Slikovitost nasuprot doslovnosti - Biblijski metaforički jezik

četvrtak , 01.09.2016.


Bog kao jaganjac: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Evanđelje po Ivanu 1,29.

Jezik kojim se služimo u našoj svakodnevnici pun je slika i metafora koje koristimo za opisivanje realnosti. Svaki jezik sadrži slike i one su neophodne za uspješnu komunikaciju. Naime, za opisivanje nečeg novog i nepoznatog neophodno koristimo slike već poznatog i prethodno doživljenog. Jezik naše prošlosti i naših prošlih iskustava je jedini jezik koji posjedujemo, pa nam je on jedino sredstvo za opisivanje naše sadašnjosti i budućnosti. Taj svakodnevni jezik ispunjen je slikama koje imaju za cilj opisati stvarnost koja nas okružuje.

Biblijski pisci koriste se slikama kako bi opisali nama ljudima nedokučive božanske stvarnosti. Voda života, dobri pastir ili novo-rođenje su samo neke od biblijskih slika koje opisuju duhovne stvarnosti. Biblijske slike u hebrejskoj misli su uobičajena stvar, a koristio ih je i Isus Krist osobno u svom naviještanju (npr. Ivan 3,3; 4,10; 10,11).

Novozavjetni pisci nadovezuju se na hebrejsku misao i koriste starozavjetne slike velikih Božjih djela u prošlosti. Stari zavjet je prethodno već opisao velika Božja djela za čovjeka, počevši od stvaranja, preko izlaska iz Egipatskog ropstva, pa sve do povratka iz babilonskog egzila. Stoga je za biblijske pisce slikoviti rječnik starog zavjeta s velikim Božjim djelima u prošlosti idealan za opisivanje Božjih sadašnjih, novozavjetnih djela.

Tako će Ivan započeti svoje evanđelje upučivanjem na Riječ (gr. Logos), koja je odigrala ključnu ulogu pri stvaranju svijeta. Naime, prema izvještaju iz Postanka Bog je svojom riječju stvarao, a Njegova riječ ima moć materijaliziranja. Tu životodavnu riječ Ivan u svom uvodu izjednačuje s Isusom Kristom, pripisujući Mu stvaralačku moć (Ivan 1,3). Izjednačavanje Isusa sa Stvoriteljem svijeta nalazimo i u uvodu Hebrejima poslanice (1,1-3), koja je isto tako puna starozavjetnog jezika i starozavjetnih slika.

Nadalje, jedna od najupečatljivijih starozavjetnih slika koju Ivan primjenjuje na Isusa jeste slika Jaganjca Božjeg. Ova slika potječe iz starozavjetnog hramskog žrtvenog sustava, a ukazuje na Isusa kao novozavjetno ispunjenje tog istog sustava. Istu sliku koristit će i Luka kada citira Izaiju 53 primjenjujući proročke riječi na Isusa: „Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvori svojih usta.“ (Djela 8,32). Slika Jaganjca primijenjena na Isusa bit će veoma važna i piscu Otkrivenja Ivanova gdje se koristiti kroz cijelu knjigu (Otkrivenje 5,6; 5,12; 6,1; 7,17; 14,1; 17,14; 21,22-23).

Najzad, kada Ivan želi opisati Kristovo utjelovljenje on ponovno bira starozavjetne slike govoreći o Božjem šatorovanju među svojim narodom (Ivan 1,14). Naime, za riječ „nastaniti se“ Ivan bira grčku riječ koja označava postavljanje šatora. Kao što je Bog u pustinji nakon izlaska iz Egipta boravio sa svojim narodom u šatoru od sastanka, gdje se očitovala Njegova slava, sada u Novom zavjetu Bog ponovno boravi među svojim narodom utjelovljen u osobi Isusa Krista. U Njemu je prema Ivanu vidljiva Božja slava.

Stoga Ivan u uvodu svog evanđelja objavljuje ono čemu je osobno nazočio: „… i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca…“ (Ivan 1,14). O kakvom Jedinorođencu je ovdje riječ? Može li i ovo biti starozavjetna slika koja čitatelja treba uputiti na velika Božja djela u prošlosti? Treba li ovaj grčki izraz „monogenes“ tumačiti starozavjetnim slikama ili je nama prepušteno da u ovaj izraz učitamo naše predodžbe? Osobno vjerujem da Ivan i ovim izrazom upućuje na starozavjetne slike i želi nam njime dodatno opisati Isusa i Njegovu ulogu među ljudima.

Uz višestruku upotrebu ovog izraza u Ivanovim spisima, jedino Hebrejima poslanica povezuje izraz „jedinorođeni“ sa starozavjetnom stvarnošću, time nam pomažući da pronađemo vjerodostojnu starozavjetnu sliku na koju se grčki izraz „monogenes“ odnosi. Hebrejima 11,17: „Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje.“ Izraz „jedinorođenac“ se ovdje primjenjuje na Abrahamovog sina Izaka (Postanak 22).

Je li Izak bio Abrahamov jedini sin? Ne, čak što više Izak nije bio niti prvenac, jer Abraham je imao i starijeg sina Išmaela. Međutim, Izak je jedini sin obećanja - preko njega će Bog ispuniti svoje obećanje o velikom Abrahamovom potomstvu i naciji koju će iz njega podići. Izak je „jedinorođenac“ – jedini te vrste! Izraz „jedinstveni“ bi bio bolji prijevod ove grčke riječi. Nitko drugi ne može ga zamijeniti, čak niti Išmael, iako je i on Abrahamova krv i njegov sin. Time što je Izak jedinstven, on je onaj preko kojeg Abrahamu dolazi „spasenje,“ odnosno onaj preko kojeg Abrahamovo sjeme ima budućnost.

Ova starozavjetna slika nam pomaže da razumijemo što Ivan želi poručiti primjenjivanjem izraza „Jedinorođenac“ na Isusa. Nije ovdje u fokusu literarno rođenje Sina, nego ga ovaj izraz u starozavjetnom jeziku čini jedinstvenim. On je jedini koji ljudskoj vrsti omogućava budućnost. Bez Njega ljudski rod ide ka samouništenju u svojim grijesima. Jedinorođenac, jedini koji može garantirati budućnost ljudskog roda, utjelovio se u ljudsko obličje, kako bi omogućio čovječanstvu spasenje.

Izraz „jedinorođenac“ među novozavjetnim autorima koristi i Luka, ali kod njega ovaj izraz nije primijenjen na Isusa, nego na jednu od upotreba onog vremena (Luka 7,12; 8,42; 9,38). Time ovaj izraz kod Luke nije povezan sa starozavjetnom slikom, pa nam on ništa ne može reći o njegovoj primjeni na Isusa. Ivan je jedini novozavjetni autor koji izraz „Jedinorođenac“ primjenjuje na Isusa, a pisac Hebrejima poslanice nam pomaže u prepoznavanju starozavjetne slike koja se nalazi iza njega. Isus je poput Izaka jedinstven, jedini koji ljudskom rodu može garantirati budućnost.

Međutim, izraz „jedinorođeni“ Ivan dodatno kombinira s Isusovim lociranjem u „krilu Očevom“ (Ivan 1,18). Što je ovdje u pitanju? Nije li ipak ovdje riječ o doslovnom Kristovom rađanju od strane Oca? Što nam Ivan želi poručiti s Isusovim lociranjem u Očevu krilu? Ponovno predlažem da značenje Ivanovih slika potražimo u Starom zavjetu. Ivan govori rječnikom velikih Božjih djela u Starom zavjetu i bilo bi čudno kada ovdje to ne bi bio slučaj.

U Starom zavjetu je Mojsije onaj kome Bog naređuje da kroz pustinju nosi cijeli Božji narod u svom krilu (Brojevi 11,12). Mojsije prihvaća nalog i „nosi u svom krilu“ narod ka obećanoj zemlji. Na putu prema toj zemlji Izrael je dobro upoznao svog Boga, a ključnu ulogu u posredovanju tog otkrivenja je odigrao Mojsije. Nakon što se Izrael nastanio u obećanoj zemlji imao je ulogu otkrivanja Boga okolnim narodima koji žive oko njega. Boravak „u krilu Mojsijevu“ Izraelu daje autoritet i osposobljuje ga za daljnje prenošenje božjeg otkrivenja.

Na isti način Isus, koji poznaje Boga intimno, dolazi kako bi ljudima otkrio Boga. Izraz „u krilu Očevu“ daje Isusu autoritet, jer On dolazi od Boga i poznaje Ga. Stoga Ivan završava svoju misao „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio“ (Ivan 1,18). Najzad, Otac i Sin su prema Ivanu jednaka bića (Ivan 5,18; 10,30; 17,5). Stoga, kod „sjedenja u krilu Očevom“ nikako nije riječ o njihovom odnosu ili hijerarhiji, nego o funkciji koju Isus ima, a funkcija je objaviti Boga svijetu. Time nam starozavjetna pozadina i starozavjetni rječnik pomažu u razumijevanju novozavjetnih slika.

Grčki izraz koji se kod nas uglavnom prevodi kao „krilo“ u originalu označava i prsa. Interesantno je da Ivan isti grčki izraz koristi za učenika kojeg je Isus posebno volio, koji se u gornjoj sobi pri večeri legao na Isusovo krilo ili prsa (Ivan 13,23). Za tog istog učenika vjerujemo da je pisac Ivanova Evanđelja. Ivan u svom evanđelju otkriva Isusa, jer on Ga intimno poznaje i time ima autoritet objavljivati ga. Time ponovno starozavjetna slika ležanja u nečijem „krilu“ ima značenje Božjeg otkrivenja ljudima.

Biblijske slike slikovitim jezikom govore o božanskim realnostima. Spasenje je velika božanska istina koju ne može obuhvatiti i objasniti samo jedna slika. "Jaganjac Božji" je svakako jedna od Biblijskih slika, kao što je i "Jedinorođenac", kao i "krilo Očevo". Pisci Biblije koriste brojne slike kako bi nam opisali što je Bog učinio u Kristu. Oni te slike uzimaju iz Starog zavjeta, jer Stari je zavjet slikovnica Božjeg djelovanja na spasenju ljudskog roda. Jezik velikih božjih djela u Starom zavjetu je idealan za opisivanje Njegovih djela u Novom zavjetu.

Stoga kod novozavjetnih slika uvijek trebamo tražiti odgovarajuću starozavjetnu pozadinu koja nam sliku može objasniti. Učitavanjem naših ideja u biblijski tekst bit ćemo odvedeni na stranputicu, a mi danas imamo tendenciju razmišljati grčkom logikom reda i doslovnosti. Međutim, čitanjem Novog zavjeta kroz naočale starozavjetnog slikovitog jezika naše razumijevanje Boga bit će obogaćeno i stajati će u kontinuitetu s velikim Božjim djelima u prošlosti. Taj Bog koji je nekoć djelovao kroz Abrahama, Mojsija i iskazao se u svojoj punini u Isusu Kristu ima budućnosti za ovaj svijet, a Njegova buduća djela bit će u kontinuitetu s Njegovim ranijim djelima.

Oznake: biblija, metafore, slike, slikovitost, doslovnost, Ivanovo evanđelje, jaganjac, jedinorođeni, jedinorođenac, krilo Očevo, trojstvo, antitrinitarizam, Trojedini

Laže li Biblija? Događaji vremena posljetka i izostanak Kristovog dolaska

srijeda , 04.11.2015.



„Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.“ Evanđelje po Mateju 24,34

Kršćanstvo se već stoljećima hrani biblijskim obećanjima koja jačaju i hrabre vjernike. Vjerojatno najveće od svih obećanja u Bibliji jeste ono izrečeno prije 2000 godina o Kristovom ponovnom dolasku kojim će biti prekinuta povijest ovog svijeta kakvu sada znamo i započeti kraljevstvo slave bez suza, patnji i smrti (vidi Otkrivenje 21,3-4). Čak što više, Isus osobno je svojim učenicima u više navrata obećao da će se vratiti (npr. Ivan 14,3; Matej 24,30-31; Marko 13,26-27; Luka 21,27), a posljednja biblijska knjiga Otkrivenje kulminira u završnici slijedećim riječima: „Onaj koji ovo jamči izjavljuje – „Da, dolazim uskoro“ – Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otkrivenje 22,20). Kristovi sljedbenici i danas još uvijek iščekuju ostvarenje ovog Kristovog obećanja.

Međutim, prva tri novozavjetna evanđelja nas zbunjuju s Kristom izjavom, prema kojoj je Isus već trebao doći po drugi put u okviru prvog stoljeća. Matej svjedoči o tome u Kristovom govoru o padu Jeruzalema, razaranju hrama i opisu vremena koje će prethoditi Kristovom drugom dolasku: „Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.“ (Matej 24,34 - vidi paralele u Marku 13,30 i Luki 21,32). Ono što ovdje pri prvom čitanju upada u oči jeste formulacija „ovaj naraštaj.“ Ovaj se izraz u prva tri evanđelja koristi kao standardna formula za opisivanje nevjerne generacije Isusovog vremena (vidi Matej 12,41.42; Marko 8,38; 9,19; Luka 11,29; 17,25). U ovom kontekstu problematična je činjenica što Matej 24 između ostalog govori i o Kristovom drugom dolasku, pa se čini da će se on dogoditi za života generacije kojoj je Isus tada govorio.

Činjenica je da u ovom retku izraz „ovaj naraštaj“ nije sporan, jer on se stvarno odnosi na Isusov naraštaj. Drugačije gledano Matejevo evanđelje ne bi niti imalo smisla za prvobitne primatelje u prvom stoljeću. Međutim, ono što zahtjeva interpretaciju je formulacija „sve to“ u navedenom retku. Koje su „sve te“ stvari koje će se dogoditi za života generacije kojoj je Isus govorio? Taj se izraz ne može odnositi na ništa drugo doli na istu frazu u prethodnom retku: „Tako i vi, kada vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima!“ (Mat 24,33). Što je „sve to“ što će „ovaj naraštaj“ vidjeti kako bi znao da je Gospodinov dolazak blizu? Vidjet će sve događaje koji su opisani u Mateju 24, osim samog Gospodinovog dolaska. „Sve to“ se ne može odnositi na sam Kristov dolazak, jer doživljaj „svega toga“, prema Mat 24,33 dovodi do spoznaje da je Isus blizu.

Jesu li se svi ti događaji koji prethode Kristovom drugom dolasku dogodili u kontekstu generacije kojoj je Isus govorio? O kojim događajima Isus govori u Mateju 24? Lažne Mesije, gladi, potresi, ratovi, progoni, izdaje, hlađenje ljubavi, pomrčine sunca, pomrčine mjeseca, padanja zvijezda, kao i zauzimanje grada Jeruzalema od strane pogana i rušenje samog hrama – centra židovstva. Lažnih mesija je bilo u prvom stoljeću (vidi Djela 5,35-37), gladi je bilo (vidi Djela 11,28), a i potresa isto tako (razni antički gradovi su prema povijesnim zapisima bili pogađani zemljotresima u prvom stoljeću). Pomrčine sunca, mjeseca i padanja zvijezda su stalne pojave, a progoni, izdaje i hlađenje ljubavi su isto tako konstantni događaji. Najzad, najspektakularnije od Kristovih proročanstava, pad Jeruzalema i razaranje hrama kao najtraumatičnijeg događaja u tadašnjoj povijesti židovstva, dogodilo se krajem 60. godina prvog stoljeća, za vrijeme života generacije kojoj je Isus govorio. Bilo je to u okviru Rimskog osvajačkog pohoda u Palestini, a o tome detaljno izvještava židovski povjesničar Josip Flavije u svom djelu „Židovski rat“.

Sporna formulacija u Mateju 24,34 nije „ova generacije, nego „sve to,“ a ona se odnosi na sve te događaje iz kojih će tadašnja generacija znati da je Gospodinov dolazak blizu. Da je evanđelistima stalo istaknuti blizinu, a ne samo ispunjenje Kristovog dolaska za „ovaj naraštaj,“ potvrđuje i Luka kada kod istih Kristovih riječi čak tri puta naglašava blizinu uvodeći dodatno prispodobu o smokvinu drvetu čiji pupovi naznačuju blizinu (Luka 21,28-30). Blizina je u fokusu i u Markovom izvještaju (Mk 13,29). Dakle, sve što iz spornog spominjanja „ovog naraštaja“ u Mateju 24,34 možemo zaključiti jeste da kada vide „sve te“ ispunjene događaje, tadašnji sljedbenici Isusa Krista mogu biti sigurni da njihov Gospodin uskoro dolazi.

To što se je pojam „uskoro“ rastegao na 2000 godina povijesti kršćanstva ne treba pripisivati Božjoj nemarnosti, nego Njegovoj velikoj milosti (2.Petrova 3,9). Svrha Mateja 24 nije da nam kaže kada će Gospodin doći, nego da nam navede događaje čija ispunjenja će nas podsjećati da ovakva unakažena zemlja nije naš krajnji dom i time uzrokovati u nama čežnju za Božjom domovinom (npr. Heb 11,8-10). Navedeni događaji iz Matija 24 su se ispunjavali tokom cijele povijesti kršćanstva u svakoj generaciji i oni su vjernima svih generacija bili stalnim podsjetnikom o blizini Kristovog dolaska. I danas smo svjedocima ispunjenja istih događaja, pa i danas čežnja za susretom s Kristom i njegovim kraljevstvom pravde jeste istinska čežnja svakog njegovog sljedbenika.

Matej 24 najzad završava s prispodobama koje pozivaju na budnosti. Svrha navedenih događaja u Mateju 24 jeste da nas u krajnjoj liniji navedu na budnost, a budnost je bila neophodna svakoj generaciji od Krista na ovamo, kao i nama danas (vidi 1.Petrova 5,8). Ne biti budan nas može dovesti u stanje „ove generacije“ Kristova vremena koju je zauzimanje Jeruzalema i razaranje hrama dočekalo nespremnom. Isus nije želio da njegovi sljedbenici budu ne spremni za ispunjenje njegovog obećanja, pa je stoga u Bibliji ostavio upute, a na njegove upute se njegovi sljedbenici i danas s pouzdanjem mogu osloniti.

Oznake: Biblija; Isus Krist; vrijeme posljetka; dolazak

Božićno svjetlo

petak , 19.12.2008.

"Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime." (Matej 2,1-3)
Vrijeme kralja Heroda: Kakvo je to bilo vrijeme? Povjesničar Josip Flavije nam u knjizi „Židovski rat“ oslikava Herodovu brutalnost. Naime, Herod je bio rimski vazal. Palestinom Isusovog vremena vladao je kao namjesnik Rima, a rimljani nisu bili previše popularni u Palestini. Izraelci su se trudili istjerati rimske okupatore i uspostaviti samostalnost. Sanjali su o kralju koji će doći i pomoći im u njihovim nastojanjima za slobodom i samostalnošću.
Stoga je Herod morao uvijek biti na oprezu. Uvijek ponovno pojavio bi se neki ustanik ili osloboditelj, koji bi poveo Izraelce u borbu protiv rimljana, a Herod bi morao gušiti takve ustanke. Uz to, mnogi su željeli Herodovu poziciju - upravljati i vladati umjesto njega. Na njegovom dvoru je bilo mnogo zavidnih koji bi se rado vidjeli na Herodovom mjestu. Stoga Herod nije štedio mač. Ako bi se za nekog posumnjalo da smjera neku zavjeru Herod bi ga odmah smaknuo. Tako je pobio veći dio vlastite obitelji pod sumnjom da mu i oni smjeraju zlo. Herod je bio okrutan vladar koji nije prezao ni od čega kako bi zadržao svoju kraljevsku poziciju.
Kada nam Matej kaže da se Herod uplašio, to nas niti malo ne čudi. Naime, uplašio se jer je saznao da se u Izraelu pojavila osoba koja ima pravo na njegov prijestol. Međutim, ono što nas čudi jeste što se je i sav Jeruzalem uplašio. Zar se Židovi ne bi trebali radovati? Pa oduvijek su željeli kralja. Oduvijek su čeznuli za slobodom. Međutim, tekst kaže da su se uplašili – bili su u strahu jednako kao i Herod. Umjesto da slave i raduju se, oni su preplašeni.
Tko se prema Mateju raduje? Tko je sretan zbog dolaska kralja? Tko mu se dolazi pokloniti? Magi s istoka – neznabošci – pogani! Oni od kojih bi smo to najmanje očekivali. Oni su vidjeli njegovu zvijezdu, vidjeli su svjetlo koje dolazi od Njega. To svjetlo ih je obasjalo i oni su odlučili slijediti Ga. Apostol Ivan nam kaže tko je to svijetlo: "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. " (Ivan 1,9-10)
Isus je svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka. On je došao na svijet, ali svijet Ga nije upoznao. Zašto su se ljudi uplašili ovog svjetla? Zašto su Ga odbacili? Apostol Ivan nam objašnjava: "A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena." (Ivan 3,19-21).
Susret sa svjetlom, susret sa Isusom, dovodi do suda. Svjetlo koje dolazi od Isusa obasjava naše grijehe. Ono pokazuje kakvi smo mi ustvari. Pokazuje naše manjkavosti i naše slabosti. „Ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla“, kaže Ivan.
Isus nam dolazi svakog dana iznova. On nas želi obasjati, prosvijetliti i uputiti! Kakva je moja reakcija? Jesam li u strahu poput Herod i cijelog Jeruzalema? Ili dolazim k Isusu poput Maga s istoka kako bi mu se poklonio, kako bi mu služio i kako bi On bio svjetlo koje će konstanto obasjavati moji životni put.
Moja je želja da ovaj Božić bude dan kada ćemo doći k Isusu, dan od kada Ga više nećemo napuštati, dan od kada ćemo mu dopustiti da On bude naše Svjetlo i naš Vodič ostatak našeg života.

Da li će Hrvatska ikada postati društvom neograničenih dobara?

nedjelja , 03.12.2006.

Biti zemljom neograničenih mogućnosti gdje svatko može naći svoje mjesto za privređivanje i napredak bi trebao biti san svakog političara. Nažalost, snovi uglavnom ostaju samo snovi. Da li će Hrvatska ikada postati zemljom neograničenih mogućnosti, zemljom blagostanja, zemljom koja omogućuje svim njenim građanima napredak i prosperitet? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje želim vas povesti na jedno putovanje u povijest, u vrijeme kada nisu postojale zemlje zapadnih demokracija sa dostupnim dobrima za sve njihove stanovnike.
Antropolozi se slažu, a Jerome H. Neyrey izričito tvrdi, da je ekonomski gledano antičko društvo samo sebe shvaćalo kao društvo limitiranih dobara (Handbook of Biblical Social Values). Čovjek antičkog svijeta je vjerovao da sve dobre stvari na svijetu, kao što su ljepota, zdravlje, bogatstvo, zemlja, pa čak i reputacija, postoje u limitiranim količinama. To bi značilo da ako netko posjeduje nešto od navedenog onda se to dobro posjeduje na račun nekoga tko ga ne posjeduje. U agrarnom društvu, kakvo je antičko društvo većim dijelom bilo, najcjenjenija stvar je bila zemlja. U ovakvom društvu zemlja koju stanovnik nekog sela posjeduje se gledala kao zemlja koju netko drugi iz tog istog sela ne posjeduje. Uglavnom je zemlja pripadala velikim zemljovlasnicima, dok su ju seljaci uzimali u zakup. U društvu limitiranih dobara ne postoji shvaćanje da se dobra mogu multiplicirati, odnosno da dobro koje posjedujemo može proizvesti neograničena dobra. U takvom društvu sva dobra koja jedna obitelj proizvede se koriste za preživljavanje te iste obitelji i uglavnom rijetko ima viškova u proizvodnji. Cijelo ljeto se radi i sakuplja kako bi se sakupilo dovoljno rezervi koje će obitelj trošiti za vrijeme zimskih mjeseci kada poslovi staju. Dakle, dobra su ograničena i uglavnom običnom narodu dovoljna samo za puko preživljavanje.
U ovakvom društvu limitiranih dobara bilo kakav uspjeh koji neki pojedinac ili obitelj postignu se gleda kao gubitak za druge. Čak što više, osoba koja doživi neki napredak se gleda kao opasnost i prijetnja za stabilnost ostatka zajednice. Ako je količina dobara limitirana, onda nečiji dobitak automatski znači gubitak za nekoga drugog. Što je posljedica ovakvog načina razmišljanja? Kod ljudi se rađa zavist, ogovaranje i mržnja prema onima koji imaju ono što si drugi ne mogu priuštiti. Dakle, tko god posjeduje nešto što drugi nemaju biti će automatski podvrgnut ovakvom tretmanu. Ogovaranje ima za cilj posramiti onoga koji posjeduje dobra i natjera ga da ih podjeli sa drugima. Stoga postoje privatne gozbe, javne fešte i druge prilike u kojima oni koji imaju dijele sa ostatkom zajednice u kojoj žive. Da li ste ikada čuli da netko časti druge zbog toga što je npr. kupio kuću, dobio dijete, vjenčao se? To su prilike u kojima se društvu plaća porez za posjedovanje ograničenih dobara. Ako osoba ne bi častila bila bi izvrgnuta ruglu, ogovaranjima i mržnji, a iza svega ustvari stoji ljudska zavist. Zavist nastaje tamo gdje se vjeruje da su dobra limitirana i da ih se posjeduje na račun drugih.
Dolaskom industrijske revolucije i korištenjem novih izvora energije društvo dolazi u poziciju za stvaranje viškova koje pojedinci nisu u stanju sami potrošiti. Moderne zapadne ekonomije za sebe vjeruju da su društva neograničenih dobara. Tako je danas moguće otići u dućan i izabrati između desetak različitih TV aparata, kamera ili kompjutera. Svega ima u izobilju i sve nam je dostupno. Jedina stvar koju morate imati kako bi ste si priuštili što god želite jeste novac. Čak niti novac više nije problem, jer banke daju kredite i moguće ga je uzeti i priuštiti si dobra koja su nam na dohvat ruke.
I tako je nakon stoljetnog pretežno agrarnog privređivanja i nakon 50tak godina socijalizma i relativne neimaštine i u Hrvatsku stigla zapadna ponuda neograničenih dobara. Robe ima na policama kao i u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne demokracije. Više ne idemo u Trst, Graz ili München u kupovinu limitiranih dobara. Banke nude kredite kojima si narod može priuštiti sve ove nekada limitirane stvari. Međutim, zavisti, ogovaranja i mržnje ima i dalje. Pogledajte samo novine u kojima se ogovara svatko tko je uspio u životu. Uspješnima se odmah prišivaju nazivi poput tajkuna, ratnih profitera, manipulanata u procesu privatizacije i ostalo. Ne kažem da takvih nije bilo, ali jednostavno ljudi će svakome tko u Hrvatskoj uspije pokušati prišiti neki pogrdan naziv. Izgleda da suštinski ne trpimo da netko ima, a mi nemamo. Stoga se i mi moramo pokazati, voziti novi auto, nositi skupo odijelo i provesti godišnji odmor na atraktivnim lokacijama, makar nas to dovelo do bankrota. Čovjek zapadne demokracije će imati sve ove stvari, ali one kod njega neće biti stvar prestiža niti će on biti zavidan onima koji imaju više i bolje od njega, jer on vjeruje da su dobra neograničena.
Dakle, dostupnost zapadnih dobara i kredita u Hrvatskoj nisu riješili stvar i promijenili mentalitet hrvatskog čovjeka. Čini se da je problem jednostavno u tome što smo mi i dalje, uz sve naše dobre napore, našim mentalitetom i djelovanjem na nivou društva limitiranih dobara. I dalje mjesta u srednjim školama nisu neograničena. I dalje se na fakultete ulazi preko veze. I dalje se na bolničke preglede i operacije čeka mjesecima, a izvještaji o podmićivanjima liječnika pune novinske stupce. I dalje nemaju svi dobro plaćene poslove, a mnogi nemaju nikakav. I dalje je lakše i jednostavnije novac posuditi od kamatara, nego prolaziti kroz cijeli proces odobravanja kredita. Dakle, izgleda da Hrvatsko društvo i dalje živi na nivou društva limitiranih dobara, a situacija se samo prividno maskira dostupnošću zapadnih dobara.
Da bi jedno društvo prešlo u društvo neograničenih dobara potrebne su korjenitije društvene promjene od samog šminkanja i dotjerivanja izvana. Našom suludom potrošnjom na nove aute, skupa odjela i atraktivne godišnje odmore nećemo promijeniti suštinu naše društvene stvarnosti. Da bi se iskorijenili zavist, ogovaranje i mržnja potrebna je stvarna dostupnost svega u jednom društvu, a ne samo uvezenih artikala. To vjerojatno znači da će se stvari preokrenuti kada i mi sami budemo u stanju proizvoditi i izvoziti na nivou zemalja zapadne demokracije, a ne samo usisavati njihovu robu da bi oni isisavali naš novac. Ako nismo u stanju sami uzeti naš dio tržišnog kolača našim vlastitim privređivanjem na tržištima zapadne demokracije koja djeluju kao društva neograničenih dobara, onda ćemo zauvijek ostati samo društvo limitiranih dobara koje umire u svojoj zavisti i mržnji jednih prema drugima. Ta mržnja će nas međusobno istrijebiti, a zapadnom čovjeku ostaje samo smijati se našoj vlastitoj gluposti koja nas je uvijek činila lakim plijenom za iskorištavanje.

Kupovanje mladenke i pitanje kulturnih razlika

utorak , 07.11.2006.

Prije par dana moju je pozornost privukao članak koji se bavio pitanjem kupovine mladenke među Romima. Pri tom običaju mladoženja donosi mladenkinom ocu novac kako bi ju dobio za ženu. Čovjek 21. stoljeća se zgraža nad takvom degradacijom žena koje se u ovom slučaju kupuju za novac. Osobno mi ovakav običaj pri prvom susretu zvuči veoma odbojno, jer odrastao sam u kulturi i okruženju gdje je tako nešto nezamislivo. Međutim, ako se uživimo u situaciju druge kulture možda ovakav običaj može imati nekakvog smisla u kontekstu njihove kulture. Konkretno, ne znam gotovo ništa o Romima i ovo što slijedi neće biti direktno opisivanje njihove kulture. Stjecajem okolnosti u ruke mi je došla sociološka studija grčkih pastira u unutrašnjem, planinskom dijelu Grčke. Dakle, riječ je o području Balkana ne previše udaljenom od Hrvatske. Autor ove studije je John Campbell, a svoje djelo je nazvao „Honour, Family and Patronage“. U ovoj studiji on se bavi svakodnevnim životom grčkih pastira, razmatra njihov obiteljski život, kao i kompletno sociološko okruženje u kojem žive. Važan element studije su društveni običaji. Interesantno je da su isti ili slični običaji prije industrijalizacije bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Europe, a danas ih se još može naći u industrijski nerazvijenijim područjima.


Naime, o čemu je riječ? Današnje zapadno društvo je individualističkog karaktera sa velikom količinom samohranih majki i očeva koji žive izolirani od većih obiteljskih zajednica. Tamo gdje se obitelj još nije sasvim raspala riječ je o užoj obitelji koju sačinjavaju majka, otac i djeca. Velika je rijetkost u industrijskim zemljama zapada da bake i djedovi žive pod istim krovom sa svojom djecom. Nekada je društvo bilo patrijarhalno i pod istim krovom je živjelo nekoliko generacija - riječ je o proširenoj ili velikoj obitelji. Takve obitelji bi živjele od zajedničkog udruženog rada svih članova obitelji. Ako bi obitelj posjedovala polja za sjetvu onda bi se život cijele obitelji odvijao oko zajedničkog rada na poljima. Ako bi obitelj bila stočarski usmjerena, onda bi cijela obitelj zajedničkim naporima pomagala oko stoke. Sve što bi privređivali zajedno bi koristili. Ovakav zajednički način života u proširenoj obitelji grčkih pastira Campbell opisuje u detalje. Ovo je od posebnog značaja, jer moderan čovjek 21. stoljeća o ovakvom načinu života i o običajima, kao i pravilima patrijarhalnog društva, uglavnom nema pojma, pa se lako počne zgražati nad nekim elementima tog društva čiju dinamiku i svrhu ne poznaje.


Moja je glavna teza u ovom članku da Romi i danas nose sa sobom elemente patrijarhalnog društva koji nisu kompatibilni sa individualističkim društvom u kojem se nalaze. O čemu je riječ? U patrijarhalnom društvu buduća mladenka je dio proširene obitelji njenog oca. U toj obitelji ona privređuje i doprinosi boljitku svoje obitelji. Ona sve njeno vrijeme provodi isključivo u obitelji gdje ima svu zaštitu, sigurnost i poštovanje. Sramota je da bude viđena izvan njene obitelji, a ako iz nekog razloga nakratko mora izaći izvan okvira svoje obitelji onda je obično u pratnji nekoga iz svoje obitelji i ima maramom prekrivenu glavu. Ako bi ju netko u godinama prije vjenčanja zatekao nasamo u društvu nekog mladića iz druge obitelji njen bi ugled bio uništen, obitelj time osramoćena, a zbog njene reputacije teško da bi se više itko našao tko bi ju poželio imati za ženu. Zbog nepostojećeg izlaganja javnosti ženskog roda u ovakvim kulturama je silovanje, kao i seks izvan okvira bračne zajednice, gotovo nepoznat pojam. Dakle, djevojka je ovdje dobro zaštićena od seksualnih kontakata, neželjenih trudnoća i svega što ide sa time. Istovremeno, zbog nepostojećeg kontakta sa mladićima iz drugih obitelji za nju je nemoguće da si sama izabere bračnog partnera. Potencijalni mladoženja ili njegova obitelj dolaze u njenu obitelj prositi ju često bez da su ju ikada vidjeli uživo. Ovakvi običaji ugovorenih brakova među obiteljima postoje još od davnina, a jedan izvještaj o takvom dogovoru se nalazi na prvim stranicama Biblije u Postanku 24 gdje Abrahamov sluga dobiva zadatak da nađe djevojku i ugovori ženidbu za njegovog sina Izaka. Krivo je mišljenje da ovakvi dogovoreni brakovi ne mogu biti sretni. Činjenica je da su rastave brakova zbog nezadovoljstva jednog od partnera u ovakvim kulturama gotovo nepoznat pojam, a brakovi odaju sve elemente sreće, sloge i ljubavi koje bi smo si u braku mogli poželjeti.


Kada mladenka prilikom vjenčanja pređe u proširenu obitelj njenog muža time njena biološka obitelj gubi njeno privređivanje, dok obitelj mladoženje dobiva jednu osobu više. Da bi se kompenzirao ovaj gubitak obitelj mladoženje donosi dar obitelji mladenke prije vjenčanja. Taj dar je materijalnog karaktera, a njegova vrijednost ovisi o ugledu obitelji iz koje je mladenka. Ako je mladenka iz bogatije i time uglednije obitelji onda je i dar veći. Ako je iz siromašnije i manje ugledne obitelji onda je i dar manji. Glavna stvar jeste da dar kompenzira obitelji mladenke gubitak osobe koja privređuje. Dakle, nije riječ o kupovini mladenke, nego o kompenzaciji za gubitak koji će nastajati od trenutka kada mladenka počne privređivati za drugu obitelj. Što je dar veći to je i vrijednost mladenke u očima obitelji u koju će ući veća. Darom obitelj mladoženje izražava koliko im ona puno znači.


Ovakav običaj u industrijaliziranom i individualiziranom društvu gubi na svojoj vrijednosti, jer djevojke u današnjem društvu i onako uglavnom ne privređuju u svojim biološkim obiteljima. Ako neka od njih počne privređivati, novac će ili troši kao osobni džeparac ili, ako je riječ o dovoljno visokoj plaći, seli u vlastiti stan i time postaje jedinka za sebe. U patrijarhalnom društvu ova opcija da djevojka, pa čak i mladić, rade izvan kuće i žive sami za sebe ne postoji. Obitelj živi zajedno na okupu, a onaj tko je ostao bez obitelji ostao je bez društvenog sistema potpore. Netko tko je izopćen iz obitelji u patrijarhalnom društvu nema uvjete za daljnji opstanak, jer u tom društvu nema države koja osigurava posao, kao niti socijalnih i drugih popratnih službi koje su svakodnevnica u individualiziranom i industrijaliziranom društvu poput našeg. U patrijarhalnom društvu jedini posao i jedina podrška koju osoba može naći jeste u okviru svoje vlastite obitelji, dok bi svakoj drugoj obitelji nazočnost nekog izopćenog bila na teret. Zašto mladenka koja dolazi u obitelj mladoženje nije na teret? Zato što je ona ključ za širenje obitelji koji osigurava nove generacije i prosperitet. Svojim darom obitelj mladoženje nju ne kupuje nego pokazuje njenu vrijednost u njihovim očima, a što je dar bio veći to se i ona osjeća vrednijom u njenim vlastitim očima.


Da su ovakvi običaji u patrijarhalnom društvu postojali od davnina možemo vidjeti u biblijskim izvještajima. U Postanku 29 je riječ o Jakovu koji je stjecajem okolnosti morao napustiti svoju biološku obitelj. Time je postao izopćeni stranac bez sistem podrške i bez igdje ikoga. Teško da bi kao takav sam za sebe mogao opstati na duže staze. Stoga se odlučuje na dug put do obitelji njegove majke kako bi vidio da li bi tamo moglo biti mjesta za njega. Tamo je na sreću dobro primljen. U novoj obitelji saznaje za djevojku koju poželi oženiti. S obzirom da je u ovu obitelj došao praznih džepova on nema načina da sakupi sredstva za dar koji treba priložiti mladenkinoj obitelji kako bi ju oženio i osnovao svoju vlastitu obitelj. Sklopljen je sporazum sa ocem obitelj: Jakov će raditi sedam godina za svoju buduću ženu i to privređivanje tokom sedam godina će mu se računati kao dar za mladenku. Da je mladenka bila iz manje ugledne i siromašnije obitelji Jakov bi radio kraće. Međutim, svojom spremnošću da radi punih sedam godina on pokazuje koliko je ona za njege vrijedna u njegovim očima.


Mi možemo vjerovati da naš individualizirani način života u industrijaliziranim zemljama predstavlja najsavršenije društveno uređenje, vrhunac svih vrhova. Međutim, naš individualizam dovodi do udaljavanja, otuđenja i depresija kakve nisu postojale u generacijama prije nas. Da li je zdravo za psiho-fizički razvoj djeteta odrastati sa samohranom majkom ili samohranim ocem? Proširene obitelji su daleko bolje zajednice za zdrav razvoj, nego odrastati sa jednim ili dva roditelja koji su zbog potrebe da privređuju za njihov mali dom rijetko kod kuće, a još rjeđe imaju vremena za svoje dijete. U proširenoj obitelji uvijek bi se tu našla baka ili djed, a i otac i majka bi zbog više ruku koje privređuju imali više vremena za obiteljski život nego u jednoj užoj obitelji gdje su djeca prepuštena vrtićima, školama i socijalnim radnicima. Nadalje, djevojke koje se druže sa svojim vršnjacima koji vjeruju da sve seksualne strasti moraju isprobati prije braka nemaju baš nikakvu sigurnost da će mladići sa kojima se upuštaju u odnos stvarno željeti preuzeti odgovornost za posljedice odnosa i djecu koja će iz tih odnosa nastati. Stoga danas imamo toliko neželjenih trudnoća i samohranih majki. Riječ je o modernoj pojavi nezamislivoj u patrijarhalnom društvu. Koliko god da volimo slobodu mladih ljudi da odlučuju o njihovim ljubavnim životima i životnim sudbinama nameće se pitanje da li je možda vrijeme kada su djevojke bile zaštićene u intimi njihovih proširenih obitelji ipak pružalo više sigurnosti za njih i njihovu sretnu bračnu budućnost?


Vratimo se natrag Romima. Izgleda da oni odbijaju potpunu integraciju u individualizirano društvo time što u njihovoj sredini njeguju kulturu patrijarhalnog društva. Oni očito spadaju u rijetke među nama koji su svjesni što se gubi potpunim ostavljanjem patrijarhalnog društva. Izgleda da bi većina nas predala sigurnost, zaštitu i potporu života u proširenoj obitelji za život slobode individualiziranog društva. Romi odbijaju napustiti patrijarhalizam jer on očito sadrži elemente koje im moderno društvo ne može nadomjestiti. Dok ženidbe i udaje organiziraju među sobom stvar je u redu. Ali kada si neki individualizirani mladoženja 21. stoljeća potraži mladenku među njima, onda na vidjelo počinju izlaziti razlike, a moderan čovjek se počne zgražati, jer situaciju zna opisati samo rječnikom kupoprodaje. Ovime ne kažem da se možda među nekim grupama koje i danas prakticiraju darove pri ženidbi stvar ne gleda kroz financijski dobitak i kupoprodaju. Međutim, tome danas vjerojatno pridonosi naše visoko industrijalizirano društvo koje sve oko nas gleda kroz ekonomske pojmove i financijski dobitak. Razumijevanje kulture i običaja nas može sačuvati od krivih interpretacija i predrasuda, a isto tako spriječiti nas da našu vlastitu kulturu gledamo apsolutistički kao vrhunac društvenog razvoja. Ako smo svjesni udaljavanja, otuđenosti i depresija modrenog individualiziranog čovjeka, onda samo možemo reći da smo daleko od nekog savršenog društvenog uređenja, a da je život naših prabaka vjerojatno bio daleko zdraviji, iako lišen prednosti i briga koje sa sobom donosi moreno društvo.


Na kraju vam za razmišljanje ostavljam razumijevanje nošenja marama u islamskom svijetu koje se trenutno prilično napada u civiliziranim zemljama zapadne Europe. Da li je možda i ovdje riječ o jednom kulturnom običaju koji za cilj ima zaštiti djevojke i žene, a koji moderan čovjek 21. stoljeća ne može razumjeti bez da se uživi u njihovu kulturu? Da li nam se možda i pri ovom pitanju može desiti da dođemo do zaključka da je marama kulturni element koji u stvarnosti uzdiže vrijednost žene, a ne umanjuje? Možda je marama zaštita koja čuva žene od raznih problema poznatih u industrijaliziranim zemljama? Ovim pitanjima ne želim reći da sada svi trebamo uvesti nošenje marama, ali u najmanju ruku trebamo se zamisliti nad tim običajem, a ne odmah napadati i osuđivati one koji ga prakticiraju, bez da smo se prethodno pokušali uživjeti u njihovu kulturu. Približavanje kultura i njihovo međusobno razumijevanje se dešava samo ako smo spremni premostiti kulturni jaz i učiniti napor da se uživimo u nepoznate običaje i razumijemo ih iz perspektive njihove kulture.

„V for Vendetta“ – film o ugroženosti ljudskih sloboda!

ponedjeljak , 17.04.2006.

Brača Wachowski su uspjeli napraviti scenarij koji nas sve uključuje, scenarij u kojem nismo samo gledaoci nego aktivni sudionici, scenarij u kojem u stvarnom životu svatko od nas igra neku od uloga iz filma. „V for Vendetta“ je film koji aludira na trenutna politička zbivanja u Sjedinjenim Državama koje svojom politikom direktno utječu na ostatak svjetske populacije. Film je smješten u budućnost i odvija se 2020. godine u fašističkoj Engleskoj. Međutim, film se ne može označiti kao SF žanr, jer je sve u njemu veoma realno i neodoljivo podsjeća na vrijeme u kojem živimo. Kompletan film se može svesti na jedno pitanje: Što se događa kada se totalitarna vlast otme kontroli i preuzme upravljanje nad narodnim masama? Ono što vidimo u filmu je jedan od mračnijih scenarija što bi se moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama ako trenutna vlast jasno krene putem ograničavanja i ugrožavanja ljudska sloboda.

Postavlja se pitanje zašto su brača Wachowski radnju filma stavila u Englesku? Činjenica je da Amerikance film nije impresionirao i da nije najbolje prošao u kinima. Što bi se tek dogodilo da je radnja filma umjesto u Englesku bila smještena u Sjedinjene Države? Film bi u Americi doživio totalni fiasko, a poruka bi u daleko manjoj mjeri došla do narodnih masa. Najzed, činjenica je da je film u Engleskoj loše primljen, a BBC ima najnegativniji review koji sam uspio pronaći za ovaj film. Lociranjem fašističke vlasti u Englesku brača Wachowski su zaobišli optužbe za anti-patriotsko ponašanje u njihovoj domovini. Međutim, nisu propustili u scenario ubaciti da se 2020. godine u doba fašističke vlasti u Engleskoj, Sjedinjene Države nalaze u fazi dugogodišnjeg građanskog rata koji vodi šačica preostalog stanovništva koje nije podleglo smrtonosnim epidemijama. Dakle, kritika vlastite zemlje nije izostala i poruka je vjerojatno da ako Sjedinjene Države nastave putem kojim se naizgled kreču budućnost neće biti ružičasta.

Kako nas film sve uključuje? Naime, totalitarna Engleska vlast zastrašuje narod i time njihova vladavina postaje neupitna, jer narod živi u uvjerenju da im je upravo ovakva totalitarna vlast jedini spas. Stoga nitko ne dovodi u pitanje policijski sat nakon 23:00, hapšenje i zatvaranje po vlast nepodobnih, kao niti informativni sistem koji putem medija stvara javno mišljenje koje pogoduje vlastodršcima. U toku filma se ispostavlja da je pod okriljem vlasti par godina ranije u jednu osnovnu školu pušten virus koji je ne samo doveo do zatvaranje škole, nego bio odgovoran za smrt gotovo 100.000 Engleza. Virus je naravno bio pripisan teroristima, a čak su pronađeni i odgovarajući ljudi koji su to navodno uradili i koji su zatim smaknuti. Strah naroda od terorizma je ono što fašističku Englesku vlast u ovom filmu čini nezamjenjivom u očima naroda.

Kao da smo ovako nešto već negdje vidjeli u stvarnom životu. Za one koji prate politička zbivanja u Sjedinjenim Državama čini se da je trenutna vlast uspjela izboriti još jedan mandat prvenstveno izazivanjem straha od terorizma među narodnim masama. Veoma slikoviti dokumentarci Michaela Moora govore o strahovima naroda koje vlast potiče. Terorizam je teška stvar, a samo trenutna vlast ima jasan plan obrane od terorizma. U međuvremenu se taj plan, u čijem su centru preventivni napadi na terorističke režime po svijetu, raspada kao kula od karata. Međutim, dovoljan je samo jedan događaj poput 11. Rujna sa urušavanjem oba tornja World Trade Centra i par tisuća mrtvih da prosječan Amerikanac zaključi da ga samo totalitarna vlast može spasiti od nevidljivog neprijatelja.

Da li je korištenje straha naroda prisutno samo kod vlasti u Sjedinjenim Državama? Naravno da nije i da će većina vlastodržaca pribjeći sličnim metodama kako bi se održali na vlasti. Neki će možda vidjeti paralele sa vlastima država u kojima trenutno žive. Izgleda da se čovjek koji se dokopao vlasti uglavnom mijenja na gore i ne bira više sredstva kako bi se održao na poziciji koju je prethodno možda stvarno stekao poštenim radom. Jedan moj profesor zna reći da čovjek počinje činiti najveće grijehe kada počne misliti da je nezamjenjiv. Ono što totalitarna vlast čini jeste širenje uvjerenja među narodom da samo oni mogu riješiti problem, koji su prethodno često sami stvorili.

Rješenje koje film nudi za prevazilaženje totalitarnog sistema jeste osvješćivanje narodnih masa. Lik po kodnim imenom „V“ preuzima u filmu ovu ulogu na sebe. Njegova misija je dvostruka: Sa jedne strane informirati narod šokantnim istupima, a sa druge strane direktno djelovati protiv totalitarnih političara ugrožavajući sistem koji su oni godinama pažljivo gradili. Cilj „V-a“ je da ljudi budu obuzeti idejom o slobodi i da ona poput domino efekta uđe među narodne mase koje će zatim izaći na ulice, izvršiti revoluciju i time okončati totalitarnu vladavinu. Ovo je prilično utopistička ideja i u stvarnom životu teško ostvariva, iako nam povijest pokazuje da nije nemoguća. Braća Wachowski nas u veoma dinamičnom scenariju vode ka kulminaciji u kojoj dobro pobjeđuje zlo. Duboko unutra u svima nama nalazi se osjećaj za pravdom. Kulminacija filma gledaoca dovodi do osjećaja da je pravda zadovoljena, a projekciju napušta sa željom da i u stvarnom životu pravda bude zadovoljena, a ljudske slobode očuvane.

Kao zaključak možemo reći da je film edukativnog karaktera i da želi spriječiti razvoj mračnih političkih scenarija u stvarnom životu. Logično pitanje koje se postavlja jeste koju ulogu vidim za sebe? Da li se želim pridružiti onima koji žele gaziti ljudske slobode ili onima koji ih čuvaju i uzdižu? Film jasno vizualizira da postoje situacije u našim životima gdje se ne može ostati neutralan, situacije koje provociraju našu odluku i koje zatim određuju daljnji tijek naših života.

Što je to kultura, odnosno kako razumjeti nama strane kulture?

četvrtak , 09.03.2006.

Da li ste se ikada pitali što je to kultura? U mom djetinjstvu kulturu sam povezivao sa lijepim ponašanjem, jer često su mi bile upućivane riječi „ponašaj se kulturno“ (oni koji su me tada poznavali mogu potvrditi da su mi ove riječi bile više nego neophodne). Kasnije, otkrivajući svijet u kojem sam živio, kulturu sam počeo više povezivati sa umjetnošću, jer u srednjoj školi je bilo popularno odlaziti na tkz. kulturne manifestacije - mijesta na kojima se kultura manifestira. U to su spadale izložbe, muzeji, predstave… Dakle, kultura je za mene u to vrijeme imala prizvuk nečeg nesvakidašnjeg, odnosno onoga što samo rijetki među nama stvaraju, uglavnom umjetnici.

Nakon više godina provedenih u Njemačkoj i kasnije u SAD-u, postalo mi je jasno da se kultura ne može svesti samo na lijepo ponašanje i umjetnost. Razlike u kulturi, običajima i vrijednostima su me navele da kulturu gledam puno šire i natjerale me da se više počnem zanimati za kulturološke razlike, što me je uputilo na antropologiju koja se upravo bavi ovakvim pitanjima. Pitanje prevazilaženja kulturnih razlika je aktualno za svakoga tko se usudi priječi granice vlastite zemlja i susresti se sa ljudima drugačijima od sebe.

Međutim, ovo pitanje postaje aktualno i kada pokušavamo priječi vremenske granice, pa u ruke uzmemo knjige pisane stotinama ili čak tisućama godina ranije u sasvim drugačijoj kulturi od naše današnje. Čitati Bibliju kroz kulturološke naočale 21. stoljeća može dovesti do značajnijih izobličavanja i mijenjanja poruke originalnog autora.

U njegovoj knjizi „The New Testament World - Insights from Cultural Anthropology" (2001), Bruce Malina donosi sljedeću definiciju kulture: „Kultura je organizirani sistem simbola kojima se osobama, stvarima i događajima pridaje specifično socijalno značenje, osjećaj ili vrijednost. Za kulture se kaže da kreiraju modele socijalno opće prihvaćenog značenja koji se kombiniraju kako bi oblikovali socijalno iskustvo određene grupe.(9)" Nadalje, Malina pojednostavljeno kaže da „kultura uzima ono što je dostupno u okolini i ‘interpretira’ u socijalno opće prihvatljivo značenje i vrijednost.(12)“ Za očekivati je da će različite grupe identične društvene pojave interpretirati na različite načine, posebno ako među grupama nema međusobne komunikacije. Kada je riječ o vremenski više tisuća godina udaljenim grupama onda je više nego sigurno da će njihova interpretacija okoline proizvesti jednu sasvim drugačiju kulturu od one koju mi danas poznajemo.

Za razumijevanje različitih kultura je važno biti svjestan vlastitog etnocentrizma i anakronizma. Etnocentrizam Malina definira kao „nametanje vlastite kulturne interpretacije osoba, stvari i događaja drugim ljudima.(10)“ Anakronizam definira kao „nametanje kulturnih oblika, značenja i ponašanja iz vlastitog vremena ljudima iz prošlosti.(10)“ Svi mi naginjemo ka etnocentrizmu i anakronizmu, jer daleko je lakše stranu kulturu interpretirati kroz naočale vlastite kulture, nego se unijeti u stranu kulturu i razumjeti ju iznutra.

Najzad, kako razumjeti vremenski i kulturno udaljenu knjigu poput Biblije? Malina daje sljedeći savjet: „U većini slučajeva kulturni tok drugih ljudi je veoma drugačiji od našeg… Stoga jedini način za zaobilaženje krivih interpretacija izazvanih etnocentrizmom i anakronizmom jeste razumijevanje kulture iz koje nam dolazi strani spis.(11)“ Dakle, preporučljivo je vremenski i kulturološki udaljene spise interpretirati sa stanovišta kulture u kojoj su pisani. To podrazumijeva studiranje njihovog vremena, običaja i društvenih vrijednosti, kao i jezika, riječi i značenja riječi u kontekstu njihove kulture. Bez ovoga teško možemo reći da smo dokučili „Sitz im Leben“ autora i originalnih primaoca kojima je spis prvobitno bio upućen, odnosno da smo uspjeli dokučiti što je autor ustvari htio reći svojim čitateljima.

Eric Bana iz filma "München"

petak , 24.02.2006.

Necete vjerovati, ali moji prijatelji Marko i Mihael su se slikali sa Eric Banaom, glavnim glumcem iz filma "München". Slika govori vise od rijeci, a prilazem i link koji donosi jos slika i svjedoci o tome da ipak nije rijec o muzeju vostanih figura. http://digeci.com/thumbnails.php?album=43

Update / Prosjecno / Natprosjecno

četvrtak , 16.02.2006.

Ljudi me kontaktiraju i pitaju «Kad ces vec jednom updatovati tvoj blog?» Odgovor svima zainteresiranima: Update dolazi cim pogledam sljedeci film, a prema mom dosadasnjem tempu bi za to mogao imati vremena za nekih sest mjeseci. Naravno, blog nije samo za filmove, ali posmatrajuci druge popularne blogove zamjecujem da se zivot pravog blogera vrti oko njegovog bloga. Dakle, rijec je o ljudima kojima je to glavni hobi u zivotu i koji svoje zivote podredjuju bloganju. Neki se samoinicijativno dovedu pod pritisak da svaki dan moraju nesto objaviti da ih taj pritisak dovodi do granica ludila, a nije rijetka niti blogerska depresija. Za mene je blog tu da sluzi meni, a ne da mu ja robujem, pa se ne opterecujem time kada ce izaci nesto novo. Izaci ce kada budem osjetio da postoji nesto sto moram podjeliti sa svijetom. Uz ovo, uspjesni blogovi koje redovno pratim bas i nisu toliko uspjesni. Npr. Autorica koju svaki dan citam u prosjeku ima dobar blog jednom u 14 dana, a odlican jednom u 2 mjeseca. Medjutim, svaki dan se ponovno vracam na njen blog jer se nadam da cu bas tog dana pogoditi taj «jednom u 2 mjeseca» dan. Stoga se na kraju obicno moram pomiriti sa prosjecnim blogom, a ja ne zelim da ljudi citaju moje prosjecne stvari. Ako vec moraju gubiti vrijeme na mom blogu onda ce ga gubiti sa natprosjecnim stvarima. Dakle, citamo se kada budem osjetio da imam nesto vrijedno za podjeliti sa vama.

Spielbergov «München»: Lojalnost, obitelj i zajednički objedi - obiteljske vrijednosti kao okosnica filma

petak , 30.12.2005.

Prošlo je 5 dana od kada sam pogledao «München», Spielbergov novi film. U međuvremenu emocije su malo splasnule i vjerujem da će mi sa ove vremenske distance biti lakše staviti u riječi moj doživljaj ovog filma. Vozeći kući nakon filma u sebi sam ponavljao samo jednu riječ: «Strašno!» Strašno, ne na prvom mjestu zbog krvavih scena, nego zbog implikacija za međuljudske odnose. Naime, film veoma upečatljivo vizualizira potrebu opredjeljivanja za jednu ili drugu stranu – ako nisi sa nama, onda si protiv nas! Kao osoba volio bih zadovoljiti svakoga, a ovaj film jasno svjedoči o činjenici da je to u međuljudskim odnosima u većini slučajeva nemoguće, posebno kada je riječ o podijeljenim interesima među pojedincima ili grupama sa kojima dolazimo u kontakt.

Sa filmom «München» Spielberg se opredijelio za obrađivanje teme koja je odredila noviju povijest Bliskog Istoka. Film počinje sa krvavim masakrom koji su Palestinski ekstremisti izveli nad Izraelskim olimpijskim timom za vrijeme münchenske olimpijade 1972. godine. Nakon tog masakra ništa više nije bilo kao ranije u blisko-istočnom konfliktu. Izraelci kreču u osvetu, Palestinci im vračaju i krug osvete i odmazde se nastavlja do današnjeg dana. Ekranizirati ovaj konflikt, a pri tome zadovoljiti obje strane, je nemoguća misija. Očekivalo bi se da Spielberg kao Židov naginje prema Izraelskoj strani, ali to se u ovom filmu ne može sa sigurnošću potvrditi. On u filmu daje riječ i Palestincima i oni nisu prikazani kao vjerski fanatici željni klanja, iako nisu uvijek niti sasvim pozitivni likovi. Stoga se kao posljedica dešava da Spielbergov novi film podjednako kritiziraju i Izraelci i Palestinci. Svatko bi želio biti prikazan u ljepšem svijetlu, dok bi druga strana morala ispasti daleko crnjom nego što je to ovaj puta ispalo. Spielberg je vjerojatno jedan od rijetkih Izraelaca koji si ovakvu kritiku svog naroda može dopustiti, jer sa «Schindlerovom Listom» se već iskazao kao dovoljno veliki domoljub. On sam će reći da je «München» kreirao kao njegovu «osobnu molitvu za mir» (Time). Dakle, ako želimo razumjeti ovaj film, onda u njemu trebamo tražiti elemente koji bi upućivali na moguće rješenje konflikata mržnje, osvete i podijeljene lojalnosti.

«München» prati grupu od 5 Izraelaca koji su nakon münchenskog masakra zaduženi od strane Izraelske vlade za likvidaciju 11 Palestinaca odgovornih za planiranje masakra. Grupa Izraelaca se ranije nije srela, a vodi ju Avner Kaufmann, mladić iz ugledne židovske obitelji poznate po herojskim djelima. Prvi sastanak grupe se događa u obiteljskoj atmosferi zajedničkog objeda u privatnoj kući negdje u Europi. Ako bi trebalo sažeti film u tri riječi onda bi «lojalnost, obitelj i zajednički objedi» bio veoma jezgrovit sažetak. Naime, motiv obitelji je nešto što se provlači kroz cijeli film. Na samom početku pri scenama münchenskog masakra Spielberg nam naizmjenično prikazuje pred televizorima okupljene obitelji izraelaca i palestinaca koje u strahu iščekuju sljedeću vijest o njihovim najbližima. Grupa od 5 Izraelaca isto funkcionira kao složna obitelj koja sve radi zajedno. U toku filma se susreću i sa drugim sličnim obiteljima koje su povezane ideološki ili nacionalno. Pri jednoj akciji u Ateni Avnerova grupa dolazi u kontakt sa grupom militantnih palestinaca i silom prilika moraju sa njima provesti noć u istoj prostoriji. U manje-više miroljubivoj koegzistenciji Spielberg jasno pokazuje podjelu koja vlada između ove dvije obitelji.

Najznačajnija obiteljska scena se događa u sredini filma kada Avner dolazi u posjetu nepoznatoj obitelji koja mu pomaže u lociranju 11 palestinaca sa njegove liste za likvidaciju. Ova obitelj funkcionira kao mala obavještajna zajednica koja je za novčanu naknadu u stanju locirati bilo koga bilo gdje na svijetu, ali rade samo sa privatnim naručiteljima informacija, a nikako ne za vlade. Avner u kontakt sa ovom obitelji stupa preko Louisa koji mu je prethodno već dao podatke o 3 palestinca koje je Avenrova grupa uspješno likvidirala. Louisova obitelj je zadovoljna progresom Avenrove grupe i želi upoznati Avnera. Kada Avner u Louisovom autu stiže u veliko ograđeno dvorište obiteljske kuće na selu izvan Pariza auto okružuje desetak male dječice koja su tu da pozdrave stranca. Zatim Avner pomaže u pripremi zajedničkog objeda i sudjeluje u objedu na kojem su nazočni svi članovi obitelji. Avner je ovime uveden u Louisovu obitelj i postaje njenim dijelom, iako o njima zna veoma malo detalja.

U drugom dijelu filma Avnerova grupa počinje sumnjati u uspješnost njihove misije. Prateći vijesti shvaćaju da njihove likvidacije Palestinaca proizvode nove masakre od strane palestinskih grupa. Dakle, nasilje rađa dodatno nasilje. Uz ovo, u Avneru se rađa sumnja da li su Plaestinci koje likvidira stvarno krivi. Rezultat su noćne more i jak psihički pritisak zbog krvavog posla kojeg obavlja. Iz ovoga proizlazi konflikt sa Avenrovim šefom u Izraelu. Naime, njegov šef mu traži podatke o izvoru koji mu pomaže locirati Palestince, jer onaj tko može locirati Palestince mogao bi locirati i bilo kojeg Židova i pomoći njegovu likvidaciju. Dakle, Avnerov izvor je jednako opasan za Židove kao i za Palestince. Sa druge strane, Avner traži od šefa dokaze da su Palestinci koje likvidira stvarno krivi. Ovaj konflikt ima dva važna aspekta:

1. Dokazi o krivici onih koje se progoni su posebno aktualna stvar u trenutnim političkim zbivanjima oko Iraka. Naime, Amerikanci od njihovog predsjednika traže dokaze za opravdanost rata u Iraku, a predsjednik ima teškoće proizvesti dokaze. Dakle, u tom kontekstu je film kritika američke prisutnosti u Iraku i time je jasno zašto film nije omiljen u SAD-u.

2. Avner se u ovom kritičnom trenutku mora odlučiti kojoj će obitelji biti lojalan. Dali obitelji njegovog porijekla, Izraelu, ili obitelji gotovo nepoznatog stranca Louisa. Ova odluka je teška, jer on u Izraelu već važi za neku vrstu nacionalnog heroja zbog njegovih zasluga za likvidacije. Sa druge strane, nema razloga da oda Louisa i time dovede njegovu obitelj u opasnost. Stoga Avner odlučuje izaći iz posla i nastaniti se u New Yorku.

Zdanja scena dovodi ovaj koncept lojalnosti do kulminacije. U toj sceni se Avenr sastaje sa njegovim bivšim šefom u parku nasuprot Manhattana. Šef mu nudi da se vrati natrag na posao u Izrael, a Avner poziva šefa da to veće dođe kod njega na zajednički objed u krug njegove obitelji u New Yorku. Šef mu jasno daje do znanja da nikakvog zajednilkog objeda neće biti i da jedina ponuda koja se nalazi na stolu jeste Avnerovo vračanje u Izrael. Zatim šef odlazi na jednu stranu, a Avner na suprotnu, dok ih kamera prati da bi se najzad zaustavila na motivu tada još postojećeg World trade centra.

Ovo razdvajanje je mučan doživljaj za gledaoca, jer vizualizira nemogućnost podijeljene lojalnosti. Za mene je ponuda zajedničkog objeda odlučujući element za cijeli film. Naime, objed spada u intimnu obiteljsku atmosferu. Nije uobičajeno mrziti onoga u čijoj sam kući bio gost i koga sam upoznao u intimnoj atmosferi njegovog doma jedući za njegovim stolom. Dakle, zajednički objed u intimnoj atmosferi obitelji je rješenje koje film nudi za problem podijeljene lojalnosti, međuljudskih i međunacionalnih konflikata. Židovi i Palestinci, Iračani i Amerikanci, Avner i njegov šef, bi trebali sjesti za isti stol u obiteljskoj atmosferi i upoznati kulture, upoznati način razmišljanja i shvatiti jedni druge, jer mržnja nestaje sa bliskošću i intimnošću. U ovom kontekstu je jasno zašto Spielberg naziva njegov novi film «molitvom za mir». Kritizirati ovaj film mogu samo oni koji nisu shvatili motive lojalnosti, obitelji i zajedničkog objeda.

P.S.
Motiv objeda kao rješenja konflikata je posebno interesantan za kršćanski svijet, jer je jedan od osnovnih elemenata Kršćanstva upravo objed - Sveta večera. Glavna svrha Svete večere jeste povezivanje čovjeka sa Bogom i čovjeka sa čovjekom. Da li kršćanska Sveta večera može pomoči u zbližavanju nespojivog?

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se