Prsti na tipkovnici. Vidim ruku. Ruku sa prstima. Ruku moju u spremnosti da napišem nešto. Rika je to moja. Gledajući je nekako pitanje ili sumnja me obuzima. Moja?
Ta čime je ruka ta moja? Nastala je takova nebrojenim razlozima. Naprosto me čudi kako tražim razloge ili bolje reči uzroke. Kao da želim vidjeti po čemu jest tako i po čemu je ruka to što vidim? A po čemu sam ja ja? Opet nailaze nebrojeni razlozi. Kao da ne mogu bez toga brojanja, bez toga dodavanja, bez igre dijelova. Kao da uvijek nešto nedostaje; kao da ne mogu sakupiti sve, a time niti vidjeti cjelovitost postojanja ičega. Zar zaista za istinsko viđenje trebam baš sve? Možda griješim radeći tako sa dijelićima. Svaki od njih istinu ima u nebrojenosti, a ja ih slažem misleći kako ću tu istinu vidjeti. Zar zaista mislim da ću skupiti tu nebrojenost. Nebrojenost tek za dijelić istine? Jesam li ja to 'pobrkao lončiće'?
Ama što ja to ustvari hoću?
Naučio sam kako se kuća gradi strpljivim slaganjem cigle na ciglu. Naučio? Vidio! Sada bi ja to tako i ovdje.
Cigla je cigla; stvarna; rukom dohvativa. Mogu o njoj misliti, ali je ovdje. Misao je pak misao. Ajd ugvati misao! A ja mislima tražim i kao da slažem nešto. Gradim kuću…:))) Kzću od misli. Pomalo mi smiješno, ali ima tu nešto. Uvijek ima nešto.
Gledam tu ruku, svoju ruku. Ona je kao i kuća strpljivo dočekala svoju stvarnost. Kao i ja; kao i sve što jest. Pa da, i nestrpljivost strpljivošću nastaje. Sve svoje vrijeme ima. Pa i misao koju ne možeš uhvatiti ni za rep, ni za glavu.
Ustvari, svašta je nešto, ali se pitati možemo što je to? Tako je cigla ono stvarno i istinito, a mi se pitamo i gledamo i vidimo je svak na svoj način. Kao da nam jedino te naše misli ostaju. Kao da su one jedino što imamo.
I gledam tu moju ruku. Mislim si o njoj i vidim je na svoj način. I to su neke misli moje, jer i gledamo mislima. Pa dobro, ruko moja, ti si stvarna. Ti si istinita, a ja si mogu razmišljati o tebi i vidjeti te na svoj način.
A, zar nije tako i samnom samim. Da, mada ja razmišljam i mislim o sebi i o svemu ostalome. Da, ali jesam stvaran. Zar kao cigla što je? Ha, ha, ha, i opet ja razmišljam. Kao da bježom od istine sebe po mislima svojim. Kao da istinu domisliti ne mogu, ali istina je da mislim. Pa, jesam li je onda ipak mislima uhvatio?
Misao moja, vidiš li se? I kao da tako nastupa napuštanje misli. I kao da mislim znajući da to mislim. Miaslim o ruci, o cigli, o sebi…. Mislim , mislim ….. Ja mislim, a ruka, cijla, ja …. jesmo stvarnost. Pa i to da mislim jest, ali nije ono što mislim. To kao da nastojim reči da crno nije bijelo. Kada malo razmislim i nije, ali stvarno jest ono što jest. Vidim put kojim bi mogao dalje sve do oslobađanja. Vidiš li ga i ti?
A misao, je li ona stvarna? Pa i o njoj možemo razmišljati i gledati je nekako slično kao o cigli, ruci i sebi.
Prijateljice i prijatelji, al je ovo zanimljivo!!!
Razigrali se prsti po tipkovnici i nastade novi post. Neka i to svijedoći trenutak vječnosti…
Dragi moji i opet sam malo putovao mislima ostavivši trag ovdje. Radujte se životu, a ja vas volim … :)
Post je objavljen 01.03.2011. u 16:24 sati.