka, i hvala Bogu da je. Neki bi odmah to htijeli iskoristiti za neku korist. Puno je onih koji žele Istinu podrediti svojoj volji, a ne vide da svi jesmo voljom Istine. Naime, promjene djeluju i na nas i nije moguća neometana igra sa promjenama. Vidljiv primjer negativnoga djelovanja čovjeka je uništavanje prirode za neku željenu korist. Time je čovjek u krajnosti nanio štetu sebi. Slijede promjene.
To znači da za svijet energetskog djelovanja čovjek treba doživjeti promjenu svijesti. Ne postigne li to, uništiti će samoga sebe.
Da bi se dobro vidjelo, potrebna nam je čistoća. Na taj način odstranjene su smetnje poput naših zabluda. Svijet u kojem živimo je svijest jedinstva postojanja. Prihvatom toga otvaramo mogućnost nadzora nad zabludom o svojoj izdvojenosti, a time i o nekim moćima van sustava jedinstva. Istina jedina jest i ona djeluje kroz nas i našu svijest i to je istina. Nije to nikakova dogma, već čisto viđenje. Usađivanjem te spoznaje u svoju svijest, u svoje biće, stvara se preduvjet širine, a ona jest Istina. Širina, a jedinstvo; ta suprotnost objedinjava svijest, a odricanje od zabluda ima tako otvorenu mogućnost djelovanja. Odbacivanjem zabluda naše djelovanje jest poštivanjem Istine, a to je put dobrote. Taj odnos je neophodan za tako otvorenu svijest, a bez nje nema života njome. To je kao brava za koju je potreban ključ, a to je vaša iskrena volja na putu Istini. To je život uz 'Hvala' i 'Molim'. To je život zahvalnosti.
Bio sam slobodan svoja razmišljanja i neka viđenja napisati. Izašla su iz moga doživljavanja svijeta.
Hvala Tebi Istino Jedina. I ovo jest po Tebi, mada na nivou moje svijesti. Još sam živ i na putu. Imam svijet iluzija, ali osjećam Tebe Istino. S Ljibavlju hvala...
Dragi prijatelji, o ovome bi se moglo mnogo pisati. Različiti smo u svojim svijestima, pa su i mogući pristupi razni. Znajmo da je Istina Jedina i po Njoj jesmo; naš život; naš svijet; naše zdravlje ... Sa njome se ne može manipulirati, ali možemo svoj život dati u Njenu moć za dobrotu, radost i ljubav sviju nas, jer jesmo jedinstvom postojanja... :)
- 14:57 - Komentari (15) - Isprintaj - #
02.08.2011., utorak
Gledam...

Vidjeti što i kako? Promatram li neki predmet znam da vidjeti se može sa raznih strana. I pored toga u nekom ga trenu gledam tek sa jedne. Tako vidim predmet samo djelićem njegovim, a mislim kako vidim predmet taj. O ostalom sudim: sudim na neviđeno.
I nije to sve što mi sliku čini. Projekcija ta dolazi putem oka i očnih živaca. Dolazi na mjesto gdje se slika ta predstavlja svijesti. To predstavljanje ovisi o puno činbenika. Većina njih su kvalitete impulsa kojima mozak radi, a predstavljaju se kvalitetom misli. Veliki dio procesa se događa bez prisustva svijesti, a tek vrlo maleni dokući svijest. Ta konačna 'slika' predstavlja mi predmet. Zanimljivo, a predmet je tamo ispred mene, vani.
Složenije je još kada se radi o procesu; događaju. Tu je tada i dinamika. Nju čitav taj moj sustav prati u nekom vremenskom kašnjenju. Da bi vidio pokret sustav mora analizirati promjene u nizu primljenih slika. Znao sam tako povremeno zažmiriti i otvoriti oči i tako žmirkati i pratiti što vidim. Viđao sam kašnjenja.
Sve to mi ukazuje na to da svijet vidim tek dijelićem i to jako iskrivljen djelovanjem sustava gledanja i njegovim odnosom prema svijesti.
To je tako. Ne vidim ja svijet i istinu, nego osnovom njih stvaram neke svoje predodžbe.
Tražim razloge tome. Predstavljam si tijelo i sustave u njemu. Nastalo je sve to nekim razlogom. Neki bi možda rekli slučajno. Može, ali i taj slučaj je imao uzroke.
Pratim život do jednostavnih oblika. O tome sam učio u školi. Da nisam učio vidio sam kako se život rađa i stvara.
U početnim oblicima život je bio ranjiv. Bile su tu surovosti okoline: vručina, hladnoća, vjetrovi, munje, magnetske oluje... Vjerojatno su lakše opstajale stanice u mnoštvu, udaljenije od djelovanja okoline. Uvjeti su poticali zajednice stanica. Postepeno su tako nastajali složeniji organizmi.
Razvijale su se veze među stanicama u organizmu. Bivalo je to sve složenije, a kako bi bilo funkcionalno razvijala se svijest koja je sve to pojednostavljivala. Pred nebrojenim informacijama organizam bi se blokirao nemogućnošću donošenja brzih odluka.
Tako se stvarao pojednostavljeni svijet osnovom informacija dobivenih senzorima i sjećanjima na slične događaje. Te predodžbe su tako samo naše, a stvaran svijet je tu kao razlog postojanja tog našeg svijeta predodžbi. On nam je u evoluciji služio da se štitimo i prepoznajemo opasnosti.
Život ide dalje. Sve češće se okolinom smatra i ono u nama. Svijest se predstavlja osobnošću. Uzroci promjena se nalaze i u nama samima. I tamo idemo putem predodžbi, ali bez oka, jer ono tu ne pomaže.
To sve izgleda prozaično, ali sve ove naše stanice očekuju život. Od koga? Od nas! A tko smo? Zar informativni centri?
Zanimljive su te veze. Zamišljam si vezu poput domina ili 'pokvarenoga telefona'. Sporo i neučinkovito.
Stanice, a tako i složeniji organizmi su prepoznali neke fine vibracije i upotrebljavale ih. Nije se gradilo razumijevanjem, jer razum se stvarao. Pa ni danas nije na nekom visokom nivou.
I tako zbog sigurnijega opstanka upotrebljavalo se svašta i oblici života su se mijenjali. Ostadoše oni koji su uspjeli održati se, pa makar i slučajno, a sa njima ostadoše organizacije takove.
Naš svijet ima 'vidljivih' i nevidljivih činbenika. Istinski ništa ne vidimo, ali stvaramo predodžbe.
One fine veze nisu samo unutar organizama, nego ispunjavaju sav prostor. Ispunjavaju, ali u evoluciji čovjeku to nije trebalo. Jurio je hranu da sačuva i osnaži tijelo.
Da, a toliko toga je zapostavio. Kolikih je tu još mogućnosti i što još nama nevidljivo postoji?
Malo sam prošetao vjerojatnostima i ppretpostavkama. Htijedoh prikazati koliko se ne znamo, a sa kojom sigurnošću iskorištavamo naš svijet. Znamo li uopće što radimo? Ide nam. Da, ali kako i dokle? Mislimo kako je ovo naš svijet, nama dat. Nismo li možda jedan od produkata svijeta? Trebamo li možda živjeti zahvalnošću, umjesto da uzimamo i prisvajamo? Zar sve moramo smatrati svojom hranom?
Dragi moji, malo sam mislima šetao. Htijedoh reči da nismo ono što mislimo. Svima nam treba pomoć da nađemo put dobrote, jer ne vidimo i ne znamo što radimo... :)

- 22:26 - Komentari (22) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se