marchelina

05.10.2009., ponedjeljak

Svjetski dan učitelja

Došlo mi je da napišem „učitelja“ velikim slovom. Ima tu na blogu moj Šjor profešur kojega ja ponekad pitam za lektorski savjet jer mi se dogodi da jednostavno ne znam kako se ispravno piše neka riječ. To mi se događa otkada je uveden novi hrvatski jezik, sve ono što sam znala i nisam znala prije, sada se spojilo sa onim što znam i ne znam sada, i ponekad u glavi stvaram najnevjerojatnije složenice koje nemaju veze sa pravopisom, a ni sa mozgom.

Moj poriv da „učitelj“ napišem velikim slovom međutim ne proizlazi iz moje zbunjenosti ili neznanja, nego zato što u glavi, dok ovo pišem, imam sliku dva učitelja moga sina, koji su mu bili razrednici. O onome razredniku iz osnovne škole sam već jednom bila pisala, pa ću zato ovaj post posvetiti razredniku iz srednje škole.

U prvom razredu moj sin je bio jedan od najboljih učenika u školi. Kad sam dolazila na informacije, razrednik bi ga nahvalio, ja bi to ponosno odslušala, i sve je bilo pjesma.

Međutim, u drugom razredu srednje, moj sin se naglavačke sa trona jednog od najboljih sunovratio ravno u grupu "najgorih", po vladanju, i po znanju. Odjednom više u školu nisam odlazila ponosno nego sa osjećajem tjeskobe i neke vrste srama.

Sina nisam osuđivala, jer sam jako dobro znala uzroke takve drastične transformacije, a pošto baš nemam namjeru skinuti se do kraja, dovoljno će biti da vam napomenem da je obiteljska situacija u tom momentu bila poprilično traumatična.

Moj sin je bio nesretan. Kao osvetu odraslima koji mu bez pitanja potresaju život, odlučio je udariti tamo gdje zna da su roditelji najslabiji. Na njihov roditeljski ego. Mlad, ali dovoljno promućuran, shvatio je da se roditeljski ego najčešće "isfurava" kroz školske uspjehe njihove djece.

Razrednik me u to vrijeme često pozivao na razgovor. Jednom je na zajednički sastanak pozvao i mog sina.
Sjećam se sa kakvim je prkosnim pogledom malac tada ušao u prostoriju gdje sam se nalazila sa razrednikom. U očima mu je svjetlucala čvrsta odluka o tome da ga nikakva kritika neće dotaknuti, da će biti nehajan, lagano prezrivog držanja, bešćutan i bahat.

Suprotno njegovim očekivanjima, razrednik ne samo da ga nije kritizirao, nego je cijeli njegov govor upućen malom buntovniku bio jednostavna, iskrena, topla hvala jednom mladom biću. Pričao mu je koliko mu je stalo do njega. Pričao mu je kako vjeruje u njega. Kako zna da ga nešto muči, i da mu je teško jer mu ne može pomoći, ali, ako želi, neka mu ispriča, on će ga saslušati i dati mu podršku i savjet.

Moj sin, do prije nekoliko trenutaka spreman na okršaj i hladni prezir, zbunjeno je spuštao pogled prema podu, vidno iznenađen i potresen razrednikovim riječima hvale i razumijevanja. Svašta je ta mlada glava očekivala, ali ovakve riječi sigurno nije.

A nisam ni ja.
Kad je moj sin otišao, razrednik mi je počeo pričati.

Kako mu je teško zbog mog sina. Kako je to jedan dobar momak. Kako on sam već godinama gleda tu djecu koja, šibana što obiteljskim, što društvenim problemima dignu ruke od vlastitih života i budućnosti i prepuste se neuspjehu.

Pričao mi je također kako je umoran. Od premale plaće.

Od kolega koji u djeci ne vide osobe i individue nego brojke. Dosadne, naporne, bubuljičave brojke.

Kako on sam više ne uspijeva balansirati između zahtjeva struke, frustriranih kolega, agresivne djece i mušićavih roditelja nespremnih na ikakvu pozitivnu suradnju. Kako ga je sram ponekad kada vidi u što se pretvara njegova profesija. Sram ga je zbog kolega koji su, da bi se lakše nosili sa svom kompleksnošću poslijeratnih, razuzdanih novih generacija, navukli oklope nedodirljivosti i bezosjećajnosti.

Sram ga je zbog ministara. Sram ga je i zbog učenika koji se ne libe sve češće i fizički nasrnuti na profesore. Sram ga je zbog roditelja koji u sve manjem broju dolaze na roditeljske sastanke, ali zato, kad dođu, imaju apriori agresivan i optužujući stav prema učiteljima.

Nisam tada uspjela naći prave riječi. U stvari, lažem. Riječi su se oblikovale u mojoj duši, ali mi je nekako bilo neugodno izreći ih.

Pa koristim ovaj dan i ovaj blog da napokon tom divnom čovjeku kažem što onda nisam.

Profesore, nemojte odustati.
Ovo nije između Vas i ministara.
Ovo nije između Vas i roditelja.
Ovo je između Vas i djece.

Nemojte ih prestati učiti ljudskosti. Čak i ako Vam se čini da vas ne vide, ne čuju, ne poštuju.

Ja sam jednom bila u koži te djece. Bila sam i ja među najboljima i među najgorima.

Iz obje situacije pamtim samo jedno: Tople riječi nekih dobrih ljudi koji nisu odustali od mene, niti od ideala sa kojima su krenuli tegobnim i posebnim učiteljskim putem.

Nemojte odustati, na svijetu je i previše cinika i prljavštine.
Neka naša djeca, kakva god bila, imaju bar nekoga tko će ih čuti. Čak i onda, kada se čini da ne čuju i ne vide više ništa.
Oni Vas trebaju.

Moj sin je sada opet "onaj stari". Ja, ako hoću biti iskrena, moram priznati da u određenom trenutku nisam bila dovoljno dobar roditelj. I znam da je mog sina dobrim dijelom spasilo to što ste Vi baš u svakom trenutku bili pravi...Učitelj.


<< Arhiva >>