< ožujak, 2010 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Travanj 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Srpanj 2015 (2)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Rujan 2014 (1)
Srpanj 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (1)
Veljača 2014 (2)
Siječanj 2014 (1)
Rujan 2013 (2)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Listopad 2012 (1)
Lipanj 2012 (2)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (2)
Prosinac 2011 (4)
Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (3)
Rujan 2011 (4)
Kolovoz 2011 (5)
Srpanj 2011 (4)
Lipanj 2011 (3)
Svibanj 2011 (3)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (4)
Veljača 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (1)
Studeni 2010 (2)
Listopad 2010 (4)
Rujan 2010 (4)
Kolovoz 2010 (5)
Srpanj 2010 (2)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (4)
Ožujak 2010 (3)
Veljača 2010 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Opis bloga
O autoru bloga:
Mladen Smud

Mjesto stanovanja Velika Gorica
Starost 70 godina
Otac četvero djece i djed pet unučica i dva unučića
Hobby - Go, drevna kineska igra
Duhom mlad, kao da se još ni rodio nije i često se pita: 'Jesam li uopće?'
Životna filozofija - jedinstvo svijeta po Gospodu
Životna snaga - ljubav (tako on to misli)
Godine su da se broje, a život nama je darovan
Ovaj blog otvorio je za dušu. Život mu je darovan i on ga s ljubavlju daruje djelima Gospodnjima po Gospodu.
Religiozan nije, ali vjeruje iskreno do viđenja uz hvalu za postojanje
U životu on ništa ne posjeduje, mada se ponešto i piše svijetom na njega
Zahvalan za život i darove po Njemu.
Na putu iz vječnosti u vječnost
Sve vas voli i one koji razumijete, a i one koji ne.
e-mail: mladen.smud@gmail.com

Čuka

Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr
“Xportal.hr“/


javascript:%20void(0);

annaboni
Auroraisa
Bugenvilija-foto
Bugenvilija-text
danila1
deni(daniel
Dordora2
duliba
EuM
fra_gavun
Go-misaona igra
gogoo u prirodi
gustirna
hajjnezir
ima jedan svijet
kapi sreće
maslačkove zbirke
(Norra
OTISAK srca
preživjeti
promatram, razmišljam
rijeke žive vode, potecite, neka Duh se razlije...
sewen
Smotani
sven adam ewin - superfaca
... šok ...
Trill
Vatrene vijesti
Voljela sam umjetnika
Zagora

alba-istriana
anaris
kicker
mamablogerica
modrinaneba
novipocetak50
nutrina
proziran svijet
soba za utjehu
sv
tayana
tvrtkodolić
zlatnazitnapolja


Zanimljivo

Na rubu znanosti


Image Hosted by ImageShack.us

Poklon od drage mi prijateljice Helix

pri_Mladenu
24.03.2010., srijeda
Gkedanje


Kao da se sjećam onih prvih svojih dana kada sam vidio nekako slučajno ni ne znajući što se to zbiva. Čak nije bilo niti spoznaje o znanju i moći. Bio je to neki slijed po nećemu.
Zbivanje je imalo slijed u kojem kao da je sav smisao po sebi bio.
I kao što svaki predmet svoje dijelove nastoji sačuvati i po njima on jest, tako su se i ti procesi tijekom sažimali u opstojnost nečega. Čak bijaše podešeno tome u nekom prenosu ustrajanja. Kao da neka nit vezala je nova nastajanja u nizu sličnosti. Kao da niz taj osnova postojanja svakog dijelića u nizu je.
I tako bijaše u nizu tome glavni dio smisla. Glavni za jedinku, za mene… tada.
Vrijeme nosi promjene, i od davnina je postojanjem postalo čimbenikom. Njime se rastače cjelina, ali ako se ukljući u niz ono promjenama vodi procese u opstojnom krugu. Da nema obnavljanja rađanjima, ni krugova ne bi bilo; ne u životu jednosmjernog vremena.

Prošlo je godina veći broj. Krug pomalo zatvara ovaj ciklus, ali krenulo je i novih krugova iz vremena moga.
Tijelo je slijedilo datosti, a ponešto se i steklo voljom i nevoljom svojom. Neke funkcije su oslabile, a neke, upornošću, prerasle u neke nove sfere.
Kao i većinu ljudi vodile me oči; vodile me slike. Po njima sam svijet i život tumačio. I sebe! Čak i ono što vidjeti nisam mogao pretvarao bi mislima u neke slike; čudne, ali slike. Nastojao sam u njih usaditi i dinamiku, procese.
Moje vrijeme mi donijelo, na putu mome, neke promjene. Mnogi su slično prošli, ali pamćenje moje to nekako dokućiti ne može. Možda si ustvari to samo mislim. Tko zna?
Kao i u moje pokojne majke, oslabio mi vid. Dijabetes i njegova posljedica je to. Eto, udarilo u osnovu doživljavanja svijeta i života; u slike.
I sada se dešava nešto meni novo, ali nešto što sam slutio. Slike su slike, a život je život.
Uhvatili smo se slika ko pijan plota. Zanemarili smo većinu vrijedmosti života, pa čak i onu osnovu po kojoj postojimo.
Konstatirano mi je ispod 5% vida i tretira me se slijepim. Ja ipak još ponešto vidim. Periferni vid još nešto djeluje. Centralni je nula i fokusiranje daje rezultat bijelu prazninu. Ne prepoznajem ljude, a tijela koja se brzo kreću skoro da i ne primjećujem. Aute vidim kada su blizu. Semafor mogu vidjeti kada podesim oko i to desno, jer lijevo ne daje nikakav rezultat. Kretanje pločnikom je relativno dobro. Naročito je to tamo gdje put poznam. Povrememo posrnem ili zastružem nogom, ali sam na to soreman i ostajem uspravan i u hodu.
Borio sam se za bijeli štap radi sigurnosti pri prelazu ceste, ali i kao upozorenje biciklima na pločniku, a i ljudima koji žure ili trče.
Dešava mi se osjećaj kako ja ipak vidim, i da mi štap ne treba, ali tada kada nastupi frka shvatim da mi taj bijeli prijatelj ipak puno znači.
Ljude ne prepoznajem, ali mi se desi, da kada me prođu, skužim tko je vjerojatno prošao. Obično nosim crne naočale zbog blještavila, a i naznake da slabo vidim.
No nije to ono bitno što htjedoh reči.
Od studentskih dana igram go, drevnu kinesku igru. Tu je ta zanimacija već 47 godina. Na ploču 19x19 linija slažu se crni i bijeli kamenčići. Nastaju tako zamšene situacije isprepletenih kamenčića crnih i bijelih. Na prvi pogled vid je jedan od najznačajnijih uvjeta za ovu igru. To bi možda i bilo tako, ali ja to ne mogu ostaviti. Kroz ovu igru mnogo sam toga spoznao i naučio. Slijedio sam volju svoju i ni u jednom trenu nisam pomislio da je došao kraj mom igranju goa. Čak što više, nalazim nove putove i vidim stvari drugačije.
Igram i dalje na natjecanjima u redovnim konkurencijama. Protivnici mi često kažu da muljam i da ja dobro vidim, pogotovo kada ih savladam. Jest da nos zamalo ne zabijem u ploću, ako nešto bitno pratim . Ipak ona glavna stvar je u glavi. To sada jasno razaznajem. I ranije je tako bilo samo me vid odvlačio od bitnih stvari. Sada mi izgleda kao da me vid odvodio u krivo. Zanimljivo. Što bi sva lažna blještavila značila da nema vida? Gubitkom vida ne gubi se osnova dobrote, a čak je smanjeno područje zabluda.
Sada mi je puno zorniji sustav gledanja i doživljavanja. Slika mi je podosta slaba i sa oštećenjuma, pa mi je takova slikovna osnova za informacije iz okoline. Jasno mi je da to nije jedini izvor iz kojega stvaram doživljaj. No, i iz takove slike moguće je puno toga vidjeti. Dešava mi se da neki detalj dominira i to onaj koji je u dijelu vidnoga polja koji još dobro radi. Ranije takav detalj ne bi uočio zbog puno drugih detalja. I takova slika je slika.
Takav sam nekako više otvoren okolini. Bolje razlikujem promjene zvukom i vibracijama na tijelo, kao vjetar i razna manja strujanja zraka.
Okolinu doživljavam i nekim iskazom koji nije jednostavno opisati. Osjećaj bez slike je izraženiji. Kao da neklako bolje vidim unutrašnjost ili bolje reči osjetim.
Spomenuo sam igranje goa. Podsjeća me na hodanje putem. Važno je naći put. To je gledanje u aktivnom smislu. Upravo ta aktivnost stvara predodžbu stanja. Tako ustvari vidim skoro i bez očiju. Kada se netko čudi kako tako dobro igram, a kažem da ne vidim dobro, ne vide što gledanje je. U meni su sve one namjere koje oni očima ne vide, jer sam ih igrajući stvarao. Tu su sve one mogućnosti kojima se gradi smislenost igre. To je kao da se gleda vremenom. Slika očima je tu tek kao približan odraz za podsjet. Ranije je slika ispravljala misao, a sada sve više misao ispravlja sliku. Kako misao ima dinamiku tj. uključeno vrijeme, ima više mogućnosti, a time igra dobiva na vrijednosti. Tako kao da se krećem među kamenčićima koji oživljavaju moju viziju.
Radilo se tako i ranije, ali nije bilo tako svijesno, a bilo je puno promašaja zbog nevažnosti uslijed svijetla koje je mamilo misao.
Tako je i u životu. Čini mi se da sam nekako, na taj način, bliže onome što sam napustio kao maleni dječak. Bilo je to ono vrijeme kada sam dao prednost svijetlu.
Sada nalazim svijetlo u sebi. Ono je nešto drugačije. Nije upravljano voljom onoga koji ima svijetiljku kupljenu za novac. Ovo svijetlo se ne prodaje. Ono je dobiven dar koji se dalje daruje.
Pravu vrijednost ne gubim, ali ipak trebam biti svijestan opasnosti svijeta slika svijetlosnih. Tamo se žuri i juri, jer taj svijet hvata vrijeme koje mu nedostaje. U svijetu darovanoga svijetla vrijeme je dar.
I nije neophodno izgubiti danje svijetlo za tu spoznaju. Njena moć je uvijek tu. Pitanje je vidite li je i da li ste svijesni njene vrijednosti. Nekima će možda neki 'siromak' otvoriti oči.
Prijatelji dragi pogledajte, jer prave vrijednosti su i u vama. Ono malo, skriveno i skromno, šutke čeka u vama, da ga pogledate i ruku mu pružite. Ono će vas povesti putem ljubavi prema životu i svijetu. Neki ga zovu anđelom. Ne, to je vaša istinska priroda … volim vas … :)

- 14:45 - Komentari (4) - Isprintaj - #
17.03.2010., srijeda
Istina i iskrenost


Viđah česte slučajeve nerazumijevanja koji prerastoše i u sukobe. Promatrao sam dvoje, a i više njih u verbalnom sukobu. Svatko je smatrao da je istina što govore, smatrajući da nije istina ono što drugi govori. Kada se meni takova situacija dešavala osjećao sam se glupo. Nikako mi nije moglo biti jasno kako onaj drugi ne razumije što govorim. ada bih tako mislio došla bi mi misao, da možda ja ne mislim dobro. Možda ja griješim i ne vidim tio, već energično štitim ono što sam izrekao. I tako, tim putem, otplovio bih u vode traženja onoga što se tu stvarno zbiva.
Prošle su godine i bilo je takovih slučajeva. Danas više ne ulazim u sukobe mislima. Kažem što mislim, ako je to potrebno, i kada naiđe početak takova sukoba odustajem. To ne znači da sam odbacio što sam čuo. Pokušavam vidjeti što je i zašto sugovornik to rekao. Uvijek postoji neki razlog i cijeli je svijet povezan uzrocima i posljedicama. Pitanje je koliko i što mogu, ili može, nešto biti od toga i u vezi sa mojim putom.
Već dugo sam shvatio da ustvari je i moj put sagrađen od uzroka koji su svijetom došli u dijelić svijeta koji me čini.
Kada tako gledam, pitam se što bi trebalo značiti neko verbalno sučeljavanje? Izgleda mi da bi to bila moja nemoć nerazumijevanja sugovornika.
Druga je stvar što on ne razumije niti sebe, a vjerojatno niti ja sebe.
Istina redovno nije ono što govorimo, mada, kako vidim, jest u onom zbog čega govorimo. To su poticaji koji kao slike nas nose u namjeri mijenjanja stanja.
Mnogima je tako riječ sredstvo. Njome mijenjaju stanje u sugovorniku ili pasivnom slušatelju. Upravo ovdje se nalaze dobra viđenja razlike istine i iskrenosti.
Istina je da se to čini, a iskrenost se očituje u namjeri kazivanja onoga što ima potkrijepu u događanju, a kazuje se da jer događaj bio.
Milionima godina stvarao se govor za prijenos informacija. Informacija uvijeek ima i svoju suprotnost, svoju negaciju ili matematički minus. Tako je moguće rijrečima stvarati zamagljivanje onoga što se zbiva. Mnoge životinje to čine i bez riječi. Tako se lovac pritaji pred žrtvom da žrtva stekne sigurnost i ne primjeti opasmost, a opasnost je stvarna i pogibeljna. Da li je lovac neiskren? Lovac zna što hoće, a žrtva pojma nema.
Slično je i kada čovjek dođe raditi i sklopi čak i ugovor, a kasnije mu gazda neda plaću. Jel gazda to znao? Ni životinju lovca nitko ne kazni, već često bude nagrađena lovinom. Nažalost ni gazdu nitko, većinom, ne kazni, već on odloži vrijeme za još nešto, često, lagodnoga života. I životinja i gazda će uskoro za opstanak u takovom sustavu tražiti nove žrtve. Rabota im je 'kratkih nogu'.
Što je sa žrtvama? Kakav je to svijet koji često napuštaju? Kakav to sustav u njemu vlada i kako se razvio? Zar je zaista ovo svijet neiskrenosti?
Tu stadoh.
Ponirem pogledom dokučiti vrijednosti kojima to opstoji. Vidim da opstoji, ali vječnim propadanjem.
Vidim kako nam je želudac mjesto gdje varimo ono što mijenjamo; što smo pojeli; što je živo bilo. Pitam se: 'Da li je naša hrana to dobrovoljno bila?' Jesmo li je lukavstvom i neiskrenošću pribavili?
Idem polako u suštinu života. I ja sam, ovakav materijalan tako stvoren i stvaran.
Stojim ovdje u vremenu blesav i zatečen. Zatečen sam mislima i viđenjia svojim.
O Bože, koliko sam nečist. Voljeli su me i učili prihvatiti ovo da im se ljubav njihova očuva. Puta drugoga nije bilo. Kolike su ljubavi majke prema djeci u prasadi prekinute za veselja polupijanih. Ma i oni su imali trenutke ljubavi.
Da, istina jest, a iskrenost?
Bože moj, zar zaista je nema do da priznam da sam griješnik.
U svijesti sa time ostaje mi za života skrušeno priznavati i moliti oprost, a ujedno razumijevanjem ukazivati na put ljubavi prema istini i njenom svjedočenju.
Pokojni tatek mi je kak malom znal reči: 'Braco nemoj tak puno razmišljati. To ni dobro.' Htel sam videti zakaj. Tatek dragi, a kaj si mislil pod ono 'dobro'? Znam, reči nemreš, kaj te ovak tu već letima ni. Je, al navek je ono kaj je, ono kaj istina je. Nismo nigdar o Bogeku pripovedali kaj nam je život drukši bil. Se probalo poštenjem gde iskrenost je važna. Da al ona je više nek samo na rečima. Sam videl i ono o čem pripovedali nismo. Srdil si se na one kaj o Bogeku pripovedaju, a se vidlo da su zločesti. Ni Bogek za to kriv. Sam sve to na svojega načina videl. Eto i danas sam sretan, kaj Bogek i meni je ruku pružil. Je to viđenje, kaj i ta ruka je tek del Istine. Znam. Bum začkomel, kaj reči nemreju …
Naj mi oprosti svaki delić svemira kaj od mene mu dojde ono kaj ni njem dobro. Prossim, da bi delal ono kaj dobro je i da dobrota bu na svetu.
Prijatelji dragi, me tak, z vremena na vreme, obuzme stanje i otplovim tam de se vidi i ono kaj se inače videti nemre. Istina je.
Sve vas volim … :)

- 12:28 - Komentari (2) - Isprintaj - #
07.03.2010., nedjelja
Pravo, pravda i dobrota


Čini mi se kao da vidim vrijednosti života. Razlučujem, po svom gledanju, ono po čemu život jest. Vidim relativne odnose koji u vremenu imaju promjenjivost, a time vrijednosti poprimaju sliku po osnovi gledanja. Kao da su tako iste stvari različite. Vidim razne 'igre' uvjeravanja u prave vrijednosti, ali po 'svojim' mišljenjima ili po vještini uvjeravanja u želji neke namjere. Tako se uvjeravanje svodi na manipuliranje.
Ljudi obično ne misle o tome, nego prihvaćaju riječi kako im u tom trenu dođe. Često shvate i drugu njihovu stranu kada vrijeme prođe i kada se osnova njihovoga gledanja promjeni.
Čimi im se kako su naivni i nemoćni, a u trenu slušanja nisu pokušavali vidjeti sebe i ono što se ztbiva, nego su slijedili svoje želje.
U odnosima među ljudima svašta je moguće.
Odavno su ljui uvidjeli, pogotovo vještiji dobronamjernici, da treba stvoriti osnovu za ponašanje, kako nebi došlo do grubih iskorištavanja ljudi. Takova grubost izopačila bi odnose među ljudima i stvorila grube vrijednosti života. Opstojnost grube organizacije svodila bi se na moćne silom u zatrla put razuma.
Da se to sprijeći stvorena su pravila međusobnih odnosa u područjima zaštite vrijednosti međuljudskih odnosa. Naravno, to je bilo u svijetlu viđenja vrijednosti života i voljom onih koji su pisali zakone. To su uglavnom bili mudri ljudi, a u novije vrijeme odabrani putem demokratskih načima odabira.
Zajednice ljudi danas imaju čitave velike sustave koji reguliraju odnose u njima. Kako život nosi novosti, a i nove spoznaje, mijenjaju se i zakoni. Deklarirana je namjera dobrote u njima.
Još kao mladić sam nailazio na neke dileme u tome području.
Zakona je puno, kao i područja života. Skoro je nemoguće sve ih pročitati, a kamo li apsolvirati sviješću.
Često se nađemo u situacijama u kojima neznamo što je pravo, a moramo nekako reagirati. Tada se u poštena čovjeka ide putem pravićnosti po osjećaju. Imamo osjećaj pravde. Nažalost često, kasnije, shvatimo da je pravo nešto drugo. Pravom se bave sudovi.
Gledam ovo naše današnje društvo. Puno je nezadovoljnika. Njihove želje i namjere bile su drugačije od mogućnosti. Neki su opet imali veće mogućnosti od pravde, ali su nalazili puteve prava. Oni često govore: 'Sve je bilo po zakonu.' Pa skoro cijela privatizacija nije bila protivna zakonu, a ipak je uništeno veliko bogatstvo našega društva. Ovdje ne govorim o političkom ustroju u kojem je stvarano, već o vrijednostima. Išlo se mijenjati, a neki su shvatili da to znači uništiti staro. Ljudi su ostajali bez posla, a društvo bez vrijednosti koje su desetljećima stvarane.
Mnogi su se u toj raboti i obezobrazili i besktupulozno grabili. Vidjeli su to valjda u nekim filmovima, ili konačno, ovdje našli plodno tlo za neke svoje želje. Običan čovjek je bio nemoćan, pogotovo najveći dio poštena svijeta. Njima ni na kraj pameti nije bilo otimati 'nesposobnima'.
Dogurali smo do toga do čega smo dogurali.
Konačno se moralo priznati da se nema, ili biti društvo bez osnove za samostalnu egzistenciju. Skromno društvo je dobro, ali ovo to nažalost nije, barem ne onaj dio koji kolo vodi.
Htio bi nešto o dobroti ovdje reči. Nekoliko puta sam uletio u zamku. I sada još uvijek mislim da nije moja greška. Bio sam više puta jamac na kredite raznim osobama. Neki od njih ostali su na meni da ih realiziram.
Dobrota je pomoći čovjeku, a oni su me molili da im pomognem. Rekoh, red je pomoći. Potpisao sam.
Danas se pitam jesam li im pomogao? Što znači pomoći čovjeku?
Je li njima zaista trebao taj kredit, koji je ostao meni za otplaćivanje? Smatrao sam u vrijeme potpisivanja da poštenje nije upitno.
Naišao sam potom na zid. Svi peru ruke i jedino što vrijedi je moj potpis. Banka i cijeli sustav je prema meni kao prema lopovu. I eto danas mi uzimaju trećinu mirovine na to ime. Zakon je jasan, kažu.
Da sve je po zakonu i ja moram plaćati. Dužnik je prikupio dovoljnu dokumentaciju da prikaže svoju nemoć. Ja to nisam radio.
Osim toga, banka nemilosrdno računa kamate i pitam se kada će sve zo stati. Oni su gradili kuću, a ja ne mogu kraj sa krajem pokrpati. Kažu mi u banci da mogu pokrenuti građansku parnici protiv dižnika kada se sav kredit naplati. To je pravo… onaj potpis koji sam u vjeri dobrote stavio. Vjerovao sam ljudima i to je moja krivnja. Banka nije preuzela ni trunke rizika i ostvaruje svoju dobit, čak uvećanu za zatezne kamate. Ja sam očito naivac i moja pravda očito nema veze sa pravom.
Ovaj moj slučaj je zanemariv u odnosu na one koji su stvarali tvornice radeći, a onda je netko u manipulacijama u bezvrijeđe kupio tvornicu i potjerao one koji su je stvarali na ulicu. Ma, nije kriv taj zločinac koliko oni koji su mu to omogućili.
Kolike godine se radnicima pričalo o njihovim tvornicama, a onda odjednom dođu gore oni koji drugačije misle i sve ode u tutanj. To je promjena sustava. No, što reči za one koji i svoje riječi gaze. Pitajte naše seljake što oni misle o tome. Pitajte radnike u štarjku.
Znam, svi smo mi ljudi. Pogriješiti može svatko. Ipak treba shvatiti gdje su granice sposobnosti svojih i pošteno priznati svoje pogreške. Konačno, zar to nije kršćanski? I ne samo kršćanski, nego pošteno.
Prijatelji dragi, vjerojatno i mnogima od vas ne cvatu ruže. Ja ču se potruditi ovaj svoj mali vrtić održati. Volio bi da moji unučići i djeca vide vrijednosti skromnosti i poštenja. Duh je osnova vrijednosti, a naterija je prolazna. Materija i energija se stalno izmjenjuju i u stalnom su toku. Materijalno bogati će osjetiti kako njihove vrijednosti cure kroz prste. Njima treba pomoći, jer sigurno nisu u dobroj poziciji. Nama prividno obezvrijeđenima treba vrlo malo da opstanemo.
Svima želim puno dobrote u primanju i davanju. Ona oplemenjuje … :)
- 17:34 - Komentari (8) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se