Kao da se sjećam onih prvih svojih dana kada sam vidio nekako slučajno ni ne znajući što se to zbiva. Čak nije bilo niti spoznaje o znanju i moći. Bio je to neki slijed po nećemu.
Zbivanje je imalo slijed u kojem kao da je sav smisao po sebi bio.
I kao što svaki predmet svoje dijelove nastoji sačuvati i po njima on jest, tako su se i ti procesi tijekom sažimali u opstojnost nečega. Čak bijaše podešeno tome u nekom prenosu ustrajanja. Kao da neka nit vezala je nova nastajanja u nizu sličnosti. Kao da niz taj osnova postojanja svakog dijelića u nizu je.
I tako bijaše u nizu tome glavni dio smisla. Glavni za jedinku, za mene… tada.
Vrijeme nosi promjene, i od davnina je postojanjem postalo čimbenikom. Njime se rastače cjelina, ali ako se ukljući u niz ono promjenama vodi procese u opstojnom krugu. Da nema obnavljanja rađanjima, ni krugova ne bi bilo; ne u životu jednosmjernog vremena.
Prošlo je godina veći broj. Krug pomalo zatvara ovaj ciklus, ali krenulo je i novih krugova iz vremena moga.
Tijelo je slijedilo datosti, a ponešto se i steklo voljom i nevoljom svojom. Neke funkcije su oslabile, a neke, upornošću, prerasle u neke nove sfere.
Kao i većinu ljudi vodile me oči; vodile me slike. Po njima sam svijet i život tumačio. I sebe! Čak i ono što vidjeti nisam mogao pretvarao bi mislima u neke slike; čudne, ali slike. Nastojao sam u njih usaditi i dinamiku, procese.
Moje vrijeme mi donijelo, na putu mome, neke promjene. Mnogi su slično prošli, ali pamćenje moje to nekako dokućiti ne može. Možda si ustvari to samo mislim. Tko zna?
Kao i u moje pokojne majke, oslabio mi vid. Dijabetes i njegova posljedica je to. Eto, udarilo u osnovu doživljavanja svijeta i života; u slike.
I sada se dešava nešto meni novo, ali nešto što sam slutio. Slike su slike, a život je život.
Uhvatili smo se slika ko pijan plota. Zanemarili smo većinu vrijedmosti života, pa čak i onu osnovu po kojoj postojimo.
Konstatirano mi je ispod 5% vida i tretira me se slijepim. Ja ipak još ponešto vidim. Periferni vid još nešto djeluje. Centralni je nula i fokusiranje daje rezultat bijelu prazninu. Ne prepoznajem ljude, a tijela koja se brzo kreću skoro da i ne primjećujem. Aute vidim kada su blizu. Semafor mogu vidjeti kada podesim oko i to desno, jer lijevo ne daje nikakav rezultat. Kretanje pločnikom je relativno dobro. Naročito je to tamo gdje put poznam. Povrememo posrnem ili zastružem nogom, ali sam na to soreman i ostajem uspravan i u hodu.
Borio sam se za bijeli štap radi sigurnosti pri prelazu ceste, ali i kao upozorenje biciklima na pločniku, a i ljudima koji žure ili trče.
Dešava mi se osjećaj kako ja ipak vidim, i da mi štap ne treba, ali tada kada nastupi frka shvatim da mi taj bijeli prijatelj ipak puno znači.
Ljude ne prepoznajem, ali mi se desi, da kada me prođu, skužim tko je vjerojatno prošao. Obično nosim crne naočale zbog blještavila, a i naznake da slabo vidim.
No nije to ono bitno što htjedoh reči.
Od studentskih dana igram go, drevnu kinesku igru. Tu je ta zanimacija već 47 godina. Na ploču 19x19 linija slažu se crni i bijeli kamenčići. Nastaju tako zamšene situacije isprepletenih kamenčića crnih i bijelih. Na prvi pogled vid je jedan od najznačajnijih uvjeta za ovu igru. To bi možda i bilo tako, ali ja to ne mogu ostaviti. Kroz ovu igru mnogo sam toga spoznao i naučio. Slijedio sam volju svoju i ni u jednom trenu nisam pomislio da je došao kraj mom igranju goa. Čak što više, nalazim nove putove i vidim stvari drugačije.
Igram i dalje na natjecanjima u redovnim konkurencijama. Protivnici mi često kažu da muljam i da ja dobro vidim, pogotovo kada ih savladam. Jest da nos zamalo ne zabijem u ploću, ako nešto bitno pratim . Ipak ona glavna stvar je u glavi. To sada jasno razaznajem. I ranije je tako bilo samo me vid odvlačio od bitnih stvari. Sada mi izgleda kao da me vid odvodio u krivo. Zanimljivo. Što bi sva lažna blještavila značila da nema vida? Gubitkom vida ne gubi se osnova dobrote, a čak je smanjeno područje zabluda.
Sada mi je puno zorniji sustav gledanja i doživljavanja. Slika mi je podosta slaba i sa oštećenjuma, pa mi je takova slikovna osnova za informacije iz okoline. Jasno mi je da to nije jedini izvor iz kojega stvaram doživljaj. No, i iz takove slike moguće je puno toga vidjeti. Dešava mi se da neki detalj dominira i to onaj koji je u dijelu vidnoga polja koji još dobro radi. Ranije takav detalj ne bi uočio zbog puno drugih detalja. I takova slika je slika.
Takav sam nekako više otvoren okolini. Bolje razlikujem promjene zvukom i vibracijama na tijelo, kao vjetar i razna manja strujanja zraka.
Okolinu doživljavam i nekim iskazom koji nije jednostavno opisati. Osjećaj bez slike je izraženiji. Kao da neklako bolje vidim unutrašnjost ili bolje reči osjetim.
Spomenuo sam igranje goa. Podsjeća me na hodanje putem. Važno je naći put. To je gledanje u aktivnom smislu. Upravo ta aktivnost stvara predodžbu stanja. Tako ustvari vidim skoro i bez očiju. Kada se netko čudi kako tako dobro igram, a kažem da ne vidim dobro, ne vide što gledanje je. U meni su sve one namjere koje oni očima ne vide, jer sam ih igrajući stvarao. Tu su sve one mogućnosti kojima se gradi smislenost igre. To je kao da se gleda vremenom. Slika očima je tu tek kao približan odraz za podsjet. Ranije je slika ispravljala misao, a sada sve više misao ispravlja sliku. Kako misao ima dinamiku tj. uključeno vrijeme, ima više mogućnosti, a time igra dobiva na vrijednosti. Tako kao da se krećem među kamenčićima koji oživljavaju moju viziju.
Radilo se tako i ranije, ali nije bilo tako svijesno, a bilo je puno promašaja zbog nevažnosti uslijed svijetla koje je mamilo misao.
Tako je i u životu. Čini mi se da sam nekako, na taj način, bliže onome što sam napustio kao maleni dječak. Bilo je to ono vrijeme kada sam dao prednost svijetlu.
Sada nalazim svijetlo u sebi. Ono je nešto drugačije. Nije upravljano voljom onoga koji ima svijetiljku kupljenu za novac. Ovo svijetlo se ne prodaje. Ono je dobiven dar koji se dalje daruje.
Pravu vrijednost ne gubim, ali ipak trebam biti svijestan opasnosti svijeta slika svijetlosnih. Tamo se žuri i juri, jer taj svijet hvata vrijeme koje mu nedostaje. U svijetu darovanoga svijetla vrijeme je dar.
I nije neophodno izgubiti danje svijetlo za tu spoznaju. Njena moć je uvijek tu. Pitanje je vidite li je i da li ste svijesni njene vrijednosti. Nekima će možda neki 'siromak' otvoriti oči.
Prijatelji dragi pogledajte, jer prave vrijednosti su i u vama. Ono malo, skriveno i skromno, šutke čeka u vama, da ga pogledate i ruku mu pružite. Ono će vas povesti putem ljubavi prema životu i svijetu. Neki ga zovu anđelom. Ne, to je vaša istinska priroda … volim vas … :)
Post je objavljen 24.03.2010. u 14:45 sati.