Biti zemljom neograničenih mogućnosti gdje svatko može naći svoje mjesto za privređivanje i napredak bi trebao biti san svakog političara. Nažalost, snovi uglavnom ostaju samo snovi. Da li će Hrvatska ikada postati zemljom neograničenih mogućnosti, zemljom blagostanja, zemljom koja omogućuje svim njenim građanima napredak i prosperitet? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje želim vas povesti na jedno putovanje u povijest, u vrijeme kada nisu postojale zemlje zapadnih demokracija sa dostupnim dobrima za sve njihove stanovnike.
Antropolozi se slažu, a Jerome H. Neyrey izričito tvrdi, da je ekonomski gledano antičko društvo samo sebe shvaćalo kao društvo limitiranih dobara (Handbook of Biblical Social Values). Čovjek antičkog svijeta je vjerovao da sve dobre stvari na svijetu, kao što su ljepota, zdravlje, bogatstvo, zemlja, pa čak i reputacija, postoje u limitiranim količinama. To bi značilo da ako netko posjeduje nešto od navedenog onda se to dobro posjeduje na račun nekoga tko ga ne posjeduje. U agrarnom društvu, kakvo je antičko društvo većim dijelom bilo, najcjenjenija stvar je bila zemlja. U ovakvom društvu zemlja koju stanovnik nekog sela posjeduje se gledala kao zemlja koju netko drugi iz tog istog sela ne posjeduje. Uglavnom je zemlja pripadala velikim zemljovlasnicima, dok su ju seljaci uzimali u zakup. U društvu limitiranih dobara ne postoji shvaćanje da se dobra mogu multiplicirati, odnosno da dobro koje posjedujemo može proizvesti neograničena dobra. U takvom društvu sva dobra koja jedna obitelj proizvede se koriste za preživljavanje te iste obitelji i uglavnom rijetko ima viškova u proizvodnji. Cijelo ljeto se radi i sakuplja kako bi se sakupilo dovoljno rezervi koje će obitelj trošiti za vrijeme zimskih mjeseci kada poslovi staju. Dakle, dobra su ograničena i uglavnom običnom narodu dovoljna samo za puko preživljavanje.
U ovakvom društvu limitiranih dobara bilo kakav uspjeh koji neki pojedinac ili obitelj postignu se gleda kao gubitak za druge. Čak što više, osoba koja doživi neki napredak se gleda kao opasnost i prijetnja za stabilnost ostatka zajednice. Ako je količina dobara limitirana, onda nečiji dobitak automatski znači gubitak za nekoga drugog. Što je posljedica ovakvog načina razmišljanja? Kod ljudi se rađa zavist, ogovaranje i mržnja prema onima koji imaju ono što si drugi ne mogu priuštiti. Dakle, tko god posjeduje nešto što drugi nemaju biti će automatski podvrgnut ovakvom tretmanu. Ogovaranje ima za cilj posramiti onoga koji posjeduje dobra i natjera ga da ih podjeli sa drugima. Stoga postoje privatne gozbe, javne fešte i druge prilike u kojima oni koji imaju dijele sa ostatkom zajednice u kojoj žive. Da li ste ikada čuli da netko časti druge zbog toga što je npr. kupio kuću, dobio dijete, vjenčao se? To su prilike u kojima se društvu plaća porez za posjedovanje ograničenih dobara. Ako osoba ne bi častila bila bi izvrgnuta ruglu, ogovaranjima i mržnji, a iza svega ustvari stoji ljudska zavist. Zavist nastaje tamo gdje se vjeruje da su dobra limitirana i da ih se posjeduje na račun drugih.
Dolaskom industrijske revolucije i korištenjem novih izvora energije društvo dolazi u poziciju za stvaranje viškova koje pojedinci nisu u stanju sami potrošiti. Moderne zapadne ekonomije za sebe vjeruju da su društva neograničenih dobara. Tako je danas moguće otići u dućan i izabrati između desetak različitih TV aparata, kamera ili kompjutera. Svega ima u izobilju i sve nam je dostupno. Jedina stvar koju morate imati kako bi ste si priuštili što god želite jeste novac. Čak niti novac više nije problem, jer banke daju kredite i moguće ga je uzeti i priuštiti si dobra koja su nam na dohvat ruke.
I tako je nakon stoljetnog pretežno agrarnog privređivanja i nakon 50tak godina socijalizma i relativne neimaštine i u Hrvatsku stigla zapadna ponuda neograničenih dobara. Robe ima na policama kao i u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne demokracije. Više ne idemo u Trst, Graz ili München u kupovinu limitiranih dobara. Banke nude kredite kojima si narod može priuštiti sve ove nekada limitirane stvari. Međutim, zavisti, ogovaranja i mržnje ima i dalje. Pogledajte samo novine u kojima se ogovara svatko tko je uspio u životu. Uspješnima se odmah prišivaju nazivi poput tajkuna, ratnih profitera, manipulanata u procesu privatizacije i ostalo. Ne kažem da takvih nije bilo, ali jednostavno ljudi će svakome tko u Hrvatskoj uspije pokušati prišiti neki pogrdan naziv. Izgleda da suštinski ne trpimo da netko ima, a mi nemamo. Stoga se i mi moramo pokazati, voziti novi auto, nositi skupo odijelo i provesti godišnji odmor na atraktivnim lokacijama, makar nas to dovelo do bankrota. Čovjek zapadne demokracije će imati sve ove stvari, ali one kod njega neće biti stvar prestiža niti će on biti zavidan onima koji imaju više i bolje od njega, jer on vjeruje da su dobra neograničena.
Dakle, dostupnost zapadnih dobara i kredita u Hrvatskoj nisu riješili stvar i promijenili mentalitet hrvatskog čovjeka. Čini se da je problem jednostavno u tome što smo mi i dalje, uz sve naše dobre napore, našim mentalitetom i djelovanjem na nivou društva limitiranih dobara. I dalje mjesta u srednjim školama nisu neograničena. I dalje se na fakultete ulazi preko veze. I dalje se na bolničke preglede i operacije čeka mjesecima, a izvještaji o podmićivanjima liječnika pune novinske stupce. I dalje nemaju svi dobro plaćene poslove, a mnogi nemaju nikakav. I dalje je lakše i jednostavnije novac posuditi od kamatara, nego prolaziti kroz cijeli proces odobravanja kredita. Dakle, izgleda da Hrvatsko društvo i dalje živi na nivou društva limitiranih dobara, a situacija se samo prividno maskira dostupnošću zapadnih dobara.
Da bi jedno društvo prešlo u društvo neograničenih dobara potrebne su korjenitije društvene promjene od samog šminkanja i dotjerivanja izvana. Našom suludom potrošnjom na nove aute, skupa odjela i atraktivne godišnje odmore nećemo promijeniti suštinu naše društvene stvarnosti. Da bi se iskorijenili zavist, ogovaranje i mržnja potrebna je stvarna dostupnost svega u jednom društvu, a ne samo uvezenih artikala. To vjerojatno znači da će se stvari preokrenuti kada i mi sami budemo u stanju proizvoditi i izvoziti na nivou zemalja zapadne demokracije, a ne samo usisavati njihovu robu da bi oni isisavali naš novac. Ako nismo u stanju sami uzeti naš dio tržišnog kolača našim vlastitim privređivanjem na tržištima zapadne demokracije koja djeluju kao društva neograničenih dobara, onda ćemo zauvijek ostati samo društvo limitiranih dobara koje umire u svojoj zavisti i mržnji jednih prema drugima. Ta mržnja će nas međusobno istrijebiti, a zapadnom čovjeku ostaje samo smijati se našoj vlastitoj gluposti koja nas je uvijek činila lakim plijenom za iskorištavanje.
Post je objavljen 03.12.2006. u 21:37 sati.