Došla sam do zaključka da umirem od straha.
Umirem od straha pri samoj pomisli da se Zagušljivi ovih dana treba pojaviti. Najnovija zabava mu je nenajavljeno banuti usred noći na vrata, usput lupajući i psujući, jer mu, baš sada, eto, netko ili nešto smeta. Tek toliko - umjesto pozdrava.
A mene odmah razdere strah i osjećaj neke krivice, a ne znam za što.Čemu pak krivica?
Taj strah izgleda otprilike ovako: najprije prođe misao kroz glavu. Ta misao isti tren aktivira neke čudne reakcije u predjelu želuca, ne mogu definirati da li je to bol, grčenje ili nešto treće. U glavnom, neugodno do neba. Istovremeno se u glavi odvija prava drama: kao da se nešto rasplinulo, kao trenutačna polunesvjestica. Da ne bi bilo samo to, usput kao da krene od srca prema gore nekakav pritisak koji se osjeti u grlu, u vratnim žilama, nekakva toplina se širi po glavi. Srce počne ubrzanije lupati, dlanovi se lagano znoje, a tu je i slabost u koljenima. Da ne bi bilo zabune, sve se to odvija istovremeno i traje vrlo kratko.Možda svega par sekundi, ali svaki Božji put kad ga se sjetim, kad se sjetim njegovog lika, vremena koje moram provesti u njegovoj blizini. Evo i sad, dok ovo pišem, proživljavam iste manifestacije.
E,sad, palo mi je danas na pamet pitanje: a zašto? Nekad sam slične stvari doživljavala kad bi se trebala sukobiti sa neugodnim ljudima, naravno, sa svojom dragom mamom, sa situacijama koje su mi izgledale nepremostivima.
Kako su prolazile godine i dolazila zrelost, tako sam, shvaćajući polako igru života, svladavala te prepreke i senzacije osjetila, reakcije koje skoro pa bole. I čak postala ponosna sama na sebe što više jednostavno ne reagiram, jer znam da me nema čega biti strah.
Pa čak sam i odnose sa majkom pretvorila u nešto gdje sam sada ja ona koja, na neki način, diktira tempo.Što mi nije bio cilj, ali ako već netko mora biti bar ravnopravan, onda bolje da sam to ja. Bar u slučaju sa mojom majkom.
Nije mi jasno čime taj lik zagušljivi izaziva u meni toliku nelagodu i strah. To nije strah od fizičkog maltretiranja, sačuvaj Bože da još i toga ima! Nije strah od nečega što moram sakrivati, jer nemam što sakrivati, niti lagati niti se radi čega opravdavati.
Ne znam. Zlo mi je pri samoj pomisli da ću i opet morati dijeliti prostor sa tim čovjekom, da ću opet, bar krajičkom oka vidjeti da je tu, da ću i opet morati ćuliti uši kad šapće nešto klincima u mom prisustvu, a jedino tako i komunicira s njima. Šaptanje. To me izluđuje. Ne znam što je gore po mene, da li situacija kad odreagiram, pa stvorim teren za izvlačenje nečeg sasvim drugog, ili kad prešutim, pa mislim da ću eksplodirat.
Idem leć. I opet je došlo vrijeme kad spavam na pola oka u iščekivanju Godota.
Ajme, da mi je pobjeć, teleportirat se negdje u mir...
