Prije par dana moju je pozornost privukao članak koji se bavio pitanjem kupovine mladenke među Romima. Pri tom običaju mladoženja donosi mladenkinom ocu novac kako bi ju dobio za ženu. Čovjek 21. stoljeća se zgraža nad takvom degradacijom žena koje se u ovom slučaju kupuju za novac. Osobno mi ovakav običaj pri prvom susretu zvuči veoma odbojno, jer odrastao sam u kulturi i okruženju gdje je tako nešto nezamislivo. Međutim, ako se uživimo u situaciju druge kulture možda ovakav običaj može imati nekakvog smisla u kontekstu njihove kulture. Konkretno, ne znam gotovo ništa o Romima i ovo što slijedi neće biti direktno opisivanje njihove kulture. Stjecajem okolnosti u ruke mi je došla sociološka studija grčkih pastira u unutrašnjem, planinskom dijelu Grčke. Dakle, riječ je o području Balkana ne previše udaljenom od Hrvatske. Autor ove studije je John Campbell, a svoje djelo je nazvao „Honour, Family and Patronage“. U ovoj studiji on se bavi svakodnevnim životom grčkih pastira, razmatra njihov obiteljski život, kao i kompletno sociološko okruženje u kojem žive. Važan element studije su društveni običaji. Interesantno je da su isti ili slični običaji prije industrijalizacije bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Europe, a danas ih se još može naći u industrijski nerazvijenijim područjima.
Naime, o čemu je riječ? Današnje zapadno društvo je individualističkog karaktera sa velikom količinom samohranih majki i očeva koji žive izolirani od većih obiteljskih zajednica. Tamo gdje se obitelj još nije sasvim raspala riječ je o užoj obitelji koju sačinjavaju majka, otac i djeca. Velika je rijetkost u industrijskim zemljama zapada da bake i djedovi žive pod istim krovom sa svojom djecom. Nekada je društvo bilo patrijarhalno i pod istim krovom je živjelo nekoliko generacija - riječ je o proširenoj ili velikoj obitelji. Takve obitelji bi živjele od zajedničkog udruženog rada svih članova obitelji. Ako bi obitelj posjedovala polja za sjetvu onda bi se život cijele obitelji odvijao oko zajedničkog rada na poljima. Ako bi obitelj bila stočarski usmjerena, onda bi cijela obitelj zajedničkim naporima pomagala oko stoke. Sve što bi privređivali zajedno bi koristili. Ovakav zajednički način života u proširenoj obitelji grčkih pastira Campbell opisuje u detalje. Ovo je od posebnog značaja, jer moderan čovjek 21. stoljeća o ovakvom načinu života i o običajima, kao i pravilima patrijarhalnog društva, uglavnom nema pojma, pa se lako počne zgražati nad nekim elementima tog društva čiju dinamiku i svrhu ne poznaje.
Moja je glavna teza u ovom članku da Romi i danas nose sa sobom elemente patrijarhalnog društva koji nisu kompatibilni sa individualističkim društvom u kojem se nalaze. O čemu je riječ? U patrijarhalnom društvu buduća mladenka je dio proširene obitelji njenog oca. U toj obitelji ona privređuje i doprinosi boljitku svoje obitelji. Ona sve njeno vrijeme provodi isključivo u obitelji gdje ima svu zaštitu, sigurnost i poštovanje. Sramota je da bude viđena izvan njene obitelji, a ako iz nekog razloga nakratko mora izaći izvan okvira svoje obitelji onda je obično u pratnji nekoga iz svoje obitelji i ima maramom prekrivenu glavu. Ako bi ju netko u godinama prije vjenčanja zatekao nasamo u društvu nekog mladića iz druge obitelji njen bi ugled bio uništen, obitelj time osramoćena, a zbog njene reputacije teško da bi se više itko našao tko bi ju poželio imati za ženu. Zbog nepostojećeg izlaganja javnosti ženskog roda u ovakvim kulturama je silovanje, kao i seks izvan okvira bračne zajednice, gotovo nepoznat pojam. Dakle, djevojka je ovdje dobro zaštićena od seksualnih kontakata, neželjenih trudnoća i svega što ide sa time. Istovremeno, zbog nepostojećeg kontakta sa mladićima iz drugih obitelji za nju je nemoguće da si sama izabere bračnog partnera. Potencijalni mladoženja ili njegova obitelj dolaze u njenu obitelj prositi ju često bez da su ju ikada vidjeli uživo. Ovakvi običaji ugovorenih brakova među obiteljima postoje još od davnina, a jedan izvještaj o takvom dogovoru se nalazi na prvim stranicama Biblije u Postanku 24 gdje Abrahamov sluga dobiva zadatak da nađe djevojku i ugovori ženidbu za njegovog sina Izaka. Krivo je mišljenje da ovakvi dogovoreni brakovi ne mogu biti sretni. Činjenica je da su rastave brakova zbog nezadovoljstva jednog od partnera u ovakvim kulturama gotovo nepoznat pojam, a brakovi odaju sve elemente sreće, sloge i ljubavi koje bi smo si u braku mogli poželjeti.
Kada mladenka prilikom vjenčanja pređe u proširenu obitelj njenog muža time njena biološka obitelj gubi njeno privređivanje, dok obitelj mladoženje dobiva jednu osobu više. Da bi se kompenzirao ovaj gubitak obitelj mladoženje donosi dar obitelji mladenke prije vjenčanja. Taj dar je materijalnog karaktera, a njegova vrijednost ovisi o ugledu obitelji iz koje je mladenka. Ako je mladenka iz bogatije i time uglednije obitelji onda je i dar veći. Ako je iz siromašnije i manje ugledne obitelji onda je i dar manji. Glavna stvar jeste da dar kompenzira obitelji mladenke gubitak osobe koja privređuje. Dakle, nije riječ o kupovini mladenke, nego o kompenzaciji za gubitak koji će nastajati od trenutka kada mladenka počne privređivati za drugu obitelj. Što je dar veći to je i vrijednost mladenke u očima obitelji u koju će ući veća. Darom obitelj mladoženje izražava koliko im ona puno znači.
Ovakav običaj u industrijaliziranom i individualiziranom društvu gubi na svojoj vrijednosti, jer djevojke u današnjem društvu i onako uglavnom ne privređuju u svojim biološkim obiteljima. Ako neka od njih počne privređivati, novac će ili troši kao osobni džeparac ili, ako je riječ o dovoljno visokoj plaći, seli u vlastiti stan i time postaje jedinka za sebe. U patrijarhalnom društvu ova opcija da djevojka, pa čak i mladić, rade izvan kuće i žive sami za sebe ne postoji. Obitelj živi zajedno na okupu, a onaj tko je ostao bez obitelji ostao je bez društvenog sistema potpore. Netko tko je izopćen iz obitelji u patrijarhalnom društvu nema uvjete za daljnji opstanak, jer u tom društvu nema države koja osigurava posao, kao niti socijalnih i drugih popratnih službi koje su svakodnevnica u individualiziranom i industrijaliziranom društvu poput našeg. U patrijarhalnom društvu jedini posao i jedina podrška koju osoba može naći jeste u okviru svoje vlastite obitelji, dok bi svakoj drugoj obitelji nazočnost nekog izopćenog bila na teret. Zašto mladenka koja dolazi u obitelj mladoženje nije na teret? Zato što je ona ključ za širenje obitelji koji osigurava nove generacije i prosperitet. Svojim darom obitelj mladoženje nju ne kupuje nego pokazuje njenu vrijednost u njihovim očima, a što je dar bio veći to se i ona osjeća vrednijom u njenim vlastitim očima.
Da su ovakvi običaji u patrijarhalnom društvu postojali od davnina možemo vidjeti u biblijskim izvještajima. U Postanku 29 je riječ o Jakovu koji je stjecajem okolnosti morao napustiti svoju biološku obitelj. Time je postao izopćeni stranac bez sistem podrške i bez igdje ikoga. Teško da bi kao takav sam za sebe mogao opstati na duže staze. Stoga se odlučuje na dug put do obitelji njegove majke kako bi vidio da li bi tamo moglo biti mjesta za njega. Tamo je na sreću dobro primljen. U novoj obitelji saznaje za djevojku koju poželi oženiti. S obzirom da je u ovu obitelj došao praznih džepova on nema načina da sakupi sredstva za dar koji treba priložiti mladenkinoj obitelji kako bi ju oženio i osnovao svoju vlastitu obitelj. Sklopljen je sporazum sa ocem obitelj: Jakov će raditi sedam godina za svoju buduću ženu i to privređivanje tokom sedam godina će mu se računati kao dar za mladenku. Da je mladenka bila iz manje ugledne i siromašnije obitelji Jakov bi radio kraće. Međutim, svojom spremnošću da radi punih sedam godina on pokazuje koliko je ona za njege vrijedna u njegovim očima.
Mi možemo vjerovati da naš individualizirani način života u industrijaliziranim zemljama predstavlja najsavršenije društveno uređenje, vrhunac svih vrhova. Međutim, naš individualizam dovodi do udaljavanja, otuđenja i depresija kakve nisu postojale u generacijama prije nas. Da li je zdravo za psiho-fizički razvoj djeteta odrastati sa samohranom majkom ili samohranim ocem? Proširene obitelji su daleko bolje zajednice za zdrav razvoj, nego odrastati sa jednim ili dva roditelja koji su zbog potrebe da privređuju za njihov mali dom rijetko kod kuće, a još rjeđe imaju vremena za svoje dijete. U proširenoj obitelji uvijek bi se tu našla baka ili djed, a i otac i majka bi zbog više ruku koje privređuju imali više vremena za obiteljski život nego u jednoj užoj obitelji gdje su djeca prepuštena vrtićima, školama i socijalnim radnicima. Nadalje, djevojke koje se druže sa svojim vršnjacima koji vjeruju da sve seksualne strasti moraju isprobati prije braka nemaju baš nikakvu sigurnost da će mladići sa kojima se upuštaju u odnos stvarno željeti preuzeti odgovornost za posljedice odnosa i djecu koja će iz tih odnosa nastati. Stoga danas imamo toliko neželjenih trudnoća i samohranih majki. Riječ je o modernoj pojavi nezamislivoj u patrijarhalnom društvu. Koliko god da volimo slobodu mladih ljudi da odlučuju o njihovim ljubavnim životima i životnim sudbinama nameće se pitanje da li je možda vrijeme kada su djevojke bile zaštićene u intimi njihovih proširenih obitelji ipak pružalo više sigurnosti za njih i njihovu sretnu bračnu budućnost?
Vratimo se natrag Romima. Izgleda da oni odbijaju potpunu integraciju u individualizirano društvo time što u njihovoj sredini njeguju kulturu patrijarhalnog društva. Oni očito spadaju u rijetke među nama koji su svjesni što se gubi potpunim ostavljanjem patrijarhalnog društva. Izgleda da bi većina nas predala sigurnost, zaštitu i potporu života u proširenoj obitelji za život slobode individualiziranog društva. Romi odbijaju napustiti patrijarhalizam jer on očito sadrži elemente koje im moderno društvo ne može nadomjestiti. Dok ženidbe i udaje organiziraju među sobom stvar je u redu. Ali kada si neki individualizirani mladoženja 21. stoljeća potraži mladenku među njima, onda na vidjelo počinju izlaziti razlike, a moderan čovjek se počne zgražati, jer situaciju zna opisati samo rječnikom kupoprodaje. Ovime ne kažem da se možda među nekim grupama koje i danas prakticiraju darove pri ženidbi stvar ne gleda kroz financijski dobitak i kupoprodaju. Međutim, tome danas vjerojatno pridonosi naše visoko industrijalizirano društvo koje sve oko nas gleda kroz ekonomske pojmove i financijski dobitak. Razumijevanje kulture i običaja nas može sačuvati od krivih interpretacija i predrasuda, a isto tako spriječiti nas da našu vlastitu kulturu gledamo apsolutistički kao vrhunac društvenog razvoja. Ako smo svjesni udaljavanja, otuđenosti i depresija modrenog individualiziranog čovjeka, onda samo možemo reći da smo daleko od nekog savršenog društvenog uređenja, a da je život naših prabaka vjerojatno bio daleko zdraviji, iako lišen prednosti i briga koje sa sobom donosi moreno društvo.
Na kraju vam za razmišljanje ostavljam razumijevanje nošenja marama u islamskom svijetu koje se trenutno prilično napada u civiliziranim zemljama zapadne Europe. Da li je možda i ovdje riječ o jednom kulturnom običaju koji za cilj ima zaštiti djevojke i žene, a koji moderan čovjek 21. stoljeća ne može razumjeti bez da se uživi u njihovu kulturu? Da li nam se možda i pri ovom pitanju može desiti da dođemo do zaključka da je marama kulturni element koji u stvarnosti uzdiže vrijednost žene, a ne umanjuje? Možda je marama zaštita koja čuva žene od raznih problema poznatih u industrijaliziranim zemljama? Ovim pitanjima ne želim reći da sada svi trebamo uvesti nošenje marama, ali u najmanju ruku trebamo se zamisliti nad tim običajem, a ne odmah napadati i osuđivati one koji ga prakticiraju, bez da smo se prethodno pokušali uživjeti u njihovu kulturu. Približavanje kultura i njihovo međusobno razumijevanje se dešava samo ako smo spremni premostiti kulturni jaz i učiniti napor da se uživimo u nepoznate običaje i razumijemo ih iz perspektive njihove kulture.
Post je objavljen 07.11.2006. u 05:32 sati.