Večera za 6

Sezona tjelesnih miomirisa definitivno je počela. Ono što je zimi pritajeno i sporadično provejavalo pod debelim slojevima odjeće, kao nagovještaj olfaktivne katastrofe koja tek slijedi, sad je u svojoj punini izbilo na površinu. Ulice, kancelarije, trgovine, sredstva javnog prijevoza - nema mjesta na kojem nećete naići na gustu aureolu skoncentriranu oko pazušnih točaka nekog smrdljivca ili smrdljivice. Jučer sam vidjela mladu ženu sa maskom preko nosa kako šeta ulicom - možda ima kakvu ljetnu gripu ili joj je imunitet slab, a možda joj je, kao i meni, dosadilo udisati sav taj tjelesni smrad kojim je ispunjen prostor pa je posegnula za najlogičnijim rješenjem.

Daleko od toga da je namjera ovog teksta generalizirati, uopćavati i slično tome, pa se stoga unaprijed ograđujem od vrijednih bauštelaca, zavarivača, vatrogasaca i ostalih profesija koje ljeti zarađuju svoju plaću doslovno u znoju tijela svojega i koji nemaju vremena razmišljati smrde li ili ne. Tema ovog teksta su "uobičajeni" smrdljivci, preciznije, skriveno značenje njihovog smrada.

Poprilično sam uvjerena da svaki smrdljivac želi zavladati svojom okolinom. Osim penzića, u njihovom slučaju smrad je kombinacija niskog standarda i odustajanja od života. U ratu se cilj vladanja okolinom postiže upotrebom biološkog oružja - no što je tjelesni smrad nego također biološko oružje ali sa daleko manjim dosegom? Prijateljica mi već godinama kuka kako u uredu u kojem ona radi jedna službenica do te mjere zaudara da su sve kolege emigrirale u susjedni manji ured, a oni najočajniji koji se nisu uspjeli na vrijeme snaći većinu vremena provode po hodnicima. Iako ne poznajem dotičnu (a niti je imam volje upoznati) kao logično i životno moguće rješenje pitanja - zbog čega ona tako uporno smrdi? - nameće mi se perfidna ideja postizanja komfora. Kancelarije su male i više činovnika zna raditi u jednoj takvoj - ona je sada, zahvaljujući svom smradu, očistila svoj prostor od svih ostalih ljudi i ima cijeli ured samo za sebe.

I tu dolazimo do još jednog fenomena. Smrdljivima se ne prigovara zbog njihovog smrada, šutke i stoički trpi se taj teror, kao da postoji neki prešutni konsenzus da moramo brižno paziti na osjećaje onih koji zaudaraju. Koliko god netko smrdio, nitko mu iz okoline neće prigovoriti zbog toga bez obzira što se svima želudac okreće u blizini takve osobe. Zanimljiva pojava, moglo bi se zaključiti da smrdljivci u našem društvu uživaju status osoba "koje se poštuje".

U javnim ustanovama, u bolnicama i slično, svuda su vidno istaknute zabrane pušenja. Zašto je pušiti zabranjeno a smrditi dopušteno? Ja se do sada još nikad nisam onesvjestila od dima cigarete, no jednom prilikom u tramvaju jesam od smrada jednog homo sapiensa koji se uhvatio za ručku taman iznad mog nosa. Smrad je agresija. Kad netko tako otrovno i ljuto smrdi, on vam poručuje: " Jebite se. Nije me briga što vam je muka, što ste pozelenjeli u licu, ja vladam ovim prostorom." Kao životinja koja zapišava teritorij tako i smrdljivci uspješno postižu da im drugi ustupe svoje mjesto, da im se sklone u redu pred šalterom, da ih puste da prije njih dođu na blagajnu.

Doduše, postoji i taj folklorni element smrada. Svi smrde pa je normalno da i ja smrdim. Ili, da citiram jednu poznanicu, inače mladu, visokoobrazovanu žensku osobu: "Pa ljeti je normalno da se 'čujemo'". Smrad je u takvom svjetonazoru dio pripadnosti čoporu, obiteljskom, nacionalnom,navijačkom, svejedno. Sin u svojoj psihi podsvjesno čuva sjećanje na usmrđenog oca koji je u bijeloj majici na tregere gladio škembu, gutao pivo i povremeno se počešao po glavi, puštajući, pri tome, pazušnog Aladina da izađe iz svoje svjetiljke. Pa onda i sin smrdi kad naraste, jer pravi muškarci su oni "koji se čuju." Iznenadili biste se koliko ih ima i koliko žena otkida na takve australopitekuse, i to finih, uglađenih, mirisavih dama. U analizu njihove podsvijesti ne bih se "štela mešati".

Preživjeti. Treba preživjeti i ovo ljeto.