Sve sačinjeno je svijetom stvarnim ma što om bio. Čak i ja, takav kakav jesam, svijetom tim sam dat; svaki dijelić koji me sviješću mojom čini, pa i svijest moja sa svim zabludama. A ja, po svijesti svojoj, što mogu? U svijetu stvarnom svijest moja jest malen djelić njen. Izgleda mi da je nastala nastojanjem da se nešto izdvoji iz cjeline, da bude cjelina za sebe i sviješću tom da opstoji. U istini cjeline ta svijest jest kao stvaranje negacije, a time i granica. Te granice ukazuju svijesti toj nju samu.
Ništa ne može biti bez svega što postoji; bez obzira na svijest moju. Svime jesam, a svijest nastoji dokazati kako postoji i ono što nisam. Izgleda suprotno spoznaja da me sve čini, a da ipak to što me čini je nešto što ja nisam. Tko sam onda ja?
Svi napori spoznaje čine nastojanja moje svijesti, moje svijesti o meni. A, što ustvari jesam? To ne ovisi o svijesti toj. Ona govori o sebi, pa čak i moj pogled na to kao da poštuje ograničenja njena. A, što bi svijest bila priznanjem istine? Istine koja granice ne poznaje. Zar bi ja tada sve bio? Tada ne bi bilo odnosa prema meni, jer tko bi se to odnosio ako jesam sve? Logika tu šepa, ili lao da eliminira ispravnost viđenja. Reklo bi se da to ja krivo mislim. Možda, ali što je ustvari mišljenje?
Stvarali smo slike od postanka mozgova i nastojali preslikati svijet u te memorijske zapise. Prenijeli smo i zakonitosti. Naravno, onako kako smo ih vidjeli i kako se to moglo. Svijet ne možemo staviti u glavu. E, a sa tim slikama, i procesima s njima u nama, mislimo da imamo svijet. Većina je zaboravila da je to to i tako. I sada, recimo, ja krivo mislim. Tko ja i što to ustvari činim? Što je to zajedno? Dobro, slično je i sa tim pitanjima. Često tako zastanem i čudim se sebi što to radim. Mislim.
Kako mozak i dalje radi, a ušao je u njega crvić koji ga opominje da on to samo misli, trudim se nadići to. Znam da postoje zamke krugova i vrtloga. Znam da sam mislilac i da je takav put moj. Nekako nastojim izaći van ograničenja. I izlazio sam. Vidim ovisnosti kojima ove granice, koje svijesti o sebi stvaraju, ništa ne znače. Životna moč prelazi njih i pretače se svijetom. Svijetom stvarnim. Potiče i misli moje. Sa dubokim sam poštovanjem prema svijetu.
I tako, kada vidim bezgraničje, vidim da postojanje moje ima ishodište u njemu. U cjelovitosti toj i svijest moja o svemu, a i o meni, je u bezgraničju tom. Ta, onda je istina o meni istina o svemu. Sve je povezano, pa i svijest koja to negira.
Svijetom cjelovitim je u ovom vremenskom presjeku dana prividna izdvojenost mene. Tako je i vrijeme dato. Vidim ga kao prividnu izdvojenost nekim pogledom, nekim presjekom. Da, a presjekom čega? Ha, ha, ha… Činjenje jest privid izdvojenosti. Ono je nošeno energijom koja ide istini. Time jest i vrijeme dato. Time jest i put određen. Fascinantno. Meni fascinantno!
Netko bi pitao, da koja korist od takove spoznaje? Ne, nema koristi, jer svaka korist je granicama dana. Ta spoznaja donosi mir, jer svi putevi istinom jesu, mada su privid vremenskog presjeka. U njoj su sva pretakanja, sve dimenzije, svijesti. I kada tim putem se ide vide se povezanosti. One život čine. A istina van je dimenzija, mada one životnim prividom istinom jesu. Ta zar su čuda moguća? A koja svrha je dokaz njihov. Zar je bitno viđenje čuda ako svijest nema put do istine. Svijest svaka put svoj ima, a ja tako 'žuborim' istinu svoju. Klanjam joj se i zahvaljujem trenutku i vječnosti. Znam da ste oboje moj vječni dom. I kada sve 'svoje' hvalom posvetim istini osjetim radost, jer klanjam se njome njoj. Živ, a istinom darovan. Trenutak i vječnost isto su…
Prijatelji dragi, namjernici i svi, mada niste ovdje, neka vas radost prati na životnom putu i mir u duši … :) To ide zajedno. Tada ljubav kao potok liječi duše … :)
Post je objavljen 26.11.2010. u 22:33 sati.