|
Biciklijadu sam i ove godine ispratila s terase kafića u ugodnom društvu prijateljica.
Našla se tu i susjeda iz mladosti, godinu dana starija od mene, pohađale smo istu školu.
Pronašle smo se na fejsu prije par mjeseci, podupiremo jedna drugu, ja u njenim sportskim podvizima, ona u mojoj životnoj pozitivi.
Zagrljaj, poljubac i istinska sreća što se vidimo uživo nakon puno godina.
Rastavljena, majka, zadovoljna poslom, ali i vezom u kojoj uživa sa slobodnim mladićem.
Mladić je negdje naših godina, sportaš također, ugodan sugovornik, ali i ugodne vanjštine, kao i ona.
Jedna od onih prirodno lijepih žena, bez trunke šminke- koža, oči, zubi, kosa...sve je zdravo, njeno tijelo također. Jako lijepo izgleda.
Dečko se izgubio na trenutak kojega je iskoristila i rekla da joj je žao što je slobodan jer je više puta ne razumije u vezi bivšeg muža i djece,
a i želi se ženiti i imati svoju djecu što se njoj ne da u četrdeset i prvoj godini života.
„Ma što će ti brak? Zar je to garancija ljubavi? Najvažnije je da si poštena prema sebi.“
„Kaže udana žena! „odgovori mi, s pravom.
Prije petnaestak godina, brak je za mene bio jedina opcija potvrde ljubavi.
Iskočila sam iz očekivanih uvjerenja svojih roditelja jer sam prije braka otišla živjeti s dečkom.
Ona staromodna, neizrečena uvjerenja da je to sramota prije braka, zaživjela sam radi sebe.
Ako ne ide, uvijek se imam gdje vratiti, makar i staromodni otac kvocao.
Bolje i to, nego se oženiti pa već drugo jutro svjedočiti razočarenju.
Nikada to ne bih napravila, da nisam bila sigurna u nas.
Već na prvom izlasku sam osjetila da je on ono što želim uz sebe za cijeli život.
Moraš imati i priuštiti si izbor u životu da bi znao što želiš.
U dvadeset i šestoj sam znala da je on moja druga polovica koju sam tražila.
Komentiram joj dalje da je senior zagazio u pubertet, buntovan je, svojeglav.
Čudi se, ona nije ni osjetila pubertet kod svoga sina, na što mi istina izleti: „Znaš šta, moram ti priznati,
ja sam bila ista takva u njegovim godinama pa mi je bolje da šutim. Bori se za svoju slobodu i to je ok.
Ponekad roditelji pametuju, samo da bi se osjetili pametnijima.“
Zeznula sam koljeno prije dva tjedna pa izbjegavam bicikl neko vrijeme. Super je prošlo kako je moglo biti.
Izbjegla doktore, bol sve manja, malo sam pasivnija, ali zato više meditiram.
Muž i senior su biciklirali, napomenula im da ne izgube bon za ručak koji ih čeka nakon biciklijade
pa to znači da neću kuhati za juniora i mene, već sa sister i nećakom dogovaramo rutu grada i krcati restoran na rivi.
Normalno da nas mjesto čeka jer od kad živim zakon privlačnosti, nemam više problema sa gužvom na parkingu, banci, kafiću, restoranu...
uvijek si iskreiram mjesto u glavi i mjesto me čeka van nje.
Ali u to treba vjerovati i već dok kreirate, osjetiti sreću kao da je već ispunjeno.
Probajte, jako je izazovno i vrlo oslobađajuće radi spoznaje da si svoj kreator.
Nakon ručkića u prepunom restoranu gdje nema dovoljno mjesta koliko se traži, tužna sam jer je masa turista odbijena,
ali sretna jer je Rijeka sve jača turistički pa „kafenišemo“ na terasi koja nudi pogled na veliku, luksuznu jahtu.
Krcata terasa mojoj sister ne daje nadu da ćemo naći mjesto i kreće unutra dok je sigurno razuvjeravam da nas čeka naše mjesto.
Gle čuda, čak dva stola prazna na vanjskoj terasi!
Naši sinovi se vrzmaju po Korzu, obali, kafiću te u jednom trenutku dolaze sjesti do nas pokunjene glave.
Konobar ih je potjerao sa fotelja na kojima su sjedili.
Instinktivno mi proradi ego jer su djeca gosti kafića ako matere tu piju kavu i nema ih nitko pravo tjerati
pa već ljutito letim pogledom, u nadi da ću ga zakačiti i očitati bukvicu.
Potom osvijestim da su dečki sami krivi jer se nisu snašli i odgovorili mu da im mame tu piju kavu, sigurna sam da ne bi bilo problema.
Šutke su ga poslušali i povukli se. Pretpostavljam da je pomislio da su neki od lokalnih mulaca koji radi spačke svakodnevno.
U idućem trenutku sam se digla, otišla do konobara,obgrlila mu rame rukom (srećom sam visoka ženska pa me rijetko koji tip viši, osim muža),
oslovila sa “Kompa“ i objasnila da ih je isprepadao, a ne želim da ga se boje jer znam da je super tip.
Od mrzovoljnog tipa, u sekundi se pretvorio u predivnog, blještavog smješkića, ispričao se, dao dečkima petaka.
Napustili smo kafić u dobrom raspoloženju, a i njemu priuštili trenutak čovječnosti koji je sve rjeđi među nesvjesnim ljudima.
Razlika između nas svjesnih je da između ega i duše, dajemo prednost duši.
Da vam kažem da je nekad i kod mene bilo obratno.
Već sam vidjela sister koja je često bila svjedok mog dokazivanja prava i još se češće ,ni kriva ni dužna, tresla od živaca i stresa,
samo zato jer je u mom društvu i gleda moje ispade i ekscese.
Kužite, da je ego danas pobijedio, nas petero bi bili negativni i uznemireni jer bih prva ja, galamom dokazivala kako sam u pravu,
konobar bi se bunio i tome nema kraja.
Ovako ,mir na mir, osmijeh na osmijeh i petero ljudi je nastavilo dan u pozitivi.
Opet se vraćamo na mogućnost izbora.
Da se vratimo na pasivu i mirovanje zbog koljena.
Manje šetam, ne bicikliram nikako, ali meditiram češće.
Rezultati su fantastični! Imam jedan projekt dugo u svojoj glavici.
Puno sam toga osvijestila. Koma je koliko je tih blokada i strahova, čistiš, a stalno nešto novo izbija!
Ako nije strah prepreka ( u smislu poslovnog rizika), onda je lova- standardna priča, kao izgovor od pružanja nove prilike za sreću.
To nije posao, već poziv, ali treba uložiti.
Kad sam sve izrealizirala u svojoj glavi, počeli su otpori.
Toliko je moćna podsvijest i nesvjesna uvjerenja da ,od skoro završenog projekta, vrati sve na početak.
Već očajna od vrtnje u krug i strahova koje čistim, a izbijaju u slojevima, u jednoj od meditacija, dođem do rješenja.
Kako ne biti sretan!? Kad si daš priliku priznati i prihvatiti da si slab i strašljiv, postaješ jak i hrabar.
Sve se prvo slaže iznutra. Negativno, kao i pozitivno.
Zavisi što misliš da zaslužuješ.
S time da ego misli, duša osjeća.
|
