< ožujak, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti



Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.

Flag Counter

pri_Mladenu
30.03.2011., srijeda
Apsurdi kao putokazi

Do apsurda u svijetu misli ... Namjerom viđenja stvarnosti stvarne nailazio sam na apsurde i dileme. Bilo je to kao pravilo neko. Izgledalo mi je to kao neka sila koja mi ne dozvoljava krajnja viđenja. Kao da stvarna stvarnost nije za mene. Njome postojim, ali kao da mi nije dato vidjeti je i spoznati je. Moje je da postojim i slijedim razvoje u svome životu.. Prihvatom toga te dileme i apsurdi kao da nestaju.
Od malena sam imao potrebu upoznavanja okoline radi sigurnosti svoje. U osnovi se to svodilo na ono što vidjeh ili osjetih toplinom i hladnoćom. Bili su mi to putokazi putova sigurnosti; putova opstojnosti.
Nekako razvojem takova gledanja uočio sam da sagledavanje to može uvijek biti dalje i veće. Još za rana vidio sam da ono što mi sada pruža ugodu već sutra može postati razlogom bola i nedaća. To me vodilo širini gledanja. Vidio sam tu širinu i nekako se nisam zadovoljio trenutnim ugodama, jer već u ranim danima života sam preživio nekolko vrlo teških perioda u kojima sam srećom preživio. Vidio sam tako i tu 'sreću' i pitao se kako i od kuda? Čak se ni pitao nisam, ali sam bio svijestan 'čuda', čuda života. Osjetio sam ono nešto mevidljivo što utire mi put, što daruje mi život. U počecima je to dolazilo kroz ljubav i brigu roditelja, ali u trenucima njihove nemoći bilo je to nešto nevidljivo u prostoru mira i čistoće. Bila je to iskra koju sam viđao u trenucima kasnijih bolova i potrebe spoznaje. Danas se tome predajem sa ljubavlju i radošću. Tu nestaje apsurd, nestaju dileme.
Ipak, da se vratim mislima, koje stvarale su i stvaraju apsurde i deleme. One su stvarnost života i čimbenik puta sigurnosti na način kako ljudi to čine.
Misao je forma koja nastaje u čovjeku stvaranjem odnosa među iskustvenim viđenjima, te i među njima samima. Na taj način čovjek stvara fiktivan, samo svoj, svijet. Bitno je u tome da on pri tome smatra da je to svijet stvaran. U svijetu tome je normalno da su dometi apsurdni i da su dileme česte pojave. U svijetu stvatrnome toga nema, ali čovjek ga ne vidi. Ne osjetilima svojima. I pored toga on ga doživljava. Znači li to da je učinkovitije gledati doživljavanjem? Pokušajmo. To je život saživljavanja, suosjećanja, priznavanja, ljubavi… Tada čovjek ne gleda okom, nego životom.
A što je sa apsurdima i dilemama? One su normalne, jer misao nam i dalje djeluje. Ta, živi smo. Da, ali sada znamo da je to misao. Apsurd je tada tu da nas upozori gdje smo i što činimo. Pogledajmo ga životom. Vidjeti ćemo sebe; vidjeti ćemo što činimo. U mislima redovito zaboravimo da to mi mislimo. Apsurd nas otrijezni i ukazuje da nešto nije u redu. Nemojmo tada biti slijepi i nastaviti na isti način i grešku pripisivati nećemu van nas, kao svijetu i istini. Pogledajmo što to činimo. Apdurd je taj putokaz.
Često je to teško uraditi, jer se čovjek treba odreći nekih svojih zabluda, a one često čine sliku o sebi. Tada se može desiti osjećaj kako se sav svijet ruši. Da, ali tada se radi o onom fiktivnom 'samo vašem svijetu'. Ta, nije on valjda sve što imate? Svijet stvarni i dalje je ovdje. Razvijajte priznavanje njega. Mijenjajte svoj život u smjeru života.
Ipak, nije to baš tako lako. Mnogo je zamki, jer vaša fiktiva brzo će pobuditi vam ugodnu zamjenu. Njome čete biti puni sebe umjesto života. Priznajte život, onaj stvaran. Priznajte svaku travku, cvijet, pticu, kamenćić, potočić, povjetarac. Tako će vas istinski život ispunjavati. Nije on vaš; vaše vlasništvo. Ne uzimajte svijet, nego darujte sebe njemu. Darujte se osmjehom, iskrom u oku, radošću… Svijet će vam uzvraćati. Slobodno razmišljajte, a kada apsurd naiđe, osmjehnite se, jer znate tko je on….
S ljubavlju … :)
- 12:00 - Komentari (2) - Isprintaj - #
25.03.2011., petak
Volja moja – Volja Božja

... i volja kao dio volje Njegove... Promatram svijet životom svojim. Vidim rezultate gledanja; rezultate procesa gledanja moga. To gledanje jest osnovom 'moći mojih', koje su, kao i sve u mene, posljedica nebrojenih uvjeta. Ništa u mene nije samo od sebe, mada moja misao često to ne može sagledati. Ograničena je nemoćima mojim.
Da bi bolje vidio, vidio stvarno istinski, što sve ovo jest, nastojim naći način gledanja. Vidim kako to moje gledanje ima puno raznih 'filtera' zasjenjenja, dogradnji, koje sve nastaju uslijed djelovanja mene. I ne bi to bilo nešto pogrešno, da sam pri tome svijestan toga. To bi značilo da vidim nešto po sebi, nešto samo svoje u svijetu svome. Istina jest da tako vidim, a viđenje to ne ide bez mene i mojih razloga za to. Ljudi, nažalost, često zanemare tu njihovost i mišljenju pripišu istinitost objektivnu. Kažu da su u pravu. Često isto tvrde i oni koji misle drugačije. Tada se bore za neko pravo. Kao da se bore za prikaz kojim su bliže istini. Taj način djeluje i u nauci. Vremenom, međutim, obaraju se mnoge prethodne spoznaje.
Promatram sve to kroz one sitne, skoro vanprostorne i trenutne inicijative, koje pokreću kod nas energiju. Energija ta mijenja svijet i nas u njemu. Vidim to kao volju.
Volja ta je u mene, je u svakoga.
Promatram tu volju svoju. Ona je ono plodno tlo na kojem djelujem i koje me kao neki tok vodi. Na putu tome mnoge su meni lijepe slike koje nazivamo vizijama. One me vode ostvarenju nekih 'snova'.
Promatram to u sebe i mnogih meni poznatih. Vode nas neke zamisli, koje često nisu ostvarljive. Takove volje često nazivamo 'pustim željama'.
Svijestan sam djelovanja toga i vidim mnoge zablude koje ljude vode. Vidim i mnoge manipulacije. Čovjek je biće koje razvilo je svoj svijet zamisli i želja, kojeg predodređuje svijetu stvarnome. Na taj način često ide udaljavajući se od vrijednosti života i svijeta, narušavajući i osnove dobrote života. Mnoga takova djelovanja sa vrememnom pokažu 'svoje pravo lice'.
Dugo već promatram te putove koji kao da uče one koji nikako da progledaju. Nauk taj ide putovima poraza i razočaranja. Htio bi im reči gdje griješe, ali niti čuju, niti razumiju, niti vide. Da li je i ta moja volja ta 'moja volja'.
Svijet se kreće putem istine. U njemu je sve u divnom skladu, ma kako se nama činilo, jer uglavnom gledamo očima naših želja.
U dubini mene sazrijeva oko kojim vidim, kojim jest istina i put stvaran.
Kao da zastanem u mislima. Kao da vidim, da i sada gledam 'mojim gledanjem'. Ja gledam; to je istina. Istino, gledam, a vidim li? Igram se željama kojima nastojim stvoriti neku izmišljenu ili stvorenu 'ugodu moju'. Istino, tebi se obraćam. Mogu li? Je li i to jedna od mojih želja?
Kao da ulazim u otklanjanje zablude. Želja kao da prerasta u Istinu jedinu. Ta zar išta drugo postoji? Time kao oblikujem svijest svoju. Svijest po istini kao i sve svijesti, ali darovane njoj. To znači odricanje od svojnosti. Kao da dozvolim da me ispuni. I nije time izbrisan život, već on jest život, kao i svi životi. Tek ne razumijem zašto mnogi uporno dokazuju sebe. Ma i ja sam to činio. Ma i sada toga ima. Istino, zašto uporno tjeramo ovo 'svoje', kada jedino po Tebi jest? Zar je to život?
I tako vremenom sve manje želim, i sve više vremena života se radujem Tebi Istino.
Prilagoditi živote Tebi jest dobrota, a to jest prosvjetljivanje svijesti. To nije znanje. To je život po Tebi i Tebi.
I svako dobro činjenja jest dobro po Tebi i neka Hvala Tebi ide. Moja je radost da sam bio osjetom sebe u tome. Divna je spoznaja toga.
Prijatelji dragi, dozvolimo dobroti Njegovoj da djeluje, jer njome radost će srca nam ispuniti. Da, jer i stca naša su po Njemu.
Hvala Ti na daru ovih viđenja … :)

- 16:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #
07.03.2011., ponedjeljak
Tamo negdje iza slika

Cijelovitost postojanja istina jest
Viđao sam; gledao sam. Zaveden slikama nisam primjećivao zbivanje to. Gledam. Da, ja gledam., a slike kao da u meni žive. U meni kao bez mene. Kao da izašao sam u svijet po slikama. Zaigran i očaran san njima.
Tek, kao čudo neko, nailazili bi snovi; svijet slika bez slika; slika bez gledanja i očiju. Povelo me čudo to u svijet van svijeta; u svijet meni svijetom u svijetu.
Ima jedan svijet što sam sebi jest. Svijet svijeta mene. Svijet u meni, što kao da ravna sve razlike i nevoljkosti; što izvire iz nejasnoća svijeta svijetovnoga, da meni bude mnome potvrđen. Bio je i taj svijet svoj iznenađenja pun. Kao da izvirao je iz nekih dubina mene; svijet pobune protiv svijeta, da meni osnaži postojanje.
Nalazio sam svijet u kojem jest da jesam. Ja u svijetu izmišljanom.
Trudio sam se dokučiti stvarnost svijetova što doživljavao sam ih, a nalazio sam spoznaju sebe. U svijetovima svina nojina bez nene svijetova tih bilo ne bi. Zavrtjele se slike mislima. Sve zaplesale oko mene; mene što kao centar rotacije te nepostojeći postojim. Sveden u ništa, jer sve je u svijetovima što zaigrani meni predstavljaju postojanje. Meni nematerijalnom, ni ikakovom. Svijetovi mi, tek, privid obličja stvaraju, privid stanja, privid vrijednosti …
I takav, kao nikakav, ne osjećam se gubitnikom. Ništa spoznajom tom izgubio nisam. Kako bi i mogao. Zar gibitak zabluda znači nešto. Možda da u svijetu privida, ali zar spoznaja ta ne oslobađa?
Vidim slike i svijestan sam ih. Da, to su slike. Raduju me nekako posebno. Ta kakav bi smisao bio u nekom nezadovoljstvu njima?
I kao da sve one stvaraju zaigranu melodiju; melodiju u svijetu postojanja. Svijet postoji; promjene ga čine. A ja? Što je samnom?
Ja jesam! Pa čak niti uvijek. Jesam i vrijeme tome čimbenik nije. Vanvremenost je moj dom. Oduvijek i zauvijek, pa čak niti to.
Nekim čudom kazivati mogu, a smirajem biti. Pretače se kao ono nešto iz istine u svijet postojanja lao najava beskrajne istine. Ona jest. Ona jest sve, zauvijek i oduvijek, dom beskrajnog postojanja vremenom, što život čini. Život slikama, osjećajima ….
Život kojim, uz divan osjećaj zahvalnosti, okrenut istini, nastojim kazati njenu bit. I kao da se dotićem granice njene i dodirujem skrivenost njenu. Znam istino, darovan mi je život. Ne, neću otkloniti se. Radošću prihvaćam dar taj. Hvala ti beskraju i bezvremenosti. U radosti toj molitva izvire. Braćo i sestre neka vas istina ispuni radošću. Neka vas spoznaja istine mirom podari. Istinom svi jesmo oduvijek i zauvijek, a slike su nam dar životni. Učinimo svima, koji još ne vide, radost slika i neka radost svijetom zavlada. Molim … :)
- 13:21 - Komentari (1) - Isprintaj - #
01.03.2011., utorak
Ruka na tipkovnici

Mislim si o onom kaj stvarmo je Prsti na tipkovnici. Vidim ruku. Ruku sa prstima. Ruku moju u spremnosti da napišem nešto. Rika je to moja. Gledajući je nekako pitanje ili sumnja me obuzima. Moja?
Ta čime je ruka ta moja? Nastala je takova nebrojenim razlozima. Naprosto me čudi kako tražim razloge ili bolje reči uzroke. Kao da želim vidjeti po čemu jest tako i po čemu je ruka to što vidim? A po čemu sam ja ja? Opet nailaze nebrojeni razlozi. Kao da ne mogu bez toga brojanja, bez toga dodavanja, bez igre dijelova. Kao da uvijek nešto nedostaje; kao da ne mogu sakupiti sve, a time niti vidjeti cjelovitost postojanja ičega. Zar zaista za istinsko viđenje trebam baš sve? Možda griješim radeći tako sa dijelićima. Svaki od njih istinu ima u nebrojenosti, a ja ih slažem misleći kako ću tu istinu vidjeti. Zar zaista mislim da ću skupiti tu nebrojenost. Nebrojenost tek za dijelić istine? Jesam li ja to 'pobrkao lončiće'?
Ama što ja to ustvari hoću?
Naučio sam kako se kuća gradi strpljivim slaganjem cigle na ciglu. Naučio? Vidio! Sada bi ja to tako i ovdje.
Cigla je cigla; stvarna; rukom dohvativa. Mogu o njoj misliti, ali je ovdje. Misao je pak misao. Ajd ugvati misao! A ja mislima tražim i kao da slažem nešto. Gradim kuću…:))) Kzću od misli. Pomalo mi smiješno, ali ima tu nešto. Uvijek ima nešto.
Gledam tu ruku, svoju ruku. Ona je kao i kuća strpljivo dočekala svoju stvarnost. Kao i ja; kao i sve što jest. Pa da, i nestrpljivost strpljivošću nastaje. Sve svoje vrijeme ima. Pa i misao koju ne možeš uhvatiti ni za rep, ni za glavu.
Ustvari, svašta je nešto, ali se pitati možemo što je to? Tako je cigla ono stvarno i istinito, a mi se pitamo i gledamo i vidimo je svak na svoj način. Kao da nam jedino te naše misli ostaju. Kao da su one jedino što imamo.
I gledam tu moju ruku. Mislim si o njoj i vidim je na svoj način. I to su neke misli moje, jer i gledamo mislima. Pa dobro, ruko moja, ti si stvarna. Ti si istinita, a ja si mogu razmišljati o tebi i vidjeti te na svoj način.
A, zar nije tako i samnom samim. Da, mada ja razmišljam i mislim o sebi i o svemu ostalome. Da, ali jesam stvaran. Zar kao cigla što je? Ha, ha, ha, i opet ja razmišljam. Kao da bježom od istine sebe po mislima svojim. Kao da istinu domisliti ne mogu, ali istina je da mislim. Pa, jesam li je onda ipak mislima uhvatio?
Misao moja, vidiš li se? I kao da tako nastupa napuštanje misli. I kao da mislim znajući da to mislim. Miaslim o ruci, o cigli, o sebi…. Mislim , mislim ….. Ja mislim, a ruka, cijla, ja …. jesmo stvarnost. Pa i to da mislim jest, ali nije ono što mislim. To kao da nastojim reči da crno nije bijelo. Kada malo razmislim i nije, ali stvarno jest ono što jest. Vidim put kojim bi mogao dalje sve do oslobađanja. Vidiš li ga i ti?
A misao, je li ona stvarna? Pa i o njoj možemo razmišljati i gledati je nekako slično kao o cigli, ruci i sebi.
Prijateljice i prijatelji, al je ovo zanimljivo!!!
Razigrali se prsti po tipkovnici i nastade novi post. Neka i to svijedoći trenutak vječnosti…
Dragi moji i opet sam malo putovao mislima ostavivši trag ovdje. Radujte se životu, a ja vas volim … :)
- 16:24 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>