„Toma“ je stigao u Berlin

srijeda , 03.11.2021.

Kada naiđem na neki novi film, koji bi mogao spadati u područje mog interesa, obično odem na imdb.com i pogledam ocjenu publike. Naime, ne želim gubiti vrijeme s polovičnim ostvarenjima. Naravno, ne očekujem da će baš moj film imati maksimalnu ocjenu 10, jer nju je na slobodnom tržištu ocjenjivanja praktično nemoguće dosegnuti, ali iz iskustva znam da mi film koji tamo ima ocjenu manju od 6.0 redovno donosi razočarenje. Dobri filmovi imaju ocjenu od 7.0 pa naviše. Film redatelja Dragana Bjelogrlića „Toma“ ima trenutnu ocjenu publike od 9.2. Zaslužuje li film takvu ocjenu? Što je to što ga čini drugačijim?

Ovdje mogu govoriti samo o mom osobnom dojmu. Naime, o filmu nisam puno čuo prije gledanja, ali bilo je primjetno da se o njemu dosta piše u medijima i da je izazvao reakcije raznih vrsta. Film koji ne izaziva reakcije vjerojatno nije vrijedan spominjanja, a ovaj se itekako spominjao. Stoga, kada nam je kuma iz Berlina javila da je „Toma“ stigao u Berlin, odmah sam se bacio na online kupovinu karata. Za dlaku sam zakasnio, jer dvorana u kojoj se film prikazivao je upravo bila kompletno rasprodana. Stoga je organizator otvorio još jednu dvoranu za isti termin i ja sam dobio najbolja mjesta u zadnjem redu u sredini, idealno za doživjeti ovo novo filmsko ostvarenje.

Film „Toma“ je ustvari biografija pjevača narodne glazbe Tome Zdravkovića rodom iz malog sela u okolini Leskovca. Bjelogrlić u filmu slobodno isprepliće odabrane momente iz Tominog djetinjstva, njegove pjevačke karijere i 1991, godine njegove smrti izazvane teškom bolešću. Ovo konstantno transportiranje iz jednog u drugo vrijeme je veoma uspješno odrađeno i aktivno pridonosi razumijevanju Tome i njegove poezije. Odrastajući u skromnim seoskim uvjetima Tomu definiraju tuga zbog izgubljene ljubavi u djetinjstvu i otac koji je prema njemu bio nasilan. Svoju tugu Toma pretače u pjesme koje prenose njegove emocije.

Glavni zaplet se događa kada Toma kao mladić odlazi na rad u obližnji Leskovac, gdje u lokalnoj kavani pomaže kao čistač i konobar, ponekad imajući priliku gostima otpjevati neku od svojih pjesama. Pri posjeti Leskovcu mlade estradne zvijezde Silvane, buduće Armenulić, Toma biva od nje prepoznat kao pjevački talent. Silvana nastupa u kavani s Tomom u duetu, iz čega nastaje prijateljstvo, a za Tomu nova neostvarena ljubav, koja će postati inspiracijom za njegove buduće pjesme. Silvana će Tomu preporučiti za pjevačke angažmane, čime će on doći i do Beograda i tu se promovirati u novu zvijezdu estrade.

Ono što obilježava Tomin opus se može svesti pod jednu emociju – tuga. Neostvarena ljubav iz djetinjstva, neostvarena ljubav sa Silvanom, kao i neuspješan brak s mladom missicom postaju izvorom njegove inspiracije. „Srećni ljudi ne pišu pesme,“ reći će Toma, „da bi pesmu napisao mora dobro da se zaprljaš.“ Bjelogrlić je u filmu emocije odlično prenio kroz scene, dijaloge i pjesme. Kamera fascinantno uvodi gledatelja u scene, tako da gledatelj biva uvučen u filmski prostor i postaje njenim djelom. Emocije izražene u dijalozima i pjesmama gledatelj lako prepoznaje i pronalazi u svom životnom okruženju, pa se s njima brzo može identificirati. Naime, svatko od nas nosi svoje tuge sa sobom i nalazi svoj način za obraditi ih. Toma svoju tugu i ljubav obrađuje kroz pjesmu. Moram priznati da mi je film u više navrata tokom gledanja prouzročio suzu u oku.

U svakodnevnom životu Toma je prikazan kao opušten lik i dobronamjerni šaljivđija. Međutim, u svojim pjesmama on pjeva o svojoj unutarnjoj tuzi. Kada izađe na pozornicu šaljivđija ostaje iza njega u garderobi, a publika dobiva na uvid Tominu dušu. Upravo ta iskrenost u ophođenju s najdubljim emocijama jeste ono što publika prepoznaje kod Tome i s čime se identificira. Stoga on puni dvorane po bivšoj Jugoslaviji, Njemačkoj i stiže u Chicagu, gdje susreće i svoju buduću suprugu, koja će ga pratiti do kraja života.

Osim dozama humora, Toma svoju tugu liječi alkoholom, cigaretom i kockom. Njegovi poroci će ga pratiti kroz kompletnu karijeru, dok ga ne zadesi i zloćudan tumor. Međutim, Toma ne posustaje s pjesmom, koncertima i turnejama, jer to je ono što ga u njegovoj tuzi drži na životu. „Moram da pevam,“ reći će Toma, „meni duša traži da pevam!“ Stoga uz stalni nadzor i pomoć doktora, Toma nastavlja prenositi emocije svojoj publici. U cijeli ovaj scenarij se upliće 1991. i raspad bivše države. Tomi bivaju otkazani koncerti po Hrvatskoj i Sloveniji, ali on nastavlja pjevati od Sarajeva, Novog Sada, preko Beograda, Niša sve do Bitole.

Tomom su čini mi se u tim kritičnim trenutcima raspada bivšeg sistema privučeni ljudi koji tuguju iz raznih razloga. Ljudi koji u neprijateljstvu, mržnji i ratu ne vide rješenje. Ljudi koji u drugoj nacionalnosti vide čovjeka jednako tužnog i nesretnog kao što su i sami. Ljudi koji u izražavanju tuge nalaze sredstvo za prevazilaženje osobnih situacija konfrontacije, netrpeljivosti ili čak ubojstva. U tom kontekstu se meni kao gledatelju nameće ono izpolitizirano pitanje, gdje si ti bio 1991? Ljudi koji su tih godina slušali Tomu sigurno nisu bili ljudi koji su u mržnji, podjelama i ratu vidjeli rješenje. Toma je privlačio tugujuće, a i ja sam tih godina bio jedan od njih, bez da sam poznavao Tomu.

Te 1991. sam pri kraju srednje škole, kroz medije i okruženje bivao potican da uzmem pušku u ruke i pucam na neprijatelja s druge strane. Međutim, bilo kakva mržnja, rat ili ubojstvo je bilo strano svemu za što sam ja stajao svojim kršćanskim principima. I mene je obuzela tuga, ne za jednim sistemom koji je propadao, nego zbog ljudi koji u mržnji druge nacije nalaze svoju životnu inspiraciju. Živjeti u zemlji u kojoj dobar broj stanovnika mrzi za mene nije bila opcija. I tako je te 1991. počelo moje putovanje koje me je iz Zagreba odvelo u Beograd, pa u Njemačku i najzad u Chicago, da bih se nakon 16 godina izbivanja vratio živjeti u Hrvatskoj. Danas sa suprugom živim i radim u Njemačkoj i sanjam o mjestu gdje nitko nikoga ne mrzi i nitko nikome ne želi zlo. Film „Toma“ priželjkuje jedan takav svijet ljubavi, vizualizirajući biografiju čovjeka koji je svojom pjesmom činio razliku u životu drugih ljudi.

Oznake: Film Toma, Toma Zdravkovic, Dragan Bjelogrlić, pjesma, tuga, ljubav

Zašto smo voljeli „Alan Forda“?

srijeda , 10.02.2021.

S tridesetak godina odmaka od događaja došli smo u idealno vrijeme za sagledati povijesni utjecaj i značaj stripa „Alan Ford“. Najposjećenija slovenska izložba u 2019. godini otvorena je krajem 2020. u beogradskom Muzeju Jugoslavije pod nazivom „Alan Forda trči počasni krug“. Istovremeno na HTV-u ide već četvrta sezona serije „Crno bijeli svijet,“ koja na domišljat način s povijesne distance uglavnom obrađuje život u Zagrebu u osamdesetim godinama. Moj prvi susret s „Alan Fordom“ imao sam s nekih 10 godina danas davne1983. godine. Bilo je to doba početaka raspadanja sustava SFRJ. Nekih osnovnih živežnih namirnica često nije bilo u dućanima, a kada bi naišle čekalo bi se za njih u redovima. Benzin se točio na bonove, a vozilo se parnim ili ne parnim datumima, ovisno o tablicama na automobilima. Zapadna roba je u Zagrebu uglavnom bila dostupna samo u „Posrednik“ dućanima, gdje su građani osobno mogli donijeti svoje stvari kupljene u inozemstvu, nerijetko prošvercane preko granice i legalno ih prodati preko „Posrednika“. Sjećam se mojih prvih susreta s kompjuterima, fotoaparatima, glazbenim linijama i drugim tehnološkim proizvodima Zapada u izlozima „Posrednika“ u Ilici, Jurišićevoj ili Vlaškoj ulici.

Za ozbiljnu kupovinu se tada moralo „skočiti“ do Trsta, Graza ili Münchena. Trik je bio unijeti kupljenu robu u zemlju bez dodatnog plaćanja carina državi, koja nam ne omogućuje poželjnu zapadnu robu na policama naših dućana. Uz to, tih je godina krenula inflacija, tako da se tamo negdje oko 1989. dobivena plaća morala isti dan pretvoriti u devize, kako ne bi već slijedeći dan izgubila veliki dio svoje vrijednosti. Cijene su svakodnevno rasle, a jedina stabilna cijena je bila ona izražena u njemačkim markama. Prelaskom preko tadašnjeg Trga Republike u Zagrebu je uobičajeno bilo čuti frazu „devize - devize“, a dolazila je iz usta sitnih ilegalnih švercera deviza, koji bi na razlici u kursu zarađivali svoj svakodnevni kruh. U službenim državnim bankama kurs je bio daleko nepovoljniji, pa se u njih za devizne potrebe nije niti ulazilo.

Na televizoru se vrtjela engleska serija „Mućke“, koja se savršeno uklapala u našu stvarnost preživljavanja na domišljate načine. U beogradskoj produkciji nastajala je serija pod nazivom „Bolji život“, koja kao da nam je tu našu sumornu svakodnevnicu oslikavala prikazima iz života familije Popadić. Bila je riječ o obitelji višeg društvenog staleža s nekoliko već odrasle djece pod istim krovom, koji svaki za sebe žele ugrabiti jedan dio tog boljeg života u tadašnjoj SFRJ, a koji kao da im je izmicao i uvijek ponovno bivao nedostižan. Kao da smo gledajući njih proživljavali i vlastite sudbine. Najzad, u tim osamdesetima je s prikazom započela i prva sapunica američke proizvodnje po imenu „Dinastija“. Bio je to jedan sasvim drugi svijet bogate Amerike koji nas je držao prikovanima pred TV aparatima, samo da bi smo doživjeli barem jedan djelić tog nama nedostižnog svijeta s druge strane oceana.

San mladih s kojima sam tih godina dolazio u kontakt bio je barem na kratko otići do Trsta, Graza ili ako je ikako moguće Münchena. Još i danas se dobro sjećam organiziranih grupnih izleta za mlade autobusima u Europske metropole, pri kojima sam pred kraj osamdesetih imao priliku po prvi put posjetiti Milano, Beč, Pariz, London i na par dana ući u jedan sasvim drugačiji svijet od onog koji je nama mogao biti poznat sa zapadnih filmova, koji su tih godina dolazili s velikim zakašnjenjem u lokalna kina. Mladi ljudi su u osamdesetima živjeli s podsvjesnom idejom da je život tamo negdje drugdje, na Zapadu, a ovo što mi imamo je samo pokušaj života, pri kojem pokušavatelji redovno padaju na nos. Čak je i danas, trideset godina kasnije, Hrvatska ostala jedina zemlja EU u kojoj za uvoz automobila iz inozemstva morate prvo podmirit račune s lokalnom carinom. Korumpiranost i osjećaj nepravde će danas prije otjerati mlade iz zemlje, nego nedostatak nekog proizvoda.

U cijelu tu našu svakodnevnicu ušao je „Alan Ford“, strip talijanskog autora koji nigdje drugdje na svijetu nije postigao takvu popularnost i čitanost kao u tadašnjoj SFRJ. Čini se da je strip pogodio žilu kucavicu našeg tadašnjeg društva. Naime, radnja stripa se odvijala u nama nedostižnom New Yorku, a junaci su bili sve sami antijunaci. Sir Oliver zarađuje sitnim švercanjem i malim prijevarama, Grunt uvijek ponovno pokušava bezuspješno neki novi izum, entuzijastični Bob Rock uvijek iznova padne na svoj veliki nos, Jeremija je i onako prestar i od njega čovjek ništa niti ne očekuje, dok dobroćudni glavni junak Alan Ford djeluje totalno nespretan za bilo kakvu akciju, iako u krajnjoj liniji ipak nekako ispliva iz svih zavrzlama. Cijela navedena družina sačinjava detektivsku grupu TNT pod vodstvom njegove Visosti, starca u invalidskim kolicima, koji jedini zna što bi trebalo, ali nema to s kime ostvariti. Najzad, družina se sastaje u lažnoj cvjećarnici, koja služi samo za prikrivanje njihovog neuspješnog detektivskog djelovanja.

Što bi moglo biti tako zarazno u ovim antijunacima? Imali smo mi tih godina na izbor i stripove s pravim super junacima, ali ti nisu doživljavali tu vrstu pažnje koja je pripala „Alan Fordu“. Svakako je popularnosti pridonio odličan prevoditeljski i urednički tim, a fore iz „Alan Forda“ su prešle u svakodnevni žargon, pogađajući nerv svakodnevnice u kojoj smo živjeli. Međutim, upravo je nespretnost junaka ovog stripa nama u našoj situaciji ograničenosti omogućavala poistovjećivanje s njima, a na neki način nam je govorila da nije niti u toj Americi stvarni život baš tako dobar kako nam ga to „Dinastija“ prikazuje. Ima i tamo sitnih švercera, nespretnih, starih, bolesnih i neostvarenih. Kao da su antijunaci „Alan Forda“ bili sama preslika naše svakodnevnice, s radnjom tamo negdje daleko preko oceana. Ovaj strip nam je govorio da nije samo nama loše, ali na račun te naše situacije barem se možemo dobro našaliti i izvrsnim dosjetkama iz stripa začiniti svakodnevnicu dozom sarkazma i humora.

„Alan Ford“ je jednostavno pogodio srž socijalne situacije mladih u SFRJ u osamdesetima i dao nam mogućnost da se smijemo sami sebi, dok gledamo propadanje jednog sistema koji nas je nekoliko desetljeća odvajao od Zapada. Za svaki osmjeh koji nam je ovaj strip izmamio na lice on ne zaslužuju samo jednu izložbu, nego i spomenik u svakom većem gradu bivše SFRJ. Jednostavno „Alan Ford“ je bio dio naše mladosti, čineći život podnošljivijim, a naše snove o nekom boljem svijetu tamo negdje na Zapadu realnijima. Kada sam 1998. prvi put kročio svojom nogom na ulice New Yorka, taj svijet velikih klasnih razlika pogonjen nemilosrdnim kapitalizmom nije djelovao niti malo nepoznato, pa čak niti dovoljno poželjno da bi se čovjek u njemu trajno nastanio. „Alan Ford“ me je učinio socijalno osjetljivijim i hvala svima koji su sudjelovali u njegovom nastajanju, dajući našim životima jednu dodatnu dimenziju koja nas je trajno obilježila.

Danas se u slobodno vrijeme rado bavim socijalnim temama, jer sagledati društvo, što ga pogoni i u kojem smjeru se kreće je bitna aktivnosti, ako želimo kvalitetnije društvo. Od nekih dječjih snova da je idealan život na prostorima bivše SFRJ moguć sam na žalost odustao. Npr. za uvoz automobila u Hrvatsku točno znamo kome pripada harač, ali probajte ga uvesti u Bosnu i Hercegovinu, pa ćete brzo saznati koliko usta morate prethodno nahraniti. Po raspadu SFRJ se korupcija trajno nastanila na balkanskim prostorima, negdje definirana zakonom, a drugdje po potrebi. Sarkazam i humor „Alan Forda“ i danas imaju potencijal navući osmjeh na lice čitatelja na ovim prostorima. Iako danas živim i radim u socijalnoj državi Njemačkoj, koja se trudi da dobra budu ravnomjerno raspodijeljena i da svi imaju dovoljno, idealnog mjesta za život nema na ovoj zemlji, a moje srce kuca za jedan drugi svijet. Zajedno s Abrahamom i ja živim s biblijskom nadom u srcu: „Jer je očekivao grad s temeljima kojem je Bog graditelj i tvorac“ (Heb 11,10).

Oznake: alan ford, društvo, utjecaj, odrastanje, preživljavanje, socijalna osjetljivost

Kršćanin i teorije zavjera

utorak , 19.01.2021.

Kako se snaći u poplavi teorija zavjera? Današnjem čovjeku je Internet dostupan na svakom koraku. Djeca se s njim susreću u školi, razne vrste profesija ne zamislive su bez interneta, kod naših kuća ga imamo, a nosimo ga stalno sa sobom i putem mobilnih telefona. Internet je ogromna tvorevina u kojoj se može naći mnogo dobrog i korisnog sadržaja. Uz to, internetu svatko može doprinijeti raznom vrstom vlastitog sadržaja. Međutim, u poplavi informacija s kojom se na internetu susrećemo najteži je zadatak filtrirati informacije. Najvažnija umjetnost na internetu jeste, znati u kratkom vremenskom roku ocijeniti koje su informacije korisne, a koje predstavljaju gubitak vremena.

Studenti se na fakultetima vježbaju upravo filtriranju informacija i pronalaženju relevantnih sadržaja za svoje područje istraživanja. Uspješan student zna kako pronaći relevantne knjige, koje će mu omogućiti da u kratkom vremenskom roku prikupi potrebno znanje. Ova vještina filtriranja i pronalaženja relevantnih izvora se na fakultetima ciljano potiče. Upravo u takvom fakultetskom i znanstvenom okruženju stječu se potrebna znanja za brzo filtriranje bitnog od nebitnog, korisnog od nekorisnog, važnog od banalnog. Međutim, jesu li obrazovaniji ljudi zaštićeni od teorija zavjera?

Istraživanja pokazuju da smo svi mi u manjoj ili većoj mjeri skloni takvim teorijama. Posebno se među religioznim ljudima primjećuje povećano zanimanje za teorije zavjera. Ako još k tome dolazite iz religiozne zajednice koja stavlja naglasak na eshatologiju, kraj svijeta i znake vremena, onda teorije zavjera mogu lako biti promovirane u dodatne znake kraja koje se rado dalje širi kao neophodno znanje koje kršćanin mora imati, ako želi opstati u finalnoj krizi. Upravo tu počinje igra bez granica, jer internet je nepresušni izvor informacija, a svaki vjernik za sebe iz mase teorija bira koju će prigrliti i širiti dalje. Što je pri tome filter i kako odvojiti bitno od ne bitnog? Gdje steći znanje filtriranja?

Ako kao religiozni ljudi krenemo od interneta, brzo ćemo se pogubiti u poplavi informacija i dezinformacija. Kada bi se istinski bavili provjerom svake informacije koju se na internetu može naći, onda se ničim drugim u životu više ne bi bavili, jer bi sva naša energija bila iscrpljena slijeđenjem raznih tragova informacija. Stoga bih kao vjernik preporučio kršćanima da krenu od kršćanskog kanona kao filtera, od Biblije kao mjerila i da u njoj traže relevantne informacije o Bogu, Njegovim namjerama i Njegovom radu na spasenju ljudi.

Moja osnovna teza u ovom članku glasi: Teorije zavjera oduzimaju silu evanđelju! Teorije zavjera stavljaju fokus na krivo mjesto. Umjesto nade i ohrabrenja teorije zavjera stvaraju strah i paniku među vjernima. Iskreno vjerujem da moderne teorije zavjera koje danas kruže internetom nisu bitno znanje za spasenje koje Bog želi postići za ljudski rod i svakog od nas pojedinačno. Čak što više, teorije zavjera nisu kompatibilne s Biblijom.

Koja je razlika između biblijske poruke o spasenju i modernih teorija zavjera? Teorije zavjera često imaju slijedećih 6 zajedničkih karakteristika:
1. Promoviraju neko skriveno znanje - neo-gnosticizam i spasenje znanjem.
2. Zasljepljuju ljude s polu istinama - ne potvrđene informacije koje nitko ne može provjeriti.
3. Traže koga će okrivit - neku određenu individuu ili grupu koju nazivaju krivcima.
4. Pripisuju konačnu moć ljudskim faktorima - fokusiraju se na zlo u svijetu.
5. Stimuliraju ljudske strahove - paranoja ili čak psihološki poremećaji mogu slijediti.
6. Mijenjaju se sadržajno tokom vremena - moraju se prilagoditi zbog krivih procjena.

Biblija nasuprot modernim teorijama zavjera ima slijedećih 6 karakteristika, a dodat ću i sedmu, kako bi postigli broj cjelovitosti.
1. Biblija promovira odnos s Bogom - spasenje putem odnosa s Isusom Kristom.
2. Biblija nam otkriva duhovne istine i stanja - ne polu istine ili ne potvrđene informacije.
3. Biblija zna koga treba krivit - ja sam osobno kriv što lako zabludim i vjerujem svačem.
4. Biblija pripisuje konačnu moć samo Bogu - On je Stvoritelj i Otkupitelj svijeta.
5. Biblija istjeruje strah - fokusira se na davanje ohrabrenja i nade u Kristu.
6. Biblijska istina je stabilna i ne promjenjiva - njena trajnost je potvrđena tokom vjekova.

Time dolazimo do sedmog: Biblija je vjerodostojna! Za kršćane Biblija je mjerilo koje odmjerava izvan biblijske informacije. Možemo zaključiti da teorije zavjera imaju totalno suprotan cilj u odnosu na Bibliju. One nisu i ne mogu biti kompatibilne s Biblijom. Kada Biblija spominje zavjere to je samo sa svrhom da ukaze na rješenje u Bogu. Biblijski je fokus na Bogu koji spašava, na Isusu Kristu našem Otkupitelju. A postavlja se pitanje, treba li kršćanin koristiti teorije zavjera, polu istine, ne provjerene informacije ili poruke koje dolaze iz sumnjivih izvora informacija za propovijedanje evanđelja? Kršćani naime trebaju propovijedati Isusa Krista, jer samo on je put, istina i život (Ivan 14,6).

Dobro je jasno razlikovati teorije zavjera od stvarnih zavjera. Teorija zavjere ostaje na nivou teorije, dok su zavjere stvarne povijesne situacije koje su se dogodile. Sama Biblija spominje neke zavjere, međutim ona se na njih ne fokusira. Iz biblijskih zavjera Bog osobno čini dobre stvari. Naime, Josipova braća su se urotila protiv njega i on je bio prodan u ropstvo, ali Bog ga je učinio drugom osobom Egipta. Faraon je u Egiptu ubijao Židove, ali Bog je spasio Mojsija i pozvao ga da izvede njegov narod iz Egipta. Urota Farizeja protiv Isusa je završila Kristovom pobjedom na križu, najvećom pobjedom u povijesti čovječanstva. Od Saula kao progonitelja kršćana Bog je stvorio Pavla, najvećeg misionara. Bog je jači od zla i Bog pobjeđuje nad zavjerama. To je jedna ohrabrujuća biblijska poruka, koja se fokusira na Božja djela.

Bavi li se Biblija teorijama zavjere? Biblija stvarno navodi neke teorije zavjera, ali one u Bibliji nisu niti centralne, niti su one predmetom daljnje rasprave. Naime, na prvim stranicama Biblije sam Sotona preko zmije iznosi Evi teoriju da Bog od ljudi skriva određeno znanje, ali do tog znanja čovjek može i sam doći, ako okusi zabranjeni plod. Bog je u ovoj teoriji, koja nema veze s realnošću, opisan kao netko tko ljude sprječava da postignu svoje pune potencijale. Nažalost, ova teorija je našla plodno tlo kod naših praroditelja i sve ostalo je povijest čijim smo djelom i mi osobno. Ovdje na živom primjeru vidimo kuda bavljenje s teorijama zavjere može odvesti čovjeka.

Danas smo svjedocima brojnih teorija zavjera koje nam se serviraju. Međutim, postoje li stvarne zavjere u današnjem svijetu koji nas okružuje? Razne vrste zla postoje - grijeh je stvaran i nitko ga ne može objasniti do kraja, niti otkriti sve moguće tajne zla. Sotona i danas djeluje, a mi nismo pozvani slijediti Sotonina djela, nego naviještati Božja djela (Ivan 9,3). Navještanjem zavjera i fokusiranjem na zlo mi ustvari kažemo da je Sotona jači od Boga. Moram li poznavati sve tajne zla i zlih ljudi da bih bio spašen? Jesmo li spašeni nekim posebnim tajnim znanjem o zavjerama? Mi smo spašeni isključivo Isusom Kristom i njegovim djelima za čovječanstvo.

Moj pristup kao pastora jeste ukazati na evanđelje: Ono na što Biblija stavlja fokus mora biti i fokus kršćanina. Pravo pitanje glasi: Što je centar i fokus biblijskog narativa od prvih do zadnjih stranica Biblije? Centar je Bog koji spašava, a ne ova ili ona teorija! U centru mora biti evanđelje, a sve drugo je sporedno. Biblija je knjiga odnosa, a ne samo informacija. Odnos koji Biblija nudi prvenstveno mijenja čovjeka iznutra, a ne puni ga samo nekim imaginarnim znanjem, poput onog koje je Sotona ponudio Evi u Edenskom vrtu.

Pitanje koje udara u srž problema jeste, što pisani jezik koji mi ljudi koristimo ustvari može postići za čitatelja? Je li pisani jezik koji nalazimo u Bibliji informacija, ili je on prvenstveno opis čovjekovog odnosa s Bogom? Istina je da biblijski narativi donose opise Mojsijevog, Davidovog, Danielovog, Petrovog, Pavlovog odnosa s Bogom. Wittgenstein se u 20. stoljeću bavio filozofijom jezika i došao je do zaključka da je jezik ustvari djelovanje - radnja - akcija, a ne mrtvo slovo na papiru. Dakle, nije prvenstveno riječ o informaciji ili znanju, nego o odnosima koje jezik želi prikazati. Biblijski jezik želi prikazati odnos između ljudi i Boga.

Biblija kaže za Isusa da je on put, istina i život! Istina nastaje u odnosu i iskustvu s osobom. Isus nije informacija - znanje, nego je On živa osoba - odnos. S druge strane, teorije zavjera tvrde da nude informacije. Ali ono što kršćanin treba je odnos nasuprot znanju - iskustvo nasuprot gnosticizmu. Pavao ovu misao sažima u 1. Korinćanima 8,1 gdje koristi grčku riječ „gnozis.“ On ovdje kaže „gnozis-znanje napuhuje, dok ljubav-odnos izgrađuje.“ Znanje nas može učiniti arogantnima, kao što je to očito bio slučaj s Korinćanima. Jeste li se već susreli s arogantnim teoretičarom zavjera koji vjeruje da ima svo znanje ovoga svijeta?

Prava istina je osobna i odnosna, a ne apstraktna i teoretska. Spasenje se ne stiče znanjem, nego prvenstveno u odnosu s osobom. Bez Isusa Krista i kršćaninovog odnosa s Njime nema spasenja. Tražiti spasenje putem poznavanja najnovije teorije zavjera je promašeno. Bog nam Biblijom objavljuje evanđelje koje nije teorija. Božje evanđelje ima ruke i noge. S druge strane, moderni gnosticizam stavlja naglasak na znanje – na teorije. Evanđelje naglašava osobu koja spašava i s kojom danas možemo imati živa iskustva. Živi spasonosni odnos s Isusom je lijek za moderni gnosticizam. Onaj tko je iskusio spasonosni odnos s Bogom neće tražiti spasenje u teorijama zavjera.

Stoga si želim za svakog iskrenog kršćanina da iskusi ovakav živi spasonosni odnos s Isusom. Teorije zavjera ne mogu biti zamjenom za odnos, a čak što više one nisu kompatibilne s biblijskom objavom. One su totalna suprotnost biblijskoj objavi i vode u stranputicu i beznađe. Kršćanin će investirati u svoj odnos s Bogom i neće gubiti vrijeme na teorije koje odvode od evanđelja i u krajnjoj liniji mu se suprote.

Naravno da kršćanin živi u svijetu i mora biti informiran o okolnostima svijeta u kojem se nalazi. Međutim, teorije zavjera nisu nikakav pouzdani izvor informacija. Stoga znati filtrirati svoje izvore informacija i znati na što staviti fokus i naglasak je najbitnija stvar u poplavi Internet informacija kojima smo danas bombardirani.

Sumirajmo: Teorije zavjera oduzimaju silu evanđelju! Teorije zavjera stavljaju fokus na krivo mjesto. Umjesto nade i ohrabrenja teorije zavjera stvaraju strah i paniku među vjernima. Isus je put, istina i život. Evanđelje Isusa Krista je fokus i cilj kršćanina. Vjernik će svoju nadu i budućnost tražiti isključivo u Isus Kristu.

Oznake: Teorije zavjera; Kršćanin; Pandemija

Tko je Bog? Biblija o Trojstvu

nedjelja , 25.11.2018.

Bog koji djeluje

Kad pristupimo Bibliji sa željom da saznamo tko je Bog, definiciju Božanstva ćemo gotovo uzaludno tražiti. Je li Biblija poput rječnika koji nam daje definicije religijskih pojmova? Kako Biblija komunicira svoje poruke? Ako tražimo definiciju Božanstva, možda je najbliža pojmu definicije prva zapovijed dekaloga: “Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva.” (Izlazak 20,2) Što iz ove “definicije” saznajemo o Bogu? Tko je Bog? Bog je Onaj koji djeluje! On je moćan da izbavi svoj narod iz ropstva najjačoj vojnoj sili toga vremena. Bog je Onaj koji se u Bibliji predstavlja preko svojih djela, odnosno preko onoga što On čini.

Znakovito je da, kad otvorimo prve stranice Biblije, na njima ne nalazimo definiciju Božanstva, nego prvo veliko Božje djelo u povijesti ovog planeta — stvaranje. Zašto pisci Biblije nisu započeli ovu knjigu s definicijom Božanstva? Pa mi želimo znati tko je On; dajte nam najprije definiciju, a onda iznosite povijesne događaje! Ipak, definicija može ostati samo slovo na papiru, ali Božja djela su nešto što ostavlja trajne posljedice i svjedoči o tome tko je i kakav je On. Djela govore glasnije od riječi. Stvaranje je prvo Božje djelo u povijesti ovoga svijeta, i On se njime predstavio kao naš Stvoritelj. Čovjek se u tom šestodnevnom Božjem djelu pojavio kao kruna stvaranja, a Bog je za posebnu vezu s čovjekom namijenio sedmi dan, subotu. Subotnji dan je blagdan stvaranja i podsjetnik na to tko je Bog.

Kad se Bog objavljuje Abrahamu, ponovno ta objava ne sadrži definiciju Božanstva, nego govori o djelima koje Bog namjerava učiniti: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov. Blagoslivljat ću one koji te blagoslivljali budu, koji te budu kleli, njih ću proklinjati; sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” (Postanak 12,2.3) Bog Abrahamov pokazuje tko je On preko svojih djela. On želi odnos s Abrahamom, a pokazat će se kao vjeran, postojan, pun ljubavi i brižnosti, kao Onaj koji drži do svojih obećanja i ispunjava ih na blagoslov Abrahama i njegovih potomaka.

Božja objava

Kasnije, kad se Bog objavljuje Mojsiju u pustinji kod brda Horeb, u grmu koji ne sagorijeva, On jednostavno kaže “Ja sam ... Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev.” (Izlazak 3,6) Kakva je to definicija Božanstva? Bog se patrijarsima otkrivao preko svojih djela: On je bio vjeran svojim obećanjima i blagoslivljao ih je. Sada se taj isti Bog otkriva Mojsiju. Kad Mojsije najzad pita što će reći Izraelcima, tko mu se objavio, Bog odgovara: “Ja sam koji jesam.” (Izlazak 3,14) Bog je živi Bog! On je Onaj koji je poznat po svojim djelima. Iz ove Božje objave Mojsiju proizlazi starozavjetni naziv za Boga — Jahve. U Starom zavjetu Jahve je Onaj koji djeluje za Božji narod.

Taj Bog koji djeluje, odnosno Onaj tko jest, to jest živi Bog, će upravo s Mojsijem izvesti jedno od najvećih djela za svoj narod u Starom zavjetu — izlazak iz egipatskog ropstva. On ih neće samo osloboditi ropstva, nego će ih voditi kroz pustinju u stupu od oblaka danju i stupu od oblaka noću, On će ih hraniti manom u pustinji, davati im vodu iz stijene, osobno prebivati usred njih u Svetištu i biti u stalnom odnosu s njima. Najzad, Jahve će ih uvesti u zemlju u kojoj teče mlijeko i med. Blagoslovi obećani Abrahamu nastavljaju se u povijesti izraelskog naroda, a o tome svjedoče Božja djela opisana u Starom zavjetu.

Kasnije, u doba izraelskih proroka Izaije i Jeremije, svijest o Božjim djelima jenjava; Izrael ne odgovara na Božju vjernost, i narod završava u babilonskom ropstvu. Shvativši što su učinili i znajući gdje se nalazi pomoć, oni vape iz ropstva k Bogu, želeći ponovno uspostaviti odnos s Njim, a Jahve čuje njihovu muku i izbavlja ih iz babilonskog ropstva. Bog ih ponovno dovodi u Obećanu zemlju, gdje život kreće ispočetka, i iznova ih prate blagoslovi. Bog se ovim djelom opet dokazao kao vjeran. Ako Ga neka definicija može obuhvatiti i opisati, onda ona mora sadržavati Njegova djela.

Isus otkriva Boga

Najzad, Izrael ponovno odlazi svojim putovima, ušavši u vjerski tradicionalizam ili predaje koje ostavljaju malo prostora za Božje djelovanje. Stoga Bog Otac šalje s Neba svojega Sina Isusa Krista da se nastani među ljudima (Ivan 1,14) i svojim djelima im još jasnije pokaže kakav je Bog (Matej 4,24). Kad Ivan Krstitelj šalje izaslanike Isusu s pitanjem je li On Onaj koji treba doći, Isus odgovara svojim djelima: “Slijepi proglédaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se propovijeda Radosna vijest.” (Matej 11,5) Bog Otac se objavljuje u Kristovim djelima, pa stoga Isus može reći: “Tko je vidio mene, vidio je i Oca.” (Ivan 14,9) Tko je i kakav je Otac, smrtni čovjek najbolje može prepoznati u djelima Isusa Krista (Hebrejima 1,1.2). Blagoslovi obećani Abrahamu nastavljaju se u djelima i službi Isusa Krista.

Najveće Božje djelo u povijesti čovječanstva je križ. Na križu je Bog u svoj punini pokazao ljepotu svojega karaktera. Tu se Bog pokazao kao Onaj koji je spreman patiti s ljudima i najzad dati svoj život za one koji Mu na tome većinom neće biti zahvalni. Ako Biblija stavlja naglasak na Božja djela, gdje treba biti naš naglasak u našem govoru o Bogu? Rani kršćani su u svojem naviještanju stavljali naglasak upravo na Božja djela (primjerice, Stjepan u Djelima 7,1-53). Luka nam je u Djelima iznio povijest ranog kršćanstva i prenio cijeli niz ranokršćanskih propovijedi (Petar u Djelima 2,14-36; 3,12-26; 10,34-43; Pavao u Djelima 13,16-41; 17,22-31; 28,20-28). Sve te apostolske propovijedi naviještale su Božja djela, a vrhunac im je križ.

Posljednje Bože djelo opisano u Bibliji, nakon Kristovog drugog dolaska i konačnog izbavljenja ljudskog roda iz ropstva grijehu, jest novo stvaranje (Otkrivenje 22). Cijela Biblija od korica do korica svjedoči o Božjim djelima. Bog se u Bibliji ne otkriva u definicijama, nego u svojim živim djelima kojima uspostavlja odnos s ljudima. Stoga naglasak u našem govoru o Bogu treba jednako tako biti na Božjim djelima. To bi značilo da propovijed koja ne naviješta Božja djela, u svojoj srži nije propovijed, jer propovijedati zapravo znači naviještati Božja djela. Jednako tako, i definicija Božanstva koja ne govori o Božjim djelima ne može biti vjerodostojna.

Djela Svetoga Duha

U Bibliji se Bog otkiva po Ocu koji na ovu Zemlju šalje svojega Sina. Po završetku svojeg djela na Zemlji, Isus je svojim sljedbenicima obećao drugog Utješitelja, Duha istine, koji će stalno biti s njima (Ivan14,16-17). Nakon svojeg uznesenja, Isus je na Pedesetnicu ispunio ovo obećanje (Djela 2,1-4) i poslao Svetog Duha kao svoju zamjenu, da stalno djeluje za vjerne i bude nastavak blagoslova obećanih Abrahamu (Efežanima 4,30). Od tada Sveti Duh predstavlja Boga na Zemlji (Otkrivenje 5,6), dok Isus na Nebu vodi povijest ovoga svijeta prema vrhuncu i sprema se uskoro doći po svoje (Otkrivenje 19,11-16).

Djela koja je Bog Jahve činio u Starom zavjetu, u Evanđeljima je činio Isus Krist. Kao što je Jahve hranio Izraelce u pustinji manom i dao im vodu iz stijene, tako je Isus hranio mnoštvo kruhom (Ivan 6,1-15) i nudio im vodu života (Ivan 4,5-14), a upravo je Sveti Duh predstavljen kao živa voda koja osvježava (Ivan 7,38-39). Nakon Kristovog uznesenja, Sveti Duh nastavlja činiti djela koja je Isus činio na Zemlji, usmjeravajući vjerne (Ivan 16,13) i povezujući Nebo sa Zemljom. Stoga se vjernik moli Bogu Ocu (Matej 6,9), za silu Svetog Duha u svojem životu (Djela 8,15), u Isusovo ime (Ivan 14,13.14). Vjernik se moli u Isusovo ime, jer je Isus pobijedivši sile tame na križu dobio vlast (Matej 28,18), zatim zauzeo mjesto na nebeskom prijestolju pored Boga Oca (Marko 16,19) te time ima pravo poslati svojima pomoć i činiti silna djela za njih po Svetom Duhu.

Upravo o djelima Duha svjedoče Djela apostolska, govoreći kako je Duh vodio i usmjeravao apostole u njihovom poslanju (primjerice, Djela 5,32; 11,12; 13,2; 15,28). Tri Osobe Božanstva se u biblijskim izvještajima nadopunjuju u svojim djelima, radeći zajedno na spasenju ljudskog roda (Efežanima 4,4-6; 2. Korinćanima 13,13). Ellen G. White se nadahnuto nadovezuje na cjelokupnu biblijsku objavu kad kaže: “Od svih Božjih neograničenih sredstava, On je dao sve. Tri sile koje predstavljaju Božanstvo — Otac, Sin i Sveti Duh — obvezale su se sprovesti Božji plan spasenja ljudskog roda. Gospodin je toliko cjelovito angažirao nebeski svijet u djelu spasenja.” (Ms 139-1907.10)

Djela Trojstva u planu spasenja

Pojam “Trojstvo” je ljudski pokušaj da se u jednu riječ sažmu djela i definira Boga, koji kroz tri Osobe Božanstva ostvaruje plan spasenja za čovječanstvo. Zašto Biblija ne spominje pojam Trojstvo? Zato što Biblija nije usmjerena na definicije Božanstva, nego na živa Božja djela. Trojstvo je ljudski pojam koji sveobuhvatno svjedoči o Božjim naporima u planu spasenja. Bog je jedan, ali On se na stranicama Biblije objavljuje kao Trojedini, kao tri Osobe koje zajednički doprinose istom cilju. Svesti Boga na manje od onoga što nam Biblija svjedoči, znači umanjiti Božanstvo i Njegovo djelovanje među nama. Reći u našim definicijama Božanstva više od onoga što nam je otkriveno, stavilo bi naš ljudski razum iznad biblijske objave. Biblijski Bog otkriva se u svojim djelima, a na nama je da objavljujemo djela Oca, Sina i Svetoga Duha.

Pojam Trojstva proizlazi iz prepoznavanja Božjeg djelovanja iznesenog na stranicama Biblije. Trojstvo se može negirati, ali time se umanjuju plan spasenja i Božje djelovanje za ljudski rod. Trojstvo je u krajnjoj liniji praktičan koncept, jer svjedoči o Božjem djelovanju u planu spasenja. Najzad, ne spašava nas teorija, nego Božja praksa, odnosno Bog koji djeluje za čovjeka! Stoga, kad sljedeći put budete u kušnji naglašavati teorije Božanstva, otvorite Bibliju i čitajte o Božjim djelima. Zatim pogledajte u vaš osobni život i posvjedočite kako je Bog djelovao u vašem životu. Kao vjernici prepoznajemo Božja praktična djela u djelovanju Trojstva. Danas Bog na ovoj Zemlji među nama djeluje po Svetom Duhu, dok iščekujemo pojavljivanje Isusa Krista na oblacima slave, kako bi nas poveo u vječnost, u kojoj će nam Božanstvo biti bliže i jasnije.

Oznake: trojstvo, božanstvo, otac, sin, isus krist, sveti duh, antitrinitarizam, trinitarizam

Slikovitost nasuprot doslovnosti - Biblijski metaforički jezik

četvrtak , 01.09.2016.

Bog kao jaganjac: „Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“ Evanđelje po Ivanu 1,29.

Jezik kojim se služimo u našoj svakodnevnici pun je slika i metafora koje koristimo za opisivanje realnosti. Svaki jezik sadrži slike i one su neophodne za uspješnu komunikaciju. Naime, za opisivanje nečeg novog i nepoznatog neophodno koristimo slike već poznatog i prethodno doživljenog. Jezik naše prošlosti i naših prošlih iskustava je jedini jezik koji posjedujemo, pa nam je on jedino sredstvo za opisivanje naše sadašnjosti i budućnosti. Taj svakodnevni jezik ispunjen je slikama koje imaju za cilj opisati stvarnost koja nas okružuje.

Biblijski pisci koriste se slikama kako bi opisali nama ljudima nedokučive božanske stvarnosti. Voda života, dobri pastir ili novo-rođenje su samo neke od biblijskih slika koje opisuju duhovne stvarnosti. Biblijske slike u hebrejskoj misli su uobičajena stvar, a koristio ih je i Isus Krist osobno u svom naviještanju (npr. Ivan 3,3; 4,10; 10,11).

Novozavjetni pisci nadovezuju se na hebrejsku misao i koriste starozavjetne slike velikih Božjih djela u prošlosti. Stari zavjet je prethodno već opisao velika Božja djela za čovjeka, počevši od stvaranja, preko izlaska iz Egipatskog ropstva, pa sve do povratka iz babilonskog egzila. Stoga je za biblijske pisce slikoviti rječnik starog zavjeta s velikim Božjim djelima u prošlosti idealan za opisivanje Božjih sadašnjih, novozavjetnih djela.

Tako će Ivan započeti svoje evanđelje upučivanjem na Riječ (gr. Logos), koja je odigrala ključnu ulogu pri stvaranju svijeta. Naime, prema izvještaju iz Postanka Bog je svojom riječju stvarao, a Njegova riječ ima moć materijaliziranja. Tu životodavnu riječ Ivan u svom uvodu izjednačuje s Isusom Kristom, pripisujući Mu stvaralačku moć (Ivan 1,3). Izjednačavanje Isusa sa Stvoriteljem svijeta nalazimo i u uvodu Hebrejima poslanice (1,1-3), koja je isto tako puna starozavjetnog jezika i starozavjetnih slika.

Nadalje, jedna od najupečatljivijih starozavjetnih slika koju Ivan primjenjuje na Isusa jeste slika Jaganjca Božjeg. Ova slika potječe iz starozavjetnog hramskog žrtvenog sustava, a ukazuje na Isusa kao novozavjetno ispunjenje tog istog sustava. Istu sliku koristit će i Luka kada citira Izaiju 53 primjenjujući proročke riječi na Isusa: „Ko ovcu na klanje odvedoše ga, ko janje nijemo pred onim što ga striže on ne otvori svojih usta.“ (Djela 8,32). Slika Jaganjca primijenjena na Isusa bit će veoma važna i piscu Otkrivenja Ivanova gdje se koristiti kroz cijelu knjigu (Otkrivenje 5,6; 5,12; 6,1; 7,17; 14,1; 17,14; 21,22-23).

Najzad, kada Ivan želi opisati Kristovo utjelovljenje on ponovno bira starozavjetne slike govoreći o Božjem šatorovanju među svojim narodom (Ivan 1,14). Naime, za riječ „nastaniti se“ Ivan bira grčku riječ koja označava postavljanje šatora. Kao što je Bog u pustinji nakon izlaska iz Egipta boravio sa svojim narodom u šatoru od sastanka, gdje se očitovala Njegova slava, sada u Novom zavjetu Bog ponovno boravi među svojim narodom utjelovljen u osobi Isusa Krista. U Njemu je prema Ivanu vidljiva Božja slava.

Stoga Ivan u uvodu svog evanđelja objavljuje ono čemu je osobno nazočio: „… i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca…“ (Ivan 1,14). O kakvom Jedinorođencu je ovdje riječ? Može li i ovo biti starozavjetna slika koja čitatelja treba uputiti na velika Božja djela u prošlosti? Treba li ovaj grčki izraz „monogenes“ tumačiti starozavjetnim slikama ili je nama prepušteno da u ovaj izraz učitamo naše predodžbe? Osobno vjerujem da Ivan i ovim izrazom upućuje na starozavjetne slike i želi nam njime dodatno opisati Isusa i Njegovu ulogu među ljudima.

Uz višestruku upotrebu ovog izraza u Ivanovim spisima, jedino Hebrejima poslanica povezuje izraz „jedinorođeni“ sa starozavjetnom stvarnošću, time nam pomažući da pronađemo vjerodostojnu starozavjetnu sliku na koju se grčki izraz „monogenes“ odnosi. Hebrejima 11,17: „Vjerom je Abraham, kad je bio stavljen na kušnju, prinio Izaka, i taj koji je jedinorođenca prinosio bio je onaj koji je primio obećanje.“ Izraz „jedinorođenac“ se ovdje primjenjuje na Abrahamovog sina Izaka (Postanak 22).

Je li Izak bio Abrahamov jedini sin? Ne, čak što više Izak nije bio niti prvenac, jer Abraham je imao i starijeg sina Išmaela. Međutim, Izak je jedini sin obećanja - preko njega će Bog ispuniti svoje obećanje o velikom Abrahamovom potomstvu i naciji koju će iz njega podići. Izak je „jedinorođenac“ – jedini te vrste! Izraz „jedinstveni“ bi bio bolji prijevod ove grčke riječi. Nitko drugi ne može ga zamijeniti, čak niti Išmael, iako je i on Abrahamova krv i njegov sin. Time što je Izak jedinstven, on je onaj preko kojeg Abrahamu dolazi „spasenje,“ odnosno onaj preko kojeg Abrahamovo sjeme ima budućnost.

Ova starozavjetna slika nam pomaže da razumijemo što Ivan želi poručiti primjenjivanjem izraza „Jedinorođenac“ na Isusa. Nije ovdje u fokusu literarno rođenje Sina, nego ga ovaj izraz u starozavjetnom jeziku čini jedinstvenim. On je jedini koji ljudskoj vrsti omogućava budućnost. Bez Njega ljudski rod ide ka samouništenju u svojim grijesima. Jedinorođenac, jedini koji može garantirati budućnost ljudskog roda, utjelovio se u ljudsko obličje, kako bi omogućio čovječanstvu spasenje.

Izraz „jedinorođenac“ među novozavjetnim autorima koristi i Luka, ali kod njega ovaj izraz nije primijenjen na Isusa, nego na jednu od upotreba onog vremena (Luka 7,12; 8,42; 9,38). Time ovaj izraz kod Luke nije povezan sa starozavjetnom slikom, pa nam on ništa ne može reći o njegovoj primjeni na Isusa. Ivan je jedini novozavjetni autor koji izraz „Jedinorođenac“ primjenjuje na Isusa, a pisac Hebrejima poslanice nam pomaže u prepoznavanju starozavjetne slike koja se nalazi iza njega. Isus je poput Izaka jedinstven, jedini koji ljudskom rodu može garantirati budućnost.

Međutim, izraz „jedinorođeni“ Ivan dodatno kombinira s Isusovim lociranjem u „krilu Očevom“ (Ivan 1,18). Što je ovdje u pitanju? Nije li ipak ovdje riječ o doslovnom Kristovom rađanju od strane Oca? Što nam Ivan želi poručiti s Isusovim lociranjem u Očevu krilu? Ponovno predlažem da značenje Ivanovih slika potražimo u Starom zavjetu. Ivan govori rječnikom velikih Božjih djela u Starom zavjetu i bilo bi čudno kada ovdje to ne bi bio slučaj.

U Starom zavjetu je Mojsije onaj kome Bog naređuje da kroz pustinju nosi cijeli Božji narod u svom krilu (Brojevi 11,12). Mojsije prihvaća nalog i „nosi u svom krilu“ narod ka obećanoj zemlji. Na putu prema toj zemlji Izrael je dobro upoznao svog Boga, a ključnu ulogu u posredovanju tog otkrivenja je odigrao Mojsije. Nakon što se Izrael nastanio u obećanoj zemlji imao je ulogu otkrivanja Boga okolnim narodima koji žive oko njega. Boravak „u krilu Mojsijevu“ Izraelu daje autoritet i osposobljuje ga za daljnje prenošenje božjeg otkrivenja.

Na isti način Isus, koji poznaje Boga intimno, dolazi kako bi ljudima otkrio Boga. Izraz „u krilu Očevu“ daje Isusu autoritet, jer On dolazi od Boga i poznaje Ga. Stoga Ivan završava svoju misao „Jedinorođenac – Bog, koji je u krilu Očevu, On ga je objavio“ (Ivan 1,18). Najzad, Otac i Sin su prema Ivanu jednaka bića (Ivan 5,18; 10,30; 17,5). Stoga, kod „sjedenja u krilu Očevom“ nikako nije riječ o njihovom odnosu ili hijerarhiji, nego o funkciji koju Isus ima, a funkcija je objaviti Boga svijetu. Time nam starozavjetna pozadina i starozavjetni rječnik pomažu u razumijevanju novozavjetnih slika.

Grčki izraz koji se kod nas uglavnom prevodi kao „krilo“ u originalu označava i prsa. Interesantno je da Ivan isti grčki izraz koristi za učenika kojeg je Isus posebno volio, koji se u gornjoj sobi pri večeri legao na Isusovo krilo ili prsa (Ivan 13,23). Za tog istog učenika vjerujemo da je pisac Ivanova Evanđelja. Ivan u svom evanđelju otkriva Isusa, jer on Ga intimno poznaje i time ima autoritet objavljivati ga. Time ponovno starozavjetna slika ležanja u nečijem „krilu“ ima značenje Božjeg otkrivenja ljudima.

Biblijske slike slikovitim jezikom govore o božanskim realnostima. Spasenje je velika božanska istina koju ne može obuhvatiti i objasniti samo jedna slika. "Jaganjac Božji" je svakako jedna od Biblijskih slika, kao što je i "Jedinorođenac", kao i "krilo Očevo". Pisci Biblije koriste brojne slike kako bi nam opisali što je Bog učinio u Kristu. Oni te slike uzimaju iz Starog zavjeta, jer Stari je zavjet slikovnica Božjeg djelovanja na spasenju ljudskog roda. Jezik velikih božjih djela u Starom zavjetu je idealan za opisivanje Njegovih djela u Novom zavjetu.

Stoga kod novozavjetnih slika uvijek trebamo tražiti odgovarajuću starozavjetnu pozadinu koja nam sliku može objasniti. Učitavanjem naših ideja u biblijski tekst bit ćemo odvedeni na stranputicu, a mi danas imamo tendenciju razmišljati grčkom logikom reda i doslovnosti. Međutim, čitanjem Novog zavjeta kroz naočale starozavjetnog slikovitog jezika naše razumijevanje Boga bit će obogaćeno i stajati će u kontinuitetu s velikim Božjim djelima u prošlosti. Taj Bog koji je nekoć djelovao kroz Abrahama, Mojsija i iskazao se u svojoj punini u Isusu Kristu ima budućnosti za ovaj svijet, a Njegova buduća djela bit će u kontinuitetu s Njegovim ranijim djelima.

Oznake: biblija, metafore, slike, slikovitost, doslovnost, Ivanovo evanđelje, jaganjac, jedinorođeni, jedinorođenac, krilo Očevo, trojstvo, antitrinitarizam, Trojedini

Laže li Biblija? Događaji vremena posljetka i izostanak Kristovog dolaska

srijeda , 04.11.2015.

„Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.“ Evanđelje po Mateju 24,34

Kršćanstvo se već stoljećima hrani biblijskim obećanjima koja jačaju i hrabre vjernike. Vjerojatno najveće od svih obećanja u Bibliji jeste ono izrečeno prije 2000 godina o Kristovom ponovnom dolasku kojim će biti prekinuta povijest ovog svijeta kakvu sada znamo i započeti kraljevstvo slave bez suza, patnji i smrti (vidi Otkrivenje 21,3-4). Čak što više, Isus osobno je svojim učenicima u više navrata obećao da će se vratiti (npr. Ivan 14,3; Matej 24,30-31; Marko 13,26-27; Luka 21,27), a posljednja biblijska knjiga Otkrivenje kulminira u završnici slijedećim riječima: „Onaj koji ovo jamči izjavljuje – „Da, dolazim uskoro“ – Amen! Dođi, Gospodine Isuse!“ (Otkrivenje 22,20). Kristovi sljedbenici i danas još uvijek iščekuju ostvarenje ovog Kristovog obećanja.

Međutim, prva tri novozavjetna evanđelja nas zbunjuju s Kristom izjavom, prema kojoj je Isus već trebao doći po drugi put u okviru prvog stoljeća. Matej svjedoči o tome u Kristovom govoru o padu Jeruzalema, razaranju hrama i opisu vremena koje će prethoditi Kristovom drugom dolasku: „Zaista, kažem vam, ovaj naraštaj neće proći dok se sve to ne zbude.“ (Matej 24,34 - vidi paralele u Marku 13,30 i Luki 21,32). Ono što ovdje pri prvom čitanju upada u oči jeste formulacija „ovaj naraštaj.“ Ovaj se izraz u prva tri evanđelja koristi kao standardna formula za opisivanje nevjerne generacije Isusovog vremena (vidi Matej 12,41.42; Marko 8,38; 9,19; Luka 11,29; 17,25). U ovom kontekstu problematična je činjenica što Matej 24 između ostalog govori i o Kristovom drugom dolasku, pa se čini da će se on dogoditi za života generacije kojoj je Isus tada govorio.

Činjenica je da u ovom retku izraz „ovaj naraštaj“ nije sporan, jer on se stvarno odnosi na Isusov naraštaj. Drugačije gledano Matejevo evanđelje ne bi niti imalo smisla za prvobitne primatelje u prvom stoljeću. Međutim, ono što zahtjeva interpretaciju je formulacija „sve to“ u navedenom retku. Koje su „sve te“ stvari koje će se dogoditi za života generacije kojoj je Isus govorio? Taj se izraz ne može odnositi na ništa drugo doli na istu frazu u prethodnom retku: „Tako i vi, kada vidite sve to, znajte da je blizu – na samim vratima!“ (Mat 24,33). Što je „sve to“ što će „ovaj naraštaj“ vidjeti kako bi znao da je Gospodinov dolazak blizu? Vidjet će sve događaje koji su opisani u Mateju 24, osim samog Gospodinovog dolaska. „Sve to“ se ne može odnositi na sam Kristov dolazak, jer doživljaj „svega toga“, prema Mat 24,33 dovodi do spoznaje da je Isus blizu.

Jesu li se svi ti događaji koji prethode Kristovom drugom dolasku dogodili u kontekstu generacije kojoj je Isus govorio? O kojim događajima Isus govori u Mateju 24? Lažne Mesije, gladi, potresi, ratovi, progoni, izdaje, hlađenje ljubavi, pomrčine sunca, pomrčine mjeseca, padanja zvijezda, kao i zauzimanje grada Jeruzalema od strane pogana i rušenje samog hrama – centra židovstva. Lažnih mesija je bilo u prvom stoljeću (vidi Djela 5,35-37), gladi je bilo (vidi Djela 11,28), a i potresa isto tako (razni antički gradovi su prema povijesnim zapisima bili pogađani zemljotresima u prvom stoljeću). Pomrčine sunca, mjeseca i padanja zvijezda su stalne pojave, a progoni, izdaje i hlađenje ljubavi su isto tako konstantni događaji. Najzad, najspektakularnije od Kristovih proročanstava, pad Jeruzalema i razaranje hrama kao najtraumatičnijeg događaja u tadašnjoj povijesti židovstva, dogodilo se krajem 60. godina prvog stoljeća, za vrijeme života generacije kojoj je Isus govorio. Bilo je to u okviru Rimskog osvajačkog pohoda u Palestini, a o tome detaljno izvještava židovski povjesničar Josip Flavije u svom djelu „Židovski rat“.

Sporna formulacija u Mateju 24,34 nije „ova generacije, nego „sve to,“ a ona se odnosi na sve te događaje iz kojih će tadašnja generacija znati da je Gospodinov dolazak blizu. Da je evanđelistima stalo istaknuti blizinu, a ne samo ispunjenje Kristovog dolaska za „ovaj naraštaj,“ potvrđuje i Luka kada kod istih Kristovih riječi čak tri puta naglašava blizinu uvodeći dodatno prispodobu o smokvinu drvetu čiji pupovi naznačuju blizinu (Luka 21,28-30). Blizina je u fokusu i u Markovom izvještaju (Mk 13,29). Dakle, sve što iz spornog spominjanja „ovog naraštaja“ u Mateju 24,34 možemo zaključiti jeste da kada vide „sve te“ ispunjene događaje, tadašnji sljedbenici Isusa Krista mogu biti sigurni da njihov Gospodin uskoro dolazi.

To što se je pojam „uskoro“ rastegao na 2000 godina povijesti kršćanstva ne treba pripisivati Božjoj nemarnosti, nego Njegovoj velikoj milosti (2.Petrova 3,9). Svrha Mateja 24 nije da nam kaže kada će Gospodin doći, nego da nam navede događaje čija ispunjenja će nas podsjećati da ovakva unakažena zemlja nije naš krajnji dom i time uzrokovati u nama čežnju za Božjom domovinom (npr. Heb 11,8-10). Navedeni događaji iz Matija 24 su se ispunjavali tokom cijele povijesti kršćanstva u svakoj generaciji i oni su vjernima svih generacija bili stalnim podsjetnikom o blizini Kristovog dolaska. I danas smo svjedocima ispunjenja istih događaja, pa i danas čežnja za susretom s Kristom i njegovim kraljevstvom pravde jeste istinska čežnja svakog njegovog sljedbenika.

Matej 24 najzad završava s prispodobama koje pozivaju na budnosti. Svrha navedenih događaja u Mateju 24 jeste da nas u krajnjoj liniji navedu na budnost, a budnost je bila neophodna svakoj generaciji od Krista na ovamo, kao i nama danas (vidi 1.Petrova 5,8). Ne biti budan nas može dovesti u stanje „ove generacije“ Kristova vremena koju je zauzimanje Jeruzalema i razaranje hrama dočekalo nespremnom. Isus nije želio da njegovi sljedbenici budu ne spremni za ispunjenje njegovog obećanja, pa je stoga u Bibliji ostavio upute, a na njegove upute se njegovi sljedbenici i danas s pouzdanjem mogu osloniti.

Oznake: Biblija; Isus Krist; vrijeme posljetka; dolazak

Božićno svjetlo

petak , 19.12.2008.

"Kad se Isus rodio u Betlehemu judejskome u dane Heroda kralja, gle, mudraci se s Istoka pojaviše u Jeruzalemu raspitujući se: »Gdje je taj novorođeni kralj židovski? Vidjesmo gdje izlazi zvijezda njegova pa mu se dođosmo pokloniti.« Kada to doču kralj Herod, uznemiri se on i sav Jeruzalem s njime." (Matej 2,1-3)
Vrijeme kralja Heroda: Kakvo je to bilo vrijeme? Povjesničar Josip Flavije nam u knjizi „Židovski rat“ oslikava Herodovu brutalnost. Naime, Herod je bio rimski vazal. Palestinom Isusovog vremena vladao je kao namjesnik Rima, a rimljani nisu bili previše popularni u Palestini. Izraelci su se trudili istjerati rimske okupatore i uspostaviti samostalnost. Sanjali su o kralju koji će doći i pomoći im u njihovim nastojanjima za slobodom i samostalnošću.
Stoga je Herod morao uvijek biti na oprezu. Uvijek ponovno pojavio bi se neki ustanik ili osloboditelj, koji bi poveo Izraelce u borbu protiv rimljana, a Herod bi morao gušiti takve ustanke. Uz to, mnogi su željeli Herodovu poziciju - upravljati i vladati umjesto njega. Na njegovom dvoru je bilo mnogo zavidnih koji bi se rado vidjeli na Herodovom mjestu. Stoga Herod nije štedio mač. Ako bi se za nekog posumnjalo da smjera neku zavjeru Herod bi ga odmah smaknuo. Tako je pobio veći dio vlastite obitelji pod sumnjom da mu i oni smjeraju zlo. Herod je bio okrutan vladar koji nije prezao ni od čega kako bi zadržao svoju kraljevsku poziciju.
Kada nam Matej kaže da se Herod uplašio, to nas niti malo ne čudi. Naime, uplašio se jer je saznao da se u Izraelu pojavila osoba koja ima pravo na njegov prijestol. Međutim, ono što nas čudi jeste što se je i sav Jeruzalem uplašio. Zar se Židovi ne bi trebali radovati? Pa oduvijek su željeli kralja. Oduvijek su čeznuli za slobodom. Međutim, tekst kaže da su se uplašili – bili su u strahu jednako kao i Herod. Umjesto da slave i raduju se, oni su preplašeni.
Tko se prema Mateju raduje? Tko je sretan zbog dolaska kralja? Tko mu se dolazi pokloniti? Magi s istoka – neznabošci – pogani! Oni od kojih bi smo to najmanje očekivali. Oni su vidjeli njegovu zvijezdu, vidjeli su svjetlo koje dolazi od Njega. To svjetlo ih je obasjalo i oni su odlučili slijediti Ga. Apostol Ivan nam kaže tko je to svijetlo: "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. " (Ivan 1,9-10)
Isus je svjetlo koje rasvjetljuje svakog čovjeka. On je došao na svijet, ali svijet Ga nije upoznao. Zašto su se ljudi uplašili ovog svjetla? Zašto su Ga odbacili? Apostol Ivan nam objašnjava: "A ovo je taj sud: Svjetlost je došla na svijet, ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla. Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova; a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano da su djela njegova u Bogu učinjena." (Ivan 3,19-21).
Susret sa svjetlom, susret sa Isusom, dovodi do suda. Svjetlo koje dolazi od Isusa obasjava naše grijehe. Ono pokazuje kakvi smo mi ustvari. Pokazuje naše manjkavosti i naše slabosti. „Ljudi su više voljeli tamu nego svjetlo, jer su im djela bila zla“, kaže Ivan.
Isus nam dolazi svakog dana iznova. On nas želi obasjati, prosvijetliti i uputiti! Kakva je moja reakcija? Jesam li u strahu poput Herod i cijelog Jeruzalema? Ili dolazim k Isusu poput Maga s istoka kako bi mu se poklonio, kako bi mu služio i kako bi On bio svjetlo koje će konstanto obasjavati moji životni put.
Moja je želja da ovaj Božić bude dan kada ćemo doći k Isusu, dan od kada Ga više nećemo napuštati, dan od kada ćemo mu dopustiti da On bude naše Svjetlo i naš Vodič ostatak našeg života.

Da li će Hrvatska ikada postati društvom neograničenih dobara?

nedjelja , 03.12.2006.

Biti zemljom neograničenih mogućnosti gdje svatko može naći svoje mjesto za privređivanje i napredak bi trebao biti san svakog političara. Nažalost, snovi uglavnom ostaju samo snovi. Da li će Hrvatska ikada postati zemljom neograničenih mogućnosti, zemljom blagostanja, zemljom koja omogućuje svim njenim građanima napredak i prosperitet? Da bi smo odgovorili na ovo pitanje želim vas povesti na jedno putovanje u povijest, u vrijeme kada nisu postojale zemlje zapadnih demokracija sa dostupnim dobrima za sve njihove stanovnike.
Antropolozi se slažu, a Jerome H. Neyrey izričito tvrdi, da je ekonomski gledano antičko društvo samo sebe shvaćalo kao društvo limitiranih dobara (Handbook of Biblical Social Values). Čovjek antičkog svijeta je vjerovao da sve dobre stvari na svijetu, kao što su ljepota, zdravlje, bogatstvo, zemlja, pa čak i reputacija, postoje u limitiranim količinama. To bi značilo da ako netko posjeduje nešto od navedenog onda se to dobro posjeduje na račun nekoga tko ga ne posjeduje. U agrarnom društvu, kakvo je antičko društvo većim dijelom bilo, najcjenjenija stvar je bila zemlja. U ovakvom društvu zemlja koju stanovnik nekog sela posjeduje se gledala kao zemlja koju netko drugi iz tog istog sela ne posjeduje. Uglavnom je zemlja pripadala velikim zemljovlasnicima, dok su ju seljaci uzimali u zakup. U društvu limitiranih dobara ne postoji shvaćanje da se dobra mogu multiplicirati, odnosno da dobro koje posjedujemo može proizvesti neograničena dobra. U takvom društvu sva dobra koja jedna obitelj proizvede se koriste za preživljavanje te iste obitelji i uglavnom rijetko ima viškova u proizvodnji. Cijelo ljeto se radi i sakuplja kako bi se sakupilo dovoljno rezervi koje će obitelj trošiti za vrijeme zimskih mjeseci kada poslovi staju. Dakle, dobra su ograničena i uglavnom običnom narodu dovoljna samo za puko preživljavanje.
U ovakvom društvu limitiranih dobara bilo kakav uspjeh koji neki pojedinac ili obitelj postignu se gleda kao gubitak za druge. Čak što više, osoba koja doživi neki napredak se gleda kao opasnost i prijetnja za stabilnost ostatka zajednice. Ako je količina dobara limitirana, onda nečiji dobitak automatski znači gubitak za nekoga drugog. Što je posljedica ovakvog načina razmišljanja? Kod ljudi se rađa zavist, ogovaranje i mržnja prema onima koji imaju ono što si drugi ne mogu priuštiti. Dakle, tko god posjeduje nešto što drugi nemaju biti će automatski podvrgnut ovakvom tretmanu. Ogovaranje ima za cilj posramiti onoga koji posjeduje dobra i natjera ga da ih podjeli sa drugima. Stoga postoje privatne gozbe, javne fešte i druge prilike u kojima oni koji imaju dijele sa ostatkom zajednice u kojoj žive. Da li ste ikada čuli da netko časti druge zbog toga što je npr. kupio kuću, dobio dijete, vjenčao se? To su prilike u kojima se društvu plaća porez za posjedovanje ograničenih dobara. Ako osoba ne bi častila bila bi izvrgnuta ruglu, ogovaranjima i mržnji, a iza svega ustvari stoji ljudska zavist. Zavist nastaje tamo gdje se vjeruje da su dobra limitirana i da ih se posjeduje na račun drugih.
Dolaskom industrijske revolucije i korištenjem novih izvora energije društvo dolazi u poziciju za stvaranje viškova koje pojedinci nisu u stanju sami potrošiti. Moderne zapadne ekonomije za sebe vjeruju da su društva neograničenih dobara. Tako je danas moguće otići u dućan i izabrati između desetak različitih TV aparata, kamera ili kompjutera. Svega ima u izobilju i sve nam je dostupno. Jedina stvar koju morate imati kako bi ste si priuštili što god želite jeste novac. Čak niti novac više nije problem, jer banke daju kredite i moguće ga je uzeti i priuštiti si dobra koja su nam na dohvat ruke.
I tako je nakon stoljetnog pretežno agrarnog privređivanja i nakon 50tak godina socijalizma i relativne neimaštine i u Hrvatsku stigla zapadna ponuda neograničenih dobara. Robe ima na policama kao i u bilo kojoj drugoj zemlji zapadne demokracije. Više ne idemo u Trst, Graz ili München u kupovinu limitiranih dobara. Banke nude kredite kojima si narod može priuštiti sve ove nekada limitirane stvari. Međutim, zavisti, ogovaranja i mržnje ima i dalje. Pogledajte samo novine u kojima se ogovara svatko tko je uspio u životu. Uspješnima se odmah prišivaju nazivi poput tajkuna, ratnih profitera, manipulanata u procesu privatizacije i ostalo. Ne kažem da takvih nije bilo, ali jednostavno ljudi će svakome tko u Hrvatskoj uspije pokušati prišiti neki pogrdan naziv. Izgleda da suštinski ne trpimo da netko ima, a mi nemamo. Stoga se i mi moramo pokazati, voziti novi auto, nositi skupo odijelo i provesti godišnji odmor na atraktivnim lokacijama, makar nas to dovelo do bankrota. Čovjek zapadne demokracije će imati sve ove stvari, ali one kod njega neće biti stvar prestiža niti će on biti zavidan onima koji imaju više i bolje od njega, jer on vjeruje da su dobra neograničena.
Dakle, dostupnost zapadnih dobara i kredita u Hrvatskoj nisu riješili stvar i promijenili mentalitet hrvatskog čovjeka. Čini se da je problem jednostavno u tome što smo mi i dalje, uz sve naše dobre napore, našim mentalitetom i djelovanjem na nivou društva limitiranih dobara. I dalje mjesta u srednjim školama nisu neograničena. I dalje se na fakultete ulazi preko veze. I dalje se na bolničke preglede i operacije čeka mjesecima, a izvještaji o podmićivanjima liječnika pune novinske stupce. I dalje nemaju svi dobro plaćene poslove, a mnogi nemaju nikakav. I dalje je lakše i jednostavnije novac posuditi od kamatara, nego prolaziti kroz cijeli proces odobravanja kredita. Dakle, izgleda da Hrvatsko društvo i dalje živi na nivou društva limitiranih dobara, a situacija se samo prividno maskira dostupnošću zapadnih dobara.
Da bi jedno društvo prešlo u društvo neograničenih dobara potrebne su korjenitije društvene promjene od samog šminkanja i dotjerivanja izvana. Našom suludom potrošnjom na nove aute, skupa odjela i atraktivne godišnje odmore nećemo promijeniti suštinu naše društvene stvarnosti. Da bi se iskorijenili zavist, ogovaranje i mržnja potrebna je stvarna dostupnost svega u jednom društvu, a ne samo uvezenih artikala. To vjerojatno znači da će se stvari preokrenuti kada i mi sami budemo u stanju proizvoditi i izvoziti na nivou zemalja zapadne demokracije, a ne samo usisavati njihovu robu da bi oni isisavali naš novac. Ako nismo u stanju sami uzeti naš dio tržišnog kolača našim vlastitim privređivanjem na tržištima zapadne demokracije koja djeluju kao društva neograničenih dobara, onda ćemo zauvijek ostati samo društvo limitiranih dobara koje umire u svojoj zavisti i mržnji jednih prema drugima. Ta mržnja će nas međusobno istrijebiti, a zapadnom čovjeku ostaje samo smijati se našoj vlastitoj gluposti koja nas je uvijek činila lakim plijenom za iskorištavanje.

Kupovanje mladenke i pitanje kulturnih razlika

utorak , 07.11.2006.

Prije par dana moju je pozornost privukao članak koji se bavio pitanjem kupovine mladenke među Romima. Pri tom običaju mladoženja donosi mladenkinom ocu novac kako bi ju dobio za ženu. Čovjek 21. stoljeća se zgraža nad takvom degradacijom žena koje se u ovom slučaju kupuju za novac. Osobno mi ovakav običaj pri prvom susretu zvuči veoma odbojno, jer odrastao sam u kulturi i okruženju gdje je tako nešto nezamislivo. Međutim, ako se uživimo u situaciju druge kulture možda ovakav običaj može imati nekakvog smisla u kontekstu njihove kulture. Konkretno, ne znam gotovo ništa o Romima i ovo što slijedi neće biti direktno opisivanje njihove kulture. Stjecajem okolnosti u ruke mi je došla sociološka studija grčkih pastira u unutrašnjem, planinskom dijelu Grčke. Dakle, riječ je o području Balkana ne previše udaljenom od Hrvatske. Autor ove studije je John Campbell, a svoje djelo je nazvao „Honour, Family and Patronage“. U ovoj studiji on se bavi svakodnevnim životom grčkih pastira, razmatra njihov obiteljski život, kao i kompletno sociološko okruženje u kojem žive. Važan element studije su društveni običaji. Interesantno je da su isti ili slični običaji prije industrijalizacije bili rasprostranjeni u mnogim dijelovima Europe, a danas ih se još može naći u industrijski nerazvijenijim područjima.


Naime, o čemu je riječ? Današnje zapadno društvo je individualističkog karaktera sa velikom količinom samohranih majki i očeva koji žive izolirani od većih obiteljskih zajednica. Tamo gdje se obitelj još nije sasvim raspala riječ je o užoj obitelji koju sačinjavaju majka, otac i djeca. Velika je rijetkost u industrijskim zemljama zapada da bake i djedovi žive pod istim krovom sa svojom djecom. Nekada je društvo bilo patrijarhalno i pod istim krovom je živjelo nekoliko generacija - riječ je o proširenoj ili velikoj obitelji. Takve obitelji bi živjele od zajedničkog udruženog rada svih članova obitelji. Ako bi obitelj posjedovala polja za sjetvu onda bi se život cijele obitelji odvijao oko zajedničkog rada na poljima. Ako bi obitelj bila stočarski usmjerena, onda bi cijela obitelj zajedničkim naporima pomagala oko stoke. Sve što bi privređivali zajedno bi koristili. Ovakav zajednički način života u proširenoj obitelji grčkih pastira Campbell opisuje u detalje. Ovo je od posebnog značaja, jer moderan čovjek 21. stoljeća o ovakvom načinu života i o običajima, kao i pravilima patrijarhalnog društva, uglavnom nema pojma, pa se lako počne zgražati nad nekim elementima tog društva čiju dinamiku i svrhu ne poznaje.


Moja je glavna teza u ovom članku da Romi i danas nose sa sobom elemente patrijarhalnog društva koji nisu kompatibilni sa individualističkim društvom u kojem se nalaze. O čemu je riječ? U patrijarhalnom društvu buduća mladenka je dio proširene obitelji njenog oca. U toj obitelji ona privređuje i doprinosi boljitku svoje obitelji. Ona sve njeno vrijeme provodi isključivo u obitelji gdje ima svu zaštitu, sigurnost i poštovanje. Sramota je da bude viđena izvan njene obitelji, a ako iz nekog razloga nakratko mora izaći izvan okvira svoje obitelji onda je obično u pratnji nekoga iz svoje obitelji i ima maramom prekrivenu glavu. Ako bi ju netko u godinama prije vjenčanja zatekao nasamo u društvu nekog mladića iz druge obitelji njen bi ugled bio uništen, obitelj time osramoćena, a zbog njene reputacije teško da bi se više itko našao tko bi ju poželio imati za ženu. Zbog nepostojećeg izlaganja javnosti ženskog roda u ovakvim kulturama je silovanje, kao i seks izvan okvira bračne zajednice, gotovo nepoznat pojam. Dakle, djevojka je ovdje dobro zaštićena od seksualnih kontakata, neželjenih trudnoća i svega što ide sa time. Istovremeno, zbog nepostojećeg kontakta sa mladićima iz drugih obitelji za nju je nemoguće da si sama izabere bračnog partnera. Potencijalni mladoženja ili njegova obitelj dolaze u njenu obitelj prositi ju često bez da su ju ikada vidjeli uživo. Ovakvi običaji ugovorenih brakova među obiteljima postoje još od davnina, a jedan izvještaj o takvom dogovoru se nalazi na prvim stranicama Biblije u Postanku 24 gdje Abrahamov sluga dobiva zadatak da nađe djevojku i ugovori ženidbu za njegovog sina Izaka. Krivo je mišljenje da ovakvi dogovoreni brakovi ne mogu biti sretni. Činjenica je da su rastave brakova zbog nezadovoljstva jednog od partnera u ovakvim kulturama gotovo nepoznat pojam, a brakovi odaju sve elemente sreće, sloge i ljubavi koje bi smo si u braku mogli poželjeti.


Kada mladenka prilikom vjenčanja pređe u proširenu obitelj njenog muža time njena biološka obitelj gubi njeno privređivanje, dok obitelj mladoženje dobiva jednu osobu više. Da bi se kompenzirao ovaj gubitak obitelj mladoženje donosi dar obitelji mladenke prije vjenčanja. Taj dar je materijalnog karaktera, a njegova vrijednost ovisi o ugledu obitelji iz koje je mladenka. Ako je mladenka iz bogatije i time uglednije obitelji onda je i dar veći. Ako je iz siromašnije i manje ugledne obitelji onda je i dar manji. Glavna stvar jeste da dar kompenzira obitelji mladenke gubitak osobe koja privređuje. Dakle, nije riječ o kupovini mladenke, nego o kompenzaciji za gubitak koji će nastajati od trenutka kada mladenka počne privređivati za drugu obitelj. Što je dar veći to je i vrijednost mladenke u očima obitelji u koju će ući veća. Darom obitelj mladoženje izražava koliko im ona puno znači.


Ovakav običaj u industrijaliziranom i individualiziranom društvu gubi na svojoj vrijednosti, jer djevojke u današnjem društvu i onako uglavnom ne privređuju u svojim biološkim obiteljima. Ako neka od njih počne privređivati, novac će ili troši kao osobni džeparac ili, ako je riječ o dovoljno visokoj plaći, seli u vlastiti stan i time postaje jedinka za sebe. U patrijarhalnom društvu ova opcija da djevojka, pa čak i mladić, rade izvan kuće i žive sami za sebe ne postoji. Obitelj živi zajedno na okupu, a onaj tko je ostao bez obitelji ostao je bez društvenog sistema potpore. Netko tko je izopćen iz obitelji u patrijarhalnom društvu nema uvjete za daljnji opstanak, jer u tom društvu nema države koja osigurava posao, kao niti socijalnih i drugih popratnih službi koje su svakodnevnica u individualiziranom i industrijaliziranom društvu poput našeg. U patrijarhalnom društvu jedini posao i jedina podrška koju osoba može naći jeste u okviru svoje vlastite obitelji, dok bi svakoj drugoj obitelji nazočnost nekog izopćenog bila na teret. Zašto mladenka koja dolazi u obitelj mladoženje nije na teret? Zato što je ona ključ za širenje obitelji koji osigurava nove generacije i prosperitet. Svojim darom obitelj mladoženje nju ne kupuje nego pokazuje njenu vrijednost u njihovim očima, a što je dar bio veći to se i ona osjeća vrednijom u njenim vlastitim očima.


Da su ovakvi običaji u patrijarhalnom društvu postojali od davnina možemo vidjeti u biblijskim izvještajima. U Postanku 29 je riječ o Jakovu koji je stjecajem okolnosti morao napustiti svoju biološku obitelj. Time je postao izopćeni stranac bez sistem podrške i bez igdje ikoga. Teško da bi kao takav sam za sebe mogao opstati na duže staze. Stoga se odlučuje na dug put do obitelji njegove majke kako bi vidio da li bi tamo moglo biti mjesta za njega. Tamo je na sreću dobro primljen. U novoj obitelji saznaje za djevojku koju poželi oženiti. S obzirom da je u ovu obitelj došao praznih džepova on nema načina da sakupi sredstva za dar koji treba priložiti mladenkinoj obitelji kako bi ju oženio i osnovao svoju vlastitu obitelj. Sklopljen je sporazum sa ocem obitelj: Jakov će raditi sedam godina za svoju buduću ženu i to privređivanje tokom sedam godina će mu se računati kao dar za mladenku. Da je mladenka bila iz manje ugledne i siromašnije obitelji Jakov bi radio kraće. Međutim, svojom spremnošću da radi punih sedam godina on pokazuje koliko je ona za njege vrijedna u njegovim očima.


Mi možemo vjerovati da naš individualizirani način života u industrijaliziranim zemljama predstavlja najsavršenije društveno uređenje, vrhunac svih vrhova. Međutim, naš individualizam dovodi do udaljavanja, otuđenja i depresija kakve nisu postojale u generacijama prije nas. Da li je zdravo za psiho-fizički razvoj djeteta odrastati sa samohranom majkom ili samohranim ocem? Proširene obitelji su daleko bolje zajednice za zdrav razvoj, nego odrastati sa jednim ili dva roditelja koji su zbog potrebe da privređuju za njihov mali dom rijetko kod kuće, a još rjeđe imaju vremena za svoje dijete. U proširenoj obitelji uvijek bi se tu našla baka ili djed, a i otac i majka bi zbog više ruku koje privređuju imali više vremena za obiteljski život nego u jednoj užoj obitelji gdje su djeca prepuštena vrtićima, školama i socijalnim radnicima. Nadalje, djevojke koje se druže sa svojim vršnjacima koji vjeruju da sve seksualne strasti moraju isprobati prije braka nemaju baš nikakvu sigurnost da će mladići sa kojima se upuštaju u odnos stvarno željeti preuzeti odgovornost za posljedice odnosa i djecu koja će iz tih odnosa nastati. Stoga danas imamo toliko neželjenih trudnoća i samohranih majki. Riječ je o modernoj pojavi nezamislivoj u patrijarhalnom društvu. Koliko god da volimo slobodu mladih ljudi da odlučuju o njihovim ljubavnim životima i životnim sudbinama nameće se pitanje da li je možda vrijeme kada su djevojke bile zaštićene u intimi njihovih proširenih obitelji ipak pružalo više sigurnosti za njih i njihovu sretnu bračnu budućnost?


Vratimo se natrag Romima. Izgleda da oni odbijaju potpunu integraciju u individualizirano društvo time što u njihovoj sredini njeguju kulturu patrijarhalnog društva. Oni očito spadaju u rijetke među nama koji su svjesni što se gubi potpunim ostavljanjem patrijarhalnog društva. Izgleda da bi većina nas predala sigurnost, zaštitu i potporu života u proširenoj obitelji za život slobode individualiziranog društva. Romi odbijaju napustiti patrijarhalizam jer on očito sadrži elemente koje im moderno društvo ne može nadomjestiti. Dok ženidbe i udaje organiziraju među sobom stvar je u redu. Ali kada si neki individualizirani mladoženja 21. stoljeća potraži mladenku među njima, onda na vidjelo počinju izlaziti razlike, a moderan čovjek se počne zgražati, jer situaciju zna opisati samo rječnikom kupoprodaje. Ovime ne kažem da se možda među nekim grupama koje i danas prakticiraju darove pri ženidbi stvar ne gleda kroz financijski dobitak i kupoprodaju. Međutim, tome danas vjerojatno pridonosi naše visoko industrijalizirano društvo koje sve oko nas gleda kroz ekonomske pojmove i financijski dobitak. Razumijevanje kulture i običaja nas može sačuvati od krivih interpretacija i predrasuda, a isto tako spriječiti nas da našu vlastitu kulturu gledamo apsolutistički kao vrhunac društvenog razvoja. Ako smo svjesni udaljavanja, otuđenosti i depresija modrenog individualiziranog čovjeka, onda samo možemo reći da smo daleko od nekog savršenog društvenog uređenja, a da je život naših prabaka vjerojatno bio daleko zdraviji, iako lišen prednosti i briga koje sa sobom donosi moreno društvo.


Na kraju vam za razmišljanje ostavljam razumijevanje nošenja marama u islamskom svijetu koje se trenutno prilično napada u civiliziranim zemljama zapadne Europe. Da li je možda i ovdje riječ o jednom kulturnom običaju koji za cilj ima zaštiti djevojke i žene, a koji moderan čovjek 21. stoljeća ne može razumjeti bez da se uživi u njihovu kulturu? Da li nam se možda i pri ovom pitanju može desiti da dođemo do zaključka da je marama kulturni element koji u stvarnosti uzdiže vrijednost žene, a ne umanjuje? Možda je marama zaštita koja čuva žene od raznih problema poznatih u industrijaliziranim zemljama? Ovim pitanjima ne želim reći da sada svi trebamo uvesti nošenje marama, ali u najmanju ruku trebamo se zamisliti nad tim običajem, a ne odmah napadati i osuđivati one koji ga prakticiraju, bez da smo se prethodno pokušali uživjeti u njihovu kulturu. Približavanje kultura i njihovo međusobno razumijevanje se dešava samo ako smo spremni premostiti kulturni jaz i učiniti napor da se uživimo u nepoznate običaje i razumijemo ih iz perspektive njihove kulture.

„V for Vendetta“ – film o ugroženosti ljudskih sloboda!

ponedjeljak , 17.04.2006.

Brača Wachowski su uspjeli napraviti scenarij koji nas sve uključuje, scenarij u kojem nismo samo gledaoci nego aktivni sudionici, scenarij u kojem u stvarnom životu svatko od nas igra neku od uloga iz filma. „V for Vendetta“ je film koji aludira na trenutna politička zbivanja u Sjedinjenim Državama koje svojom politikom direktno utječu na ostatak svjetske populacije. Film je smješten u budućnost i odvija se 2020. godine u fašističkoj Engleskoj. Međutim, film se ne može označiti kao SF žanr, jer je sve u njemu veoma realno i neodoljivo podsjeća na vrijeme u kojem živimo. Kompletan film se može svesti na jedno pitanje: Što se događa kada se totalitarna vlast otme kontroli i preuzme upravljanje nad narodnim masama? Ono što vidimo u filmu je jedan od mračnijih scenarija što bi se moglo dogoditi u Sjedinjenim Državama ako trenutna vlast jasno krene putem ograničavanja i ugrožavanja ljudska sloboda.

Postavlja se pitanje zašto su brača Wachowski radnju filma stavila u Englesku? Činjenica je da Amerikance film nije impresionirao i da nije najbolje prošao u kinima. Što bi se tek dogodilo da je radnja filma umjesto u Englesku bila smještena u Sjedinjene Države? Film bi u Americi doživio totalni fiasko, a poruka bi u daleko manjoj mjeri došla do narodnih masa. Najzed, činjenica je da je film u Engleskoj loše primljen, a BBC ima najnegativniji review koji sam uspio pronaći za ovaj film. Lociranjem fašističke vlasti u Englesku brača Wachowski su zaobišli optužbe za anti-patriotsko ponašanje u njihovoj domovini. Međutim, nisu propustili u scenario ubaciti da se 2020. godine u doba fašističke vlasti u Engleskoj, Sjedinjene Države nalaze u fazi dugogodišnjeg građanskog rata koji vodi šačica preostalog stanovništva koje nije podleglo smrtonosnim epidemijama. Dakle, kritika vlastite zemlje nije izostala i poruka je vjerojatno da ako Sjedinjene Države nastave putem kojim se naizgled kreču budućnost neće biti ružičasta.

Kako nas film sve uključuje? Naime, totalitarna Engleska vlast zastrašuje narod i time njihova vladavina postaje neupitna, jer narod živi u uvjerenju da im je upravo ovakva totalitarna vlast jedini spas. Stoga nitko ne dovodi u pitanje policijski sat nakon 23:00, hapšenje i zatvaranje po vlast nepodobnih, kao niti informativni sistem koji putem medija stvara javno mišljenje koje pogoduje vlastodršcima. U toku filma se ispostavlja da je pod okriljem vlasti par godina ranije u jednu osnovnu školu pušten virus koji je ne samo doveo do zatvaranje škole, nego bio odgovoran za smrt gotovo 100.000 Engleza. Virus je naravno bio pripisan teroristima, a čak su pronađeni i odgovarajući ljudi koji su to navodno uradili i koji su zatim smaknuti. Strah naroda od terorizma je ono što fašističku Englesku vlast u ovom filmu čini nezamjenjivom u očima naroda.

Kao da smo ovako nešto već negdje vidjeli u stvarnom životu. Za one koji prate politička zbivanja u Sjedinjenim Državama čini se da je trenutna vlast uspjela izboriti još jedan mandat prvenstveno izazivanjem straha od terorizma među narodnim masama. Veoma slikoviti dokumentarci Michaela Moora govore o strahovima naroda koje vlast potiče. Terorizam je teška stvar, a samo trenutna vlast ima jasan plan obrane od terorizma. U međuvremenu se taj plan, u čijem su centru preventivni napadi na terorističke režime po svijetu, raspada kao kula od karata. Međutim, dovoljan je samo jedan događaj poput 11. Rujna sa urušavanjem oba tornja World Trade Centra i par tisuća mrtvih da prosječan Amerikanac zaključi da ga samo totalitarna vlast može spasiti od nevidljivog neprijatelja.

Da li je korištenje straha naroda prisutno samo kod vlasti u Sjedinjenim Državama? Naravno da nije i da će većina vlastodržaca pribjeći sličnim metodama kako bi se održali na vlasti. Neki će možda vidjeti paralele sa vlastima država u kojima trenutno žive. Izgleda da se čovjek koji se dokopao vlasti uglavnom mijenja na gore i ne bira više sredstva kako bi se održao na poziciji koju je prethodno možda stvarno stekao poštenim radom. Jedan moj profesor zna reći da čovjek počinje činiti najveće grijehe kada počne misliti da je nezamjenjiv. Ono što totalitarna vlast čini jeste širenje uvjerenja među narodom da samo oni mogu riješiti problem, koji su prethodno često sami stvorili.

Rješenje koje film nudi za prevazilaženje totalitarnog sistema jeste osvješćivanje narodnih masa. Lik po kodnim imenom „V“ preuzima u filmu ovu ulogu na sebe. Njegova misija je dvostruka: Sa jedne strane informirati narod šokantnim istupima, a sa druge strane direktno djelovati protiv totalitarnih političara ugrožavajući sistem koji su oni godinama pažljivo gradili. Cilj „V-a“ je da ljudi budu obuzeti idejom o slobodi i da ona poput domino efekta uđe među narodne mase koje će zatim izaći na ulice, izvršiti revoluciju i time okončati totalitarnu vladavinu. Ovo je prilično utopistička ideja i u stvarnom životu teško ostvariva, iako nam povijest pokazuje da nije nemoguća. Braća Wachowski nas u veoma dinamičnom scenariju vode ka kulminaciji u kojoj dobro pobjeđuje zlo. Duboko unutra u svima nama nalazi se osjećaj za pravdom. Kulminacija filma gledaoca dovodi do osjećaja da je pravda zadovoljena, a projekciju napušta sa željom da i u stvarnom životu pravda bude zadovoljena, a ljudske slobode očuvane.

Kao zaključak možemo reći da je film edukativnog karaktera i da želi spriječiti razvoj mračnih političkih scenarija u stvarnom životu. Logično pitanje koje se postavlja jeste koju ulogu vidim za sebe? Da li se želim pridružiti onima koji žele gaziti ljudske slobode ili onima koji ih čuvaju i uzdižu? Film jasno vizualizira da postoje situacije u našim životima gdje se ne može ostati neutralan, situacije koje provociraju našu odluku i koje zatim određuju daljnji tijek naših života.