29.01.2017., nedjelja


Pusti mi vrata da uđem.

Imam prijateljice. Još uvijek ih imam. U zadnje vrijeme sve više u veselim, nevidljivim odskocima skakuću dalje iz mojeg vidokruga, zagrljaja, glasohvata. Što je tužno. Prije nešto manje od pola života mi, imao sam spremnu naviku zvati ih kada sam tužan, i uhodanu naviku biti utješen. Od strane žena koje, mahom, mašu iz nekih drugih zemalja danas, ako mašu uopće, ili barem ne u mojim direkcijama. Sada, one koje su ostale, prolaze pored svako malo, kao spontani susreti na kolodvorima na kojima se više nitko ne susreće, osim skupljača boca i taksista. Netko mora napisati ljubavnu priču o tome; dvoje ljudi, usamljena nedjelja, stari, socijalistički autobusni kolodvor na kiši. Pac pac pac koraci pod kišobranima. Pucketanje na šajbama. Svuš svuš brisača.

No, prijateljice, te koje su i dalje ovdje, zapravo, ne nose te titule više. Nisam više siguran mogu li ih tako zvati. Jedna je propala ljubav i list direktno istrgan iz dnevnika moje mladosti, koja uskoro seli u Kanadu gdje se Kanade sele, druga nije ni slučajna prolaznica, samo poslovna kolegica koju bih možda ljubio, možda ne bih. Nazovimo ju prijateljicom. Tako ih gubim, baj de vej. Ne razmišljajući o njima.

Obje su mi se povjerile gotovo jednakim riječima, slične semantike i mjestimično identičnim padežima. One su usamljene. Zapravo su u kroničnom deficitu ljubavi, ali ne ljubavi, već ljubavnih priča, na kakve smo navikli na holivudskim filmskim posuđenim platnima. Tamo gdje svi uvijek znaju što moraju reći, tamo gdje se horizonti šire beskonačno nakon dva sata. I to je ono što im nedostaje. "Ja bih voljela". I znam kako im je. Mislim da svi znamo. Čak i oni koji vole. To je kvaliteta tih izmišljenih, neprirodnih filmskih trejlera ljubavnih priča – što su kompletno nedostižne, čak i kada ih imaš. Možda onda i više. To je sorta ljubavi kakvu, zamišljam, osjećaju gubeći honorare na blackjacku, na slot mašinama, na pokeru na skidanje na balkonu – uvijek može više. Uvijek može još. Nikad nisi potpuno siguran. Potpuno u ravnoteži. Nema kadra, nema soundtracka, nema kamere. Nema stopa nakon scene, jer nema scene. Ovo se kreće, lepi. Ovo ne staje. Život – život je svaki dan.

Ono što sam im rekao je ono što želim ponoviti ovdje, koliko god se zapravo osjećam kao preserant, ako je to doista riječ. Nije li to, rekao sam jednoj, pa drugoj, i kada bi spojili te kadrove jedan pored drugog izgledalo bi opet baš kao isječak iz filmova u kojima toliko želimo biti ali ne bi primijetili niti da jesmo, no nije li to, to "želim voljeti", nešto tipa kada želiš nešto slatko u supermarketu, buljeći u police, kompletno paralizirani u nemogućnosti odabira, sve izgleda isto, ništa upravo ono što trebamo, što je fermentirani šećer u raznim oblicima. Nije li to, ono, ono što želiš iza pakiranja, iza polica, između redova. Neku ideju nećega što trebaš. Što je to? Ne znam. I nemreš znati. Jer htijenje je ćoravo i potreba je razmažena.

One bi voljele, i ja se bahatim objašnjavajući im da je to nezdravo praveći se da to zapravo ne govorim sebi, kao da je to meni savršeno jasno i imperijalno raspoređeno. One bi voljele, i nevjerojatno mi je da nam je totalno svejedno koga, u kojem obliku i vremenu, kao kada vidiš dijete koje je odlučilo plakati bez imalo ideje zašto i kome, i ako mu primiš lice u ruke i pitaš ga zašto ono ti ne bi znalo reći, što bi ujedno poteglo još veće frustrirane jecaje jer jebi se ne znam pusti me tješi me. Jer to je ono što nam treba. Utjeha. Pažnja. Ljubavi. Samo jebeš ljubav koja nije na holivudskom platnu.

Nitko od nas, i time mislim i prstom upirem na sebe i sve svoje podvojene ličnosti, a i svoje prijateljice ako ih tako mogu nazvati, nitko od nas ne zna što je niti tko je ta ljubav koju želimo, jer nemamo ni najblažu ideju što nas svrbi. Ego? Id? Ud? Strah? Zavist? Nedorečenost? Neostvarenost? Dosada? Ajme što ako je to? Što ako je dosada? Što ako smo usamljeni iz dosade? Moja mi majka često kaže, kada sa njom dijelim strahove kao špil karata, da nije meni ništa, meni je dosadno. Prestani puniti praznine u misaonom toku sa strahom. Nije to rekla. Za tu rečenicu uzimam potpuni kredit. Jer je dobra.

No dobro, i sjedim tako, u kuhinji sa jednom, u birtiji nad koncertom sa drugom, jednu pokušam poljubiti, drugu otpratim na tramvaj, i odem doma cimerima si – paru koji se voli, i voli svađati. Pucati, ponekad. Ne jedni u druge – da je bar jedni u druge – nego što dalje jedno od drugoga. I pitam ih, i zbunim ih jer nemaju pojma što ih zapravo želim pitati, njima je pitanje zvučalo kao jecaj zbunjenog izgubljenog cimera kojeg, zamišljam ( ali samo iz kurčenja ) gledaju kao pomalo čudnog izgubljenog tipa smeđe kose, pitam ih "može li se sretan par koji u svakom trenutku može posegnuti za rukom svoje ljubavi, partnera, osjećati usamljenost, ponekad?" Tip je rekao da, osjećam to ponekad, i brzo promjenio temu da curka ne pomisli da postoji problem, a curka, curka je samo utihnula. Nije mi odgovorila na to pitanje. Nisam siguran može li. Želi li. Ili se samo preseravam kako sam ju životno zbunio super pitanjem. Jer sam super.

Jer mislim da mogu. I da jesu. I da jesmo. Da uvijek sežemo nedostižnom, kronično nedodirljivom paketu upravo onog fermentiranog šećera kojeg osjećamo da toliko želimo. Razmažena, bahata, umišljena djeca koja nesuvislo cmizdre koja jesmo.






- 21:15 - Komentari (8) - Isprintaj - #

27.03.2016., nedjelja


There's no place I'm not out of.

Moja mi psiha ne radi nikakve usluge. Evo u čemu je problem. ( prezirem ovakve kontrukcije rečenica. Kakav "evo..." na početku. Naravno da je "evo". Cijeli ovaj tekst je "evo". Jebao vas "evo" 24sata, jutarnji i svi mediji clickbate planete. Zaista, jebao vas evo ) - ono što čini, moja psiha, vratio sam se na psihu i što mi čini, a čini sve što čini u pozadini. Debelo u backgroundu. Pozadinski procesi, kakvim se diče svi softwareski developeri sa ove strane planete i druge. Ono što se događa dok ti činiš druge stvari. Ono što se čini dok ti ne primjećuješ. Sve što radim radim unutar kontrole mojih saznanja, a moja spiha, i ne znam koliko mi čini te usluge radeći to, radi, mnogo toga u pozadini sa čime mene uopće ne upoznaje. "Ne brini..." rekla bi. "To ću ja." Nebitno koliko bi mi te informacije možda i pomogle, kako bi donio nekakvu odluku, nekakav konsenzus mojeg stanja. Stanja koje je odavno odustalo da mene osobno ukalkulira u izhod. Sve to što se događa u pozadini je sve ono što sam, razmažen, dopustio da u pozadinu i ode. Jer primijetili su, znaš? Um mi, i ego, i id, i sram i ljubav i hrabrost i instikt, svi oni, primijetili su da se ja ne namjeravam igrati sa njima, riješiti išta od svega toga što mi se nudi na tanjur iz dana u dan da riješim. Informacija stigne kroz zjenice, stvarajući senzaciju i predodžbu pred rukama mi, i svi oni, konferencija podkontrolora i nadkontrolora unutanje mi svijesti, svi od kojih me gledaju, mirno, i čekaju moj input. Što misliš o ovome? Kako te ovo tjera da se osjećamo? Što želiš sa svime ovime? I skužili su, dosta brzo, da se ja ne namjeravam igrati sa svime time. I gledaju se tako, u tišini, dok jedan od njih, ego valjda, nije rekao "ništa, hajdmo sada, morati ćemo bez njega".

Stoga sve što se događa, događa se u meni, između izdisaja, i prošlo je već odavno od kada više ni ne pomisle na mene. I kada mi emocija dođe, ona je čista. Nema nijansi. Panika, bijes, strah, ljubav, sreća, ta-daaam! Ali zašto je stiglo? Tko to zna. Uzevši sve ovo u obzir, nije nikakvo spekulativno čudo da se znam uhvatiti kako stojim tamo, negdje, gdje god, u birtiji, na poslu, na probi, i da me obavije nešto što nije pokazalo nikakve naznake da će doći, niti pitalo me za dozvolu. Vrlo malena količina vanjskog inputa je potrebna da se nešto u meni dogodi – samo jedna ili dvje rečenice, pokret rukom, pogled, miris, sitnica, i u meni se javi emocija koja prevlada i uzme me. I onda je kasno za debate. Odluka je donesena, sa tobom ili bez, nebitno.

I onda ustanem i izađem van. Udahnem hladan zrak, pogledam oko sebe, napravim glupu ekspresiju kao da me negdje, nekako, zoomom, kamere snimaju. I onda koračam prema sigurnosti, gdje god ta sigurnost je. I onda u nju uđem. I onda plačem.

Treba mi brejk, stoga ću ga uzeti. Ne želim više pažnje, ne želim zagraljaje ni poljupce. Ni seks, koliko god mi nedostaje. Ni smiješak, koliko god me liječi. Treba mi veliki debeli val depresije. Dugo se nismo sreli, i strah me je. Radije bi bio tužan nego tup.

Nema mjesta gdje se ne osjećam kao da tamo ne pripadam. There's no place I'm not out of. Postoji ljubav kojoj nisam dio. Postoje zvijezde koje premalo gledam. Postojim ja, koji je usamljen u zraku. Postoje mi ispružene ruke koje vape za dodirom. Uši koje teže za sluhom. Glas koji pati za doprinosom. Oči koje suze nisu vidjele dovoljno dugo da se pitaju što valja samnom. Hoću li naći sve to ovdje? Vjerojatno ne, i vjerojatno da. Ali nipošto u grču potrebe i straha. Idem biti sam malo.

Idem se bojati samoće malo.

Idem se voljeti malo.

Idem.







- 03:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.02.2016., utorak


500 days of winter.

Postajem druga osoba iz dana u dan. Svakim korakom imam dojam da koračam u drugu osobnost, drugo ime, drugo prezime. Svaki put kada progovorim imam dojam da koristim riječi neke sasvim nove, kompletno mi nepoznate osobe. Imam obrise osobnosti koje priljepljujem na sebe gotovo automatski ovisno o okolnostima. Ali to zapravo jesam? Neka konzistentna linija koja služi kao neka sorta uporišta? Tko će ga znati. Ja sigurno ne.

Volio bih imati neki udio kontrole nas svim tim mjenama, ali nitko kao da me ne želi pitati. Neki double-checking bio bi divan. Samo neki backup podsjetnik. Ej. Buraz. Danas si ovo. Sutra si ovo. Samo kažem. Da se ne pogubiš.

Ako postoji uporište, a nisam siguran da postoji, to su ljudi oko mene. Oni me, mahom, uspiju natjerati da se sjetim, ako ne ništa onim automatskim korekcijama u ponašanju, tko sam i tko bi trebao biti, barem sa njima. Ponekad kada se vratim u stari stan, kod majke, i provedem samo prolaznu količinu vremena u kupaoni, sjetim se starih dana, starih emocija, samo stanem tamo, perem ruke mrvicu duže, pogledam pločice na podu i majčine kremice i pudere i pincete i što sve ne, shvatim da je sve to dio bio mog života do samo nedavno, i zamrznem se. Ili se barem želim zamrznuti. Ostati u mjestu. Možda prevarim vrijeme da pomisli da se ništa nije dogodilo, da sam i dalje tamo, da sam i dalje onaj klinac taman u dvadesetima sa svim svijetom nesigurnosti pred nogama mi. Kada sam otišao, i napustio svoju sobu i majku tamo gdje jesu ( a ja više nisam ), imali smo oboje svoj ples nostalgije i prilagodbe, ona sa svoje majčinske strane, ja sa svoje "vrijeme je no prestravljen sam potajno" strane. Sada smo oboje sami, i mislim da je to dio problema koji je nju nekako jače mlatio no mene – od mene se želja za samoćom nekako očekuje. I, jednako tako se očekuje sa njene strane da se te samoće boji. Ili tuguje oko. Ne znam. Tek smo malo razgovarali o tome, strahom sa moje strane da ne potekne sve sorte suza oko tog razgovora kojega nismo htjeli voditi praveći se da nas ništa sve to ne muči, stoga ne znam kako se ona osjećala. Znam da joj je sada lakše. Rekla je tako. Vjerujem joj. I vidi se, donekle. Sa moje strane, zaista ne znam. Sad mi je sinulo dok pišem. Čekaj, otvara se. Ček.

Nikada nisam bio ovako usamljen bez da uopće kužim što ta usamljenost je i gdje se krije. Razumijem u potpunosti zašto samci uporno imaju potrebu puniti krevet sa bilo kakvim toplim tijelom koje u njega uspije zalutati. Kriste, jesu li to moja uporišta? ( je li ovo prvi put da Krista spominjem u teksovima? Ne znam, zabavilo me što sam primijetio ) Je li moja seksualna frustracija vezana ne toliko za seks koliko za bilo kakav uteg konkretnosti, jao ne znam se izraziti, nešto taktilno, nešto tjelesno i neosporivo pored mene što potvrđuje moje postojanje? Postojanje moga tijela? Mog ega? Mojih kvaliteta? Zašto ni masturbacija ne pomaže potkrijepiti samoga sebe u svijetu gdje jesam? Zašto tijelo luči serotonin samo u seksu a ne u masturbaciji? Kako sam sada na masturbaciji završio? Jer, brate. Jer si usamljen. Jer skačeš po hemoku introvertnosti. Što sad, buraz? Što? Bog? Ljubav? Gdje sam?

Možda se i okrenem crkvi. Tko će ga znati, možda pomogne. Znaš što ne želim biti? Ono što mi malicioznost lijepi na ljude oko sebe. Na stare prijatelje koji izgledaju staro. U sretno zaljubljene prijatelje kojima negiram mogućnost sreće, jebite se, niste sretni. Nemojte biti. Ne bez mene. ( Nije tako strašno, sada sam se samo zapisao pa izlazi polu-logično što god izlazi ) Na lijepe djevojke koje, zamišljam, nikada nisu usamljene ili ikada propitkuju vlastite živote. Kako mogu? Lijepe su. Svi su im odgovori dani. Na sve te osamljene ljude koji su, mučki se nadam, jednako pogubljeni kao i ja. Da mogu reći, ponosno, kako sam u dobrom društvu.

Mada ništa od toga zapravo ne želim. Želim da budu sretni, svi ti ljudi. Želim biti dobra osoba. Voljeti i boljeti i biti sretan i biti tužan. Želim da mi svi prijatelji dođu ovdje sada i daju mi pažnju. Zagrle me. Pojebu me. Skuhaju mi nešto. Smiju se samnom. Uvjere me da nisam izgubljen. Da je sve, ako i nije bilo do sada, okej, i da nejde nigdje nego prema boljem.

Ali iskreno? Želim to moći napraviti sam.

Kupio sam si novu odjeću danas. Sivu majicu koja lići na Sigur Ros, i maslinaste hlače sa remenom. Oboje ću danas obući na sebe. Nisam siguran želim li da se osjetim drugačije. Samo svoje.





- 18:55 - Komentari (5) - Isprintaj - #

12.02.2016., petak


Trebao bih se spremiti i krenuti, ali...

Htio bi imati više samokontrole. Imam ju u zavidnim količinama za svoje neke godine i okolnosti, ali fali mi onaj mrav viška koji pređe prag u čedne neke, fikcijske vode gdje se osjećam kao da mogu pogledati stvari, kao cigaretu, ekran ili frižider, i odšetati, znajući da sam mogao odšetati.

Htio bi da me tjeskoba ne tjeskobi, da me strah zaobiđe u najširem luku kao da sam mu naporan pa ne želi započeti konverzaciju.

Htio bih biti sretan kada imam razloge za biti sretan, i ne biti tužan kada imam razloge biti tužan.





- 11:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

28.12.2015., ponedjeljak


Vidjeti ćeš i sjetiti se.

Božić je prošao ća, i ostala je škemba kao tiha potvrda. Tiha i pokrivena, neugodno koliko mi jest u svom tijelu kada se krivo pomaknem i osjetim ju, kao suptilnog frenda u pozadini, pa ej ti, kako si, dugo se nismo vidjeli. Djevojka sa kojom se ljubim ovih dana, jer je to jedina rečenica kojom ju mogu opisati bez da to postane a thing, a taj thing ima naročitu naviku natjerati me da najednom gledam taj thing drugačije kao da se nešto stanovito i važno promijenilo mada ništa nije, kaže ( vratio sam se na djevojku i što kaže ) da joj je ta škembica slatka, i da ne voli nabildane tipove, što nikada nisam bio u strahu postati, pa sam siguran. Sve je to dio kobnog plana, tesati škembu sezonu po sezonu, kolač po kolač, u svrhu sofisticiranog, diaboličnog zavođenja te nasumične djevojke koja se pojavila u životu mi bez pretjeranih fanfara i upozorenja. Nikakve konferencije nisu bile sazvane. Nikakva spontana okupljanja. Samo je ušetala taman na vrijeme da mi škemba postane opravdana. Sada, nakon Božića, nastupa onaj krhki no blagoslovljeni magloviti period do nove godine, koja se lunja iza ugla sa malo kakvim obećanjima osim onog imperativa da u nju treba uči u pomno isplaniranoj noći koja nikako ne smije biti zaboravljena, kao što će naposljetku, sudbonosno, i biti. Zaboravljena, ne pomno isplanirana. Svi planovi i rezolucije prije ili kasnije bivaju pogurnuti "kasnije". Nisam valjda jedini? Nisam. Klimaš glavom. Razumiješ me.

I onda dođe, i onda se baci posljednji broj sa svjetleće numere na trgu Bana Jelačića prije no što ostatak bude spremljen, i onda se pitamo kako je brzo stavljen natrag. U među ćemo vremenu biti, uz malo sreće ili prilike, biti okupani u slanim, planktonskim vodama Jadrana, i ja ću se negdje pronaći kako i o tome pišem da je stiglo mrvicu brže nego što pamtim da dolazi, kao što Ljeto, Zima, Sisvete ili rođendan mi imaju tendenciju doći. I tada će me oprati ta blaga vesela panika koja me po ramenu tapša i sada, da gubim tlo pod nogama ili da ću ga svakako izgubiti u skorije vrijeme i potpuno izgubiti kontrolu ili sebe ili nekoga koga volim i da neće biti puno toga što mogu napraviti kako bi išta od toga spriječio. Donio sam dobru odluku kada su me prvoga puta pitali koju bi, da mogu, supermoć odabrao, jer se takvi odgovori pamte te su nam dodjelene kada umremo, uvjeren sam, kada sam im rekao da želim kontrolu nad vremenom. Time-man. Dr. Clock. Happy Hour. Mogu pauzirati vrijeme i kretati se među prašinama zaustavljenosti neprimjetno. Vratiti ga unazad kada sam naravno zajebao. Unaprijed kada čekam bus. Mogućnosti su neizmjerne. Osobito ne sekundama i satima i danima. Malo se što promijenilo od mog odabira.

I nemam ih, rezolucije. Ne želim davati univerzumu ideje. Bolje ga iznenaditi, ako je to uopće moguće. Dočekati ću ju sa novim si starim prijateljem, koji se, nešto kao i ona djevojka, ušuljao natrag u moj život sa stanovitim stilom, smiješkom i iskrenošću. Sada smo opet dobri. Do malo prije nismo bili. Izgleda da se stvari ipak mijenjaju. Ili ostaju iste, ako trepćeš dovoljno sporo. U tome je trik. Trepkati sporije nego što percepcija negativnosti propušta. Nojevi imaju pravu ideju. Glavama u tlo, ne kroz zidove.

Odbrojati ćemo svoje, zagrliti ćemo se, svi skupa zajedno, i biti sretni. Dignuti ću nešto u zrak, ako ne ništa pogled, i nebrojeni put zahvaliti zvijezdama. Zato se nova godina slavi na ponoć. Da, uz malo meteoroloških mogućnosti, vidimo svjetlosnim godinama unazad, i skužimo da nam tragovi putuju puno dalje nego ikada možemo znati.





- 22:46 - Komentari (2) - Isprintaj - #

09.12.2015., srijeda


The Third Man.

Danas mi je rođendan. Dočekao sam ga znojeći se i dobrim dijelom cvileći i tresući se u prehladi na starom madracu u novoj sobi u novom stanu kojega sam krstio brže nego što sam mogao očekivati, krstio tom prehladom prije nego seksom, kako se sobe obično krste, zamišljam. Masturbirao sam unatoč prehladi, doduše, to je nešto napola, nije li? Ako se soba i ja nismo poznavali do tada, sada sam dobrano slomio led. Sada se sve zna. Nema više tajni. Neobično je, ušao sam u tu sobu, zapravo bez pitanja, stvari su bile dogovorene, raspoređene i dotjerane da ja u nju uselim, ali sve od strane ljudskih ruku, sama soba, koja je do sada navikla na dijete bivših okupanata, sitnih godina, koje je po njoj puzalo, nije bila pitana želi li sada mene u njoj, i eto me sada tu, farbam joj zidove i urešavam podove i donosim police i komode i kompjutere. Spavam na mnogo preskupom madracu kojega sam stavio u kut sobe na pod, madrac za kojega su dvije žene u mom životu imale vrlo različite poglede. Najdražoj mi prijateljici bio je jedan pogled dovoljan da pita "a gdje će ti djevojke spavati", dok je sestra samo rekla da je to grozno da spavam na podu kao izbjeglica. Meni se ne čini tako. Meni je nekako fora, još od kada je madrac bivše ljubavi bio na podu, još od tada mi je nekako divno sve to. Možda vežem ideju uz tu djevojku, o kojoj i dalje previše mislim, pa čak i kada mi se ovako došulja. Nije bila moja ideja. Sjetio sam se madraca na podu i ona se došuljala.

No da, velike promjene. I rođendan mi je danas. Prvi u kojega sam ušao prehlađen, jer je prehlađen bolja riječ nego bolestan. Ne znam najavljuje li ta specifičnost nešto na horizontu, ali učim takve strahove baciti postranu gdje i pripadaju. ( Postranu? Postrance? Postrani? ) Mnoge velike promjene posvuda, zapravo, no neke su stvari više-manje iste. Ove sam dane, u starom stilu, proveo buljeći u ekrane neke sorte radeći malošto drugo. Možda je to neka sorta kozmičnog poklona da se malo odmorim, ali tješi me da se neke stvari nikada neće promijeniti. Uvijek ću voljeti buljiti u ekrane neke sorte, pogotovo kada za to imam izgovor. Prehlađen sam. Što drugo da radim?

No navika mi je imati rođendanski post ovdje na blogu, što je navika koja me prati od kada je blog tu, dovoljno godina da se ne sjećam ne pisati u njemu. Volio bih to raditi češće, doduše. Neka bude obilježeno, dakle, da sam preseljen, nakon silnih najava, te da mi je lijepo, te da sam prehlađen, te da mi je majka poklonila rođendanski toster a sestra veliku lijepu drvenu dasku za kuhinju, da se i dalje mlatim sa strahom ali da osjećam da će sve i dalje biti okej, te da su panike praznovjernosti dok sam tipkao te riječi bile spretno podmetene postranu. Postrance. Što god.

Hvala na čitanju. To ide vama, i meni, zapravo. Hvala za blog. Hvala za komentare dolje. Hvala za tastature i prazne a4 stranice. Hvala za muzike koje u pozadini sviraju. Hvala za stan i sobu i madrac. Hvala za poljubac kojega ću primiti večeras. Hvala za cimera koji je stan i našao. Hvala za neizvjesnu budućnost jer su izvjesne dosadne. Hvala za ruke u zraku kada se predajem nebesima. Hvala strahu što me uči prepoznati ga. Hvala riječima koje ovdje pišem. Riječima uopće. Riječi su super.

Hvala.






- 18:17 - Komentari (11) - Isprintaj - #

24.09.2015., četvrtak


Digresiranjem kroz cirkularne vrtnje po životu mi.

Postoji trenutak u mojoj sobi. Ista je soba u pitanju kroz sve ove godine, koliko god imam suptilan no ništa manje točan dojam da ću već sljedeći put kada budem pisao o njoj pisati o nekoj novoj, mada još uvojek "mojoj" sobi, negdje drugdje, u nekom drugom stanu, u nekoj drugoj zgradi, sa sasvim drugim pogledom kroz prozor mi. To se, do sada barem, nije dogodilo. Ne znam pokazuje li namjeru. Ja svakako ne pokazujem promijeniti ju. Pokušao sam razmišljati o tome, ranije, prije godinu dana, od prilike. Nisam razmišljao dovoljno dugo, izgleda, ili mi od razmišljanja nije bilo od mnoge neke opipljive koristi. Zidovi koje pipam, pod prstima mi kada se budim, i dalje su isti. Stolica na kojoj sjedim, ofucanih kožnih rubova sa spužvom koja viri pod guzovima mi, i dalje je na istom mjestu, koliko god majka predlagala da ju zamjenim nekom novom, pa sramota je sine, kakva ti je to stolica. Sramota pred kime, majko? Mislim, kada i nekoga dovedem do ovdje, mrvicu je kasno alterirati outcome na temelju stanja moje stolice. Mislim, stolica se nalazi u sobi stana moje majke - ako pokušavam impresionirati nekoga, materijalno stanje stolice sekundarno je njenom okruženju. Mislim, tu je plakat koji visi od kada sam ga tamo stavio. Piše Motovun na njemu sa godinom ispod. Dvije tisuće i šesta, kaže. Do njega je još jedan, samo što na njemu piše Sarajevo, sa dvije tisuće i sedmom. Misliš da je to bilo davno, čekaj sad; do njega, plakat System of a Down slušaonice u Močvari, dvije tisuće i četvrta. Trebalo bi mi da stanem na tren, jer nisam nikada bio najvještiji tip u kalkulacijama, ako se mislim sjetiti koliko sam godina imao tada. Ne želim. Postoji blaga mogućnost da bi emocija koju bi računicom proizveo bila manje blaga nego mogućnost u pitanju. Nisam i dalje prešao to. Taj osjećaj, ili taj dojam da bih trebao imati taj osjećaj jer se, šatro ili manje šatro, od mene to očekuje - taj osjećaj da sam možda, ali samo možda, star sada. Star, star, star. Zaista ne znam što ta riječ znači. Kao kada ponavljaš nešto dovoljno puta da rastaviš značenje na foneme, slova i slogove, totalni điberiš, što znači to, star? Na engleskom je nešto sasvim drugo. To se ne bih bunio biti. Zašto bih se bunio na domaći star? Zašto se to očekuje od mene? Malo što razumijem. Ostalo mi promakne.

Čekaj, ba, nisam gotov. Svjedodžba studija za strane jezike, tisuću devetsto devedeset i peta. Šesta, pored nje. Diploma škole skijanja, negdje poviše, devedeset i sedma. Ovo je moja soba. Ovo je, na mnoge načine, moj život. Sa parkićem kroz prozor mi u kojem se koje-što mijenja osim drveća. I dalje je tu. Možda malo mršavije ali ništa manje tu nego kad im je snijeg grane znao saviti skroz do tla, pretvoriti ih u šator, ili kostur jednog, pod teretom snijega koji pokazuje sve manje interesa za posjetit ga, parkić, mislim, zadnjih par godina. Padne, da, naravno da padne, tu i tamo. Samo si nismo više toliko dobri. Smisli neki izgovor i pokupi se. Naučio je štošta od nas.

Nema intenciju doći još par mjeseci, mislim. Nije mu još pripremljen teren, mislim, Jesen nije ni raspakirala kofere, evo, danas sam prvi mokri list na šajbi ugledao – univerzalni simbol Jeseni koja stiže. Meni barem. To, i taj trenutak koji postoji, u mojoj sobi, prema kojoj sam odlutao maloprije sa vrlo konkretnom intencijom pokloniti joj tek rečenicu dvije, ali zajebe te i namami te nekim plahim obećanjima i odvede te do kraja paragrafa, rečenice kakve jesu. Postoji taj trenutak, koji, sada kada razmislim o tome, nije toliko magičan koliko možda mislim da je, mislim, nije sva magija u boji, kao što nisu sva čudovišta monstrumi, kao kompletno nepovezana usporedba. Trenutak, dakle, kada... aha, čekaj, da krenem od veličine sobe. Soba je mala. Eto, riješilo smo taj dio. Ima jedan radijator, kojega su majstori što su gurali nove ventile proglasili idiotski namontiranim kada su zadnji put bili, mada mislim da je to više u ime kolege što ga je montirao nego samog radijatora, jer ga ne bih htio uvrijediti. Sladak je. Ljetos je skakavac uletio u sobu i pozirao na njemu dok mu nije dojadilo. Nije mu dojadilo, stero sam ga. Ne znam zašto. Skakavci su kul. Bio je među mahunama u škarniclu, gotovo jednake boje kao mahune. Skakavac, ne škarnicl. No, taj mali radijator dosta dobro zagrije sobu, kada toplana pusti svoje i kada iz onog dimnjaka na horizontu naraste Sauron. Taj dimnjak i dim mu iz njega simboli su pak te Zime. Znaš da je Vrag odnio šalu, ako je Jesen šala, kada to proradi. Sa istog se bacio frendov brat kada smo bili mali. Rekli su nam da je pomislio da može letjeri poradi droge koju je uzimao. Ne znam kako su to mogli znati, doduše. Razloge mu. Možda je samo bio tužan, i to im je nekako bilo manje neugodno za priznati, ili djeci teže za objasniti no poradi lošeg tripa. Jer to je ono što se dogodilo, rekli su. Spotaknuo se. Frend je došao u školu dan kasnije. Nije plakao. Sve je zapravo bilo okej. Ili ga nije volio ili nije htio govoriti o tome, pokazivati emocije među vršnjacima, kako to zna biti pičkasto, dno od empatije koju smo imali. Ne znam više gdje je taj tip. Zapravo ne znam gdje su svi oni. Majka je pronašla dvije fotografije, razreda iz osnovne, drugi i treći, ili četvrti, tko će ga znati. Gledao sam ih neki dan, buljio kretenski u lice si, dozivao se neuspjelo i pomalo kontraproduktivno da se upozorim kaj slijedi, ali nisam se čuo, mislim, sve je i dalje isto oko mene pa mora da ta forma vremoplovstva baš i ne drži vodu. Nisam, osim sebe, mogao razaznati više od tri lica, ostalo su mogle biti narančaste fleke beskorisnosti koliko su pomogle, jer nisu. To ti ljudi i jesu danas, mutne distorzirane fleke sa tijelima na sebi. Ne bih ih znao prstima uperiti na ulici kada bi i htio.

Sviđa mi se ova rečenica. Ne bih ih znao prstima uperiti.

Nije kao da prsto-upiranje ima nekakve nadnaravne koristi i za mene, ne bih mogao odabrati destinaciju ili identificirati što prstima perim u bez ikakve sorte konfuzije, pritom. Kako sam došao do ovdje danas je beyond me, nekakva sorta koincidalne sreće poradi koje mi je zapravo drago da se nisam čuo kada sam urlao na sebe na fotki razreda prije toliko, jebote plače mi se opet, godina. Imam tog kolegu, jer mi je malo što drugo, koji mi je otrkio tu mantru, i užasno mi se svidjela. Razgovarali smo o tome, o što bi mijenjali da možemo, i rekao je da ne bi mijenjao ništa, jeste normalni, toliko je sreće imao da dođe tamo gdje je da ne bih uzdrmao ni centimetar svojih prošlih putanja, ne bi li slučajno ne došao do gdje je, sada gdje je. Svidjelo mi se to. Svidjela mi se ta nezahvalnost ka prošlim putanjama koju gajim. Ni centimetar, rekao je. Nije to rekao, parafraziram, ali tako nekako je rekao pa ponavljam da podcrtam misao. Moram naučiti biti okej sa time svime.

Neki sam dan, mada znam da je to bilo jučer, nespretno prozvao frendicu "psihološki anoreksičnom". Njoj se, pak, svidjelo i to, koliko je god naočigled uvredljivo. Nisam imao namjeru da bude. Možda je osjetila da je tako. No, ono što sam mislio, zapravo, reći joj, je da ne mogu nastaviti tješiti ju kada je loše, jer ako me tjera da joj ponavljam koliko je divna te će riječi izgubiti smisao, pretvoriti se u foneme, slova i slogove, svakim novim ponavljanjem. Steknemo imunitet ka lijepim riječima. Kao i sve drugo, nove doze moraju biti jače da bi imale jednaki učinak. Zato, valjda, nastavljam sa ovim krugom pisanja o starenju i depri i sobi mi i nepostojećim ili barem nevidljivim promjenama u životu mi. Kao prkosni junky, pucam se riječima dok ne prođe, opet i opet, skupa sa njom, pa mi zapravo možda i paše tješiti ju, stalno. Tješenjem stvaram neku, nadam se stvarnu, sigurnost u sebe. Kako nesiguran mogu tješiti nekog drugog? Zato se ljudi mlate, mislim ja. Udarac iziskuje ruku, ruka tijelo, tijelo noge, tlo pod nogama, tlo i sve povezano sa njime, i znaš gdje si, odjednom. Možda i tko si. Svi udaramo na svoje načine, valjda.

No, onaj trenutak. Digresije su pornografija, zbilja jesu – profesorica mi je prije par godina rekla da "ne smiješ ti masturbirati na sceni, to smijem ja koja gledam", i kad smo kod izraza koji nam se sviđaju, ta mi je pri vrhu, i to je ono što radim upravo, drkam na tastaturu, mlatim kurcem po tipkama umjesto prstima, jer volim to i godi mi, i misao ode od tebe, no da, onaj trekutak, o kojem se tekst, navodno, radi:

Osim radijatora, u sobi imam i kompjuter. Računalo je bolja riječ ali je arhaična pa ju izbjegavam koliko god je "kompjuter" nezgrapna. E sad, kompjuter služi kao neka sorta radijatora, i ako se njih dvoje, kompjuter i radijator, mlate za veličinu toplinske aure što emitiraju, tu su negdje. I zato mi je u sobi u toplije dane toplije no vani na suncu u parkiću kroz prozor mi, jer kompjuter stalno gori i stalno je vruće, ovdje. Do jednog trenutka – kada se temperatura spusti, ali nedovoljno da toplana, kakvih se god oni pravila i tablica pridržavaju, pusti Mordor iz onog dimnjaka, gore. Neka granica koju ne bih nazvao zlatnom, već sivom, ako je sivo boja hlada, mada ne znam – nije li plava? Bijela? No, plava granica između radećih radijatora i Jeseni na odlasku, kada je u cijelom stanu hladnjikavo, osim ovdje, u sobi mi. Jer kompjuter računalo uvijek gori. Ne mogu se golicati u boksericama ko mulac, nije "toplo", ali je ugodno. Kasnije, kada Zima naredi svoje, radijator proradi i onda je mrvicu overkill, ali za sada je baš divno.

No, taj je trenutak opet došao, i danas sam se našao kako na putu prema doma, u autu kojeg vozim samo kada kiša pada ili nemam razumnog izbora, kojega sam u tom trenutku vozio jedva dvadeset kako bih mogao nastaviti razgovarati sa sobom što van njega ne mogu bez svoje doze upita jesam li, zapravo, normalan, kako razmišljam o Ljetu i navici mu da ide ća prebrzo, i ovom Ljetu i što mi je omogućilo ovoga puta i što sam sve radio i gdje sam sve bio, i opet sam se pogubio, malo. Opet sam izgubio ikakvu rekolekciju tko zapravo jesam i što radim ovdje, kakvo lice imam i kako izgleda kada se smiješi. Kakve korake radim i kakve otiske iza njih ostavljam. Jer to je ono što me uhvati kada sve stavim u taj cirkularni oblik i vizualiziram tu kružnu putanju planete i vremena nam, zavrti mi se.

Nekoć sam, u parkiću kojeg previše spominjem, bio prozvan kraljem vrtuljka. Vrtio sam brže od drugih i na njemu bio duže no ostali. Nabasjao sam na post od prije ohoho u kojem pretpostavljam da u tom trenutku, kada ti se zavrti tako, u glavi, ili se zapravo svijet vrti ali ti svi lažu da si samo ti u pitanju jer im je neugodno da ti imaš supermoći a oni nemaju, možda u tom trenutku vrtoglavice izgubiš sinkronizitet sa sudbinom ti, postaneš odključan u vremenu i namjenama im. Postaneš slobodan, ali je Majka Priroda evolucijom ugradila taj alarm, kao sigurnost da u tim trenucima potpune slobode kurca ne možeš napraviti jer nemreš ni korak napraviti u ikojem smjeru bez da se strmopizdiš ka podu ti, i gravitacija je uvijek tamo da te podsjeti gdje si.

Možda je to taj trenutak, taj kada razmišljam o vremenu i sebi i kada zaboravim tko sam. Trenutak potpune slobode. Jer ako ne znaš tko si, mogao bi biti bilo tko. Nadam se, o kako se nadam, da će to uvijek biti netko dobar, i da neću biti nezahvalan za vrtnju koja me do te osobe donijela.



- 19:49 - Komentari (4) - Isprintaj - #

22.09.2015., utorak


Brejk.

Problem je taj, što sam zaboravio. Imao sam ideju kamo idem sa ovime, mislim, išao sam negdje sa ovime, i onda sam zastao na trenutak, unutarnje moždane periferije obratile su sekundu predugo pažnju negdje drugdje, tamo lijevo gore, neki cirkularni šteker za multitasking nije mogao podnijeti teret još jedne izbjegle misli istovremeno, i preusmjerio sile fokusa sa originalne misli, učinivši je nestalom, trenutno, kao zaboravna prašina koja zaboravi pasti ili se igra dok nitko ne gleda. Ostao sam zabezveknutog pogleda u oči joj, što nije preloša destinacija zapeti pogledom u, mislim, lijepe su, čak i u ovoj gesti nestrpljivog iščekivanja. Aha. Čeka. Kužim. Stao sam na trenutak i trenutak je posato mrvicu predug za ikakvu sortu kontinuiteta i sada čeka da nastavim. Ali u čemu? Čekaj, što sam govorio? Ne smijem to pitati na glas jer na glas iziskuje da ona to čuje, te bi pomislila da ne shvaćam ovo dovoljno ozbiljno, da lutam, što je istina, i zato valja lagati. Laganje je korisno. U korist mi, također, ide što ne priznavanje unutarnje misli nije, zapravo, laganje, samo izbjegavanje istine, pa sam što se Boga i zapovjedi mu tiče sasvim čist, ma koliko mi savjest zapravo nije. K vragu, opet to radim, prošla je barem još sekunda, daj, k vragu, što si govorio, što ste pitala, gdje smo, u kurac, pogled lijevo, neki biciklist prolazi nalijevo mi, na stazi je, aha, staza, aha, cesta, na ulici smo, okej, HA! Imam te, na ulici smo! Noć je, i na ulici smo. I kao nisam u kontroli, pfft, totalno žongliram ovu situaciju, sofisticirano i zrelo, ne lutam, tu sam, i mada ne znam i dalje što se od mene očekuje od nje u ovom trenutku, to je samo privremeni raskorak sa nadolazećim mi shvaćanjem situacije, sad ću ja, uostalom, koliko izgubljen mogu biti, mobitel mi je u ruci, imam GPS na njemu i internet i sva vesela čuda tehnologije modernog li svijeta i... čekaj zašto imam mobitel u ruci, ona stoji nasuprot mi, gleda me, pogled joj je već otišao u blagu zabrinutost, držim mobitel u lijevoj ruci i sada se polako gasi ekran, ono, kada je dugo upaljen pa se stiša pa se ugasi, to se sada događa, u prijelomnom je periodu gašenja, ali zašto sam ga imao u ruci? I to bih ju pitao, nasuprot mi, ali ne mogu, poradi sličnih razloga kao što su gore navedeni, misliti će da, ono, nisam u kontroli, što totalno jesam, vidi me, stojim na svoje dvije noge, imam one smeđe polukožne cipele na stopalima, morati ću uskoro izvaditi one zimske, toplije, stiže zima, "jesi dobro?" Ha? Fak, predugo sam šutio, dostigla me uvriježena socio-psihološka norma, morao sam reći nešto do sada k vragu i očekivanja, zašto nemam vremena za sebe, za reći što imam u svoje neko vrijeme, svi očekujete previše od mene, a vidi kako mogu, vidi sada ovo; dižem glavu, pogledam je drito u oči joj, i dalje su lijepe, nije se ništa promijenilo, idem sa smiješkom od dvadeset do dvadeset i posto usne raširenosti, i kažem joj da sam dobro, a kako si ti? Vidiš, pokazujem interes, ne razmišljam samo o sebi, uvijek sam bio sofisticiran, ništa se nije promijenilo, ali kopka me nešto. I dalje me gleda, i dalje smo na cesti, ali pogled joj nije isti, nije više srdita, ne srdi se, jer rekao sam joj, daj se ne srdi, nisam znao, što, čekaj, da, došlo mi je, znaš kako dolaze stvari kada ih najmanje očekuješ, i ako gledaš u smjeru busa bus nikada neće iza ugla, moraš se zagledati negdje postrance i pustiti da ti mozak juri i samo će se stvoriti pred tobom, neočekivano, i odnijeti te, to se događa, dogodilo se, stiglo mi je, srdila se jer se nisam držao dogovora, nisam došao na mjesto gdje smo se dogovorili da ću doći na, niti, još gore, na vrijeme u koje smo se dogovorili da ću doći, ničeg od navedenog se nisam držao, i ljutila se, što ne bi, i ja bih se, i ovo sam joj napravio već par puta do sada, i zato se ljuti, i to je okej, i zato sam ju smirivao, rekao sam da mi je žao ali da se ništa nije promijenilo, tako je, i rekla je "ne, ali ne razumijem..." i onda je stala. Pa da, stala je, nije dovršila misao. I čekaj, onda sam kao ja u zaustatku sa reakcijama, jebemu pa stala je usred rečenice, nije se od mene očekivalo da nastavim nego od nje, pa tako je, čekao sam, nisam spustio pogled sa očiju joj, i dalje su lijepe, ništa se nije promijenilo, jer je bio grozan trenutak da ti mobitel zazvoni, jer kao, neodgovoran sam, pa želim pokazati da sam i dalje u razgovoru, ali idem samo ugasiti zvono ili nešto, ili javiti se, ne znam, "žao mi je." ha? Pa da, i meni je žao, ne znam zašto se svađamo, sve je okej, ništa se nije promijenilo, znaš "ajme žao mi je", pa da, dobro, što ti je sada, ruka mi na ramenu, smiri se, nije takva drama, nitko nije umro, nitko nije umro, ništa se nije promijenilo, sve je okej, eto vidi, grlim te na kratko ali gubim ravnotežu na kratko pa je šlampav zagrljaj, kao kada se nesigurne djevojke velikih grudi grle sa odmakom, jebote, bez veze, daj da, ono, osjetim nešto, bilo što, zašto ništa ne osjećam, ništa se nije promijenilo. Nitko nije umro.






- 12:43 - Komentari (3) - Isprintaj - #

04.09.2015., petak


Zadnji tekst o tebi, depro.

Imam blagi, ne skroz formiran dojam, da je gejmerima donekle jasnija predodžba suicida no ostalima. Imao sam, godinama ranije, to jest imam, upravo, rekolekciju, kada sam na stajalištu tramvaja u Savskoj kraj cibone, čekajući tramvaj, prvi put dobio tu boju, jer ga samo bojom mogu dočarati, taj osjećaj kada želiš "quitat" sebe i otvoriti nešto novo, nešto drugačije, ne sviđa mi se ovo više, dosadnjikavo je, nekako meh, nekako ne baš u skladu sa željama i prohtjevima, ako to nije ista stvar, i nadasve je lagano posegnuti za tom tipkom na desnom kutu tastature i stisnuti taj glagol kojemu toliko težim. Escape. Quit. Exit to Windows. Svi prozori ovoga svijeta. Izlazim. Padobranski. Plašt mi na leđima. Superheroj sam neke sorte. Quit-man. Kapetan Exit. Dr. Leave and never Come Back.

U zadnje sam vrijeme počeo koristiti taj trik, koji mi je došao dosta prirodno iz neke nejasne mi rupe primozga, da kada mi najmanje stvari počnu ići van ruke, ili ne baš osobito lagano, ili ako baš ode k vragu, ali u sitnim koracima, kao kada mi padne vrećica, ili netko promjeni kanal na radiju, ili mi bus pobjegne pred licem, takvo što, manje važnosti, barem naizgled, no dakle, trik je da počnem cviliti kao beba. Na glas. I očigled. Možda i lupim stopalom od pod. Napravim glupu grimasu. I cvilim. Pomaže, zbilja. Nisu bebe glupe. Kuže. Kuže, ako ne ništa, da cviljenjem i kreštavim ponašanjem sve negativne vibracije i okolnosti činiš benignima, smiješnima, za djecu, kmeee, nije me htjela poljubiti, buuu, nisam dobio onaj job, uuueeee, boli me tibica. I ne mislim to na onaj surovi, sivi i zimzelen, ohol i ironičan način podcjenjivanja nečijih, pa taman svojih, problema, jok, nego zbilja, filtriram svu količinu tuge i nesreće u cvilež oko najsitnijih pizdarija koje mi ne pođu od ruke, i vidi Vraga ( velkim slovom, valjda ) sve zaista gleda glupo za cviliti oko. Čak i ako umireš. Kmeee, umirem. Buuuu, ni pozdraviti se neću stići. Uuueeee, kuda prije.

Mislim, pisao sam o depri prije, stara mi je drugarica, mislim, kome nije, stari smo frendovi, sorrow found me, sorrow won. Bila bi od veće koristi da se ljubakamo, tu i tamo, usamljen kakav jesam, no ne, nema usne za ljubiti ili ramena za obaviti ruke preko. Stoga kada dosegne, kao danas, sa svom naraslom joj armijom ( kosom, masno dupe kosom skrila ), nemam baš niti jedan štit za dignuti, niti jednu barikadu pred noge joj za baciti, totalno me pregazi, i da, pisao sam o tome, i zapravo, ne da mi se opet, zaista, pošarao sam sve kutove tog zida, niti slovo nije ostalo, ali jebote, kad je tu, tu je stalno. I što da ja radim sada sa tobom, depro? Što hoćeš od mene? Zube i kosu? Osmijeh? Dušu? Godinu? Što, jebem te zimzelenu u oholo ti suho dupe smrti, što?

Imam tu prijateljicu. Usamljena je. Razumijem ju. Svi smo, više-manje. Zaista, vjerujem to. Ti, osobo koja čitaš, upravo, usamljena si. I kužiš mi demone, neke znaš na pamet. Znaš im imena i boju. Zato si tu, očima u ovom paragrafu, i sada si se blago nasmiješila, možda i zvučno, možda si i zidove iznenadila u iznenađenoj ti sobi, naviknutoj na tišinu. Znaš me, znam te. Stoga oboje znamo tu moju prijateljicu i znamo joj usamljenost. Znamo kako se osjeća kada baci pogled na Holivudski namještenu sekvencu uspjele ljubavi, možda samo na trailer, i poželjela to, ja bi to, kmeee, ja nemam to, hoću da me češka neko tako, hoću da smo tihi zajedno tako, hoću biti sretnija sa njime nego zadovoljna sama sa sobom. Znamo zašto sluša što sluša, i kakvo lice ima kada joj krene taj stih, klišejzirani, možda, i kada joj pogled padne na mokre tračnice tramvaja u deset i sitno navečer. Amateri bi ju zamislili sa suzom u oku ili takvom pizdarijom, ali rutineri znaju, znaju kako smo navikli i koliko suze više nisu iznenađene dovoljno da izađu. Ovo je neka sorta stagnacije u kojoj se nalazimo. Nema mjesta za nagle promjene. Stoga vam ne moram pisati niti o njoj, stari frendovi koji svi jesmo. Niti o depri koja vreba iz bušje. Niti, možda, o tom Escapeu kojega bi ponekada tako brzo, nepromišljeno stisnuo. Onako, uz kmeee. Ponekad nije dovoljno "dobro je, proći će". Ponekad se moramo valjati u tome. Ne znamo zašto. Ponekad, ako se ne predamo u potpunosti, ako ne damo ovako veliki zalogaj odjednom, pojest će na s gric po gric. It takes an ocean not to break.

Zadnji tekst o tebi, depro. Jer o tebi ne treba pisati. Sve je između redaka, ovako i onako. Vreba iz bušje. Ostaje samo da ju zagrlim, nju, prijateljicu mi. I vas. I da držimo taj zagrljaj dovoljno dugo da se naviknemo na nešto novo. I onda moža procmizdrim, onako iskreno, bez prisiljenih gesti. Procvilim, maestralno, sa guštom.

Pizda si, znaš? Jer nikada o sreći ne pišem istom potrebom. Drama si queen, depro.

Znaš me. Znam te.





- 17:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

03.07.2015., petak


You be the pull of my arm.

Ajme, pa diram ju. Ono, ruke su mi na njoj. Gledam si ruku, u blagoj nevjerici, kako ide od mog ramena, tvrdoglavo zapečaćenog na ostatak tijela mi, do lakta i zgloba i prstiju koji se nesigurno odmaraju na njenom struku. Teško mi je to povjerovati, da sada imam u-ikojem-trenutku-opozivo pravo na dodir, nje, jebote, dodir njenog tijela. Mislim, zanemari što se događa ovdje gore, sa tim usnama i sve to, to je dosta fora, okej, da, i ne znam na koji je način to ušlo u soft fokus prihvaćanja nadležne situacije, i kako je moja ruka na njenom struku prihvatila toliku dozu poštovanja. Možda je poljubac postao neka sorta klišeja, uvriježena navika, nekako zdravo za gotovo očekivana radnja dvaju ljudi, bez obzira na spol i, ponekad, međusobnu atrakciju. Znam, također, da je moja ruka na njenom struku, struku koji je predivno stisnut i definiran, samo produžena stavka gornje spomenutog poljupca, samo povezana, gotovo instinkta reakcija, produžena ruka, ako baš moram tako, te da je taj dodir zapravo samo sastavni dio bez kojeg taj gore poljubac ne bi bio potpun, i razumijem to, i osjećam to, ali sam i dalje zabezveknut; moja ruka je na njenon struku. I sad sam znatiželjan. Mislim, struk je struk, trbuh je trbuh, bedro je bedro, mičem ruku, gledam ju kao kompletno nevažni, neodgovorni spektator kako se giba od struka na njen vrat – mislim, ljubimo se, stoga je logično da joj dotaknem vrat tu i tamo, približm joj glavu nježno bliže, i sada, paraaaam, diram joj vrat. I sada rame. I sada lopaticu. Diram njeno tijelo. Kako se zaboga to uspjelo dogoditi? Prije samo pet minuta, ništa od ovoga nije bilo moguće. Zapravo, i van konteksta tog poljupca ili bilo kojeg poljupca koji slijedi, moj se dodir njenog tijela ne može ponoviti bez unaprijed dobrano tesanoga sociološkoga predloška. Ne mogu, bez neke sorte instinktivne reakcije, iz neba pa u rebra, dotaknuti ta njena rebra, out of the blue, dok stojimo na semaforu čekajući da se, kako to obično biva ako gledaš dovoljno dugo, crveno ugasi i upali ono zeleno ispod, pa nemamo što pametnoje raditi do li stajati tamo u kratkoj životnoj stagnaciji, u nekom alternativnom no možda mnogo više konkretnom petit mortu. Čekanje zelenog je mala smrt. Čekanje ičega je mala smrt. Ubijaš vrijeme koje bi sasvim lagodno mogao iskoristiti za nešto drugo. Kao diranje rebara joj. Ili guza.

I evo, sada ulazimo u taj seksualni dio ovih golih situacija o kojima ponekad volim pisati ako ne naći se u. Pišem o njenom tijelu, sada. Ono ima stopala, koljena, pelvis, pleća, vrag, ćelo i sve između. To su dijelovi tijela u svojim funkcijama koji obavljaju svoje funkcije u tvorničkom setapu majke li prirode ili Oca Gospodina, imaju svoja imena, svoju boju i oblik, no to je zapravo sve dio iste osobe, njeno tijelo je njeno tijelo, i ako ili kada sada krenem micati ruke sa leđa joj na guzu, ovaj tekst, kao svaki tekst o, recimo, seksu, kidnapira dojam čitatelja da autor ovog teksta sve ovo piše sa jednom slobodnom rukom. Da se zavlači u vlastite interese i imaginacije koje formira u interesu djelovanja unutar vlastitih obruča sigurnosti i ostvaruje nekakve fetiše čiji rezultati ne nose nikakve konzekvence, vidi, smijem joj dirati što god hoću u ovom tekstu na križanju zelenog vala i Gundulićeve pa pohlepno to i radim, egzibicionistički pritom pred očima sviju vas, gledajući kako mogu, ako želim, zaustaviti prvi auto, položiti ju na haubu, skinuti i raditi ama baš što mi god pasalo u datom trenutku, ili trenutku onom drugom, tko će ga znati, neka sorta, dakle, mentalne masturbacije upisane u tekst koje je između redaka čim ja, kao muškarac, pišem o diranju imaginarnog tijela jedne žene. Tako se barem osjećam ja, dok takve tekstove čitam. Rijetki su se od toga izvukli. Houellebecq uspijeva jer ubacuje sve sorte socio-političkog komentara između svih tih čini o kojima piše, i autori njemu slični, ali je nekako teško. Pazi, i ja sam, kao šatro kontrolor svih ovih misli i dirigent čitavog ovog teksta, primamljen preokrenuti sve ovo ka detaljima našeg imaginarnog snošaja, ali se zaista ne radi o tome. Radi se o njenom tijelu. I mojem pravu, pazi, ne znam je li to prava riječ ovdje, mojoj dopuštenosti da ga diram. Što malo prije nisam mogao. I da, mogao sam istu poantu prebaciti bazirajući se na poljubac, ali poljubac nije to. Poljubac je norma, poljubac, čak i kad je strastven i iskren i dubok i senzualan, leži u kalupu svojih pravila i strukture, čak i kada je loš, on je definiran glagolima u svom opisu, dva para usana u dodiru, bam, poljubac. Dodir, oslobođen očekivanja ili ikakvih sorata pravilnosti, ne nosi nikakvu simboliku, sam po sebi. Ima toliki spektar mogućnosti da ga je nemoguće staviti u kut i zalijepiti ga imenom i značenjem. I možda baš u odsustvu kalupiranih pravila i zdravo-za-gotovo navika, on je slobodan da nas iznenadi, preplaši i zavede. Mislim, ako ju primim za ruku, tu na semaforu, simbolika je postojana, držimo se za ruke, nježan, topao, čist simbol, univerzalno prevedljiv kao nevina simpatija. No da joj dotaknem zapešće? Lakat? Biceps? Ne znate što radim, onda. Ne zna ni ona. Ne znam ni ja. Samo znamo da je, za sad, dopušteno, da joj diram tijelo na semaforu.

Zbog sveta toga, nisam išao na spomenuti guz. Mada sam htio. Ne zato što je to guz nego zašto što strahujem da ni ona ni ja ne bi smo znali izbaciti ga iz okvira svoga značenja. Stoga mi ruka padne mrvicu iznad, kaj su to, leđa? Da. Diram joj doljni dio leđa. Štoviše, idem joj pod majicu, koja je do nedavno bila zataškana u suknju joj, izvadio sam ju, i stavio joj ruku na gola leđa. Diram joj čvorove kralježnice, diram joj koji je god dio tijela pod lopaticom joj. I sasvim uskoro, sve se to umanevrira u predigru, njene ruke na meni, moje ruke na njoj, i moja fascinacija onoga što mogu postaje nešto drugo, postaje fascinacija onoga što želim, no stojimo na cesti i moramo se smiriti jer, zapravo, nismo u intimnom okruženju, jer, zapravo, koliko god si to dopuštamo, dopušteno nam zapravo nije. I zabezveknut sam. Do malo prije nisam smio dirati joj tijelo, do malo prije sam imao savršeno jasno dopuštenje, do malo prije se očekuje da prestanem.

Ja sam joj samo htio dotaknuti tijelo. Nisam ju htio uzeti tamo na cesti, dodir ne bih brojao sekunde do vaginalnog brežuljka i nadalje, ne, nego jebote, pazi što ja mogu. Kao klaun pred trik, kaskader pred kaskadu, pazi što ja, jebote, mogu. Ljubim joj kožu tik ispod pazuha. Prije ili kasije, hormoni zahtijevaju svoj udio, i prije ili kasnije, od njih se to očekuje, i prije ili kasnije, sve ima svoje ime i svoju boju i svoj oblik, stoga smo se poljubili još jednom i nastavili hodati, obećanje u zraku u tišini naših koraka, ali sam i dalje zabezveknut.

Primijetio sam da mi je ugodno ljudima zaželjeti dobar dan, na ulici. U dućanu. U tramvaju. Nekome pridržati vrata, pomoći sa stvarima, samo ponuditi smiješak. Godi mi biti pristojan prema ljudima, zaista je nevjerojatno koliko uljepša dan, učini da se osjećaš dobro, u tim sitnim gestama naizgled nepotrebne pristojnosti. No osim toga, ima još nešto. Ona je, barem u mom gradu, mahom neočekivana. I godi mi vidjeti iznenađeno, često sramežljivo lice i reakciju na istom kada mu poželim ugodan dan.

Ovo je naizgled nepovezano ali neki dio izgubljenog mi uma kuži da možda i smije biti.






- 14:17 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.06.2015., subota


Moja soba rezonira.

Bio je čvor na špagi mojih roleta. Zajebano zavezan još od neke daleke mladosti. Špaga koju povučeš da se dignu, koju spustiš da se spuste. Vire iz rupe na vrhu, iza drvene kutije koja skriva tajnovitu mehaniku prekrivenu, zamišljam, paučinom i larvama. Okvir mog prozora pun je paukovih gnijezda. Ostavljam ih jer mi ne smetaju. Gotovo nikad ne ulaze u sobu. Ostavljam ih također jer, navodno, jedu komarce. Komarci su razlog, ujedno, poradi kojega nikada u raj neću nogom stupiti bez svoje količine suza ili opekotina. Ako ikad. Zamišljam se kako stojim pred klišejzirano zlatnim kapijama Raja, u redu koji steže do nedogleda, mirnih, spokojnih, blago nasmiješenih ljudi koji nigdje ne žure, odvojeni kakvi jesu od nervoznih hormona otpuštenih im tijela negdje ispod. Dolazim pred Svetog Petra, nasmiješim mu se. Uvijek sam bio pristojan prema ljudima iza pultova. Pravilo mi je užitak biti pristojan. To je jedan od razloga zašto se uopće vidim u tom redu za Raj. Jer sam bio pristojan čovjek, u životu. I dolazim pred Petra, pristojno mu se nasmiješim, smiješak mi vraća neospornim reciprocitetom i ljubavlju, pita me tko sam, kažem taj i taj, njegova mnogo premala knjiga za sva imena koja skriva pada na slovo moga prezimena, Petar lista zahvalan za ljudski izum abecede i birotehnike, nalazi mi ime, i veli nešto u stilu, parafraziram;

pa, bio si častan, blag čovjek koji se trudio voditi nepokvareni život, bezopasan za njegovu okolinu i ljude koji oko njega kruže, jest da nisi bio vjernik od ikakve kvalitete, ali praštao si kao što Bog prašta, i ja bih te pustio unutra, zbilja bih, dobar si tip, ali ubio si dvije tisuće tristo čertdeset i četiri komaraca u svom životu i za tebe naprosto nema mjesta.

Zato ostavljam pauke. Da me oslobode pakla, ili čistilišta. I ne smetaju me pretjerano, zbilja. Ne ubijam ih, stavljam ih u čašolike konstrukcije i eskortiram ih napolje, gdje ih puštam njihovim komarcojedućim navikama. Ne ubijam ni moljce koji su ustanovili neku sortu kvarta u sobi mi, u zadnje vrijeme. Nekako su mi simpatični, koliko god mi košulje najednom izgledaju kao od vlasnika nespretnog pušaća. Sve će to pauci, zamišljam. Kako Rajski red izgleda, za pauke?

No bio je čvor na prozoru mi. Visio je sa paukovih nastamba skroz do metalne kvačice koja ga je držala u mirnom klinču između sutona i zore. Bio je tamo, čvor, još od nebrojivo daleke mladosti mi, kada ga je sestra tamo začvorila kako bi... što? Mislim, to je učinila sa svojim štrikom svojih roleta na svome prozoru u svojoj sobi, zavezala je taj štrik u čvor tako da, kada ga spusti, metalna kvačica zaustavi rolete taman onoliko da one male crtice između roletnih rebaraca ostanu otvorene i puštaju kroz njih svoju količinu sunca, jutrima kada joj je valjda pasalo da ju bude. Iz nekog razloga predalekoga za ikakvu sortu rekolekcije, zamolio sam ju da od mojeg štrika učini isto, i od tada je, od najdalje mi mladosti, čvor mirovao sa mog prozora. Ta je količina vremena, između nastanka čvora i danas, o kojem govorim već od prvog paragrafa, veličina vremena dovoljno velika da u nju stane sva moja tuga i sve suze koje mogu bez razumijevanja u nju isplakati, i kako taj razmak između tada i sada biva veći to više osjećam da ju treba popuniti, te ju punim jedinom emocijom koja se na spomen joj javlja. Bio sam sretno dijete. Možda sam sretan i sada. Ta tuga nije rezultat nesnosivosti toga perioda, ili nesretne usporedbe sa ovim periodom danas. Ona je impulzivni rezultat osjeta tog vakuma između tada i onda. Samo raste. I sa njime, rastem i ja. I samnom, raste moja tuga. Tuga, valjda, za veličinom vremena između nastanka tog čvora i mene, danas.

Ne mogu pretjerano uspješno spavati ovih dana. Nisam, opet, pretjerano siguran koji bi se razlog skrivao kao neki oblik krivca za tu oholu neugodu nespavanja mi, koliko god spavati obožavam, depresivna neka tiha osoba koja jesam. No, ne spavam najuspješnije, i pomislio sam okriviti te rupe u roletama mi, i svijetlo koje kroz njih putuje od jutarnjeg raspoloženja i kuta sunca. Mislim da sam stvorio žulj ili dva, raspetljavajući taj čvor, kretenski, prije spavanja, kako bi rolete prvi put nakon mnogo godina sjele punom težinom na dno pauko-ljubljenog okvira moga prozora, i kako bi se rupice zatvorile snagom gravitacije i ljudske inovativnosti, i kako bi u mojoj sobi jutrima stanovao samo mrak. Učinio sam to sa nekom sortom instinktivnoga nerazmišljanja o djelovanju mojih prstiju, dok sam mješao u kombiniranim položajima da čvor popusti svoje. Uspio sam, na kraju. Soba mi poznaje mrak dok u njoj spavam.

To je sve što imam za napisati o ovome. Možda poradi muzike koja svira dok pišem, ili atmosfere koja se sada ustanovila oko tastature mi na koljenima, ili emocije koja mi se javila negdje beznajavno oko pluća mi, ovo mi sve nekako izgleda tužno. Ne želim da tako izgleda. Raspisao bih se kretenski sada u potrazi za onom odgovornom emocijom koja na tugu odgovara, utopi me u antitijelima, tetoši me emotivnim imunitetom i vrati me na neku sortu veselja ovog refrena koji me inspirirao da pišem, danas. Htio bih upisati neki zagrljaj među redove, ovdje, kako bi ona uzrečica čitanja između redova po prvi put pobila negativnu konotaciju i stvorila nešto pozitivno, kako bi taj zagrljaj iskočio kada u njega malo bolje pogledate i ostavi vas u onoj emociji da će sve, kao što i hoće, biti u redu. I da nikakva količina mraka u sobi mi, nikakva udaljenost vremena i nikakva neobjašnjiva tuga koju ne razumijem, ne može napraviti puno previše oko toga. Jer, to je onaj dio koji stvara to nerazumijevanje; zašto pobodu ta tuga i nostalgija i suze i pauci i komarci i navike da nas jedu, zašto sve to izgleda tako prirodno? Tako normalno? Tako za očekivati? Možda je sve to za ljude. Možda je sve to za pauke. Možda je sve to za komarce. Možda je sve to za sve to, i sve nas, i smiješak koji se krije u mraku ne skriva mnogo više nego istinu da je i dalje tamo, kada bi samo rolete bile dovoljno podignute, da ga vidimo.

Sretni sad? Dobro. Htio sam da budemo.





- 12:42 - Komentari (5) - Isprintaj - #

08.06.2015., ponedjeljak


I vidim miljama daleko.

To su mi uvijek govorili. "Neće ti podalje biti ništa bolje nego ovdje." Nisu koristili riječ "podalje". Sada sam ju izvukao iz kojegdjebitne podsvijesti. Majka je znala ponavljati istu misao. Znala je, pa i dalje zna reći, da "svoje probleme nosiš sa sobom, gdje god išao". Volim se igrati sa tom rečenicom. Volim probleme zamijeniti sa demonima, kao što to često radim. "Problemi" nekako napola semantički sugeriraju da na njima treba raditi, te da je solucija iza ugla, što inertnom psihičkom mi imunitetu nikako ne odgovara. Raditi na sebi iziskuje rad. Trud nikada nije bila moja furka. Stoga se igram sa tom rečenicom. Zamišljam te demone kao priljepke nekih vrečastih, šarenih, hipijevskih ruksaka na ramenima mi, stvari u njima koje nosim podalje sa sobom kako ih ne bi trebao ostaviti za sobom. To je apsolutno jedini razlog. Nošenje nošenja radi. Zamišljam svoj skromni karavan, u pratnji svih mojih prijatelja, koji se trude ne biti nadrkani brzinom našeg gnjiljenja po zemlji, koji bi svakako mogao biti brži kada ne bi trebali vući samnom sav taj oklop. Jer to je zapravo to, što nije? Rutinirani sam vitez, starih navika i sijedih brkova, koji bez svog oklopa ne kroči. Kako bi? Po čemu bi ga prepoznali? Na koju bi karakteristiku prstima uperili, opisujući me? Rašpam svoj mač kao nokte pri udaju.

No navikao sam. To je ono što radim. Navikavam se na stvari. Osjećam navike u nastajanju, kada nastaju, mlatim se sa mislima, kada ih mislim, došuljam se u krišu sam do vlastitih leđa i optužujem se za stvari. Mnogo odustajanja, mnogo blesavih smiješaka.

Stoga kada me optužila da bježim, nekako sam imao na umu da, pa, da, ima pravo. Bježim. Dobro je to uočila, nema što. Stoga nisam imao previše toga za reći u obranu si, osim "ne znaš o čemu govoriš" što nekako dođe refleksno. Gledala me kako se izvlačim, u mudroj šutnji na kojoj sam strašno zavidan jer ne znam šutjeti, pogotovo mudro, dok sam tenisicama koje sam jedva dočekao strugao po pločniku. Radilo je onaj frrrr zvuk koji može biti baš bilo što. I dalje sam govorio, neke blesave ad hominem gluposti no u potpunoj sigurnosti u njih, i gledao si usta, kao spektator, kako ne žele prestati. Oči mi gledaju u križ pa dolje, preko nosa, u usta koja toliko volim koristiti. U ovo su me uvukle, poljupcima, iz ovoga me izvlače, riječima. Grozna sam kukavica. Bilo bi mnogo zanimljivije da je obratno. Moja zabava u toj opciji valjda podcrtava propusnost mog karaktera. Sama si je kriva što se u njega zatreskala. Nije li? Mogu li oprati ruke od svojih čini i za potpunu odgovornost držati samo nju? Bilo bi dobro, ne bi li? Odšetati čiste glave. Ali ne mogu. Prezreo bih se. Kao guilt trip nakon prenaglenjog seksa kad hormoni bace koplja u govna. Stoga stojim tamo i pokušavam, ne znam za čiju korist, sumnjam da je za njenu, riješiti ovo. Ovaj problem. Volio bih ga i u ovoj okolnosti nazvati demonom. Tako bi i ovdje izgledalo kao nešto izvanjsko, van moje kontrole, protiv kojeg se viteški mlatim, kada zatreba.

Nećeš ništa riješiti odlaskom. Uvijek ćeš se naći ovdje, na pola puta između zajeba i ega, gledajući si u ruke kao da su tuđe, riješi ovo, riješi ovo. I ponekad ona hladna, racionalna obrazloženja i argumenti, stoički ( što znači stoički? Sad mi je došla riječ ) odnesu pobjedu, kao što će i ovaj put. Stoga puštam stvari da odu ća, ohlade se, i nestanu. I tu sam naviku utesao. Gledam joj leđa, lijepa su, kako klipsaju podalje od mene, i nekako se sada anti-herojski, kao strip junak na zadnjoj stranici, u crno bijelom tetošim kako sam baš uvijek ja taj od kojeg odlaze, nisam li tužanj, svjestan koliko jesam da trk prvi potegnem baš ja. I baš kao sa stripom, zatvaram kartonsku poleđinu i hvatam se za novu. Ovoga puta Alana Forda. Zaista se pitam koliko će dugo biti ovdje, i koliko će proći dok si ne dopustim gledati joj leđa dok ide.





- 21:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

30.05.2015., subota


Ne jedi kosu. Ne gledaj u pod.

Depru skužiš, kada pokaže blage naznake virenja iza ugla. Mislim, očita je, glasna kučka koja je. Glasna i debela. I kad se strmopizdi ka generalnoj direkciji ti, radiš sve u svojoj nadasve sitnoj mogućnosti skloniti se sa puta joj, dok se ne nađeš sa rezigniranim smiješkom čekajući da te njeno debelo, znojno salo ne pogodi kao pozdrav američkih fudbalera, i bam, sad si na podu, očima uperenim u strop kao da skriva mnogo bolje tajne, želivši da imaš pogled koji može kroz zidove, da špijuniraš susjede u nadi da imaju živote koji naliče na nešto na što možeš, ako ne ništa, masturbirati, i sve paranoje, svi skriveni prcknedli od nesigurnosti koje si nekako neadekvatno tajio u kutevima ti uma, sada su tu, ustanovljeni na glavne, središnje fotelje, skupa sa deprom na tronu, i eto ga, to je to, depresivan si. Ne možeš pretjerano puno napraviti oko toga. To si sada ti. Sada si depresivna neka sorta čovjeka sa zamrznutom ekspresijom na licu kojom pretendiraš normalnost, ako ju možeš tako nazvati, a ne možeš uz ikakvu količinu ozbiljnosti, i čekaš. Čekaš da prođe. Nije neka najgora stvar koja te može pogoditi, i nikada nisi bio naročito ranjiv. Neprisutan, bezvoljan, da. No nikakve metalne rane ne dekoriraju tvoja zapešća. Nikakve tetovaže ne ispisuju melankolične lirike na ramenu ti. Ne, trajne su posljedice samo dugovječne, ništa u naročitoj blizini nije od ikakve opasnosti. Stoga čekaš. Stojiš i čekaš. Godot bi došao ranije. Strah te da će ti progutati ljeto, da ćeš morati čekati nanovo da se baciš u njene tople ruke, mada možda si ipak zimski tip, tješiš se, jer nečime moraš. Ali gle, zaista nije ništa strašno, malo si bezvoljan, sve je okej, nikakva drama, proći će. Okej.

Ali pizda me nije ni pitala. Nije provjerila moje kalendare. Nije poslala ni telegram, samo se pojavila na pragu. Sada moram biti pristojan, dok je tu, i obasjati je blagim osmijesima gostoljubivosti. Ali nije ni jebeno pitala. U kompletnoj sam podložnosti vlastitih emotivnih hirova, i baš ništa oko toga ne mogu. Pa pizda ti materina. Sad te moram gostiti tu kao daleku rodbinu, čekati da te koji god unutarnji instinkt pošalje podalje, nadajući se da ćeš mi ostaviti ljeto na miru.

Joj ali kad nismo prijatelji, Depra i ja. Više smo kao neka daleka sorta poznanika, radeći svoje radnje u potpunom poštovanju i reciprocitetu. Ne možeš kriviti medvjeda što te napada. It's just what bears do. Volio bih smisliti neki trik, ekvivalent ležanja na travi pored debla praveći se da si mrtav, jer znam da bi poštovala moj trud. Kao što poštujem ja njen, nota bene, ali zaista. Koje god čišćenje i renovaciju tjera u glavi mi, sigurno je poslana sa nekom sortom razloga. Neke klackalice za izravnati, uzice za začvoriti, prozore za zatvoriti. Tko sam ja da ju držim vani, na kiši, pred pragom mi. Volio bih, doduše, da ju mogu posjesti, i pomoći joj. Možda, u konsenzusu, možemo mnogo brže pokrečiti odaje moje glave. Možda to možemo sa smiješkom.

A možda sam samo umoran. Dao sam ispit, taj, u ponedjeljak, do kojeg sam teglio neku količinu kamenja za ispustiti. Sada, kada su mi leđa prazna, možda samo trebam dan dva da se oporavim. Možda su stare navike daleko zapostavljene. Možda me Sljeme dovoljno dugo nije vidjelo, i sada šalje signale, kakve god domogne, da me pošalje k sebi, i kako je Depra lebdila u prolazu zamolio ju je za uslugu. Možda dugo nisam bio zagrljen. Poljubljen. Možda mi dugo moj prijatelj nije stavio pivu u ruke i rekao mi da me voli. Možda me strah, a strah ne želim slušati. Stoga što god da je, u redu sam sa time. Sljeme će mi spuštena stopala vidjeti. Pive će mi u ruke biti dane. Zagrljaj će naći svoj put oko mojih ramena. Poljupci vode vlastiti nekakv život vlastitih nekakvih pravila, ne treba im pisati prije vremena.

Napustiti ću kuću, promijeniti ime, živjeti sam, jesti svoju tortu, i kada mi sve bude objašnjeno, biti ću natrag.






- 15:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #

24.05.2015., nedjelja


Nemam dojam da sam završio ovaj post kako spada.

Zapravo, piše mi se o seksu. Pokušavam, nekako, ne razmišljati o njemu pretjerano, mada je blago kontraproduktivo, utoliko da nije pretjerano moguće, uvijek nađe neki suptilan način da se pronađe zazvanim, kao tema. Jučer mi je prijatelj, ili kolega, ne znam, uputio tu neku zamisao da je teško ne biti privlačan. Ovo je digresija samo naizgled, ide ka nečemu, čekaj. Kaže, okej je za nas, mislim, mi izgledmo donekle normalno. Ne citiram ga, parafraziram, ne izražava se u mom nekom preferiranom stilu; sa previše riječi za ičije dobro. Možda zato nismo prijatelji. No, čekaj, dakle, kaže, mi izgledamo donekle normalno, nas dvojica, zamisli kako je onima manje donekle normalnim ljudima, kako njima, zapravo, mora da je teško. Uputio sam ga plakatima polu-golih prekrasnih nekih divno definiranih djevojaka ispod velikog fonta napisanih kalcedonia ili intimisimi natpisa, posvuda. Pokušao sam, nekako, uputiti da frajeri ne natjeravaju taj neki standard ljepote, te da čak i debeli frajeri ponekad ubodu super neke komade. Zapravo, sada kada razmislim, sjeda mi da je zaista utješno kako, tradicionalno, najgrozniji idioti nekako odšeću doma sa divnim nekim ženama, iz razloga koji je valjda samo naturalnoj selekciji i neobjašnjivim valovima optimizma, jasan. Žene imaju tendenciju, ili barem naviku, vidjeti ono najbolje u ljudima, i često, zaljubiti se u to, što god to zapravo je. One također, na nejasne mi načine, ponekad vide dobre stvari u onim lošim stvarima, i još češće, zaljube se, opet, pa i u to. I tako, dok vise u sve-tanjujućim bikinijima na sverastućim plakatima sveprisutnosti, one zapravo nude svu ljepotu i veselje i ljubav poznat ljudskome rodu, jer takvu su ju nafotkali i takva ona je, zapravo, prelijepa, i samim time puca nevjerojatno neuhvatljiv standard za juriti prema, za sve ostale djevojke planete, koje ne samo da moraju izgledati tako već i uz to, praštati nama što od njih to tražimo. Stoga da, zamisli kako je frajerima koji ne izgledaju donekle normalno. Zamisli, kolego sa kojim zapravo vodim ovaj razgovor retroaktivno, kako je djevojkama koje ne izgledaju donekle normalno. E to, to je frka. To je sranje. Te su one djevojke o kojima mi govori druga prijateljica, o kojoj ću kad prelomim paragraf. Čekaj.

Evo. Dakle, prijateljica mi govori o groznim navikama njenih poznanica, ma, zapravo, jedne poznanice ali sam siguran da je navika prisutnija no samo u jednoj, mada ne znam kako sam zapravo siguran u to, možda griješim u potpunosti, no držmo se te dakle jedne njene poznanice, koja osjeća da mora oralno zadovoljiti frajera prvom mogućnom prilikom jer osjeća, negdje duboko zakopano u egu joj, da neće biti dovoljno zanimljiva u nedostatku te eksplicitne motivacije. Da će frajer naprosto izgubiti interes. Kaže, i nemojte joj reći da sam pisao o tome jer me zamolila na diskreciju, da to nije odluka koju ona donese svjesno na temelju te blage nedefinirane panike da osoba koja ona je nije dovoljno zanimljiva sama po sebi, nego joj je "jednostavnije" to napraviti u kontrastu sa to ne napraviti i kasnije se pitati, svjesna kakva je, da nije djevojka sa plakata intimisimi reklama.

Mislim, to donekle radim i ja, na neki svoj manje oralno-seksualan način. Ja, također, predstavljam neku kompletno nedefiniranu sliku sebe gotovo svim djevojkama koje sretnem. Nikad ja zapravo nisam ja. I'm a hundred different people from one day to the next. Imam šaroliku lepezu masaka za predstaviti se sa, moje je lice panična hobotnica u bijegu, zabije se uz površinu i utopi se u boju. To radim polu svjesno, ne u potpunosti bez kontrole, i mada je razlog napola taj da mi je glumiti nekog drugog na tren ili dva zapravo zabavno, druga polovica razloga je ista kao razlog gore spomenute djevojke. Ja, zapravo, nisam dovoljno zanimljiv, ili se barem bojim da nisam. I imam nekako dojam da je priznanje takvog straha rušenje četvrtog zida, da bi se sistem na kojeg smo pristali, kod na kojeg smo navikli, urušio na sebe kada bi ju pogledao u oči i rekao joj da "ovo zapravo nisam ja, radim sve ovo za tebe".

I tu je taj neki trenutak koji mi sine, i kojega se držim dok o njemu pišem do li rijetko kada u njemu živim. Sine mi da u silnom natjeravanju tuđih standarada, svoje vlastite ruke kopaš i mažeš u tuđe rudo, ili riječima drugim; U natjeravanju tuđih vrijednosti zaboravljaš na svoju.

Ne možemo svi biti isti. Kako bi smo?

Nisam zapravo htio pisati o ovome. Htio sam pisati o seksu. Izašlo je ovo. Nema previše toga što mogu napraviti oko toga. Već sam stisnuo "objavi".






- 12:47 - Komentari (10) - Isprintaj - #

02.05.2015., subota


Such breathtaking views of Scythian Empires.

Svi moji prijatelji... ma, lažem, družim se sa puno mlađim ljudima no što bi trebao, iz nekog ne toliko suptilnog razloga. No, čekaj, originalna rečenica je bila, svi moji prijatelji, no zapravo, dakle, nekolicina mojih prijatelja, lupa tridesetu i sada ću pisati o tome. Najvjerojatnije zato što su me naučili, u godinama kada su ti specifični strahovi bili dovoljno daleko za smijeh, da padnem u kalupe sociopsiholoških očekivanja. Jer noga mi je nad grobom. Sada ću u njega kročiti. Evo. Samo što nisam. Sve je, nekako, došlo do svog odavno najavljivanog kraja. Blesav ja što ih nisam slušao. Blesav ja što nisam gurao u kutove svojih soba sve količine novaca i optimizma kako bi ta tranzicija iz mladog potencijala u mrtvi trk tridesetosti prošla što nježnije. Ne zovu ju krizom bez razloga. Sve panike ove planete uperene su u moje radnje, svaka vlas na glavi grčevito promatrana uz tihu molitvu, sve navike u organizacijskom bunilu, jer sada, evo, samo što nije, sve to, svi ti izlasci i seks i druženja i muzike i veselja, sve to je skoro gotovo. Da, biti ću promatran kao jedan od onih starijih tipova u mladom klubu, matori što radiš ovdje? O, morati ću spustiti kriterije, pozdraviti se sa fiksacijom na žgoljavost i uhvatiti za ruku prvu bržeboljaznu priliku, staviti joj prsten na najdeblji prsten u panici da sa njega ne ispadne, mlohavom mi nezainteresiranom čunom istisnuti nezainteresirane spermije ( jer mi je to nekako draža riječ nego "spermiće" ) van iz moje ogorčene šupljine, pričekati malo, izvaditi ga ili ju iz njene utrobe, ponosno uperiti svim prstima na rukama i nogama mi, i reći evo svijete, u redu sam, ponosno u redu, ostaje samo da napišem knjigu, posadim drvo, i objesim se sa najdeblje grane uz mali ples jer zašto, pobogu, ne? Nije kao da itko gleda. Nije kao da sam prolaznicima vidljiv, barem ne prolaznicima koji me interesiraju. Mlađi. Oni mnogo kul u čije redove više ne spadam. Ne, čak ni suicid me neće vratiti u ciljano tržište vipovih reklama, avaj.

Nazvao sam tu jednu djevojku, neki dan. Neću ju više opisivati kao bivšu jer je već dovoljno daleko da se utopila u čitavu masu prošlih muljevitosti. Prošlost mi liči kao slika na platnu u dvije dimenzije, sve zbijeno u raznobojnu, transparentnu, flekastu masu, kao fotografija u teleobjektivu. Tamo negdje, u svim tim flekama, sve su ljepote mog života, kojima više ne pridodajem nikakvu važnost ni ljepotu jer mi u retrovizoru nisu od nikakve koristi. Ne znam je li moj ego ili društvena struktura krivac za to što su potencijalne ljepote samo ispred nogu mi, nikako iza. Niti tko je kriv za paradoksalnu neimaštinu istih potencijalnih ljepota nakon tridesete. Ako se okrenem, postajem sol, ako idem naprijed, postajem pepeo. Možda tu, tu u sredini, zapravo ne postojim. Možda je ovdje sve dozvoljeno, ovdje u čije ladice ništa ne pripada. Ako sam najbolje doživio a naprijed nema ništa, možda sam sada, ovdje, drito u sredini, neka sorta nedodirljivog superheroja. Nemreš umrijeti ako smrt ne kuži. Gravitacija na tebe ne djeluje. Kako bi? Ne postojiš. Nigdje nije zapisano da postojiš. Možda se memorije ovdje ne pišu, nitko ne drži računicu. Maybe here I'm allowed everything all of the time.

No, čekaj, nazvao sam tu jednu djevojku. Neću više ni brinuti što me, zapravo, posljedično tom razgovoru, možda sada i čita, skupa sa dovoljno ljudi da se ponekad zabrinem smijem li više pisati što mi je na srcu, sada kada više nisam anoniman. To je htjelo izaći danas iz mene, doduše, stoga je to sada ovdje na ovoj crnoj površini u bijelom fontu, i ne mogu previše oko toga nego ostaviti to ovdje. No, dakle, nazvao sam ju, i slučajno, negdje usputno u razgovoru koji je išao dovoljno teško da sam se zapravo pitao je li ikada išao drugačije, pitao sam ju, čekaj, koliko ti ono imaš godina. I dogodila se ona super stvar koja se zapravo događa svima između dvadesetprve i dvadeset četvrte; nije znala. Morala je uzeti sekudnu dvije da se sjeti. I katapultirala me nazad u taj isti period kada sam imao istu nedoumicu. Jednom, tamo negdje, bio sam uvjeren da lupam dvadeset i treću kada mi je majka sa blagim smiješkom objelodanila dvadeset i drugu, iza tog blagog smiješka koji možda iziskuje istu zabezveknutost u njenim ranim dvadesetima, znam sine, točno znam, bila sam i ja tamo. Ne razmišljamo o tome tada, jer nas zapravo nitko ne pita, i odgovor zapravo ne vadi nekakve reakcije. Nikakva etiketa za te godine nije zaljepljena. Nikava golema važnost ne pluta iznad naših glava, tada. Zato smo, zapravo, možda, toliko slobodni i sretni, ako smo sretni. Jer nas nitko nije uvjerio da ne bi smjeli biti. Čak je i dvadeset i četvrta dovoljno blizu dvadeset i pete, kada sve izgleda mrvicu, ali samo mrvicu, drugačije. Ne znaš ni sam zašto. I onda kreće odbrojavanje. I onda si tu, prije nego što kužiš da si tu. Ne znam radimo li to, to uvjeravanje jedni drugih u nevidljive nevažnosti brojeva nad glavama nam, poradi neke uravnoteženosti, nekakvog poznavanja terena pa barem nismo izgubljeni, ili smo stvarno samo žrtve ispadanja iz ciljane publike vipove reklame?

Ne brinem, zapravo, pretjerano. Ruke mi se još ne tresu, panika je još iza brijega. Čak i kada prevagne i počne curiti nizbrdo, kupivši sve kukce i životinje i zemlju u velku zelenosmeđu kuglu ka mojoj direkciji, imam misao; kako kriza srednjih godina zna kada si u sredini? Jer ako zna, super. Imaš još toliko. Ako si u sredini, imaš još toliko. Moć semantike to zahtjeva. Da me kriza srednjih godina uhvatila sa petnaest sada bi bio u povelikoj panici. Stvarno. Nedodirljiv sam. Nitko mi ništa ne može do kraja druge polovice života mi. Kriza je pukla sad. Imam dokaz. Odbij, straše.

Ne znam što bi im rekao. Niti sebi. Niti zašto razmišljam o tome. Niti što mi to zapravo znači. Ne znam od kakve su mi koristi te brojke, niti zašto me prisiljavaju da se sjetim koliko ih imam, sada, nad glavom. Ne znam je li mladost lijepa jer ne razmišljamo o njoj ili zato što mrvicu kasnije krenemo razmišljati. Nije pitanje djece koju neću imati na ho ruk, niti klubova u koje sam prestao izlaziti baš tamo negdje kada nisam pamtio koliko godina imam, samo neki strah o kojem nitko ne govori. Pisao sam već o njemu. "Što ako magije više neće biti?"






- 11:11 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se