|
Danas je taj dan. Zakazan je termin na sudu.
Nemam tih iskustava, ništa ne očekujem, osim dokazati svoju istinu.
Slabo baratam pravnim izrazima, nisam te struke, ali itekako se znam zauzeti za svoje pravo
i imam iskustva sa sustavom u kojeg i dalje vjerujem, bez obzira...
Rano ujutro smo se spustili do grada muž i ja, popili kavicu s dragim prijateljima i više sam,
nego zadovoljna dečkima (uključujući i mog muža) koji se jako dobro drže i paze na sebe.
Sjedimo tako na terasi uz glavnu tržnicu i promatramo ljude.
Par puta se dečki trgnu na izgled kakve zgodne dame pa zajedno komentiramo
žute štikle, mišićave noge, zategnut trbuh...Žene, svaka čast!
Konačno, i za mene „roba.“ Dva muškarca naših, četrdesetih godina, lagano nabildani,
sportske majice, ali i pune ruke vrećica za ručak.
Meni su već zbog toga zgodni i super jer brinu o obitelji i imaju osjećaj.
Dotakli smo se priče braka, uvjetovanja, zamjeranja...
teška, kompleksna tema koju sam netom osvijestila i pokušavam mijenjati.
Muž se baš ne da, ali s mudrom ženom je sve moguće, dokazali smo to već.
Općenito, žene ne mare za sebe.
Ako se treba dobro obući, skombinirati boje, cipele, ruž, naušnice, tu smo glavne,
ali ako se trebamo izboriti za sebe, problem nastaje u tom unutarnjem dokazivanju.
Ne postoji ružan čovjek, postoji nesretan i nezadovoljan.
To zračenje iznutra se itekako manifestira izvana, osjetila sam to na sebi.
Kada unutarnja sreća postane jača, naša vanjština počinje sjajiti.
U početku rada na sebi , ljudi su to primjećivali na meni, moja okolina.
Nisu kužili što je, ali često sam dobivala komplimente da zračim,
da sam drugačija, da mi je lice čišće, oči sjaje...
Danas to prepoznajem u drugima.
Popili kavu, podružili se, ispričali, obavili kupovinu na tržnici i vrijeme je za zakazani termin na sudu.
Muž ne može unutra, samo ja s pozivom. Policajac na vratima pokušava pregledati mene i moju torbicu,
ja sam neozbiljna pa je i njemu to smiješno jer što žena u svojoj četrdesetoj godini može nositi u svojoj torbici?
Sve je tako predvidivo! Praznim ruke od vrećica sa tržnice i punim muževe,
skidam torbu sa vrata obješenu poput poštara, a on me skenira sa onim nečim.
Što će sa mnom!? Dopušta mi da unesem u vrećici netom kupljene vrgoračke jagode,
šarmirat ću sutkinju, iako kaže da ne vjeruje.
Pred vratima čovjek od pedesetak godina i cura od dvadesetak.
On je ispred mene, ona iza mene na redu i po satu zakazivanja davanja izjave.
Započinjem priču i nakon njihovih izjava da su „baš taj dan malo popili i sjeli za volan kad ih je zaustavila policija“,
komentiram kako nisam bila pijana.
Čovjek je pozvan unutra, cura i ja još malo čavrljamo i složimo se da,
ako nam izbiju lovu iz džepa će možda kupiti ovaj razbijeni prozor u hodniku ili prefarbati pohabanu stolariju.
Lijepi laminat na podu je očito svježe postavljen jer vidno odudara .
Malo šetkam hodnikom i diskretno virkam u otvorenu prostoriju gdje se primaju stranke koje trenutno nema tko primiti,
a srećom ih ni nema.
Sve je to nekako staro i zapostavljeno, desetljećima se nije ulagalo i osvježilo inventar.
Ružno je raditi u takvom okruženju.
Velika tegla posađenog cvijeća iz kojeg bujaju gusto zasađene novonikle mladice
inspirira me da jednu skrivećki isčupam iz zemlje.
Posadit ću je kući da vidim kako će rasti cvijeće sa suda.
Grozna sam, ovo je krađa, ali vjerujem da me i tko vidi, razumio bi jer mi žene znamo
da cvijeće uspijeva, jedino ako se ukrade.
J
Red je na mene. Pitanja-odgovori.
Čitanje onoga za što me se tereti, moja izjava i odgovor sutkinje:
“Ne bih ja baš rekla da je tako bilo.“
„Moja riječ protiv vaše“, odgovaram mirnim tonom jer se tako i osjećam,
svjesna da ona ima moć u ovoj situaciji i nema potrebe trošiti živce.
„Imate li još što nadodati?“
„Nemam“, odgovaram, uzimam jagode koje je odlučno odbila,
iako sam rekla da sam joj htjela uljepšati dan jer ne vjerujem da je ovo ikada doživjela.
Kaže:“Ne bi se dobro osjećala da ih uzmem“, a ja kažem da se ja sada ne osjećam dobro jer ih je odbila.
„Nemate razloga osjećati se tako“, uzvrati uz kratak osmijeh koji si je ipak dopustila
i napomenula da će rješenje stići kroz par dan na kućnu adresu.
Još ga čekam, ukraden cvjetić živi u vodi i pušta korijenje.
Posadit ću ga onaj dan kada stigne presuda-kriva je- nije kriva.
Istina je jedna, ali svi imamo svoje interpretacije.
U miru ili u pravu, zavisi što želimo biti.
...Od davanja izjave prošlo je više od mjesec dana.
Odlučila sam nazvati sud i pitati što je sa mnom.
Odgovor je da sutkinja još nije donijela presudu.
Posadim cvjetić, zalijem ga i u povjerenju gledam kako raste.
Jutros me budi novi poštar na vratima, moram potpisati, preporučena omotnica sa suda.
Odmah ću otvoriti, predosjećam veselje.
Poštar se veseli sa mnom, naš stalni je na godišnjem,
neka i ovaj doživi trenutak moje pozitivne ludosti.
...presudio je....OSLOBAĐA SE OD OPTUŽBE....obrazloženje...“in dubio pro reo“.
Od mojih škola nisam došla do latinskoga,
ali sam od svoga života došla do spoznaje da je sve moguće ako u to vjeruješ....
„U sumnji treba suditi blaže“
|
