Tko je Bog? Biblija o Trojstvu

nedjelja , 25.11.2018.

Bog koji djeluje

Kad pristupimo Bibliji sa željom da saznamo tko je Bog, definiciju Božanstva ćemo gotovo uzaludno tražiti. Je li Biblija poput rječnika koji nam daje definicije religijskih pojmova? Kako Biblija komunicira svoje poruke? Ako tražimo definiciju Božanstva, možda je najbliža pojmu definicije prva zapovijed dekaloga: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” (Izlazak 20,2) Što iz ove “definicije” saznajemo o Bogu? Tko je Bog? Bog je Onaj koji djeluje! On je moćan da izbavi svoj narod iz ropstva najjačoj vojnoj sili toga vremena. Bog je Onaj koji se u Bibliji predstavlja preko svojih djela, odnosno preko onoga što On čini.

Znakovito je da, kad otvorimo prve stranice Biblije, na njima ne nalazimo definiciju Božanstva, nego prvo veliko Božje djelo u povijesti ovog planeta — stvaranje. Zašto pisci Biblije nisu započeli ovu knjigu s definicijom Božanstva? Pa mi želimo znati tko je On; dajte nam najprije definiciju, a onda iznosite povijesne događaje! Ipak, definicija može ostati samo slovo na papiru, ali Božja djela su nešto što ostavlja trajne posljedice i svjedoči o tome tko je i kakav je On. Djela govore glasnije od riječi. Stvaranje je prvo Božje djelo u povijesti ovoga svijeta, i On se njime predstavio kao naš Stvoritelj. Čovjek se u tom šestodnevnom Božjem djelu pojavio kao kruna stvaranja, a Bog je za posebnu vezu s čovjekom namijenio sedmi dan, subotu. Subotnji dan je blagdan stvaranja i podsjetnik na to tko je Bog.

Kad se Bog objavljuje Abrahamu, ponovno ta objava ne sadrži definiciju Božanstva, nego govori o djelima koje Bog namjerava učiniti: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,2.3) Bog Abrahamov pokazuje tko je On preko svojih djela. On želi odnos s Abrahamom, a pokazat će se kao vjeran, postojan, pun ljubavi i brižnosti, kao Onaj koji drži do svojih obećanja i ispunjava ih na blagoslov Abrahama i njegovih potomaka.

Božja objava

Kasnije, kad se Bog objavljuje Mojsiju u pustinji kod brda Horeb, u grmu koji ne sagorijeva, On jednostavno kaže “Ja sam ... Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,6) Kakva je to definicija Božanstva? Bog se patrijarsima otkrivao preko svojih djela: On je bio vjeran svojim obećanjima i blagoslivljao ih je. Sada se taj isti Bog otkriva Mojsiju. Kad Mojsije najzad pita što će reći Izraelcima, tko mu se objavio, Bog odgovara: “Ja sam koji jesam.” (Izlazak 3,14) Bog je živi Bog! On je Onaj koji je poznat po svojim djelima. Iz ove Božje objave Mojsiju proizlazi starozavjetni naziv za Boga — Jahve. U Starom zavjetu Jahve je Onaj koji djeluje za Božji narod.

Taj Bog koji djeluje, odnosno Onaj tko jest, to jest živi Bog, će upravo s Mojsijem izvesti jedno od najvećih djela za svoj narod u Starom zavjetu — izlazak iz egipatskog ropstva. On ih neće samo osloboditi ropstva, nego će ih voditi kroz pustinju u stupu od oblaka danju i stupu od oblaka noću, On će ih hraniti manom u pustinji, davati im vodu iz stijene, osobno prebivati usred njih u Svetištu i biti u stalnom odnosu s njima. Najzad, Jahve će ih uvesti u zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Blagoslovi obećani Abrahamu nastavljaju se u povijesti izraelskog naroda, a o tome svjedoče Božja djela opisana u Starom zavjetu.

Kasnije, u doba izraelskih proroka Izaije i Jeremije, svijest o Božjim djelima jenjava; Izrael ne odgovara na Božju vjernost, i narod završava u babilonskom ropstvu. Shvativši što su učinili i znajući gdje se nalazi pomoć, oni vape iz ropstva k Bogu, želeći ponovno uspostaviti odnos s Njim, a Jahve čuje njihovu muku i izbavlja ih iz babilonskog ropstva. Bog ih ponovno dovodi u Obećanu zemlju, gdje život kreće ispočetka, i iznova ih prate blagoslovi. Bog se ovim djelom opet dokazao kao vjeran. Ako Ga neka definicija može obuhvatiti i opisati, onda ona mora sadržavati Njegova djela.

Isus otkriva Boga

Najzad, Izrael ponovno odlazi svojim putovima, ušavši u vjerski tradicionalizam ili predaje koje ostavljaju malo prostora za Božje djelovanje. Stoga Bog Otac šalje s Neba svojega Sina Isusa Krista da se nastani među ljudima (Ivan 1,14) i svojim djelima im još jasnije pokaže kakav je Bog (Matej 4,24). Kad Ivan Krstitelj šalje izaslanike Isusu s pitanjem je li On Onaj koji treba doći, Isus odgovara svojim djelima: “Slijepi proglédaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest.” (Matej 11,5) Bog Otac se objavljuje u Kristovim djelima, pa stoga Isus može reći: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Ivan 14,9) Tko je i kakav je Otac, smrtni čovjek najbolje može prepoznati u djelima Isusa Krista (Hebrejima 1,1.2). Blagoslovi obećani Abrahamu nastavljaju se u djelima i službi Isusa Krista.

Najveće Božje djelo u povijesti čovječanstva je križ. Na križu je Bog u svoj punini pokazao ljepotu svojega karaktera. Tu se Bog pokazao kao Onaj koji je spreman patiti s ljudima i najzad dati svoj život za one koji Mu na tome većinom neće biti zahvalni. Ako Biblija stavlja naglasak na Božja djela, gdje treba biti naš naglasak u našem govoru o Bogu? Rani kršćani su u svojem naviještanju stavljali naglasak upravo na Božja djela (primjerice, Stjepan u Djelima 7,1-53). Luka nam je u Djelima iznio povijest ranog kršćanstva i prenio cijeli niz ranokršćanskih propovijedi (Petar u Djelima 2,14-36; 3,12-26; 10,34-43; Pavao u Djelima 13,16-41; 17,22-31; 28,20-28). Sve te apostolske propovijedi naviještale su Božja djela, a vrhunac im je križ.

Posljednje Bože djelo opisano u Bibliji, nakon Kristovog drugog dolaska i konačnog izbavljenja ljudskog roda iz ropstva grijehu, jest novo stvaranje (Otkrivenje 22). Cijela Biblija od korica do korica svjedoči o Božjim djelima. Bog se u Bibliji ne otkriva u definicijama, nego u svojim živim djelima kojima uspostavlja odnos s ljudima. Stoga naglasak u našem govoru o Bogu treba jednako tako biti na Božjim djelima. To bi značilo da propovijed koja ne naviješta Božja djela, u svojoj srži nije propovijed, jer propovijedati zapravo znači naviještati Božja djela. Jednako tako, i definicija Božanstva koja ne govori o Božjim djelima ne može biti vjerodostojna.

Djela Svetoga Duha

U Bibliji se Bog otkiva po Ocu koji na ovu Zemlju šalje svojega Sina. Po završetku svojeg djela na Zemlji, Isus je svojim sljedbenicima obećao drugog Utješitelja, Duha istine, koji će stalno biti s njima (Ivan14,16-17). Nakon svojeg uznesenja, Isus je na Pedesetnicu ispunio ovo obećanje (Djela 2,1-4) i poslao Svetog Duha kao svoju zamjenu, da stalno djeluje za vjerne i bude nastavak blagoslova obećanih Abrahamu (Efežanima 4,30). Od tada Sveti Duh predstavlja Boga na Zemlji (Otkrivenje 5,6), dok Isus na Nebu vodi povijest ovoga svijeta prema vrhuncu i sprema se uskoro doći po svoje (Otkrivenje 19,11-16).

Djela koja je Bog Jahve činio u Starom zavjetu, u Evanđeljima je činio Isus Krist. Kao što je Jahve hranio Izraelce u pustinji manom i dao im vodu iz stijene, tako je Isus hranio mnoštvo kruhom (Ivan 6,1-15) i nudio im vodu života (Ivan 4,5-14), a upravo je Sveti Duh predstavljen kao živa voda koja osvježava (Ivan 7,38-39). Nakon Kristovog uznesenja, Sveti Duh nastavlja činiti djela koja je Isus činio na Zemlji, usmjeravajući vjerne (Ivan 16,13) i povezujući Nebo sa Zemljom. Stoga se vjernik moli Bogu Ocu (Matej 6,9), za silu Svetog Duha u svojem životu (Djela 8,15), u Isusovo ime (Ivan 14,13.14). Vjernik se moli u Isusovo ime, jer je Isus pobijedivši sile tame na križu dobio vlast (Matej 28,18), zatim zauzeo mjesto na nebeskom prijestolju pored Boga Oca (Marko 16,19) te time ima pravo poslati svojima pomoć i činiti silna djela za njih po Svetom Duhu.

Upravo o djelima Duha svjedoče Djela apostolska, govoreći kako je Duh vodio i usmjeravao apostole u njihovom poslanju (primjerice, Djela 5,32; 11,12; 13,2; 15,28). Tri Osobe Božanstva se u biblijskim izvještajima nadopunjuju u svojim djelima, radeći zajedno na spasenju ljudskog roda (Efežanima 4,4-6; 2. Korinćanima 13,13). Ellen G. White se nadahnuto nadovezuje na cjelokupnu biblijsku objavu kad kaže: “Od svih Božjih neograničenih sredstava, On je dao sve. Tri sile koje predstavljaju Božanstvo — Otac, Sin i Sveti Duh — obvezale su se sprovesti Božji plan spasenja ljudskog roda. Gospodin je toliko cjelovito angažirao nebeski svijet u djelu spasenja.” (Ms 139-1907.10)

Djela Trojstva u planu spasenja

Pojam “Trojstvo” je ljudski pokušaj da se u jednu riječ sažmu djela i definira Boga, koji kroz tri Osobe Božanstva ostvaruje plan spasenja za čovječanstvo. Zašto Biblija ne spominje pojam Trojstvo? Zato što Biblija nije usmjerena na definicije Božanstva, nego na živa Božja djela. Trojstvo je ljudski pojam koji sveobuhvatno svjedoči o Božjim naporima u planu spasenja. Bog je jedan, ali On se na stranicama Biblije objavljuje kao Trojedini, kao tri Osobe koje zajednički doprinose istom cilju. Svesti Boga na manje od onoga što nam Biblija svjedoči, znači umanjiti Božanstvo i Njegovo djelovanje među nama. Reći u našim definicijama Božanstva više od onoga što nam je otkriveno, stavilo bi naš ljudski razum iznad biblijske objave. Biblijski Bog otkriva se u svojim djelima, a na nama je da objavljujemo djela Oca, Sina i Svetoga Duha.

Pojam Trojstva proizlazi iz prepoznavanja Božjeg djelovanja iznesenog na stranicama Biblije. Trojstvo se može negirati, ali time se umanjuju plan spasenja i Božje djelovanje za ljudski rod. Trojstvo je u krajnjoj liniji praktičan koncept, jer svjedoči o Božjem djelovanju u planu spasenja. Najzad, ne spašava nas teorija, nego Božja praksa, odnosno Bog koji djeluje za čovjeka! Stoga, kad sljedeći put budete u kušnji naglašavati teorije Božanstva, otvorite Bibliju i čitajte o Božjim djelima. Zatim pogledajte u vaš osobni život i posvjedočite kako je Bog djelovao u vašem životu. Kao vjernici prepoznajemo Božja praktična djela u djelovanju Trojstva. Danas Bog na ovoj Zemlji među nama djeluje po Svetom Duhu, dok iščekujemo pojavljivanje Isusa Krista na oblacima slave, kako bi nas poveo u vječnost, u kojoj će nam Božanstvo biti bliže i jasnije.

Oznake: trojstvo, božanstvo, otac, sin, isus krist, sveti duh, antitrinitarizam, trinitarizam

Slikovitost nasuprot doslovnosti - Biblijski metaforički jezik

četvrtak , 01.09.2016.

Bog kao jaganjac: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Evanđelje po Ivanu 1,29.

Jezik kojim se služimo u našoj svakodnevnici pun je slika i metafora koje koristimo za opisivanje realnosti. Svaki jezik sadrži slike i one su neophodne za uspješnu komunikaciju. Naime, za opisivanje nečeg novog i nepoznatog neophodno koristimo slike već poznatog i prethodno doživljenog. Jezik naše prošlosti i naših prošlih iskustava je jedini jezik koji posjedujemo, pa nam je on jedino sredstvo za opisivanje naše sadašnjosti i budućnosti. Taj svakodnevni jezik ispunjen je slikama koje imaju za cilj opisati stvarnost koja nas okružuje.

Biblijski pisci koriste se slikama kako bi opisali nama ljudima nedokučive božanske stvarnosti. Voda života, dobri pastir ili novo-rođenje su samo neke od biblijskih slika koje opisuju duhovne stvarnosti. Biblijske slike u hebrejskoj misli su uobičajena stvar, a koristio ih je i Isus Krist osobno u svom naviještanju (npr. Ivan 3,3; 4,10; 10,11).

Novozavjetni pisci nadovezuju se na hebrejsku misao i koriste starozavjetne slike velikih Božjih djela u prošlosti. Stari zavjet je prethodno već opisao velika Božja djela za čovjeka, počevši od stvaranja, preko izlaska iz Egipatskog ropstva, pa sve do povratka iz babilonskog egzila. Stoga je za biblijske pisce slikoviti rječnik starog zavjeta s velikim Božjim djelima u prošlosti idealan za opisivanje Božjih sadašnjih, novozavjetnih djela.

Tako će Ivan započeti svoje evanđelje upučivanjem na Riječ (gr. Logos), koja je odigrala ključnu ulogu pri stvaranju svijeta. Naime, prema izvještaju iz Postanka Bog je svojom riječju stvarao, a Njegova riječ ima moć materijaliziranja. Tu životodavnu riječ Ivan u svom uvodu izjednačuje s Isusom Kristom, pripisujući Mu stvaralačku moć (Ivan 1,3). Izjednačavanje Isusa sa Stvoriteljem svijeta nalazimo i u uvodu Hebrejima poslanice (1,1-3), koja je isto tako puna starozavjetnog jezika i starozavjetnih slika.

Nadalje, jedna od najupečatljivijih starozavjetnih slika koju Ivan primjenjuje na Isusa jeste slika Jaganjca Božjeg. Ova slika potječe iz starozavjetnog hramskog žrtvenog sustava, a ukazuje na Isusa kao novozavjetno ispunjenje tog istog sustava. Istu sliku koristit će i Luka kada citira Izaiju 53 primjenjujući proročke riječi na Isusa: „Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvori svojih usta.“ (Djela 8,32). Slika Jaganjca primijenjena na Isusa bit će veoma važna i piscu Otkrivenja Ivanova gdje se koristiti kroz cijelu knjigu (Otkrivenje 5,6; 5,12; 6,1; 7,17; 14,1; 17,14; 21,22-23).

Najzad, kada Ivan želi opisati Kristovo utjelovljenje on ponovno bira starozavjetne slike govoreći o Božjem šatorovanju među svojim narodom (Ivan 1,14). Naime, za riječ „nastaniti se“ Ivan bira grčku riječ koja označava postavljanje šatora. Kao što je Bog u pustinji nakon izlaska iz Egipta boravio sa svojim narodom u šatoru od sastanka, gdje se očitovala Njegova slava, sada u Novom zavjetu Bog ponovno boravi među svojim narodom utjelovljen u osobi Isusa Krista. U Njemu je prema Ivanu vidljiva Božja slava.

Stoga Ivan u uvodu svog evanđelja objavljuje ono čemu je osobno nazočio: „… i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca…“ (Ivan 1,14). O kakvom Jedinorođencu je ovdje riječ? Može li i ovo biti starozavjetna slika koja čitatelja treba uputiti na velika Božja djela u prošlosti? Treba li ovaj grčki izraz „monogenes“ tumačiti starozavjetnim slikama ili je nama prepušteno da u ovaj izraz učitamo naše predodžbe? Osobno vjerujem da Ivan i ovim izrazom upućuje na starozavjetne slike i želi nam njime dodatno opisati Isusa i Njegovu ulogu među ljudima.

Uz višestruku upotrebu ovog izraza u Ivanovim spisima, jedino Hebrejima poslanica povezuje izraz „jedinorođeni“ sa starozavjetnom stvarnošću, time nam pomažući da pronađemo vjerodostojnu starozavjetnu sliku na koju se grčki izraz „monogenes“ odnosi. Hebrejima 11,17: „Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje.“ Izraz „jedinorođenac“ se ovdje primjenjuje na Abrahamovog sina Izaka (Postanak 22).

Je li Izak bio Abrahamov jedini sin? Ne, čak što više Izak nije bio niti prvenac, jer Abraham je imao i starijeg sina Išmaela. Međutim, Izak je jedini sin obećanja - preko njega će Bog ispuniti svoje obećanje o velikom Abrahamovom potomstvu i naciji koju će iz njega podići. Izak je „jedinorođenac“ – jedini te vrste! Izraz „jedinstveni“ bi bio bolji prijevod ove grčke riječi. Nitko drugi ne može ga zamijeniti, čak niti Išmael, iako je i on Abrahamova krv i njegov sin. Time što je Izak jedinstven, on je onaj preko kojeg Abrahamu dolazi „spasenje,“ odnosno onaj preko kojeg Abrahamovo sjeme ima budućnost.

Ova starozavjetna slika nam pomaže da razumijemo što Ivan želi poručiti primjenjivanjem izraza „Jedinorođenac“ na Isusa. Nije ovdje u fokusu literarno rođenje Sina, nego ga ovaj izraz u starozavjetnom jeziku čini jedinstvenim. On je jedini koji ljudskoj vrsti omogućava budućnost. Bez Njega ljudski rod ide ka samouništenju u svojim grijesima. Jedinorođenac, jedini koji može garantirati budućnost ljudskog roda, utjelovio se u ljudsko obličje, kako bi omogućio čovječanstvu spasenje.

Izraz „jedinorođenac“ među novozavjetnim autorima koristi i Luka, ali kod njega ovaj izraz nije primijenjen na Isusa, nego na jednu od upotreba onog vremena (Luka 7,12; 8,42; 9,38). Time ovaj izraz kod Luke nije povezan sa starozavjetnom slikom, pa nam on ništa ne može reći o njegovoj primjeni na Isusa. Ivan je jedini novozavjetni autor koji izraz „Jedinorođenac“ primjenjuje na Isusa, a pisac Hebrejima poslanice nam pomaže u prepoznavanju starozavjetne slike koja se nalazi iza njega. Isus je poput Izaka jedinstven, jedini koji ljudskom rodu može garantirati budućnost.

Međutim, izraz „jedinorođeni“ Ivan dodatno kombinira s Isusovim lociranjem u „krilu Očevom“ (Ivan 1,18). Što je ovdje u pitanju? Nije li ipak ovdje riječ o doslovnom Kristovom rađanju od strane Oca? Što nam Ivan želi poručiti s Isusovim lociranjem u Očevu krilu? Ponovno predlažem da značenje Ivanovih slika potražimo u Starom zavjetu. Ivan govori rječnikom velikih Božjih djela u Starom zavjetu i bilo bi čudno kada ovdje to ne bi bio slučaj.

U Starom zavjetu je Mojsije onaj kome Bog naređuje da kroz pustinju nosi cijeli Božji narod u svom krilu (Brojevi 11,12). Mojsije prihvaća nalog i „nosi u svom krilu“ narod ka obećanoj zemlji. Na putu prema toj zemlji Izrael je dobro upoznao svog Boga, a ključnu ulogu u posredovanju tog otkrivenja je odigrao Mojsije. Nakon što se Izrael nastanio u obećanoj zemlji imao je ulogu otkrivanja Boga okolnim narodima koji žive oko njega. Boravak „u krilu Mojsijevu“ Izraelu daje autoritet i osposobljuje ga za daljnje prenošenje božjeg otkrivenja.

Na isti način Isus, koji poznaje Boga intimno, dolazi kako bi ljudima otkrio Boga. Izraz „u krilu Očevu“ daje Isusu autoritet, jer On dolazi od Boga i poznaje Ga. Stoga Ivan završava svoju misao „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio“ (Ivan 1,18). Najzad, Otac i Sin su prema Ivanu jednaka bića (Ivan 5,18; 10,30; 17,5). Stoga, kod „sjedenja u krilu Očevom“ nikako nije riječ o njihovom odnosu ili hijerarhiji, nego o funkciji koju Isus ima, a funkcija je objaviti Boga svijetu. Time nam starozavjetna pozadina i starozavjetni rječnik pomažu u razumijevanju novozavjetnih slika.

Grčki izraz koji se kod nas uglavnom prevodi kao „krilo“ u originalu označava i prsa. Interesantno je da Ivan isti grčki izraz koristi za učenika kojeg je Isus posebno volio, koji se u gornjoj sobi pri večeri legao na Isusovo krilo ili prsa (Ivan 13,23). Za tog istog učenika vjerujemo da je pisac Ivanova Evanđelja. Ivan u svom evanđelju otkriva Isusa, jer on Ga intimno poznaje i time ima autoritet objavljivati ga. Time ponovno starozavjetna slika ležanja u nečijem „krilu“ ima značenje Božjeg otkrivenja ljudima.

Biblijske slike slikovitim jezikom govore o božanskim realnostima. Spasenje je velika božanska istina koju ne može obuhvatiti i objasniti samo jedna slika. "Jaganjac Božji" je svakako jedna od Biblijskih slika, kao što je i "Jedinorođenac", kao i "krilo Očevo". Pisci Biblije koriste brojne slike kako bi nam opisali što je Bog učinio u Kristu. Oni te slike uzimaju iz Starog zavjeta, jer Stari je zavjet slikovnica Božjeg djelovanja na spasenju ljudskog roda. Jezik velikih božjih djela u Starom zavjetu je idealan za opisivanje Njegovih djela u Novom zavjetu.

Stoga kod novozavjetnih slika uvijek trebamo tražiti odgovarajuću starozavjetnu pozadinu koja nam sliku može objasniti. Učitavanjem naših ideja u biblijski tekst bit ćemo odvedeni na stranputicu, a mi danas imamo tendenciju razmišljati grčkom logikom reda i doslovnosti. Međutim, čitanjem Novog zavjeta kroz naočale starozavjetnog slikovitog jezika naše razumijevanje Boga bit će obogaćeno i stajati će u kontinuitetu s velikim Božjim djelima u prošlosti. Taj Bog koji je nekoć djelovao kroz Abrahama, Mojsija i iskazao se u svojoj punini u Isusu Kristu ima budućnosti za ovaj svijet, a Njegova buduća djela bit će u kontinuitetu s Njegovim ranijim djelima.

Oznake: biblija, metafore, slike, slikovitost, doslovnost, Ivanovo evanđelje, jaganjac, jedinorođeni, jedinorođenac, krilo Očevo, trojstvo, antitrinitarizam, Trojedini