< studeni, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2024 (1)
Prosinac 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (2)
Svibanj 2022 (1)
Ožujak 2022 (1)
Siječanj 2022 (1)
Studeni 2021 (1)
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Lipanj 2021 (2)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (2)
Ožujak 2021 (4)
Veljača 2021 (13)
Siječanj 2021 (16)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (1)
Rujan 2020 (1)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (8)
Lipanj 2020 (4)
Travanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (1)
Veljača 2020 (1)
Siječanj 2020 (3)
Lipanj 2019 (1)
Ožujak 2019 (1)
Siječanj 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti



Posjetili ovaj blog od 06. 01. 2020.

Flag Counter

pri_Mladenu
26.11.2010., petak
Put svijesti

Kao kap Sve sačinjeno je svijetom stvarnim ma što om bio. Čak i ja, takav kakav jesam, svijetom tim sam dat; svaki dijelić koji me sviješću mojom čini, pa i svijest moja sa svim zabludama. A ja, po svijesti svojoj, što mogu? U svijetu stvarnom svijest moja jest malen djelić njen. Izgleda mi da je nastala nastojanjem da se nešto izdvoji iz cjeline, da bude cjelina za sebe i sviješću tom da opstoji. U istini cjeline ta svijest jest kao stvaranje negacije, a time i granica. Te granice ukazuju svijesti toj nju samu.
Ništa ne može biti bez svega što postoji; bez obzira na svijest moju. Svime jesam, a svijest nastoji dokazati kako postoji i ono što nisam. Izgleda suprotno spoznaja da me sve čini, a da ipak to što me čini je nešto što ja nisam. Tko sam onda ja?
Svi napori spoznaje čine nastojanja moje svijesti, moje svijesti o meni. A, što ustvari jesam? To ne ovisi o svijesti toj. Ona govori o sebi, pa čak i moj pogled na to kao da poštuje ograničenja njena. A, što bi svijest bila priznanjem istine? Istine koja granice ne poznaje. Zar bi ja tada sve bio? Tada ne bi bilo odnosa prema meni, jer tko bi se to odnosio ako jesam sve? Logika tu šepa, ili lao da eliminira ispravnost viđenja. Reklo bi se da to ja krivo mislim. Možda, ali što je ustvari mišljenje?
Stvarali smo slike od postanka mozgova i nastojali preslikati svijet u te memorijske zapise. Prenijeli smo i zakonitosti. Naravno, onako kako smo ih vidjeli i kako se to moglo. Svijet ne možemo staviti u glavu. E, a sa tim slikama, i procesima s njima u nama, mislimo da imamo svijet. Većina je zaboravila da je to to i tako. I sada, recimo, ja krivo mislim. Tko ja i što to ustvari činim? Što je to zajedno? Dobro, slično je i sa tim pitanjima. Često tako zastanem i čudim se sebi što to radim. Mislim.
Kako mozak i dalje radi, a ušao je u njega crvić koji ga opominje da on to samo misli, trudim se nadići to. Znam da postoje zamke krugova i vrtloga. Znam da sam mislilac i da je takav put moj. Nekako nastojim izaći van ograničenja. I izlazio sam. Vidim ovisnosti kojima ove granice, koje svijesti o sebi stvaraju, ništa ne znače. Životna moč prelazi njih i pretače se svijetom. Svijetom stvarnim. Potiče i misli moje. Sa dubokim sam poštovanjem prema svijetu.
I tako, kada vidim bezgraničje, vidim da postojanje moje ima ishodište u njemu. U cjelovitosti toj i svijest moja o svemu, a i o meni, je u bezgraničju tom. Ta, onda je istina o meni istina o svemu. Sve je povezano, pa i svijest koja to negira.
Svijetom cjelovitim je u ovom vremenskom presjeku dana prividna izdvojenost mene. Tako je i vrijeme dato. Vidim ga kao prividnu izdvojenost nekim pogledom, nekim presjekom. Da, a presjekom čega? Ha, ha, ha… Činjenje jest privid izdvojenosti. Ono je nošeno energijom koja ide istini. Time jest i vrijeme dato. Time jest i put određen. Fascinantno. Meni fascinantno!
Netko bi pitao, da koja korist od takove spoznaje? Ne, nema koristi, jer svaka korist je granicama dana. Ta spoznaja donosi mir, jer svi putevi istinom jesu, mada su privid vremenskog presjeka. U njoj su sva pretakanja, sve dimenzije, svijesti. I kada tim putem se ide vide se povezanosti. One život čine. A istina van je dimenzija, mada one životnim prividom istinom jesu. Ta zar su čuda moguća? A koja svrha je dokaz njihov. Zar je bitno viđenje čuda ako svijest nema put do istine. Svijest svaka put svoj ima, a ja tako 'žuborim' istinu svoju. Klanjam joj se i zahvaljujem trenutku i vječnosti. Znam da ste oboje moj vječni dom. I kada sve 'svoje' hvalom posvetim istini osjetim radost, jer klanjam se njome njoj. Živ, a istinom darovan. Trenutak i vječnost isto su…
Prijatelji dragi, namjernici i svi, mada niste ovdje, neka vas radost prati na životnom putu i mir u duši … :) To ide zajedno. Tada ljubav kao potok liječi duše … :)
- 22:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #
02.11.2010., utorak
Granica

Gledanje ...
… i kada se tako zamišljajem upustim u traženje izvorišta postojanja, i kada vidim svijet izvanjski i unutarnji, zastanem u čudu.
Mišlju se krećem i shvatim kako svijet dijelim na ta dva dijela. Kao da postoji neka granica tih svijetova. Beskraj postojanja u mislima mi čini vanjsko i nutarnje.
Prihvatim to kao vodilju misli, da bi mi nekako bilo jasnije vidljivo usmjerenje na granicu tih svijetova.
Dobro, a gdje je ta granica? Granica? Izmišljam li to ja ili ona stvarno postoji? Što značiti bi trebalo to 'stvarno'? Izmišljam li ja sve to zajedno?
Da bi misao valjano radila, elementi kojima ona radi trebali bi biti smisleni.
Mogu zamisliti granicu, kao granicu tijela. Koža. Na taj način postoji svijet sa jedne ili druge strane kože. Za mene ovih dimenzija, kojima su senzori moji prilagođeni, to izgleda ok. No, nije određenost svijeta samo tih dimenzija, a sve ostalo da se zanbemari. Zanemarila bi se tako večina toga.
Krenuti ću sada umanjivati. Dođem do ruba moći viđenja okom. Tu već pomalo nailazim neodređenost. Pore na koži i žlijezde sa vanjskim lučenjima postavljaju dvojbu. Kada onaj dio tijela koji se oslobađa prestaje biti dio unutarnjeg svijeta?
Ako idem dalje, sve više je neodređenosti te vrste. U tom sitnom proostoru kao da nestaje ono 'vani i unutra'. Procesi izgledaju nekako drugačije. Kako sada tumačiti tjelesnost? Kako vidjeti unutarnje komunikacije? Zar sam toliko podijeljen u sebi? Neki dijelovi rade ovako, a drugi onako. Često kao da nestaje sazvučja. To gubljenje sazvučja su kao neki procesi bolesti . Nešto se prihvaća, a nešto ne. Kao da granica poprima sasma drugačija obilježja. Tijelo prestaje biti samo ono što smo u početku okom gledali. Nalazimo se u moru procesa koji teže nekoj funkcionalnoj cjelovitosti. Vidimo li to?
Ajme gdje je tu granica? Granica te vrste? I kako je uopće odrediti po značenju? Izgleda zbunjujuće, ali meni je zadivljujuće. Osjećam se kao da otkrivam novi svijet. Svijet funkcionalnog zajedništva. Procesi slijede i predaju sebe novim procesima. Sve je u promjeni.
Sada takav, sa tim novim gledanjem, polako krenem nazad, put svijeta očima viđen. Dolazim do onoga sebe koji gleda tu kožu tijela. Ne, tu nije granica procesa. Energija koja ih pokrće širi se prostorom. I nije to samo toplina. Puno je tu raznih promjena, raznih energija. Djeluju sa obje strane. Da li to znači da one napuštaju unutarnje ili vanjsko? Ako prihvatimo granicu tjelesnu kožom, da. Pitam se što je sa granicom volje i granicom svijesti? Što je uopće sa granicom? Zašto sam krenuo njoj podrediti gledanje? Zašto granica? Od kuda mi takovo promišljanje?
Naime, već podosta vremena sam kritičan prema sebi, a ovdje, rekoh, da način taj prihvaćam da bi mislima dao smislen put. Ja? Ja, što je to? Je li to određeno ograničenjima ili jest neograničeno?
Je li to tom granicom određeno?
Kada bi bio određen granicom, tada bi bio graničar. Čuvao bi i dokazivao granice i postojao bi dok bi te granice poastojale. Svijesno bi tada i procesi bili vođeni tome cilju. Smisao bi bio čuvati taj smisao.
Ako pak jesu procesi nosioci stvarnosti, što li sam onda? Koji je smisao procesa koji me čine? Nije li to neka dvojnost? Možda i nije, ako onaj pristup ograničenosti odbacim kao zabludu; kao smisao zbog smisla, što mislima je potreban.
Čuo sam još za mladih dana kako kod 'odlaska u nirvanu' uvijek treba čuvati onaj trunak sebe da se ne odluta. Možda je to za neuke, da se ne uplaše novih, njima nevjerojatnih, viđenja.
U svakom slučaju moguće je prihvatiti stvarnost tolrrancijom uz slobodu šetnje svijetom u oba smjera. To je misao, a ona najčešće sviješću sebe doživljajno putuje. Naravno, to ide nastojanjem da ne bude fikcija, nego stvarnost. Da bi tako moglo biti, jest oslobađanje od sebe ograničenoga i prihvat istine u mjestu svijesti. To je kao prijenos svijesti pruženom voljom zajedničkoga djelovanja u mjestu procesa. Naravno, to ide smireno uz prijelaz neograničenošću. Ako jest istina da nemam granicu, nemaš je ni ti. Svoje zablude voljom svojom češ imati sve dok ih ne prevladaš. Tko si da to činiš? Isto tko i ja, istinom procesi jedinstva. Oni nemaju granica i dobrota i ljepota su sazvučje u svim svijetovima. Tada nestaju otpori, a ljepota i ljubav dokazuju jedinstvo postojanja. To je vrijeme i mjesto čuda. Čuda za one koji ne vjeruju.
Sce vas volim, jer vi ste kao i ja, istinom isto. Ta i korijen izgovora je isti …. :)
- 13:37 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>