I ne mogu se oteti čudu kojim um razotkriva sama sebe; kada misao tumačeći sebe otkriva granice moći svojih. Zar je sve ovo nemoguće?
I eto mene, tek kapi u moru tome. Kap ko kap, trajnost svoju ina, ali voda, kojom je sačinjena ostaje. Ishlapiti će, pa će ponovo nove kapi kondenzacijom nastati.
I gledam u čudu čudo ovo.
Tražim osnovu. Tražim razloge. Tražim smisao. Nastojim vidjeti vrijeme prije vremena. Vrijeme kada ne bje ništa. U namjeri toj shvaćam da i ta namjera s razlogom jest i u sustavu tom nastade. Nisam li krivo pretpostavio? Zar mora biti ono prije?
Nastade um potrebom održanja života. Tako u mene um moj vidi. Bila je potreba vidjeti i sačuvati se od zla, od pogibelji, od nedaća. Isprva je trebalo uočiti grabežljivca i uteći, da svoj život, sebe, se sačuva.
Vremenom postade vidljivo da opasnost često dolazi iz nekog prostora nevidljiva. Razvijao je um redove vrijednosti, jer u moru raznolikosti bila je potreba brzoga uočavanja opasnosti. Značilo je to pojednostavljivanje i zanemarivanje nebitnih stvari. Tako se razvijala selektivnost.
A um se razvijao, i kao takav gradio sustave održivosti. Osnova djelovanja mu bijaše tijelo u kojem i sam nastade.
U praktičnom beskraju vremenskom nastade carstvo uma. Njime doživljavamo svijet u kojem živimo.
Zaboravismo kojim razlogom nastade i koja mu je specijalnost. Saživjeli smo se sa njegovom neprikosnovenošću u predstavljanju svijeta i života. Eto, i sada se pitam: ‘Što je sve ovo?’ Tražim onim čime mislim da mogu. Da, a um moj postepeno razumijeva samoga sebe i svrhu svoga postojanja. Zašto se pitam to? Nije nesmisleno, jer ispravno viđenje stvara sigurnost ili put do nje, Nije li to iskonska potreba koja stvori um? Iskonska potreba?
Od kuda potreba očuvanja; očuvanja života? Kako to da stvarnost nije mnoštvo anarhičnih promjena? Pitam se, jer tako tražim viđenje?
Poznati nam svemir građen je materijom po pravilima ravnoteže. Narušavanje njeno ispravljaju procesi. To je tako suradnja materije i energije. Ta dinamička ravnoteža nositelj je života.
Ti procesi ispred su uma. Na njima on nastade.
Čuo sam često kako nije dobro dirati u to područje i da tako mnogi završe u umobolnicama. Uvijek je bilo onih koji plaše ljude slobodna uma. Mnogi i danas plaše svijet. Strah valjda vide kao iskonski poticaj opstanka. Ja gledam dalje. Tražim ispred uma i strahova održanja. Gledam svijet promjena koje čine ravnotežu postojanja.
Strah je nošen neznanjem i nemoći kojima se traži najkraći put; put manjega otpora.
Na navedenoj ravni otvaraju se nova viđenja. Viđenja koja nije lako objasniti. Ne idem ni kraćim ni duljim putevima.
U svijetu ravnoteže promjena energija ina izraziti značaj. Kako je mnogima nevidljiva i nedokućiva djeluje poput osnove čuda. Sa materijom ona čini jedinstvo svemira.
Kada sve tako prikazah mnogi, koji ovo čitaju, mogli bi se pitati: ‘A Bog, gdje je tu On?’ Ne sudite, dragi moji. Pokušajte sa ljubavlju. Ne idite samo raciom. Neznam jeste li primjetili da ni ja nisam išao samo racionalno. Čak možete iz svega isčitati svojevrsnu kritiku uma. Bila je to samokritika uma u traženju Istine. Kao da je to početak gledanja novim očima; očima kojima svijet drugačije izgleda. A o Istini još ću govoriri. Ona je u osnovi postojanja. S ljubavlju na putu Istine… :)
Post je objavljen 26.08.2011. u 21:53 sati.