jedna nova mama

generalka u tijeku, tek smo 19. na redu...


...pauza od 14 do 16, šetnja do Zrinjevca, djeca sa otoka jednostavno su "oduševljena" velegradom...


..u susjedstvu "Mali Riječani" i "Morčići", mali su baš saltki!


...ma imali smo mi i tate, a i trećeg čovjeka...


..još jedan tata, u slobodno vrijeme gradonačelnik grada Krka...


...pripreme u tijeku, uzbuđenje raste, vruće je, nema zraka...


...voditeljica, blogerica i novinarka, a može i obrnuto...


...neuništiva, agilna, što starija, to bolja voditeljica Malih Riječana i Morčića, gospođa Egle Trošelj, inače majka Meri Trošelj...


...i njena "velika" ekipa...


"Jarunski lopoči", njihov "Zaljubljeni cvrčak" (ne kužim kreaciju?)


..uvijek predobri "Varaždinski štigleci"...


...po meni, ove godine najbolja koreografija - step i charlestone - a i kostimografija, BIM-BAM-BOM iz Zagreba...




..."Loptice" i teta Doležal...


A, SAD, EVO I NAS...








...i, za kraj, kao i uvijek, himna festivala, "Djeca nose svjetove na dlanu"...svi, ali svi izvođači na sceni, pobjednici su svi koji su taj dan pokazali svoj trud i veselje, ponos radi učinjenoga, sa velikim, velikim dječjim srcem...




..gotovo je, umorni smo, idemo doma..uspjeli smo oteti poneki balon...


...pokupili smo sve krpice...valjda...


...u busu, naravno, fešta! Slikano u totalnom mraku, blic je učinio svoje...igralo se "boce istine" i ostalih "igara"...


...veliki i mali...ma, nema tu razlike, svi su dobri jedni drugima...


...a neki su imali "male noćne razgovore" na stepenicama busa...



I to bi bilo to.
Bilo je lijepo, bilo je toplo, bilo je veselo, razdragano, atmosfera totalno drugačija od one u vanjskom svijetu.
Zahvaljujući djeci.

...nedjelja ujutro...no, kad će više taj autobus?


...jake snage "Mićih bodula" u prvim redovima...




...čekamo generalku...dosadno...



...e, da se zna tko je iza ovih vrata...


...baloni, baloni...



..Karmela u akciji...


...aha, možda još nešto popravimo zadnji čas...



...ma, profići nikad tremu nemaju...




Ovako je to počelo. Dvorana "Lisinski" i opet je ujgostila najveselije izvođače. Iako je vani bilo pretoplo - u neko doba dana čak 21 stupanj - a u dvorani još i gore, djeca iz svih krajeva Hrvatske odradila su svoje savršeno - kao i uvijek...

DODATAK: rasporediti ću slike u par postova, jer skidanje ide sporo do bola, objavljivanje još i gore...

Odosmo!!

Cijeli dan s djecom.

Bus, dvorana Lisinski, malo Metropole, vidjet ću moju brucošicu...

Vama svima ugodna nedjelja...

ŠTO RADE DJECA KAD NEMA ŠKOLE?






A ŠTO RADE PROFESORI KAD NEMA ŠKOLE?





Iskreno, meni je pun kufer dječjeg natezanja i preko vikenda, a kamo li kad mi to na silu još natrpaju...Osim toga, a kako će to oni sve nadoknaditi? Kad bude 98346583 stupnjeva u zraku, tamo negdje u lipnju?

Nisam protiv njihove borbe za svoja prava, stvarno nije u redu da budu toliko u zaostatku sa plaćama, ali brate mili, shvatite i nas, roditelje...

I još kaže jedna od ove dvije tete, ako se danas ništa ne odluči, štrajk se nastavlja i u ponedjeljak...ovoga puta idu do kraja...ne odustaju...

Ma neka nama kruha i igara!!

Prva preporuka Primorcima, Bodulima i svima bližima i daljima ovome području:
DAJTE, LJUDI, KONAČNO POČNITE UČITI TALIJANSKI JEZIK, VI KOJI GA NE ZNATE, TO JE BUDĆNOST NAŠE REGIJE, VJEROVATNO I ŠIRE...

Luka je završio sa lijekovima, trebalo je jučer ujutro nositi uzorak za urinokulturu u Rijeku...i to rano.
A kako nema nastave, "idealan" način za gubljenje vremena, na opće "oduševljenje" majke, hodočašćenje je u novi, mega, turbo,najveći, najbolji, najglamurozniji, TOWER CENTAR, otvoren netom u Rijeci.

Ajmo i to čudo vidjeti.
Elem, Dora je izgleda na mamu, njoj je živa muka ići po dućanima, ali zato ljubimac majkin, e, taj bi i guzu prodao za šarene laže...

Eto, nije bilo gužve, ranim jutrom naravno, jer su dječica, koje je kasnije bilo nebrojeno, spavala snom pravednika, dok su njihovi učitelji i profesori grizli nokte čekajući hoće li ili neće...dobiti što traže.

Bila bi se ja iskoprcala iz te nevolje hodanja, ali privukao me Pittarello, jer sam nekada znala naći dobre cipele za relativno dobru cijenu, u doba kad se hodočastilo po Trstu. Ma, vidi vraga, još i danas imam neke primjerke iz toga doba, plaćane i u lirama...svašta...A klincima noge vape za nečim novim...
Garaža, najprije zabranjeni dio, samo talijanske registracije, da se zna tko je glavni i tko je ravnopravan, svoj na svome, majku mu i tome!!

I tako, dođemo mi u garažu, a garaža puna lokvi i vode, u redu kiša je padala, ali to zdanje se gradi već godinama, Italo je ulupao 150 milijuna eura u uređenje...bar tako kaže.

Sad malo prepisivanja:
1.kat: KONZUM (divota jedna, sve ista nekvalitetna sranja, samo u većim količinama!!), INTERSPORT (sve fino, friško i jeftino, navala na skijaški pribor), PBZ (lijepe, mlade tete...), PHOTO RIJEKA (vidi, Rijeka!!), DICTA TOWER (satovi i nakit,e, to me strašno brije!), T-MOBILE (ma, kako bi bez toga?), LIJEKOVI DVORZAK, EXCLUSIVE CHANGE ( ma zašto bi jednostavno pisalo mjenjačnica !? );

2.kat : TECHNOMAX, PIAZZA ITALIA, MARKS & SPENCER, BATA, BEST SELLER, JACK & JONES, VERO MODA,( to je sve na jednoj hrpi), GAASTRA, CASANOVA, REPLAY, ACCESSORIZE, NAF-NAF, HIGH CLUB, LIMONI CLUB, LACOSTE, MANGO, GELATERIA CORSO TOWER (ma ja jednostavno obožavam hrvatski jezik!), FLAIR, GUESS ACCESSORIES STORE, BAMBI (ne mogu vjerovat!), SKANDAL, GULIVER, LIVING, SALLY ATELIER, CAT, DE BLASIO, CELIO, SCHIESSER (jel' se ovo Švabo uvukao, il' ja nemam pojma?), ALPINA (ma, da, i oni su tu!), TOM TAYLOR-MORGAN (oženio se?), KOZMO (e, to nije onaj iz Seinfielda, nego parfumerija Konzuma - ipak hrvatsko...), ORSAY, L'OCCITANE EN PROVENCE ( francuski, jel'?), TALLY WEIJL (??), X NATION, TERRANOVA, KEN SCOT, CICIBAN (ma vidi vraga!), GOLDEN POINT, HETA NAKIT, SIX YAMAMAY;

3.KAT: PITTARELLO, MAGMA, MISS SIXTY, THE CORE, HOT STUFF, ANYWAY, INTIMISSIMMI, CALZEDONIA, BENETTON, BAMBOLA, GALILEO, MUSTANG, POLO, ROBE DI KAPPA, STEFANEL, SERGIO TACCHINI, AMADEUS, IRIS PARFUMERIA,...

AMA, DI JE BOROVO?????


Neću više, dosta mi je, ima još dva kata, a sa stepenica se vidi vrišteće crveno "BENEVENUTI !", piše i "DOBRODOŠLI", ALI ONO TALIJANSKO MI I SADA PRAVI ŽGARAVICU U ŽELUCU, DA GA JEBEŠ!!!

DOŽIVLJAJI U PITTARELLU:

Ušli smo. Na moment se nisam mogla oteti dojmu da sam u Trstu, u Giulliji. Ista meta, isto odstojanje, samo preslikano, što je tamo desno, ovdje je lijevo...kasa na podignutom postolju, čak su i tete srednjih godina slične talijanskim tetama...

Piše po zidovima "za prve dane 10% popusta na sve artikle...". E, dobro mi je došlo. Pogledali smo cipele, ma, i nije neki izbor, ali nije važno. Dora je našla čizme koje ja ne bi ni u ludilu pogledala, sve sa nekim natpisima, a vojničke...ma, ona će ih nositi, a oduševljena je...meni je bitno da mogu na kišu, a osim toga, 203 kune su 203 kune...pa još - 10%...
On luduje još uvijek za tenisicama, onim glomaznim, koje se ne vežu...našli smo crne, a i one mogu na kišu, hvala Bogu, jesu ribokice, al' su 300 kuna...i još zericu lufta imaju, valjda će izdržat do iduće jeseni...i još papučice za gimnastiku, 45 kuna, inače se možeš ubit da ih nađeš ispod 70,00...koliko joj trebaju, i kako raste, taman...I sve to skupa, pa još minus onaj postotak, taman koliko mi je telefon za ovaj mjesec, koji neću platiti...

ALI!!
Cure i tete su nove. Jedan dio od onih jadnica, koje rade za mizernu lovu, a HZZ se hvali kako je u Rijeci zaposlio 1.500 ljudi, samo u Toweru...
I slaže cura cipele, kad pojavi se čovjek, roba 35-40 godina, SVIJETLO PLAVA KOŠULJA NA PRUGICE, malčice proćelav, nizak, naravno, sa oćalicama bez okvira...i počne on njoj na talijanskom, doduše ljubazno, ali dozlaboga brzo, objašnjavati kako mora raditi kad joj dođe "cliente"...sirota cura, samo govori "aj nou, aj nou" (e, baš ću po Vuku!), a on dalje melje li ga melje, ona gleda, ne zna što bi sa sobom...

I ja ne bi bila ja, da mi nije zakuhalo, a jezik radi sto na sat...i pitam ja pristojno čovjeka, na mom savršenom talijanskom jeziku: Oprostite, ali zar vi ne znate Hrvatski? Ni jednu riječ?
A on će meni:Ma, imamo mi prevodioca...", to za komunikaciju sa radnicima...a gdje je, pitam ja...Čovac mijenja temu, kao, jel' mi što treba? Maher, što ti je trgovina...
Zna se da su Talijani brbljavi, pa sam tako ja doznala da u im dan prije, kod samog otvaranja ukrali tri para cipela u startu (neka, neka, kažem ja, al' žao mi prodavačica, plaćaju iz džepa...), kako je sve to isto kao i u Italiji, kako je CIJELI SVIJET JEDNA DRŽAVA....e, tu sam popizdila, i k'o iz puške ispalila:
Da, a država je ekonomija, a ekonomija je politika, a politika je kurvetina!!!

Malo me pogledao, nasmiješio se, ipak, držim u rukama dvije kutije, a postoji mogućnost da mu ih zafrtljačim u glavu i odem...lova je lova, pa makar mali Italo gutao govna ispaljena od jedne Hrvatice....

Oznojila sam se u trenu, srce mi je lupalo, bila sam bijesna k'o ris!!

Odem do kase, a ono opet deja vu, tršćanski: TOČNO PREKO PUTA ULAZA, A TAKO I KASE, STOJI ISTI ONAKAV LIK, U ISTOJ KOŠULJI, SAMO U STARIJEM IZDANJU I SA ŠTAPOM U RUKAMA - CAPO DI TUTTI CAPI...I NADGLEDA...jedno oko mu je na lovi, a drugo na ulazu-izlazu...Točno tako su izgledali gazde u talijanskim prodavaonama cipela nekada, prije kojih 30-ak godina, kad sam kao dijete hodočastila u Trst. Ista stvar, samo sada kod nas...nije prirodno, nije pravedno!!Prilazi on blagajnici, nema osmjeha, nema ljubaznosti, samo strogoća i službenost...i obraća joj se na talijanskom...platila sam, klinci su dobili onaj drek za ključeve, što se stavlja oko vrata, na njemu, naravno piše Pittarello (kaže Luka - piratelo!), izjurila van...

HOĆE LI MI NETKO REĆI ZAŠTO JE OVO POTREBNO KOD NAS, ZAŠTO OVO TREBA OVAKO?

Ma, šta je ovo meni trebalo? Gledam ljude, šeću, vuku pakete - jel' tako loš život u Hrvata? - oči im nekako čudno sjaje, skoro pa poispadale od gledanja. Prodavačice, čim naslute da bi mogli pogledati u smjeru njihova dućana, odmah nutkaju i praktički vuku za rukave...

Ali to sa Italijom: imam dojam da sam došla u Trst. Uselili nam se, samo ovako, ponašaju se k'o svoji na svome. Ponavljaju se neka davna vremena. I opet.
I neka mi nitko ne kaže da je to ulazak u EU, jer ovaj način, ovo robovlasništvo, ovo iskorištavanje ljudi za mizeriju od para, nije EU. Nije i gotovo!!
Od svih tih poslovnih prostora, dućana, kojih je, navodno 150, samo je, po mojoj procjeni nekih desetak posto naših...drugo je sve talijansko.
Digao mi se želudac, odjednom sam pomislila kako nije moguće da nitko drugi ne vidi ono što se vidi na kilometre, jel' moguće da je svih zaslijepio sjaj savršeno uređenih dućana, boja i sjaja, cipeletina i štracetina svih vrsta i oblika??

Alo, ljudi!!

Vičemo o tome kako naša proizvodnja mora stati na noge. Vičemo o tome kako se ekonomski moramo osamostaliti...vičemo o tome da IMAMO HRVATSKU!!!

E, pa na ovom nam je području baš dugo i trajala...Nisam zloguka proročica, ali ovo mi se uopće ne sviđa ni najmanje. Pa kad vidim kako se međusobno svađamo i gložemo oko stranaka i Glavaša, a sve je to, u krajnjoj liniji, DIKTAT IZVANA, da bismo dobili ulaznicu za EU, onda mi mrak pada na oči pri samom pogledu na to jebeno zdanje za plitke potrošače, koji ne vide dalje od nosa, pateći od kompulzivnog poremećaja kupovine...

KUPUJMO HRVATSKO, BUDIMO CROATIVNI!!

DI? U Konzumu?

I JOŠ NEŠTO: rođakinja moje prijateljice, počela je raditi u jednom butiku u Centru.
Osnovica plaće je 500,00 kuna, što naravno ne piše u ugovoru, a ostali dio je 3% od prodanoga, ali samo ono što je ona pod svojom šifrom prodala.Ako sam i sumnjala u to, njihovo povlačenje potencijalnih kupaca za rukav i nutkanje do iznemoglosti, skoro pa moljakanje, daje za naslutiti da je to istina. Prijavljena je na minimalac, o tome sve znamo. Ako će se žaliti, može se žaliti samom Bogu, pokupiti knjižicu i ići doma.Jer tako rade i naši, ali kad ti Talijan tako nešto radi, onda ...

Radnice u Konzumu, naročito na tekstilu, žene su koje, vidi se iz aviona, nikada to nisu radile, nisu očito dugo radile, nisu, očito, dugo ni po dućanima išle, godine su ih već pomalo pregazile što se snage tiče, na licima im se ocrtava jad i žalost, ne možeš to ne vidjeti...A plaćene su, ma ....

Idem blagoslivljati štrajk prosvjetara, baš su mi napravili uslugu sa ovim produženim vikendom...

Jasno je bilo da nešto ne štima i prije nego je sve otišlo k vragu krajem prošlog tjedna. pa misliš, događa se, svako malo se nešto događa, proći će kao i do sada.

Međutim : Š I P A K !!!!!

Da budem fina.

Htjedoh ponešto napisati. No, što će mi ako nema odjeka, ako ljudi ne mogu iznositi svoja mišljenja na temu, pa ma kakva ona bila.

Jer : MOJIH KOMENTARA NEMA! NESTALI, NE POSTOJE, NE MOGU SE OTVORITI, POJAVLJUJE SE SAMO BIJELA POZADINA BEZ IČEG ŠTO BI UKAZIVALO NA TO DA SE TU MOGU UPISIVATI KOMENTARI!!!


Pa sam pisala na onaj slavni mail, mo'š mislit vjere u čovjeka, kao da su nekad odgovorili na help@blog.hr, a-ha!!

I sad mi je već malo pun kufer ( i opet sam fina, a ljuta sam k'o ris!)

Ako netko ima sličnijeh problema, ne znam, neka pošalje goluba pismonošu, kad već imamo blog.hr.

nova.ista@gmail.com , to bi bio moj mail, jel'...

Ako je uspjelo lijepljenje i ako uopće budem mogla objaviti post, a tko voli - nek izvoli...valjda je g-mail malo pouzdaniji...

DODATAK: mislim, čuda se događaju, pogledam objavljeni post, a ono opet stara pozadina...pa dobro, kako tata kaže, ako će tako biti bolje, OK, nema beda....k'o da je u državi što drugačije, baš!

To je moja najstarija...


Ovi me održavaju na životu.....




Naravno, i brucošica je tu...


ŠTO SAM NOVOGA NAUČILA...

Eto, ovako.
80% svih bolesti u djece koje se manifestiraju curenjem nosa, globoljom, uhoboljom, kašljem, proljevom, povraćanjem i visokim temperaturama, VIRUSNOGA su porijekla.

VIRUSI SE ( ponoviti to X puta ako treba!!) NE MOGU I NE LIJEČE ANTIBIOTICIMA!!!!

20% ostalih sličnih stvari prouzročeno je bakterijama, obično STREPTOKOKOM.

Liječnik, dr.sc. sa Zaraznoga, a prije toga i njegov kolega, dakle nevezano jedan za drugoga, rekli su mi nešto što ću zapamtiti, a podijelila bih tu informaciju sa Vama:

SVAKI PUT KADA SE DIJETE ILI ODRASTAO ČOVJEK RAZBOLI, OSIM KAD JE U PITANJU GNOJNI MENINGITIS, SEPSA I JOŠ NEŠTO TREĆE ČEGA SE BAŠ SAD NE MOGU SJETITI, POSTOJI DEVET ( 9!) DANA VREMENA TIJEKOM KOJEGA SE MOŽE ČEKATI DA BOLEST "ODRADI" SVOJE, DA PROĐE SVOJ PRIRODNI TIJEK. TEK KOD DEVETOGA DANA MOGU SE POJAVITI POČETNE KOMPLIKACIJE, AKO BAKTERIJA STVARNO ZAHTIJEVA ANTIBIOTIK.
U tih 9 dana mogu se napraviti mnoge pretrage, kao što je uzimanje brisa grla i nosa, vađenje krvi, antibiogram, urinokultura, sve što može potvrditi sumnju u bakterije, a što je još bitnije, doznati će se o KOJOJ se bakteriji radi, pa onda i prepisati antibiotik za ciljanu terapiju, a ne nekakav jadničak "širokoga spektra" i pogubnog djelovanja.

Nadalje, kažu liječnici, da pacijenti, roditelji, a izgleda niti poneki pedijatri i obiteljski liječnici, još uvijek nisu svjesni koliko je pogubno olako prepisivati antibiotike, pogotovo prvi dan nakon početka temperature...Osim što taq supstanca pomaže, ali samo ako je pogođeno, ona razara crijevnu floru, a ako se prečesto uzima, stvara se imunitet na njegovo djelovanje, pa i onda ako nekad stvarno zatreba za nešto ozbiljnije, ne daj Bože, tijelo ga ne prepoznaje kao lječitelja...

Tražite pretrage prije kure antibioticima, imate na to pravo, i Vi i Vaša djeca!!

Doznala sam i to da je SLEZENA u stvari žlijezda, trbušna, koja reagira isto kao i limfne žlijezde na vratu, ispod ušiju, ispod pazuha...Dakle, ta slezena može reagirati pri napadu virusa ili bakterija time da otiče, jednako kao i limfni čvorovi...

Tako, kad pipaju trbuh i slezenu, ne treba paničariti onako kako sam ja to činila, a iz pukog neznanja....

Nadalje, kad otoskopom pregledavaju uho, može se dobiti krivi "odraz", kako to dr.sc. kaže, jer iznad (ili ispod?) čeljusne kosti postoje završeci kanala u koje se kod prehlada i curenja nosa slijeva sekret i čepi te kanale. Dovoljno je prije pregleda "povući" sekret ili se nakašljati, kako bi se ti kanali otvorili, pa se onda dobiva otoskopom prava slika stanja uha i zvukovoda. Ako se to ne učini, može doći do krive slike, npr. vidi se crvenilo koje upućuje na upalu, a slavni liječnici odmah pišu recepte...sumamed, silapen, klavocin - e, taj je pravi, još nisam čula da ga je netko konzumirao a da nije dobio proljev...

Luka je dobro.Čekamo nalaze brisa grla i nosa, krvnu pretragu po kojoj će se vidjeti da li je u njegovom organizmu ikada prebivao streptokok, nalaze urina...prvu i treću stvar naš obiteljski liječnik nije NIKADA predložio, nije mi jasno zašto...jel' radi skupoće ili neznanja...ne znam, neću kuditi bez pravog znanja...

Mali je užasan emotivac. Mislila sam da će prestati plakati nakon dan-dva...međutim, on je sve utučeniji, neće ništa jesti, ništa od onoga što sam mu donijela za zabavu i kraćenje vremena ga na interesira...a to su inače stvari koje najviše voli...nogomet, glazba, jaffa keksi...u dva dana pojeo je dva (2!) keksa...e, to znači da je stvarno vriti! Čujemo sed telefonom svakih sat vremena, stalno je uplakan i na rubu suza, oči su mu već poplavile od plača, preksinoć je čak i povratio od muke...
Ruku na srce, u toj prostoriji u kojoj je sam k'o prst, sa šipkama na prozorima, sa nekakvim polusvjetlom, na krevetu na kojem se ne može ispružiti, bez igdje ikoga...Ne smije ni pomisliti izići van, na hodnik, strogo je zabranjeno, dakle već od petka leži na tom krevetu i plače...

Pokušavam ga zabaviti, sve baciti na valcer, ali on je tužan i gotovo...

Jutros je nekako bolje, vadili su mu krv i sestra mu je rekla da će ići kući kroz dan-dva ako nalazi budu u redu.Obzirom na to da nema temperaturu, možda bi to tako moglo i biti, ali ne želim ništa unaprijed misliti, nije uputno.

Zapravo, drugi liječnik, koji ga je morao zaprimiti jer je tako rekla šefica, bio je protiv toga da Luka ostane u bolnici, njegovo je mišljenje da se tu radi o kroničnom tonzilitisu i da njegove krajnike ipak treba vaditi. Doznah i to da ti krajnici mogu puno ružnih stvari prouzročiti u organizmu...

Ništa, vidjet ćemo.Došlo mi je da ga uzmem za ruku i odvedem, a onda si mislim, kad je već tu, neka istraže to do kraja, da znamo na čemu smo. Ako uspijemo saznati na čemu smo.

Popodne idem opet kod njega, danas je ponedjeljak, vjerovatno će i tamo biti veći muving, možda mu brže vrijeme prođe...

DVA, dva, dva puta sam napisala kilometarski post....mislim da sam tuka, da radim sranja, a ono šipak...lijepo tipnem tamo di piše "spremi"...da, spremi, baš se spremilo, drito i vražju mater...slike se uploudaju po deset minuta, ne možeš ih keljit i da hoćeš...KOJI JE OVO QU... VEČERAS???

Evo samo slike, onda...ako i njih uspijem pričepit na ovo čudo od bloga:(((((
Iza rešetaka....da ne pobjegne, valjda, radi boljeg dojma...

Tužan, jadan, čemeran, ne jede, ništa ga ne veseli...

Bolnica, Zarazni odjel...








Obratiti pažnju na šahtu prilikom parkiranja...


Stolice za trudnice u čekaonici na Ginekologiji - rodilište...




Idem leći, sutra kad stignem dajem konzilijski izvještaj, izvješće, što li već....

Dodatak 13.11.

Ovo bi trebao biti lijepi park sa klupama za nešto ugodnih trenutaka...koliko ja znam, u ovakvom su stanju već gooodinama...a ima toliko civilnih ročnika...





A nju je sestra Oštriga, prvi put viđena u ovih par dana, konačno izbacila, imali smo mali, malecki "razgovor", sestra i ja...I onda nije samo on plakao, nego i ona u prizemlju...a, muko moja...



P.S. ako se slike ne vide, ništa čudno, od tri puta što otvorim vlastiti blog, ako ga uspijem otvoriti, dva puta ni ja ne vidim ništa...hoće li netko reći što se opet zbiva s tim blogom?

Ništa ne znam. Tri doktora, tri različita mišljenja. A Luka izgleda kao sasvim zdravo dijete, nema temperaturu, grlo mu se smirilo, nema više bijelih naslaga...došlo mi je da ga uzmem za ruku i odvedem kući...
Izvadili su mu krv baš za tu pretragu koja potvrđuje ili odbacuje sumnju u mononukleozu, ali , naravno, doktor popodne nije imao vremena...vidjet ćemo sutra.
A mali je tužan, leži u boksu za malu djecu, noge mu vire iz krevetića, ne može se namjestiti ko čovjek.No, bolje i tako, jer je sam u sobi, izoliran od ostalih zaraznih ili manje zaraznih odraslih...ima i svoj mali kemijski WC, tako da ne mora ići niti u veliki zahod...kad smo mu Dora i ja došle popodne u posjetu morale smo navući zelene kute i maske na lice...jer se mora i to je dobro..

Ali, ljudi moji.
Sinoć, kad sam došla do mosta, shvatila sam da nemam karticu za besplatan prelazak, to mi otočani inače imamo...pusti me čovjek na naplatnoj, ali sam morala odmah ići napraviti novu...(A di sam ovu izgubila, to sam Bog zna, jer je nema potrebe vaditi iz auta, uvijek je na istom mjestu...)

Kako to izgleda?
Kontejner, ali uređen - sve pet. Dvije male kancelarije, u jednoj tri ( 3 !) kompjutora, žena paralelno radi na dva dok unosi i provjerava podatke. Grijanje radi svom snagom, termo peći valjda, klima je isključena, ali je tamo...za ljetne mjesece...papira ne fali, stolice isto tako, onako zgodne anatomske...u drugoj kancelarijici isto PC, pa radio, pa TV...da ne bude dosadno...toplo za popi****!!!

I znam koliko tete na naplatnim kućicama imaju plaću, a nemaju više od SSS..rade onako...jedan dan ujutro, jedan popodne, pa noć, pa dva dana slobodno...Istina, ljeti je katastrofalno sjediti u onim kućicama, mislim da nije ugodno udisati osam sati one ispušne plinove "stani - kreni"...zimi pak bura...pa rizik pogrešaka i plaćanja iz vlastitog džepa...

Ali, kad završi smjena, ide se doma, ne razmišlja se o poslu do sljedeće šihte...

Povlačim paralelu sa riječkim KBC-om, a znam da je zapravo u svim bolnicama isto sranje, jer nema drugog izraza.

Zgrada Infektologije, iliti Zaraznog odjela, spojena je na zgradu Psihijatrije, a prva je do ulazne rampe za KBC. Žuta, stara, oronula, parkirala sam se iza nje, jedva, jer kronično nema mjesta za parking, skoro upala u neku napola pokrivenu šahtu...a ispred mene stari vešeraj, otvoren, bez svrhe i funkcije, ostava za stari namještaj...a njega, Bogu hvala, tamo ne fali...

Izvana - katastrofa! Zidovi se ljušte, sve je posivilo, nazire se kamen ispod fasade.Unutra onaj prastari mramorni pod sa točkastim uzorkom, svaka druga sijalica ne gori...jedan manji dio je svježe obojen, ali onaj stari-ljudi moji, nekakve mreže vire iz stropa, ma, stropa na tom dijelu ni nema...ako Bog da da uspijem, poslikat ću to malo sutra, pa da vidite da ne pretjerujem...kancelarija docenata i profesora...ležaj za pregled bolesnika, ormar - prastari - sa priručnim lijekovima, na svakoj polici uredno razmaknuto, po par komada od svakoga...tek toliko, da čovjek ne kaže da baš ničega nema...svaka stolica svoje vrste, ajde, doktori imaju ipak neke, nazovi anatomske....

Vrhunac svega je ono što ja ne mogu shvatiti, ali NIKAKO.
Kako u Krku, na RTG-u i UTZ-u, kako u Dječjoj bolnici Kantrida, kako u svim "državnim" ambulantama i poliklinikama - a ona riječka, ja ne znam kako se više drži - svi ti liječnici nalaze i dalje uredno tipkaju na prastarim Olympijama, pisaćim strojevima, koji su odavno i pradavno dali svoje...evo, jučer, dok je docentica pisala Lukin nalaz od desetak redaka, tri puta je dizala poklopac sa mašine i namještala vrpcu...da li uopće još postoje te vrpce u Narodnim novinama?


Ma, znam da opet pucam u prazno i da žvačem već ispljunutu i nepopravljivu temu...ali, da li je zbilja moguće da su neke tamo Hrvatske ceste toliko važnije i pametnije da njihovi djelatnici rade u idealnim uvjetima, a ovi o čijem radu i savjesti ovise ljudski životi, moraju raditi u ovakvima?

Da li je zbilja potrebno i pravedno (pazi ti mene, ja o pravdi!!), da SSS sprema na sjedećem poslu naplatničara u kućici na mostu ili na auto-putu, ima skoro pa dupli osobni dohodak od medicinske sestre koja jurca od jutra do sutra i o čijem radu ovisi puno toga u zdravstvu?

Jel' most, auto-put i osobni automobil tolika svetinja da im se pruža tolika i takva dužna pažnja tehnologijom koja će u zdravstvene ustanove ući, po današnjoj brzini, nikada??

Ne razumijem. Ja se divim tim ljudima u našem javnom zdravstvu. Gledam tu docenticu, energičnu ženu koja ne da da joj izmakne kontroli niti jedno slovo, koja telefonski prati situaciju na drugom dijelu grada, daje savjete onima kojima po svojoj dužnosti to ne bi trebala, a koliko je takvih? istina, nađe su tu i tamo poneki kardiolog Šimić, ali nema takvih puno.Na sreću, onih prvih je puno više, jer da nije, u ovakvim uvjetima u kakvima rade, i za ovu crkavicu za koju rade, a sa toliko godina školovanja...e, to je za popi****.

Pa onaj Zavod za zaštitu zdravlja, na Mlaki...pa strah te samo kad pogledaš prema toj zgradi...Hitna pomoć na Sušaku, gdje idu svi kardiološki problemi...katakomba, očito bivše sklonište, od ulaznih vrata, pa po rasporedu prostorija...ono tamo je tek katastrofa...a još veća kad vidiš u filmovima kako to vani izgleda...nemaju ništa, sve uvijek izgleda kao improvizacija u ratnim uvjetima, kao da je netko na brzinu sklepao poljsku bolnicu...

I za kraj, Dječja bolnica Kantrida...a pokraj nje se gradi velebno bazensko zdanje...nemam ništa protiv toga, dapače, treba i sporta, ali, ljudi moji...pa svi znamo za riječ prioritet!!

U kratko, krvna slika nije najbolja, sedimentacija je visoka, leukociti također. Ni druge vrijednosti nisu baš u okvirima dozvoljenoga, ili su taman na granici, ili su nešto ispod, ili iznad njih.
UTZ kaže da je sve OK osim što je slezena na samoj gornjoj dozvoljenoj granici što se veličine tiče..

Pa su nas poslali infektologu.
Koji je rekao da Luka treba " u obradu". Što će reći da ga sutra ujutro moram odvesti u bolnicu, na pretrage, doktorica se nije htjela previše izjašnjavati, što je i razumljivo, treba najprije vidjeti gdje je žarište.

Neću opisivati kako se osjećam.Nije ni potrebno, to je valjda svakom jasno.

Torbu smo spremili, ne znam baš tko će spavati, a vodim se mišlju da će i to proći.
Kud sve, tud i to.
No, iako znam da je svakom njegova muka najteža, ipak pokleklnem pa se pitam : pa, dokle više? Ima li kraja ovome?

Eto, obzirom na to da ću biti na relaciji Njivice - Rijeka ove dane, daj Bože što kraće, vjerovatno neću imati previše volje ni vremena za blog.

Budite mi zdravo i dobro.

***** *****

Taman kad sam pomislila da se sve sredilo, da ću malo odahnuti, eto, ne lezi vraže, opet doktori.

Mislim, ovaj moj sin, pa to je nešto za razmatranje. Otkako se rodio, uvijek je bio osjetljiviji, zahtjevniji, za viruse prijemčiviji od ostale djece. Obično volim reći - muško mamino...

No, počelo je prije tri tjedna, jedno popodne je ušao na probu zdrav, nakon sat vremena izašao sa temperaturom 38...drugi dan - ništa....
E, onda je u prošli utorak opet zakurio, zaboljelo ga je uho, dobio je antibiotik, slavni Silapen, i to je, kao, prošlo nakon par dana...
Krenuo u školu u ponedjeljak, da bi jučer ujutro i opet dosegnuo skoro 39...i opet doktor, opipavanje, pregledavanje, boli ga i trbuh, tonzile, koje su i onako veličine manjeg krumpira, sve lijepo bijelo naslagane...Pa, kako, majku mu, ako je još na antibiotiku??

Ništa, nisam studirala medicinu, dotoressa je čak i mononukleozu spomenula...mislim, stvarno..
Jutros smo bili vaditi krv, a kako je on i inače komplicirana biljka, njemu čak ni vene nisu takve da bi se to moglo jednostavno izvesti...no, dobro, hrabro je to podnio, zbilja bez ikakvog problema, što me i iznenadilo, obzirom na to da je inače hrabrica...

Imam nekakvu vezu na Hitnoj, pa sam iskoristila to što nije bilo nikoga i odvela ga "po drugo mišljenje" - e, to su blagodati otočkoga života, ono što u Rijeci ili nekom drugom gradu čekaš satima ili danima, ovdje obaviš u trenu - doktorica kaže otprilike isto što i naša obiteljska,usput je pitala dijete da li se s kim možda ljubilo (!?!), na što je on odgovorio da se sa curama samo svađaju i tuku...ne, nije ni iz tuđih boca niti čaša pio, to mu se gadi...ne, nije nitko ni iz njegove pio, sigurno...dakle i ona ima u glavi mononukleozu, a do popodneva nećemo ništa pouzdano znati dok se ne vide rezultati jetrenih proba....i onda usput idemo i na UTZ...valjda će se do večeri slika iskristalizirati, daj Bože da je samo grlo...

E, i onda, u ovakvim trenucima, čovjeka stvarno ništa drugo ne interesira. Onda vidi što mu je prioritet u životu.

Evo ga, leži, bulji u TV, danas nema temperature, čak je i gladan...za razliku od jučer kad je praktički cijeli dan prespavao, a hranio se čajem i Lupocetima...

Evo obećanoga.

Dakle, petak popodne, poštar kaže, teta, stig'o telegram...A u pismu piše:
"Poštovana....pozivate se...u ponedjeljak u 11....u svezi Vašeg podneska...u školi..."

No, krasno. A taman sam se opustila misleć kako i opet nitko neće reagirati.
I nije da mi je bilo svejedno. Piskarati podneske, blogove, molbe, prigovore i ostalo, nešto je sasvim drugo od javnog istupa, a naročito kad si "sam protiv svih", k tome nikad nisi prisustvovao tako nečem sličnom.

Ma, napravila sam ja sebi nekakav dnevni red, pače redosljed iznošenja činjenica po važnosti - gledano iz mog ugla - i skupilo se, bogme, tu nekih desetak točaka. Pa sam malo kratila, pa postavljala prioritete, pročišćavala, dodavala, oduzimala...

I eto mene, naravno, već tri sata ranije u gradu. Skupljam posljednje informacije. Dolazim do zaključka da zapravo uopće ne znam što radim, jer mi, na koncu, nitko nikada nije ni rekao kako se to treba raditi. Ja sam kao neki predstavnik roditelja, a nemam uopće pojma ni o čemu što je vezano za to.

A baš super, malo me i trema uhvatila, no kad sam se rukovala sa gospodinom iz Agencije za odgoj i obrazovanje i kad sam shvatila da je blijed, a da mu je ruka hladno-znojna (fuj!), nekako mi je bilo lakše.

I, naravno, sve je krenulo mimo plana i naopačke.

Bilo nas je, ovako: glavni ravnatelj, voditelj naše škole, pedagoginja, psihologinja, gospodin i gospođa iz Agencije, i moja malenkost, naravno. Gospođa iz agencije, na moju sreću, nekada je radila kao pedagog u našoj školi, ajde, bar nešto.

I onda fijasko.
Nitko od nas praktički nije znao zašto je ovdje. Svi smo dobili vrijeme sastanka, ali bez naznaka o čemu se radi. Ravnatelj je prije nekog vremena imao čast telefonski čuti moj ponesak, nisu mu poslali papir, niti mail, ništa, niti golubom pismonošom, prezahtjevno je. Siroti čovjek shvatio je da se radi o problemu Roma, pa je nadugačko i naširoko opisao što i kako se radi da bi se isti socijalizirali...Štono bi se reklo, pucanj u prazno, na sramotu, ne njegovu, nego nekog drugog.
E, onda se gospodin Agencija uhvatio čitanja mojih podnesaka, prepiske sa Inspekcijom za odgoj i obrazovanje, gdje sam navela da me kao roditelja ali i kao građanina ove zajednice čisto strah za sigurnost djece u školi, za pojavu sve češćih oblika agresije i nasilja...blablabla...

I onda, tajac.Razmišljanje.
Pa, hajde, gospođo, recite što imate.
I rekla je gospođa što je imala za reći, vremenom se to pretvorilo u prepucavanje između mene i voditelja škole, koji se i opet osjetio uvrijeđenim i ugroženim, jer ipak, "on vodi 6 aktivnosti", "on je učinio sve da se popravi krov škole", "i samo vi pričajte i tračajte, gospođo".
E, da, gospođa je inače poznata kao glavna tračerica u široj okolini, zahvaljujući izvanrednom stanju memorije, nije u stanju zapamtiti ni što je jučer kuhala, a kamo li što je negdje čula. No, upravo je to tračanje, začinjeno zataškanim ili prikrivenim poluinformacijama, jedan je od glavnih razloga zašto ljudi nemaju povjerenja u ovu odgojno obrazovnu ustanovu, s naglaskom na odgojno

Nakon toga, dotakli smo se točke koja je pokazala svu organizaciju škole.
Netko je bio pametan pa pitao da li je meni, kao predstavniku roditelja, netko ikada rekao što je to što ja moram raditi, koga i kada kontaktirati, kako organizirati sastanke? Ne, nikada, a osim toga, po onome što su mi rekli, ja sam trebala biti ta koja bi povremeno bila pozivana na nekakve sastanke.
Osim toga, na prvim godišnjim roditeljskim sastancima uvijek se biraju predstavnici za Vijeće roditelja, uz napomenu da je to i onako samo formalnost!?Pa kako se tada javi bilo tko samo da bi se upisalo ime, nije čudno što u tom Vijeću postoje ljudi koji uopće ne znaju što su ili nemaju afiniteta za ovakav rad. A nisu krivi.
Normalno, Zakon je zadovoljen. Formalnost.
I, naravno, kako ta formalnost funkcionira, vidi se po tome da su mi na samom sastanku morali objašnjavati razliku između Inspekcije odgojno obrazovnog sustava i Agencije za odgoj i obrazovanje.
Dakle, koliko sam ja shvatila, a neka me isprave oni koji znaju više:

Inspekcija je ta koja kontrolira kako se u školama provode zakoni, dakle da li svaka stavka koja piše u Zakonu odgovara zatečenom stanju. Drugim riječima, ako papiri zadovoljavaju formu, što se Inspekcije tiče sve je OK. Ma, divota jedna!

Agencija za odgoj i obrazovanje je, pak, tijelo koje reagira po naputku Inspekcije ili pak po predstavkama roditelja, ovakvih nadobudnih, kao ja.Oni po takvim pozivima dolaze u školu, odslušaju što treba i ne treba, pa nastoje smiriti duhove i savjetovati zaraćene strane kako da se dalje ponašaju. Medijatori, rekla bih ja.

Ipak, Agencija ne može ništa drugo osim savjetovati, nema ovlasti mijenjati nešto ili nekoga pozivati na odgovornost.

Možda baš zato ljudi u njoj, ako su svi kao ovo dvoje koji su bili nazočni, rade toliko i tako kao što rade, a očito je da daju sve od sebe.

Ma, zapravo, ne znam koliko je uputno pisati detalje, jer, shvatit će svatko, bolje je neke stvari ostaviti tamo gdje jesu.Mogu reći da sam dobila podršku i djelatnika škole i ljudi iz Agencije, mada je na momente izgledalo da je sve bespredmetno. Mogu reći i to da sam pokrenula nešto što je trebalo mnogo ranije, pa kad sam već doma preko zime, 'ajde da to vrijeme korisno provedem. Pa neka se od deset stavki barem i jedna malo promijeni, bit ću sretna.

Recimo, da za prvu ruku konačno odrede do kuda je granica školskog prostora.

Pa djeca koja dolaze na popodnevne aktivnosti neće biti u opasnosti od neki dan viđenog mamlaza koji jurca autom po školskom dvorištu, a nakon toga ispucava rakete u zrak iz one ogromne pištoljčine, natežući se oko tog pištolja sa još dvojicom iste klase...
A Božić je još daleko...

***

I baš me zabavlja stavljati slike, ovo što ide nema veze sa postom, ali meni je, tako, oku drago...



...to sam bila u Lovranu neki dan...



...nekad smo se jako dobro znali zabavit ovdje...



...i zapit na ribarskim noćima...



...e, a danas to izgleda ovako...i to po isključivo danjem svjetlu...i još jedno i fali...:)))

[IMG]http://img489.imageshack.us/img489/1093/tnss1202small23a9d2kj4.png[/IMG]

I tako, kaže Joso Krmpotić, novinar Radio-Rijeke, da je plinska boca definitivno bila ono što je dva jutrošnja sata držalo u neizvjesnosti građane Rijeke, šetače i slučajne prolaznike na Korzu. Naime, djelatnici vatrogasne jedinice konačno su uklonili plinsku bocu iz automobila, parkiranog nasred Korza, inače pješačke zone oduvijek...Čime je taj 60-godišnjak bio ponukan na takav čin - navodno "nefunkcioniranjem sustava" (!!) - parkiranjem automobila ispred zgrade riječkog Poglavarstva, sa dva psa privezana za isti, ostat će tajna do slijedećih vijesti...navodno, opet navodno, nije plaćao režije, pa su ga odlučili iseliti iz stana...no, vidjet ćemo...

Postavljaju se dva pitanja, na koja ćemo vjerovatno dobiti odgovor nikada:

1. kako je moguće da netko uđe neometano automobilom na riječki Korzo, a da ga pri tom nitko živ ne zaustavlja?

2. u što će se pretvoriti naše življenje ako svatko nestabilan, a takvih nas je na svakom prvom koraku, bude rješavao svoje probleme na način da upada u Poglavarstvo naoružan, na Korzo sa plinskim bocama i sličnim izmišljenim i neizmišljenim stvarima?

O, Rijeko mila, Rijeko grade...

***

Nije me bilo, pročitala sam jednu knjigu, po preporuci Maje - u ime, pa prečitala još jednom...Zašto ne reći, djelo se zove "Teorija izbora", autora dr. Williama Glassera, psihijatra i psihologa. Naravno, pisana je prije desetak godina u američkom okruženju, kada kod nas odnosi među ljudima i posljedice društvenih zbivanja na naše društvo nisu bile ostavile traga, međutim, primjeri iz te knjige danas, na žalost, i te kako odgovaraju našem življenju.
Ista se može nabaviti putem Interneta na stranicama "Alinee", ja sam svoj primjerak posudila u knjižnici.
Neću pretjerati ako kažem da je to bilo ono što sam nekako tražila cijeli život. Potvrdu da nisam čudna biljka u odabiru načina odnosa prema ljudima, naročito prema bližnjima. To je u biti bilo to, sve ili otprilike sve što sam pročitala. Potvrda da nije loše ne kažnjavati, da nije loše ne prisiljavati, da je i te kako bitna ona "živi i pusti druge da žive".
Ako se nekom da, ako misli, kao ja, da je utopista i da se stvari ne mogu mijenjati na bolje, neka pročita to djelo, pitko je, čitko, razumljivo i nikoga ni na što ne prisiljava.
Jedno je sigurno: ako se čovjek i ne slaže sa ničim što je tamo pročitao, ostaje mu pamćenje, ostaje mu buba u uhu. Garantiram da se nitko više nakon pročitanoga neće upuštati u nekakve konflikte ili uvjeravanja, a da mu mislima ne prostruji "a da li se to može drugačije učiniti?".

Dakle, toplo preporučam, ako ništa drugo da svatko od nas vidi da ipak može sam za sebe nešto učiniti. Nije samopomoć, nije tupljenje, već samo - teorija izbora.Vlastitoga.

***

Osim što je sin jedinac, ljubi ga majka, bio tako lijepo bolestan, a ni mi ostali se nismo nešto dobro osjećali, nema ništa novoga.
Zapravo ima. Mislila sam da neću o tome, ali neka.
Najprije, poruka novopečenim blogerima ili čitačima blogova sa područja moga mjesta.
Dajte, ljudi, prije nego se sa svime novime što vidite počnete sprdati i nabacivati kao nečim što je vrijedno ruganja i potcjenjivanja, pročitajte na naslovnici što je to blog uopće i kako on funkcionira u civiliziranom svijetu. Toliko.

Dalje, u petak, prije dva tjedna, iznenadio me telegram, poziv za sudjelovanje na sastanku u našoj osnovnoj školi, kojem će nazočiti ljudi iz Agencije za odgoj i obrazovanje. Nisam se tome nadala, jer sam prije više od mjesec i po dana mailom poslala dopis najprije u Zagreb, pa onda u Rijeku predstavku o neprihvatljivom ponašanju u toj odgojno obrazovnoj ustanovi. Kako je istima trebalo poprilično vremena da reagiraju, pomislila sam da će i ovaj put to bilo samo lajanje na mjesec, da od tog mog pričanja neće biti ništa. Međutim...

Bila sam na sastanku.
Bilo je veselo.
Ali o tome u sljedećem postu. Već sutra, ako ne i danas.

- 10:29 - Komentari (0) - Isprintaj - #