četvrtak, 29.01.2015.

Kada dolazi mudrost?


Kažu,dolazi s godinama.
Ali,s kojim,pitam se?
Jer,ima nas koji smo stari mladi i koji smo mladi stari.
Kad imaš petnaest,želiš imati dvadeset.Kad dođeš u četrdesetu,vratio bi se u dvadesetu.
I onda,kad sazriješ zbog godina iskustva,a i životnih godina,kažeš da su ti one godine,a ova pamet!
Po ovome,čovjek nikad zadovoljan!

Dijeli me još pola godine do okrugle četrdesete.
I ,za divno čudo,veselim se!
E da,konačno sam sazrijela,a ostala dijete.Konačno mi godine nisu važne,a svoju mudrost sam nakupila s iskustvima.
I zato ću reći da godine zbilja nisu važne ako si iz tih godina izvukao najbolje od najgoreg.
Ja jesam!
Uz sva najgora priznanja sebi da sam bila u velikom,ogromnom,neprijateljskom egu prema svima, a prvo prema sebi.
Jer ego je ljuti,tvrdoglavi,glupi,svadljivi,uvijek pravednički nastrojen, teoretičar kojega hrani upravo to te(r)oriziranje.
Da,bila sam vesela pozitivka sa strane,ugodna društvu,ali samo onda kada bih zastupala njihovo mišljenje.
Kad bi se moje mišljenje razlikovalo od većine,tada sam bila najveća negativka.
Što je rasprava bila žešća,ja sam bila glasnija i sve upornija da dokažem kako sam u pravu.
Jer ego mora uvijek biti u pravu!
I sve priče,neslaganja,teoriziranja,suprostavljanja još više hrane moj ego i moje dokazivanje kako sam u pravu.
Moram li reći koliko me frustriralo kada nekome nisam mogla dokazati da je moja zadnja i istinita,makar nije ni bila?
Ja sam tada bila uvjerena da je to istina i točka!



Život nam nudi više puteva i načina,a mi smo ti koji biramo.Ne,to nije sudbina.
To je svjesnost ili nesvjesnost da u trenutku odlučiš što je najbolje za tebe.
I da preuzmeš odgovornost za svoj život,postupke,emocije i u konačnici,zdravlje.
Par godina ranije,na tvrdnje koje bi mi netko izložio,ja bih se pjenila kao ljuto more na oluji,a danas u te tvrdnje vjerujem.
Zašto?
Jer sam si dala priliku da otvorim svoje srce i um za nešto nepoznato.
Odlučila sam da se neću bojati nepoznatog,već ću se bar potruditi upoznati ga.
Tako je.Ne možeš reći i tvrditi da nešto nije tako,a da to nisi niti probao.
Ja probala,uvjerila se i promijenilo mi život.
Dakle,istina i sreća života je da vjeruješ u ono što te čini sretnim.

Krenula sam drugim,nepoznatim putem i približila se sebi.Dala si priliku biti bolja, ne samo sebi,već svima oko sebe.
Moram biti iskrena i reći da su neki i otišli od mene.
Ali to je normalno.Razdvojili smo se u načinu viđenja istine.
Moja istina je sada njihova laž.Koju sam probavljala dok sam se gubila u dokazivanju sebe kao pravedne.
Konačno,u ovoj mudrosti koju sam sama izabrala više mi nije bitno da sam u pravu.
Umjesto, biti U PRAVU,izabrala sam, biti SRETNA.
I svaki put kad se ulovite kako svijetu dokazujete kako ste u pravu zapitajte se da li vas to pravo čini sretnima?
Ta negativnost,vikanje,često i grube riječi...samo da bi bili u pravu?
Nema prava do pravog srca kad se u miru i sreći povuče u sebe i zapita što ga uistinu veseli.
Njega samoga,ne sliku za javnost.
Jer naša istina je naša i bitna je samo nama.
Ako si zadovoljan s njom,nema potrebe ikoga uvjeravati,razuvjeravati
Samo ti živiš sa svojom istinom.
A što je prije prihvatiš,prije će te osloboditi.

21:21 | Komentari (24) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.