jedna nova mama

četvrtak, 18.12.2008.

ŽIVOT NA .......SJEVERU...(VALJDA)

No,izgleda da mi je bloganje u novom okruženju ipak kratko trajalo...pa sam popustila i dopustila anonimcima da dolaze u goste...
Dočepala me se neka dobra duša.
Iz mog bližeg susjedstva.
Jer mjesto je toliko veliko da su ti svi susjedi.
Kako god okreneš.
Ili gore ili dolje.

Nema veze.

Pa čak i kad ne pišem o sebi, o djeci, kad ne zadirem u vlastitu intimu, ne seciram svoje osjećaje i razmišljanja o nutrini, ne keljim slike uže i šire rodbine...
...pa čak i tad neka vrla osoba ima potrebu viriti, zavirivati, jamrati, nepismeniti...
Ne kužim.

A tako sam si dobra.
I pitoma.
I pazim što ću reći.
I tu i vani.
Da ne bih kome za oko zapela...

Ali zapinjem, izgleda, zapinjem...

A znam i zašto.

LJUBOMORA.

Čista,obična, jadna ljudska ljubomora.

Na sve.

A najviše na moju radost, vječiti osmjeh i gromoglasni smijeh.

I pristojnost.

I uljudnost.

I spremnost na, ako ništa drugo, lijepu riječ

A toga baš i nema.

Ili nema previše.

A nije to teško.

Biti pristojan i uljudan.

Ne nadrman.

Ne bijesan.

Do podne na se, popodne na cijeli svijet.

Ne ljubomoran.

Nego sretan ako je i drugom dobro.

Pa da si svi budemo raspoloženi.

Bez obzira na kaiševe koje moramo stezati.

(Jesam dosadna s tim kaiševima!)

Pa zato, drugovi i drugarice, dame i gospodo, koji me znate, viđate, pričate sa mnom ili me pozdravljate, ili me samo ispod oka pogledavate i čudom se čudite zašto uvijek imam osmjeh od uha do uha, pa čak i kad me lumbago dere, pa idem ko paragraf iskrivljena...

...dragi moji - svakom prema zaslugama.

Valjda sam zaslužila to što imam.

A za to se pobrinuo Onaj gore.

Ni ja, a još manje vi, dragi moji.

Pa lijepo pustite ovu tetu da živi svoj mali, napokon sretni život, a vi sretno živite svoje.

I nabacite osmjeh, budite sretni.

- 00:31 - Komentari (31) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 15.12.2008.

ŠOPING

Dobio je slobodno 32 sata.
Od subote navečer do ponedjeljka rano ujutro.
A i to je nešto :)

U uvjetima posvemašnje krize i čuvanja radnih mjesta.
Kada poslodavci, gazde-tlačitelji koriste istu situaciju pa još više gnječe i iskorištavaju ljude vezanih ruku.

Elem, nije to bila tema.
Ali - bit će.

Jer nema smilsa da progovaram na lakat, a mogla bih...

Dakle dobio moj čovjek 32 slobodna sata, pa je red da ga i ja iskoristim.
Kao pratitelja u predbožićnom šopingu.

Dolaze, naime, svi kojih se sjećam da su mi djeca, unuci, mame, braća...
I još poneki.
Nešto će oni dotegliti sa sobom, a red je da i ja nekog vraga priskrbim.

Mada je prvi dogovor bio - krumpirove ploške - smrznute, naravno,i voda.
Jer za Badnjak se posti.
A kaiš moramo stezati a ne rastezati.

I još da svatko od prisutnih pri odlasku ostavi simboličnih 20-ak kuna.
Za ploške i vodu.

No...dobila sam regres jer sam uspjela skupiti 6 mjeseci staža u komadu:)

Pa je red da ih i spizdim!

Na rate, naravno.
Maestro i Konzum savršeno surađuju.

Mjesto radnje - Tovar centar, vrijeme - cca 16 sati, kiša pada nemilice.

Nedjelja,dakako.

Parkinzi u podzemlju - pod crvenim svjetlom.
Oni na katovima isto, ali se nekako snađemo.
Nema šanse da oslobođeno mjesto bude takvo duže od tri sekunde.

Kolica, pa u napad.

Tražim hrvatsko.

Pa da kupim hrvatsko.

I sačuvam radna mjesta.

Al' jok!

Čitam ja i mala slova, ne samo ona velika.

Pa piše da je zemlja porijekla Italija...pa Belgija...pa Indija ( mi nemamo ribe?)...onda gledam nekakove kao repove škampa, smrznute...i zapne mi oko na riječi IMITACIJA...kakva crna imitacija??
Lijepo...domislili se jadu za nas stezače kaiševa...sakupili ostatke bijelih ribica, usitnili, dodali malo brašna i vode, crvene bojice radi dojma i oblikovali repove škampa!
Pa prodali Hrvatima.
Vise svinje, kokoši miruju u celofanu, vino na akciji - nema.
Bože,što ovaj narod može polokat.....

Moj sindrom antišopingizma proradio je već nakon 20-ak minuta.
A moj čovjek se ne može čudom načudit kakvu je to ženu našao.
Koja ne voli, ne želi i ne može kupovati.

Jer joj je zlo.

I onda... - a mora nešto mene zeznut :(

Taman krenuli vaditi stvari iz kolica na kasi, kad eto žene,starice od preko 70 godina, pognute i očito bolnih nogu i leđa, sudeći po grimasi na licu.
A lice još uvijek lijepih crta,podignute sijede kose, ali pohabane majice.
Nije primjerak klošara, to sigurno.
Donjela je papirić za povratnu ambalažu.
15 kuna.

Znam da ne mogu ništa učiniti.
Znam da bilo što reći - nema smisla.
Znam da ništa ne mogu niti promijeniti,niti glas dignuti, niti vrištati, jer na ovom svijetu, a naročito kod nas, to nitko ne čuje.
Ali su mi krenule suze istog momenta.
I bilo me sram mojih polupunih-polupraznih kolica.

Jer se pitam - pa, i ona je živjela cijeli život, pa valjda je nekad nekog vraga i radila, valjda je nekad nešto pridonjela ovom aparatu zvanom država...a sad mora skupljati boce da bi si nešto priskrbila.
Da bi preživjela.
Jer čisto sumnjam da skuplja boce iz zabave.
A koliko ih takvih ima?
I koliko će ih još biti?

'Bemti pravdu ovakvu.

Po Tovar centru - rijeke ljudi. Kafići prepuni.
Do glavnog ulaza novi VW sirocco....224.000 kuna.
Baš je zgodan.

Onako - lijep za oko.

Po sredini, u prolazima, štandovi.
Je, pravi štandovi sa robom široke potrošnje.
Sajam, buvljak.

I tarot.
Žena sasvim ozbiljno drugoj ženi proriče budućnost.
K'o da potonjoj nije jasno što je čeka.

Ovi drugi tepihe prodaju.

Oni treći sireve i vino...Čekaj malo,jel' nije to trebalo bit' na Korzu?
Il' na nekom Božićnom sajmu?

Ma,nema veze.
I onako nije na meni da razumijem.
Na meni je da stegnem kaiš.
I da se pravim blesava.
Ako mislim preživit'.

I tako,ode moj čovjek po auto.
I našao ga je.
Iz prve.

Pa je pravio krug oko Tovar centra jedno pola sata, za što inače objektivno treba otprilike tri minute.

A ja promatrala rijeku automobila koja je pristizala u velebni trgovački centar.Odasvud.

Ispred glavnog ulaza.

Gdje je stajao jeftini taxi, ali u to nitko ne vjeruje.
Ne vjeruje niti da je svaka deseta vožnja gratis. A tako piše na vratima auta.
Samo ne kužim - kako se broji ta svaka deseta vožnja?

I promatram lika preko ceste....Bože što volim promatrati ljude...

Uglavio se između zida i stupa.
I svejedno se klati.
Sa treće strane drži ga kišobran na kojeg se oslanja.
Stav - onaj, malo polupognut, malo polunikakav.

Pa samo gledam kako će krenut i zveknut nekom pod auto.

Bože, što ovaj naš narod može polokat...vjerovatno je pokupio ono vino na akciji....

******
I neće me Bog više natjerat u šoping.
Zapravo, lažem....morat ću.
U Kozmo.
Da tamo sa Maestrom na rate spizdim ostatak regresa.
Jer bi bio red da svoj toj mojoj nadolazećoj hordi nešto stavim pod bor.
Bar sitnicu.
A i bit će sitnica, bogme.

Recimo - kaiš sa rupama.

Za stezanje.

********

Kaže moja mama da se treba spremit za 2012. godinu.
Jer će bit kataklizma, nestat će majke Zemlje.
Pa moramo narpravit katakombe pod zemljom i pripremiti šibice, svijeće vodu i kruh. Trajnožareći.

Kako sada stvari stoje, ja sam napravila štab za krizna stanja za kraj 2008.

Doduše, nema šibica, ali ima svijeća.
Ima i vode.Mineralne.
A ima i alkohola.
Da se sami ubijemo ako nas rupe na kaišu na ubiju.
Što je sigurno - sigurno je...

U ostalom, a di je još ta 2012.?

- 06:48 - Komentari (11) - Isprintaj - #

utorak, 09.12.2008.

KAD PRIJATELJSTVO NESTANE ILI PREKIDANJE VEZA

Sve se sada pitam da li je to uopće bilo prijateljstvo ili nekakav odnos koji je tome sličio.
Zahvaljujući u prvom redu mom stavu da su svi ljudi vrijedni pažnje i lijepe riječi,pomoći, pa makar sve drugo vrištalo protiv toga.
Vrištali su pače i SVI drugi, oprezno se čudeći kako ja uopće funkcioniram s tom osobom, jer je ona ..."takva, takva i takva...".
Nikada nisam slušala takove stvari iz jednostavnog razloga što sam sama htjela donijeti nekakove zaključke, zapravo, uvijek sam je opravdavala na neki način...pa nije to tako,pa ima težak život, svi smo nekakvi...dajte malo tolerancije...i tome slično i tako dalje,etc....
I tako je to išlo...pomagala ona meni, pomagala ja njoj, životni putevi su nam nekako bili recimo slični...
A onda sam ja počela razmišljati glavom i nešto pokretati, jer u žabokrečini možeš živjeti jedino ako si žaba.
I počela primjećivati da se neke stvari kod moje prijateljice uporno ne mijenjaju...
Mislila sam - eto, ja možda imam sreće, vjere, nade, 'ajde da joj probam dati to malo vjere i povjerenja...

No, ne ide...kako god okreneš, dobivam odgovor..."a šta kad je tebi dobro,imaš više novaca, a ja sam sirota, ne isplati se ništa ni poduzimat' kad i onako ništa neće biti dobro..."
"'ajmo se prijavit u Konzum, kad smo već bez love...bar do sezone..." kažem ja unazad par godina...
"Jesi ljuda, umirem od smijeha kad samo pomislim na tebe sa crvenom lentom...!"
A nema kune u džepu....

Vraćanje u povijest, proživljavanje bivših događaja, traženje krivaca i krivih okolnosti za sadašnje stanje i, na koncu, poražavajući zaključak:
stvarno ima ljudi kojima nije dobro kad je dobro, nego im je dobro samo kad im je loše.
I permanentno rade na tome da im bude loše.
Kako im se otvore koja vrata, tako ih sami sebi zalupe pred nosom.

Upadnu u letargiju.
Naučili su živjeti samo na takav način.
A inteligentna je.
Shvaća.
Daje pametne savjete.
Ali kad treba na sebi nešto primijeniti, onda je nema.
Nigdje.

Počelo me to iritirati i opterećivati.
Svaki razgovor sveo se na kuknjavu, a zadnje vrijeme osjetila sam čak i tračak ljubomore radi toga što sam uspjela srediti svoj život.
Kao da mi se pokušava nametnuti osjećaj krivice što mi je dobro i odgovornosti za to što njoj nije dobro.

I dalje toleriram, pitam direktno jel' ljubomorna...i zašto?
Tvrdi da nije...

OK.

Na kraju - razočarenje.
A valjda je to tako moralo bit.
Valjda smo "odradile" svoju zajedničku zadaću...

Mogla bih sve to i podnijeti.
Ali laž i saznanje da sam na neki način služila za iskorištavanje...e, to ne mogu podnijeti.

Tog momenta kad sam shvatila da je svih tih X godina bilo protkano sa bezbroj laži i sitnih pokrivanja, sve se srušilo.

Jednostavno više nisam odgovorila na SMS, na poziv.

Nemam potrebu.

Danas smo se srele.
Mislim da me pozdravila sa nelagodom, više sa strahom.
Znam da čeka objašnjenje, ali neće ga dobiti.
Osim ako ovo ne pročita.

A vjerovatno je i sama shvatila.

Bolje da ne objašnjavam.

Jer poznam sebe.
Da idem bilo što govoriti, ne bi zvučalo ni lijepo ni plemenito.
Čak sam se u jednom momentu upitala kakva sam ja to osoba.
Kako ja, tako empatična i puna razumijevanja, potrebe za razgovorom i objašnjenjima, mogu bez i trunke grižnje savjesti jednostavno presjeći nešto što me gnjavi i opterećuje?

Pa možda baš zbog toga.

- 20:02 - Komentari (9) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.12.2008.

LUMBAGO

A počelo je sasvim bezazleno.

Tu i tamo, kad se sagneš pa nešto podigneš, malo zašteka, sijevne, ali ne obraćaš pažnju...pa zašteka na par dana, odeš do doktora, malo te pregleda, pikne par voltarena u kombinaciji sa B vitaminom i opet dobro...

E, ali onda skužiš da negdje oko kuka kožu ponekad ne osjećaš, onako, da ti malo djeluje kao utrnuto...ali, naravno, uvijek ima prečih stvari od te bezvezarije...

Pa počneš jaukati povremeno pri kojem koraku, pa sve češće, a onda veliko finale: jaučeš i skvičiš pri svakom koraku!
I još ako si dovoljno pametan pa živiš pod parolom ¨ja mogu!", e, ondak je belaj!

Pa legneš.
Kako kaže doktorica- sa jastučićem ispod križa a noge u ginekološki položaj...Dobre vile i male pomoćnike ne dijele na recept.
Ni plavi ni crveni.
Pa se dosjetih jadu.

Svaki dan po jedna mala majušna injekcijica, i onda sam fit nekih 15-ak sati.

Pametna žena, nema što!

Jedino je vikend zeznut.
Probala sam se grepst kod medicinske sestre,k'o zadnji ovisnik koji traži šut, ali ništa od toga...a tablete i nemaju baš nekog efekta.
Osim što izazivaju mučninu.

I sad stišće.

U obje strane debelog mesa, da ne kažem gu'ice, onako fino,podmuklo, temeljito.

RTG je dobar, košćice su više-manje OK, osim sitnih početnih "koksartrotičnih promjena", ali to valjda ide s vremenom i stupnjem zamora materijala...
Kaže teta na RTG-u: "Skinite se do pojasa..."

A ja pitam: " Šta i hulahopke?"

Gleda me s nevjericom i veli: "Paaa...ako nosite hulahopke oko ramena - može!"

Ah...zamor materijala na više nivoa...

I tako...dijagnoza - lumboishialgia...Kažu da boli, ali da se ne umire od toga.

A da boli - boli.

- 09:22 - Komentari (4) - Isprintaj - #

srijeda, 03.12.2008.

TKO RADI - TAJ I GRIJEŠI....

Istina.

Jer,tko ne radi - taj niti ne može pogriješiti.

A ako slučajno radiš, kad pogriješiš- platiš.

Novcima.

Od (pre)velike plaće.

Svoje, naravno.

Pa te još pozivaju na odgovornost.

Ako kojim slučajem radiš na određeno vrijeme za onu (pre)veliku plaću - postoji šansa da ostaneš i bez njega.

Posla.

Da ti ne produže ugovor.

Na dva (2) mjeseca.

Pa ćeš stegnuti kaiš.

Pojas.

Špagu.

I praviti nove rupice, do ovih netom napravljenih, a malo dalje od onih koje si počeo bušiti prije nekih četvrt stoljeća.

Doklem se ne obaviješ njime prekonekoliko puta. Reda radi.

Jer je to sada IN.

I onda barem nećeš raditi.

Pa nećeš moći ni griješiti.

I nećeš trebati plaćati iz džepa od (pre)velike plaće.

Svoje.

A oni sa malo manje rupica na kaišu,pojasu, samo će znakovito kimati glavicama..."cccccc...vidiš malo...mogla si paziti i dobro raditi i ne griješiti...pa bi ti bilo bolje...onda bi mogla barem kaiš,pojas stezati...cccc, no-no...Kako si tako dekoncentrirana, čime to razbijaš tu lijepu glavicu...Nije valjda da imaš problema?!?
Ili si možda glupa,gluplja?!"

Samo ovakvi kao ja, a ima nas,ima...Takvi barem priznaju da su pogriješili.

Odmah.

U startu.

Jer ih je frka.

Za (pre)veliku plaću.Svoju.

Jer misle da ako priznaju - pola će im se oprostiti.

Pa će imati od čega stezati kaiš, pojas.

Špagu.

Pa će ih netko cijeniti jer su priznali grešku.

(Ma mo'š mislit!)

Ispričamo se i kažemo : "Sorry!"

Ne čekamo da nas netko prokljuvi, da greška i laž odstoje dok nas netko ne otkrije.

Jer sramota je kad te netko ulovi u laži.

(Valjda.)

Crveniš se.

Ako imaš gdje.

Ako imaš obraza.

Pa ako to i napraviš, ako izlažeš, onda pogneš glavu,pa nekako i time kažeš - kriv sam.

Ne držiš se,recimo, nadmeno.

Cinično.

Čak i uvrijeđeno, jer su te našli da lažeš.


I griješiš.

A ondak si mislim - možda je takav način bolji?

Biti nadmen bahat i ciničan.

Uvrijeđen.

Pa malo čak i napadati. BU!

Jer, vidim ja, kad si takav,ondak ti ni posao ne uzimaju.

Čak ti ni od PREvelike plaće greške ne naplaćuju.

Ne stežeš kaiš,pojas - otpuštaš ga.

Doduše, moraš isto praviti nove rupice na kaišu, pojasu, ali u suprotnom pravcu.

Ili recimo kupiti novi.

Duži.

Jedno dva i po do tri metra.

Pa da ima stotinjak rupica.

Nastalih u suprotnom pravcu zadnjih 15-ak godina.

I nove kravate Croate.

Isto od jedno dva i po do tri metra.

Dužine.

I nešto širine.

Da se ne zadaviš.

Da je vežeš, a opet da se vidi i lijepo stoji.

Najljepše!

Kao i kaiš,pojas.

Špaga ne.

To nije IN.

Kad si bahat, ciničan i nervozan.

***********

Malo sam zbunjena.

Već nekih 10 - 15 godina.

Jer:

najprije sam radila.
I imala plaću.
Kakvu-takvu,ali redovitu i neupitnu.
Nije bilo baš Bogznašto, ali smo bili navikli.

Nije bilo svih tih lijepih stvari.
Ni Tovar-centara.

Ni krokodila, lavova, najkija, Adija Daslera ( ma njega je, ali u Trstu), nije bilo depiliranja, silikoniziranja (ma je, silikonizirali su rupe da voda ne propušta), naglog rasta kose, rezanja, zezanja...
Držali smo usta zatvorena.
Jer smo tako bili navikli.

E, a ondak su nam prekonoć dovezli, uvezli, jer smo morali kupovati hrvatsko, kojekakva krda što pravih što manje pravih krokodila, benetona, kvačica i ostaloga.

I dali nam da otvorimo usta.

Na više nivoa, ne samo kad se obžderavamo i oblokavamo.

Kao - možemo reć što mislimo.

Pa sam zbunjena.

Imam usta.
Govorim.
Pa kako neću reć što mislim??

Da mašem ručicama i nožicama??

Ne kužim.

Ondak sam prekonekoliko puta i probala reć, napisat više, što mislim.

Pa su mi rekli neka pazim.

Pa sam stala.

I pazim.

Stala na vrijeme, jer internet je ipak INTERnet.

Pa svatko,pa čak i veliki braco, vidi tko si,što si i odakle si.

Pa ti može doć na vrata.

I odvesti te na razgovor.
A ti možeš reć što misliš.

Pa si najeb'o.

**************

A baš me briga.

Mogu ja i pjevat'!

Barem sluha imam.

La-la-lakat' pače, tekstove i onako ne mogu zapamtit,pa da se ubijem.


*************

I kako neću bit zbunjena??

E, a kad sam bila mlada i zelena, rekli su mi da ću pušit kad narastem i kad sama budem zarađivala kruh nasušnji.
I cigare.

I održali obećanje.

Samo ima kvaka.

Neko me isto zajeb'o.

Pa mi ne da da radim.

Osim na rate.

K'o kredit.

Onaj što raste iz mjeseca u mjesec.

Pa mi ne dadu ni da pušim.

Radi zdravlja, valjda.

Pa mi ne dadu da nigdje idem.

Jer radim na rate,pa nemam kartice.

A imam i djecu.

Za čiji broj su me najprije hvalili, pa pljuvali, pa opet rekli bravo, a sad me nitko živ ne doživljava.

K'o da mačke gojim.

Ono, dva mjeseca,pa nogu u dupe!
Iš!!

Pa mi poslali policajca u nelijepoj,moljcima izgriženoj uniformi, sa cipelama bauštelca nakon 12 sati rada, masnim otiscima po hlačama i kapi....da mi kaže kako sam opet bila zla i nedobra, povišenim tonom ki da sam u tunelu posmicala nešto ljudi...pa napiše kaznu:

"...mora platiti...500 - slovima PESTO - kuna..."

jer je "...Navedena Preticala Vozilo ISPRED SELA PREKO Pune Uzdužne Linije..."

Pa će platit PESTO kuna.


Ha! Dao mi čo'ek Božićnicu!

****************

Ah, a što da radim?

Radila sam.

Pa sam i pogriješila.

I OPET platila iz svoga džepa.

Jebiga, tko mi je kriv da nemam šofera??

- 23:42 - Komentari (7) - Isprintaj - #

utorak, 02.12.2008.

POST FESTUM

Konačno se dogodilo čudo.
Imam pet (5) slobodnih dana.
Između dvije inventure.
Izlazne i ulazne.

Ali neka.
Naspavat' ću se ja yes

Možda.

No, budimo ozbiljni, prvi put u životu sam si dozvolila lijenjenje bez grižnje savjesti.
Ležanje i odmaranje toliko opušteno da imam osjećaj da sam potonula u krevet.
Zasigurno se ovako opušteno i dobro nikad nisam osjećala.
Možda dok sam bila mala beba, ali toga se, eto, ne sjećam.

I zato odmaram.

Sa mišlju vodiljom: "Zaslužila si - odmori se!"

Jedan od razloga je i nekakova bol u križima, kuku, pitajboga čemu...u glavnom, otežano kretanje,tek toliko da ne mogu kuću okrenut naopačke onako kako želim, ali vidjet ćemo na kraju tko je jači...

Elem, što me nagnalo naslovu...

Razmišljala sam malo kako mi je bilo lani u ovo doba.
U kakvom sam katastrofalnom stanju bila.
Psihičkom, fizičkom, totalno izbačena iz kolotečine, bez ikakve ideje o nekoj perspektivi...

U totalno bezizlaznoj situaciji.

Jedino pitanje koje mi se vuklo glavom mjesecima bilo je "kuda ću, s čim ću,kako ću?"
Razaralo me.

Koliko god sam mislila da sam jaka pametna i puna volje i snage za neke nove poteze, stalno sam imala dojam da sve radi protiv mene, da gdje god se okrenem nailazim samo na zidove...nepremostive.

I onda je nestalo snage.
Kao da je nastupilo vrijeme apatije i onoga - svejedno mi je.

Ma,ipak, ako ću bit iskrena samoj sebi do kraja, negdje u podsvjesti stalno je čučala nekakva nada u to da ništa ne može trajati do vijeka.
Da će se na ovaj ili onaj način nešto promijeniti.

Jer definitivno - ništa ni ne može trajati vječno.
Ni dobro, a još manje loše.

I onda se dogodilo.
Odjednom, u času, kad sam najmanje razmišljala o tome.

Sada znam i naučila sam.

Neke stvari jednostavno treba otupstiti od sebe.

Iskreno i od srca.
I onog trenutka kad ih otpustiš, kao nekim čudom počmu se rješavati same od sebe.
Dok guraš, dok pokušavaš pomaknuti zidove - u glavnom ne ide.

Kad se prestaneš boriti sa svime, a zapravo sa samim sobom, otvore se neka nova vrata.

I nema toga tko bi ti mogao dati pametan savjet.
Jer je savjet posljedica vlastitoga iskustva, a svatko ima svoje.
I niti jedna situacija nije ista.

Prema tome....pametnom i to dovoljno.

************

No.
Gledam ljude oko sebe.
Pošast razvoda (da li pošast?) širi se i dalje.
Ljudi već zrelih godina mahom nezadovoljni svojim životima, pozbrajaše uspjehe i neuspjehe, mnogi shvatili da su se promijenili, da im životni sudruzi baš i nisu bili najpametniji i najsretniji izbor...ali tko je to onda znao...tko je to onda, onih godina mogao i pomisliti?

I danas se klopaju.
Ili žive u nekakovim zajednicama koje ne sliče ničemu osim ekonomskom pomaganju i održavanju slike uspješnog i sretnog braka, ili skupe hrabrost pa se odluče na rezove.
Drastične.

Nije lako niti ostaviti niti biti ostavljen.

Povrijeđena je sujeta, razdrman ego.

Da je ljubav u pitanju, ako netko stvarno voli onoga tko se ohladio, po mom nekakvom logičnom mišljenju - zaželio bi mu sve najbolje i pustio bi ga da živi svoj život.

Međutim, nema toga.
Osim možda u mojoj glavi koja baš očito i ne razmišlja ovovremenski,ovoljudski i ovozemaljski.

Kreće tulum.
Ucjena.

Zadržavanje partnera na bilo koji način.
Jer cilj opravdava sredstvo.

Osoba A ne razumije osobu B.

Misli da će je zadržati protiv njene volje i svojim nepopularnim postupcima natjerati ju da je voli.

Radi čega?

Radi sebe? Radi svog povrijeđenog ega?

Radi toga što će i dalje držati sliku sretnoga braka pred ljudima?

Radi toga da se ne osramoti?
Opet pred ljudima?

Gdje tu razmišlja o onoj drugoj polovici koju TOLIKO voli?

Da joj zagorčava život do te mjere da joj ugrožava zdravlje?

****

Sjećam se svoje none.
Ta je bila maherica.
Svoje vrste.

Cijeli život je podredila mom nonotu, ali na način da je uvijek izvlačila najbolje za sebe.
Poprilično je lagodno živjela.

Jednom prilikom, u godinama kad muškarci proživljavaju drugu mladost, pa malčice prolupaju i tu i tamo nađu neku mlađu i bolju, tek toliko da bi sebi dokazali da "još mogu" ida još "nisu za bacit", i moj nono,koji je,uzgred, bio oličenje principa i čvrstoga stava, napravio je izlet u nepoznato i zaglibio s nekom zgodnom tetom...

Nije tu bilo govora niti o rastavi niti o razdvajanju, ali sama situacija i puhanje na hladno navela je moju nonu da se pokaže u ne baš najboljem svjetlu...

Pribjegla je jedinom sredstvu koje je tog momenta funkcioniralo i moglo dati nekakvog rezultata,prestrašiti nestašnog joj muža...

Niskoj, prljavoj, nedostojanstvenoj ucjeni.

UCJENA.

Zatvarala se u sobe.
Čupala kose.
Urlikala.

Padala u nesvjest.

Odlazila svojoj djeci i zabranjivala da se njemu kaže gdje je.

Prijetila se samoubojstvom.

Temeljito je to odradila.

Bila je dobra glumica.
Kad je to služilo njenom egu i boljitku.

A ja bi dala obje ruke i noge u vatru da si ne bi naudila ničime.

Jer je previše voljela život.
Lagodan.

Koji, u njenoj glavi, ne bi bio više tako lagodan da je stari kojim slučajem malo više zaglibio negdje drugdje.

Pa je trebalo preventivno djelovati.

Ženski lukavo.

Ne iz ljubavi.

Nego iz čistog egoizma.

Totalnog.

Jer, žena je naprasno i nenadano ozdravila istog časa kad je "ona treća nepozvana" nestala iz nonotovog života.

A ni prije nikada nije pokazivala znakove psihičke nestabilnosti.Dapače!

Da li je ikada ta žena razmislila o tome ŠTO JE U TIM TRENUCIMA RADILA OSOBI KOJU TAKO NEIZMJERNO VOLI?
Da li se i u jednom trenu zapitala KAKO SE ON OSJEĆA?

Da li je uopće razmišljala o posljedicama svojih ispada,postupaka i, na koncu, slike koju je pokazala o sebi?
Čovjek je komotno mogao baš i upravo poslije toga uteć'.
Kad je shvatio da ima posla sa neuračunljivom.
Ili ako ga je previše razočarala svojim načinom.
Ili ako je prozreo i shvatio sa kakvim bićem ima posla...

No,ostao je.

I ZNAM da mu nije bilo niti lako niti lijepo.

Odustao je.

Sjeo u svoju fotelju.
I radio onako kako je ona htjela.
I mislio je kako je ona mislila da on treba misliti.

Pa se razbolio. Jer nije smio raditi,radi mira u kući i eventualnih ispada koje bi prouzročilo njegovo drugačije ponašanje i razmišljanje od očekivanoga, ono što je htio i volio.

Krenu je linijom manjeg otpora.

A njoj je to baš pasalo.
Mogla je voditi glavnu riječ, Blebetat do besvjesti, a on bi sjedio uvijek na istom mjestu u istoj pozi i kimao glavom....vjerovatno je stalno kimao zlu ne trebalo....

Danas,13 godina nakon što je on umro, 8 godina nakon što je i ona otišla...kad sam i sama prošla neke stvari u životu, kad sam zrelija, ne nužno i pametnija...
...puno toga mi je jasnije.

Da je bio odrešitiji, da je malo bolje gledao, možda bi prokljuvio žensku lukavost od početka.
I onda je bilo,kao u ostalom otkad je svijeta i vijeka, žena koje su "hvatale" dobre partije.
Umilnošću i poniznošću.
Hinjenom.
Ciljanom.
Koja se kasnije pretvorila u nešto manje umilnu i poniznu torturu.
Doduše, pravilno doziranu.
Taman tol'ko kol'ko treba.

Za vanjski svijet,to je bio idealan brak.
Sve je štimalo.
Sve je bilo po svim pravilima.

Iznutra.....

*************

Da li je u redu sebe dati iz nekakvih razloga do kraja?

Nekome tko to baš i ne zaslužuje?

Nekome, za koga si shvatio da i nije baš najsretniji izbor?

Zašto je grijeh živjeti svoj život onako kako ga sam želiš živjeti i proživjeti?

Zašto samome sebi ne pružiti onu drugu priliku o kojoj svi vole govoriti?

Zašto tlačiti i unesrećivati i sebe i drugoga radi glupog egoizma i povrijeđene taštine?

Ta i onako to nikada neće biti ništa do nekakve ekonomske i , za vanjski svijet,dugotrajne zajednice...

Kažu tamo : "...što Bog spoji, neka čovjek ne razdvoji..."

Samo, ja ipak ne vjerujem da postoji ni jedan Bog koji bi dozvolio ljudsku patnju....
Prije je na strani unutarnjeg zadovoljstva, mira i ljubavi...


**********

Djeca?

U takvim situacijama mislimo na njih i njihovu dobrobit, ali zapamtimo : IZ SVOJE PERSPEKTIVE.
Ne razmišljamo njihovim glavama, ne sagledavamo situaciju iz njihovog ugla...mi samo mislimo kako bi se oni mogli osjećati i što bi za njih bilo najbolje...

Iz vlastitog iskustva znam da su moja djeca živnula i ozdravila doslovno onog trenutka kad smo se njihov otac i ja fizički razdvojili.

Nije bilo svađa, ali dovoljna je bila mučna i šutljiva,razarajuća, uništavajuća atmosfera.
Koja je izazivala mučan osjećaj.
I uzbunila psihosomatiku.

I nas odraslih i djece.

A kažu ljudi da ostaju u brakovima radi djece.

Baš im dobru uslugu prave. Zovu je lavljom.

I njima i sebi.

Osim što je djeci loše, ima i još jedna gora stvar.


UČE OD NAS.


Uče modele ponašanja.

Misle da je ono što vide doma upravo način na koji i sami moraju živjeti.

Pa model gnjiloga braka i nemuštih odnosa danas-sutra prenesu i u svoj život.
Misleći kako je baš takvo ponašanje prema partneru ono pravo.

Jer tako je naučilo doma.
U tome je živjelo.

A osim toga, zvučati će ružno, ali i normalno.
Činjenica je, a to je i normalno, da djeca odu.
Kad tad.
Danas, doduše, nešto kasnije, jer smo mi od njih napravili više-manje nesamostalna bića dajući im sve na pladnju, pa im se teško otisnuti,ali oni ipak - odu.

Dok smo mi podređivali svoje živote njima, dok smo čekali da odrastu, narastu, završe školu,pa dok se poudaju, požene, pa "ćemo onda mi misliti na sebe i početi živjeti..."...proš'o voz!!

Jerbo, vjerovali mi to ili ne - godine idu naprijed a ne natrag.
A još manje stoje na mjestu.

Pa onda i zdravlje počne štekati.
Pa malo tlak skoči.
Pa masnoće, trigliceridi, šećeri, soli, štitnjače, srca....

Pa malo neke košćice počnu boluckati...

A mi i dalje mislimo kako je cijeli život pred nama i kako ćemo tek sad početi živjeti...Samo da još par godina djecu stavimo na noge...samo da još.....

ŠIPAK!!

- 23:06 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se