Marketing
Zašto smo voljeli „Alan Forda“?
S tridesetak godina odmaka od događaja došli smo u idealno vrijeme za sagledati povijesni utjecaj i značaj stripa „Alan Ford“. Najposjećenija slovenska izložba u 2019. godini otvorena je krajem 2020. u beogradskom Muzeju Jugoslavije pod nazivom „Alan Forda trči počasni krug“. Istovremeno na HTV-u ide već četvrta sezona serije „Crno bijeli svijet,“ koja na domišljat način s povijesne distance uglavnom obrađuje život u Zagrebu u osamdesetim godinama. Moj prvi susret s „Alan Fordom“ imao sam s nekih 10 godina danas davne1983. godine. Bilo je to doba početaka raspadanja sustava SFRJ. Nekih osnovnih živežnih namirnica često nije bilo u dućanima, a kada bi naišle čekalo bi se za njih u redovima. Benzin se točio na bonove, a vozilo se parnim ili ne parnim datumima, ovisno o tablicama na automobilima. Zapadna roba je u Zagrebu uglavnom bila dostupna samo u „Posrednik“ dućanima, gdje su građani osobno mogli donijeti svoje stvari kupljene u inozemstvu, nerijetko prošvercane preko granice i legalno ih prodati preko „Posrednika“. Sjećam se mojih prvih susreta s kompjuterima, fotoaparatima, glazbenim linijama i drugim tehnološkim proizvodima Zapada u izlozima „Posrednika“ u Ilici, Jurišićevoj ili Vlaškoj ulici.
Za ozbiljnu kupovinu se tada moralo „skočiti“ do Trsta, Graza ili Münchena. Trik je bio unijeti kupljenu robu u zemlju bez dodatnog plaćanja carina državi, koja nam ne omogućuje poželjnu zapadnu robu na policama naših dućana. Uz to, tih je godina krenula inflacija, tako da se tamo negdje oko 1989. dobivena plaća morala isti dan pretvoriti u devize, kako ne bi već slijedeći dan izgubila veliki dio svoje vrijednosti. Cijene su svakodnevno rasle, a jedina stabilna cijena je bila ona izražena u njemačkim markama. Prelaskom preko tadašnjeg Trga Republike u Zagrebu je uobičajeno bilo čuti frazu „devize - devize“, a dolazila je iz usta sitnih ilegalnih švercera deviza, koji bi na razlici u kursu zarađivali svoj svakodnevni kruh. U službenim državnim bankama kurs je bio daleko nepovoljniji, pa se u njih za devizne potrebe nije niti ulazilo.
Na televizoru se vrtjela engleska serija „Mućke“, koja se savršeno uklapala u našu stvarnost preživljavanja na domišljate načine. U beogradskoj produkciji nastajala je serija pod nazivom „Bolji život“, koja kao da nam je tu našu sumornu svakodnevnicu oslikavala prikazima iz života familije Popadić. Bila je riječ o obitelji višeg društvenog staleža s nekoliko već odrasle djece pod istim krovom, koji svaki za sebe žele ugrabiti jedan dio tog boljeg života u tadašnjoj SFRJ, a koji kao da im je izmicao i uvijek ponovno bivao nedostižan. Kao da smo gledajući njih proživljavali i vlastite sudbine. Najzad, u tim osamdesetima je s prikazom započela i prva sapunica američke proizvodnje po imenu „Dinastija“. Bio je to jedan sasvim drugi svijet bogate Amerike koji nas je držao prikovanima pred TV aparatima, samo da bi smo doživjeli barem jedan djelić tog nama nedostižnog svijeta s druge strane oceana.
San mladih s kojima sam tih godina dolazio u kontakt bio je barem na kratko otići do Trsta, Graza ili ako je ikako moguće Münchena. Još i danas se dobro sjećam organiziranih grupnih izleta za mlade autobusima u Europske metropole, pri kojima sam pred kraj osamdesetih imao priliku po prvi put posjetiti Milano, Beč, Pariz, London i na par dana ući u jedan sasvim drugačiji svijet od onog koji je nama mogao biti poznat sa zapadnih filmova, koji su tih godina dolazili s velikim zakašnjenjem u lokalna kina. Mladi ljudi su u osamdesetima živjeli s podsvjesnom idejom da je život tamo negdje drugdje, na Zapadu, a ovo što mi imamo je samo pokušaj života, pri kojem pokušavatelji redovno padaju na nos. Čak je i danas, trideset godina kasnije, Hrvatska ostala jedina zemlja EU u kojoj za uvoz automobila iz inozemstva morate prvo podmirit račune s lokalnom carinom. Korumpiranost i osjećaj nepravde će danas prije otjerati mlade iz zemlje, nego nedostatak nekog proizvoda.
U cijelu tu našu svakodnevnicu ušao je „Alan Ford“, strip talijanskog autora koji nigdje drugdje na svijetu nije postigao takvu popularnost i čitanost kao u tadašnjoj SFRJ. Čini se da je strip pogodio žilu kucavicu našeg tadašnjeg društva. Naime, radnja stripa se odvijala u nama nedostižnom New Yorku, a junaci su bili sve sami antijunaci. Sir Oliver zarađuje sitnim švercanjem i malim prijevarama, Grunt uvijek ponovno pokušava bezuspješno neki novi izum, entuzijastični Bob Rock uvijek iznova padne na svoj veliki nos, Jeremija je i onako prestar i od njega čovjek ništa niti ne očekuje, dok dobroćudni glavni junak Alan Ford djeluje totalno nespretan za bilo kakvu akciju, iako u krajnjoj liniji ipak nekako ispliva iz svih zavrzlama. Cijela navedena družina sačinjava detektivsku grupu TNT pod vodstvom njegove Visosti, starca u invalidskim kolicima, koji jedini zna što bi trebalo, ali nema to s kime ostvariti. Najzad, družina se sastaje u lažnoj cvjećarnici, koja služi samo za prikrivanje njihovog neuspješnog detektivskog djelovanja.
Što bi moglo biti tako zarazno u ovim antijunacima? Imali smo mi tih godina na izbor i stripove s pravim super junacima, ali ti nisu doživljavali tu vrstu pažnje koja je pripala „Alan Fordu“. Svakako je popularnosti pridonio odličan prevoditeljski i urednički tim, a fore iz „Alan Forda“ su prešle u svakodnevni žargon, pogađajući nerv svakodnevnice u kojoj smo živjeli. Međutim, upravo je nespretnost junaka ovog stripa nama u našoj situaciji ograničenosti omogućavala poistovjećivanje s njima, a na neki način nam je govorila da nije niti u toj Americi stvarni život baš tako dobar kako nam ga to „Dinastija“ prikazuje. Ima i tamo sitnih švercera, nespretnih, starih, bolesnih i neostvarenih. Kao da su antijunaci „Alan Forda“ bili sama preslika naše svakodnevnice, s radnjom tamo negdje daleko preko oceana. Ovaj strip nam je govorio da nije samo nama loše, ali na račun te naše situacije barem se možemo dobro našaliti i izvrsnim dosjetkama iz stripa začiniti svakodnevnicu dozom sarkazma i humora.
„Alan Ford“ je jednostavno pogodio srž socijalne situacije mladih u SFRJ u osamdesetima i dao nam mogućnost da se smijemo sami sebi, dok gledamo propadanje jednog sistema koji nas je nekoliko desetljeća odvajao od Zapada. Za svaki osmjeh koji nam je ovaj strip izmamio na lice on ne zaslužuju samo jednu izložbu, nego i spomenik u svakom većem gradu bivše SFRJ. Jednostavno „Alan Ford“ je bio dio naše mladosti, čineći život podnošljivijim, a naše snove o nekom boljem svijetu tamo negdje na Zapadu realnijima. Kada sam 1998. prvi put kročio svojom nogom na ulice New Yorka, taj svijet velikih klasnih razlika pogonjen nemilosrdnim kapitalizmom nije djelovao niti malo nepoznato, pa čak niti dovoljno poželjno da bi se čovjek u njemu trajno nastanio. „Alan Ford“ me je učinio socijalno osjetljivijim i hvala svima koji su sudjelovali u njegovom nastajanju, dajući našim životima jednu dodatnu dimenziju koja nas je trajno obilježila.
Danas se u slobodno vrijeme rado bavim socijalnim temama, jer sagledati društvo, što ga pogoni i u kojem smjeru se kreće je bitna aktivnosti, ako želimo kvalitetnije društvo. Od nekih dječjih snova da je idealan život na prostorima bivše SFRJ moguć sam na žalost odustao. Npr. za uvoz automobila u Hrvatsku točno znamo kome pripada harač, ali probajte ga uvesti u Bosnu i Hercegovinu, pa ćete brzo saznati koliko usta morate prethodno nahraniti. Po raspadu SFRJ se korupcija trajno nastanila na balkanskim prostorima, negdje definirana zakonom, a drugdje po potrebi. Sarkazam i humor „Alan Forda“ i danas imaju potencijal navući osmjeh na lice čitatelja na ovim prostorima. Iako danas živim i radim u socijalnoj državi Njemačkoj, koja se trudi da dobra budu ravnomjerno raspodijeljena i da svi imaju dovoljno, idealnog mjesta za život nema na ovoj zemlji, a moje srce kuca za jedan drugi svijet. Zajedno s Abrahamom i ja živim s biblijskom nadom u srcu: „Jer je očekivao grad s temeljima kojem je Bog graditelj i tvorac“ (Heb 11,10).
Post je objavljen 10.02.2021. u 09:32 sati.