„Toma“ je stigao u Berlin

srijeda , 03.11.2021.

Kada naiđem na neki novi film, koji bi mogao spadati u područje mog interesa, obično odem na imdb.com i pogledam ocjenu publike. Naime, ne želim gubiti vrijeme s polovičnim ostvarenjima. Naravno, ne očekujem da će baš moj film imati maksimalnu ocjenu 10, jer nju je na slobodnom tržištu ocjenjivanja praktično nemoguće dosegnuti, ali iz iskustva znam da mi film koji tamo ima ocjenu manju od 6.0 redovno donosi razočarenje. Dobri filmovi imaju ocjenu od 7.0 pa naviše. Film redatelja Dragana Bjelogrlića „Toma“ ima trenutnu ocjenu publike od 9.2. Zaslužuje li film takvu ocjenu? Što je to što ga čini drugačijim?

Ovdje mogu govoriti samo o mom osobnom dojmu. Naime, o filmu nisam puno čuo prije gledanja, ali bilo je primjetno da se o njemu dosta piše u medijima i da je izazvao reakcije raznih vrsta. Film koji ne izaziva reakcije vjerojatno nije vrijedan spominjanja, a ovaj se itekako spominjao. Stoga, kada nam je kuma iz Berlina javila da je „Toma“ stigao u Berlin, odmah sam se bacio na online kupovinu karata. Za dlaku sam zakasnio, jer dvorana u kojoj se film prikazivao je upravo bila kompletno rasprodana. Stoga je organizator otvorio još jednu dvoranu za isti termin i ja sam dobio najbolja mjesta u zadnjem redu u sredini, idealno za doživjeti ovo novo filmsko ostvarenje.

Film „Toma“ je ustvari biografija pjevača narodne glazbe Tome Zdravkovića rodom iz malog sela u okolini Leskovca. Bjelogrlić u filmu slobodno isprepliće odabrane momente iz Tominog djetinjstva, njegove pjevačke karijere i 1991, godine njegove smrti izazvane teškom bolešću. Ovo konstantno transportiranje iz jednog u drugo vrijeme je veoma uspješno odrađeno i aktivno pridonosi razumijevanju Tome i njegove poezije. Odrastajući u skromnim seoskim uvjetima Tomu definiraju tuga zbog izgubljene ljubavi u djetinjstvu i otac koji je prema njemu bio nasilan. Svoju tugu Toma pretače u pjesme koje prenose njegove emocije.

Glavni zaplet se događa kada Toma kao mladić odlazi na rad u obližnji Leskovac, gdje u lokalnoj kavani pomaže kao čistač i konobar, ponekad imajući priliku gostima otpjevati neku od svojih pjesama. Pri posjeti Leskovcu mlade estradne zvijezde Silvane, buduće Armenulić, Toma biva od nje prepoznat kao pjevački talent. Silvana nastupa u kavani s Tomom u duetu, iz čega nastaje prijateljstvo, a za Tomu nova neostvarena ljubav, koja će postati inspiracijom za njegove buduće pjesme. Silvana će Tomu preporučiti za pjevačke angažmane, čime će on doći i do Beograda i tu se promovirati u novu zvijezdu estrade.

Ono što obilježava Tomin opus se može svesti pod jednu emociju – tuga. Neostvarena ljubav iz djetinjstva, neostvarena ljubav sa Silvanom, kao i neuspješan brak s mladom missicom postaju izvorom njegove inspiracije. „Srećni ljudi ne pišu pesme,“ reći će Toma, „da bi pesmu napisao mora dobro da se zaprljaš.“ Bjelogrlić je u filmu emocije odlično prenio kroz scene, dijaloge i pjesme. Kamera fascinantno uvodi gledatelja u scene, tako da gledatelj biva uvučen u filmski prostor i postaje njenim djelom. Emocije izražene u dijalozima i pjesmama gledatelj lako prepoznaje i pronalazi u svom životnom okruženju, pa se s njima brzo može identificirati. Naime, svatko od nas nosi svoje tuge sa sobom i nalazi svoj način za obraditi ih. Toma svoju tugu i ljubav obrađuje kroz pjesmu. Moram priznati da mi je film u više navrata tokom gledanja prouzročio suzu u oku.

U svakodnevnom životu Toma je prikazan kao opušten lik i dobronamjerni šaljivđija. Međutim, u svojim pjesmama on pjeva o svojoj unutarnjoj tuzi. Kada izađe na pozornicu šaljivđija ostaje iza njega u garderobi, a publika dobiva na uvid Tominu dušu. Upravo ta iskrenost u ophođenju s najdubljim emocijama jeste ono što publika prepoznaje kod Tome i s čime se identificira. Stoga on puni dvorane po bivšoj Jugoslaviji, Njemačkoj i stiže u Chicagu, gdje susreće i svoju buduću suprugu, koja će ga pratiti do kraja života.

Osim dozama humora, Toma svoju tugu liječi alkoholom, cigaretom i kockom. Njegovi poroci će ga pratiti kroz kompletnu karijeru, dok ga ne zadesi i zloćudan tumor. Međutim, Toma ne posustaje s pjesmom, koncertima i turnejama, jer to je ono što ga u njegovoj tuzi drži na životu. „Moram da pevam,“ reći će Toma, „meni duša traži da pevam!“ Stoga uz stalni nadzor i pomoć doktora, Toma nastavlja prenositi emocije svojoj publici. U cijeli ovaj scenarij se upliće 1991. i raspad bivše države. Tomi bivaju otkazani koncerti po Hrvatskoj i Sloveniji, ali on nastavlja pjevati od Sarajeva, Novog Sada, preko Beograda, Niša sve do Bitole.

Tomom su čini mi se u tim kritičnim trenutcima raspada bivšeg sistema privučeni ljudi koji tuguju iz raznih razloga. Ljudi koji u neprijateljstvu, mržnji i ratu ne vide rješenje. Ljudi koji u drugoj nacionalnosti vide čovjeka jednako tužnog i nesretnog kao što su i sami. Ljudi koji u izražavanju tuge nalaze sredstvo za prevazilaženje osobnih situacija konfrontacije, netrpeljivosti ili čak ubojstva. U tom kontekstu se meni kao gledatelju nameće ono izpolitizirano pitanje, gdje si ti bio 1991? Ljudi koji su tih godina slušali Tomu sigurno nisu bili ljudi koji su u mržnji, podjelama i ratu vidjeli rješenje. Toma je privlačio tugujuće, a i ja sam tih godina bio jedan od njih, bez da sam poznavao Tomu.

Te 1991. sam pri kraju srednje škole, kroz medije i okruženje bivao potican da uzmem pušku u ruke i pucam na neprijatelja s druge strane. Međutim, bilo kakva mržnja, rat ili ubojstvo je bilo strano svemu za što sam ja stajao svojim kršćanskim principima. I mene je obuzela tuga, ne za jednim sistemom koji je propadao, nego zbog ljudi koji u mržnji druge nacije nalaze svoju životnu inspiraciju. Živjeti u zemlji u kojoj dobar broj stanovnika mrzi za mene nije bila opcija. I tako je te 1991. počelo moje putovanje koje me je iz Zagreba odvelo u Beograd, pa u Njemačku i najzad u Chicago, da bih se nakon 16 godina izbivanja vratio živjeti u Hrvatskoj. Danas sa suprugom živim i radim u Njemačkoj i sanjam o mjestu gdje nitko nikoga ne mrzi i nitko nikome ne želi zlo. Film „Toma“ priželjkuje jedan takav svijet ljubavi, vizualizirajući biografiju čovjeka koji je svojom pjesmom činio razliku u životu drugih ljudi.

Oznake: Film Toma, Toma Zdravkovic, Dragan Bjelogrlić, pjesma, tuga, ljubav