Svjetsko nogometno prvenstvo je najveći sportski događaj na kugli zemaljskoj. Svaka čast i Olimpijskim igrama i svemu ostalome, ali nogomet je ipak najvažnija sporedna stvar na svijetu i sve ostalo što ide uz to. Tih mjesec dana svake četvrte godine svu pozornost javnosti privuče natjeravanje lopte po uređenoj travi, uz potenciranje pretjerane i nerazumne konzumacije stvari koje sa sportom i zdravim duhom u još zdravijem tijelu nemaju nikakve veze.
Iako je do početka prvenstva u Brazilu ostalo tjedan dana, nekako mi se čini da nema euforije koja je pratila dosadašnja velika natjecanja. Barem što se tiče nas, ona uz posljednja dva europska prvenstva je bila daleko veća. Nažalost, prirodne katastrofe u vidu poplava i pobjede HDZ-a na euroizborima su skrenule pozornost dobrim dijelom na sebe. U susjednoj Bosni je euforija bila daleko veća. Što je i razumljivo, s obzirom da je ovo prvo veliko nogometno natjecanje na kojem njihova reprezentacija nastupa. No, njih su katastrofe pogodile u još većim razmjerima, pa se u javnosti malo govori o nogometu. Iako ni mi ni Bosanci ne skrivamo očekivanja o barem 4 nastupa u Brazilu. S pravom, reći će stručnjaci i oni koji sebe takvima smatraju.
No, veliku sjenu na ovogodišnji mundijal bacaju cjelokupna zbivanja u Brazilu. Socijalna napetost prijeti eksplozijom upravo za vrijeme samog prvenstva. Brazil je zemlja koja se je ubrzano gospodarski razvijala, što je dovelo do velikog raslojavanja između bogatih i siromašnih. Modernizacijom poljoprivrede i industrije milijuni su ljudi ostali bez posla i počeli dolaziti u gradove. Sada ih brazilske vlasti nastoje protjerati iz nekih dijelova velikih gradova, kako bi u svijet poslali sliku Brazila kao zemlje u kojoj nema siromaštva i socijalnih problema. Vojska i policija su svakodnevno u pravom ratu sa stanovništvom, ali i naoružanim bandama kriminalaca koje kontroliraju velike dijelove gradova.
S druge strane, država se suočava s protestima i negodovanjem mnogih zaposlenih u državnim službama, jer ljudi su uvjerenja da su se silne milijarde dolara trebale utrošiti u zdravstvo, školstvo i socijalu, a ne za zabavu bogatih i moćnih. Sada je već očito da sve što je planirano i potrebno glede glavne i prateće nogometne infrastrukture neće biti gotovo na vrijeme. Čak niti stadioni nisu još svi gotovi, a trebali bi još proći i sigurnosne provjere. Da ne pričamo o potrebnoj telekomunikacijskoj infrastrukturi. Očigledno je sustav višekratno zakazao, pošto su znali koliko im vremena treba za odraditi stvari, a novac je ionako potrošen. Nitko očito nije imun na dobro mito i finu korupciju. A zašto bi i bio?
U jeku masovnih protesta i nemira koji prijete pravom eksplozijom, u FIFA-i se prave kao da je sve u najboljem redu. Kako i na koji način je Brazil dobio organizaciju svjetskog nogometnog prvenstva dolazi sve više pod povećalo javnosti. Očigledno je da događaje takvog tipa mogu uspješno organizirati samo zemlje koje imaju dobro gospodarsko i financijsko "zaleđe", što su dokazale Kina i Rusija s olimpijskim igrama. Grčka je, pak, dokazala da su olimpijske igre koje je organizirala i krediti za koje se je tada zadužili bili zadnji čavli u njihove financijske samostalnosti. U slučaju nogometa, za organizaciju prvenstava u obzir dolaze i zemlje koje već imaju gotove stadione. No, Brazil ima status prve nogometne nacije na planeti, i jednostavno nisu htjeli ovakvu priliku propustiti. No, zbog svega navedenoga, nogomet sve više odlazi negdje u drugi plan.
Što se tiče prvenstva u Kataru, već se otvoreno govori o tome da su ga Katarci od FIFA-e kupili. No, to očito krovnu svjetsku nogometnu organizaciju ne brine previše. Za njih je novac novac, nebitno od koga i na koji način dolazi. Katarci za potrebe prvenstva grade cijele nove gradove. Pritom koriste radnu snagu koju tretiraju gore nego su se nekada tretirali robovi, uglavnom radnike iz Indije, Pakistana, Bangladeša. Ti ljudi žive u uvjetima u kojima se na zapadu ne smještaju niti životinje, na broj stradalih ili poginulih na gradilištima se nitko niti ne obazire. Trenutno su karte u globalnoj igri moći i kapitala tako podijeljene da su neke zemlje došle u situaciju da su im jedini ulog i - koliko god to grubo i neljudski zvučalo - jedina sirovina ljudi.
Gdje je u toj cijeloj priči nogomet i gdje su tu sami nogometaši? S njihove točke gledišta i oni se približavaju radnicima koji grade katarska čuda. Na prvenstvo dolaze iscrpljeni u bezbrojnim utakmicama i natjecanjima u klubovima, kako bi namirili sve apetite vlasnika, menadžera, sponzora, organizatora, raznih odbora i ostalih "lešinara" koji žive na njihovoj igri. Da su i nogometaši preopterećeni dokaz su i bezbrojne ozlijede u posljednjim fazama priprema prije samoga prvenstva. No, svjetski cirkus mora ići dalje, mora se odgovoriti zahtjevima vremena. Kolateralne žrtve nema se više vremena niti evidentirati.

Oznake: nogomet

Nogomet je u svojem razvoju pratio mnoge društvene i povijesne trendove, nekada im se prilagođavajući, a nekada suprotstavljajući. Igra, koja je izmišljena da bude igra, stereotipno se već jako dugo vremena naziva najvažnijom sporednom stvari na svijetu. No, najvažnija stvar na svijetu nije jasno i jednoglasno definirana, a sporedna ipak jest.
Bio je nogomet, kao uostalom i drugi sportovi, nastavak rata drugim sredstvima. Igrao se je za slavu, za ime, za novac. Igrao se je i za televiziju, u zadnje vrijeme igrao se je za kladionice i klađenje. Danas možemo reći da se igra za sve to zajedno. Za sve, osim za igru.
U biti, danas je nogomet, barem onaj vrhunski, europski, igra za nekolicinu perverzno bogatih i moćnih ljudi, koji s nogometnim klubovima rade ono što obični smrtnici ne mogu raditi niti na video igrama i nogometnim simulacijama. Troše se stotine milijuna dolara, eura, barela nafte, dijamanata, aluminijskih i zlatnih poluga da bi se taj i taj nogometaš doveo u taj i taj klub. I da bi netko zadovoljio svoj ego trip. Vremena su takva, odnosi su takvi. Taj uloženi novac stvara još novca i tako se to vrti u krug.
Tako danas imamo u Europi nogometne klubove s budžetima i nogometašima od stotine milijuna eura. I tisuće i tisuće ljudi koji su vezani uz taj biznis i od njega žive i okreću jednako tako "bolesne" sume. Televizijska prava, deseci kabelskih, satelitskih i internetskih televizija koje prenose sve zamislive i nezamislive utakmice, pa sponzorska obuća i odjeća, bankarske kuće, neizbježne kladionice. Sve se tu vrti oko novca. Zbog trenutne situacije u Ukrajini EU i SAD su nametnuli Rusiji nekakve nazovi sankcije. No, Gazpromovih se milijuna i sponzorstva nogometnog natjecanja elitnih europskih klubova nitko nije odrekao...
Engleska je zemlja u kojoj je nogomet nastao, zemlja u kojoj je nogomet dio nacionalnog identiteta, kulture živote. Neizostavni dio života, jednostavno rečeno. Povezanost nogometnih klubova s navijačima i zajednicama je velika, ostatku Europe gotovo neshvatljiva, no niti se Englezi nisu mogli oduprijeti stranim ekscentricima i njihovim milijunima. U velikom dijelu slučajeva ispada da se niti nisu trebali odupirati, jer su klubovi trebali novac, a kada su ga novi vlasnici uložili sve je, više – manje, ostalo po starom. Osim malo izgubljenog i poljuljanog ponosa i "istinskim znancima nogometa" neshvatljivih odluka o dovođenju ili protjerivanju nekih igrača i trenera, no to se je uz obilato napunjenu kasu nekako progutalo.
Danas, kada je sustav Lige prvaka, a i Europa lige organiziran tako da služi samo zgrtanju novca onima koji novca imaju najviše, teško je govoriti o nekakvoj igri, natjecateljskom duhu ili fair playu, bilo koje vrste. Jedan klub ili jedan nogometaš godišnje zarade novca koji bi mogao nahraniti tisuće gladnih koji godišnje umru u nekoj državi Afrike ili Azije. No to je tako, u tome sustavu su sami nogometaši ti koji su najmanje krivi za to. Njihova je igra postala tvornica novca.
Slijedeći korak koji se čeka je formiranje nekakvog natjecanja u kojem bi igralo možda najviše dvadesetak najbogatijih klubova, što ne bi bilo pod okriljem europske nogometne federacije, nego u organizaciji vlasnika tih klubova i televizijskih i marketinških kuća i agencija. To je korak koji će se definitivno napraviti u skoroj budućnosti, a on će i na simboličnoj razini označiti kraj nogometa kao igre, natjecanja i zabave za sve i svakoga. Mada su europske arene već odavno zatvorene za sve one koji nemaju na raspolaganju barem desetke milijuna eura po sezoni. Teško da će Europa više ikada doživjeti da će europske pokale osvajati klubovi poput Steaue, Crvene Zvezde, Dinama iz Kijeva ili Zagreba, Aberdeena i sličnih.
Pristup klubovima iz "malih" zemalja u preostala europska natjecanja svakom je sezonom sve teži. Liga prvaka u kojoj nastupa klub koji je u Italiji ili Engleskoj osvojio četvrto mjesto u prvenstvu, a prvaci najmanje 25 država neće nikada moći nastupiti u tom natjecanju pod okriljem krovne udruge europskog nogometa nije liga prvaka nego liga novca i moći. Nema tu više puno sporta. Ukinuti su već davno i Kup kupova i nešto što se zvalo Intertoto kup, natjecanje u kojem su tijekom ljeta svoju europsku afirmaciju tražili slabiji klubovi. Borili su se za dva, tri mjesta u tadašnjem kupu UEFA-e, promovirali sebe, svoj grad, prodali ili kupili kojeg nogometaša. U tom su natjecanju u Koprivnici protiv Slavena igrali i Stuttgart i Deportivo iz La Corune, koji je sezonu ili dvije prije toga nastupao u završnici Lige prvaka.
Sadašnjem, novom europskom nogometu, obični se smrtnici više ne mogu radovati niti na televiziji, bez pet, šest dodatnih sportskih paketa. I 30 kuna posebne doplate za svaku treću utakmicu...

Oznake: nogomet

Hrvatsko nogometno prvenstvo je polako počelo sličiti nekadašnjim sovjetskim natjecanjima. Prije početka sezone su partijski dužnosnici sjeli i napisali konačnu tablicu i rezultate, a onda su to poslali u klubove na realizaciju. To je, naravno, urbana legenda. A sve takve legende imaju uporište u zbilji...
Uglavnom, s aspekta samog nogometa i natjecanja, zadnjih se nekoliko kola u domaćem nogometnom prvenstvu događaju "čudne" stvari. Ne kažem da su na djelu bilo kakve nečasne radnje, tipa namještanja rezultata, prodaje utakmica, klađenja protiv sebe i na namješteni rezultat. Ali, čak i onom tko ligu prati na način da svako treće kolo čuje na vijestima tablicu, stvari postaju malo sumnjive.
U prilog sumnji idu i sudske presude za namještanje utakmica igračima i klubovima, plaćanje za pošteno suđenje, svjedoci, cinkeri, insajderi, pokojni "rođo" koji je pošteno za pošteno suđenje platio, pošteno izgubio, pošteno zatražio novce natrag, pošteno ih natrag dobio, a sud u svemu nije vidio ništa sporno, kako je red i poštenje. Ako se ugledaju na pravaše u politici, mogli bi naši nogometni dužnosnici pokrenuti još jedno paralelno natjecanje, Poštenu hrvatsku nogometnu ligu. Čuda nebeska uglavnom. U bliskoj prošlosti i u onoj malo daljoj, kada su Sesvete ispadale kroz nekoliko sezona i nikako da ispadnu, baš kao dijete iz kćeri Radovana trećeg. Ali su svi koji zalaze u kladionice znali u broj koliko će kornera izvesti Sesvete, a koliko protivnik. I tko će imati prvi korner i aut. Pa makar do onog pravog kornera loptu u igru vraćali policajci, kao i u Montevideu 1930., protiv nesretnih naših, Bog nas ne video!
Neki dan smo mogli vidjeti ispad trenera Istre, koji je cijelu Hrvatsku stavio kuda ju stavlja i Zdravko Mamić, upitan da komentira kako to da su cijela Pula i pola države znali točan rezultat utakmice prije njenog početka. A ne možete proći pored kladioničarskih eksperata na dan utakmice HD – Hajduk i ne čuti prognoze o pobjedi HD-a, uz više od tri gola na utakmici. I bi tako. No, to su samo priče, teorije zavjere. Ipak smo mi zemlja prava, institucija, zakona i nove pravednosti. Jedino što sad i većina nogometaša ne dobiva plaće po par mjeseci, a kako nas uči reklama na televiziji, uvijek je dobro imati nešto sa strane.
Uglavnom, nakon 26 kola je sve postalo jasno, mada je sve jasno bilo i prije početka. Tko je prvi, tko drugi, tko treći. Jedino je još upitno tko će biti četvrti i dobiti priliku za nastup u Europi. Zadnja tri kluba na tablici u svih tih 26 kola nisu skupili zajedno bodova koliko Dinamo u svojim europskim nastupima. A onda, kada se je situacija na vrhu posložila, ovi sa dna su počeli ove s vrha šamarati bez pardona, kao što je sinoć Klilčko šamarao onog jadnog Australca.
Da su od početka tako igrali, sad bi oni konkurirali za europsku ligu. No, tako je, kako je. Vjerovati ćemo da je sve to normalno, iako su institucije, kad su radile svoj posao, zaključile da do sada takve stvari nisu bile niti normalne, niti legalne. Koliko ljude zanima naša nogometna liga govori posjećenost utakmicama. Izuzetak je već drugu sezonu Rijeka i na tome sve čestitke. Stanje u ostalim klubovima je odraz stanja financija na državnoj i lokalnoj razini. Jedino Dinamo uvijek nađe neku pipu iz koje će nešto nakapati. Ostali kako znaju, a ako ne znaju, onda će završiti kao Varteks. Tko im je kriv što nisu na vrijeme promijenili ime i registrirali se kao Klub ljubitelja zagorskih štruklov? Slaven je u zadnjih desetak godina u Koprivnici igrao europske utakmice protiv sudionika Lige prvaka, danas se bori u Puli i Zadru da iduće sezone ne bi morao na gostovanja u Zelinu ili Sisak. Sportsko se kolo kod nas zaista čudno okreće. I ne samo sportsko, prvoligaš iz Koprivnice je lani imao budžet 37 milijuna kuna, za ovu sezonu ima 7 milijuna.
Naša liga je takva kakva je, ni u susjedstvu nije ništa bolje. U europskim natjecanjima perjanice bivše Juge ( uz dvije, tri iznimke po sezoni) svoju muku završavaju prije berbe grožđa. Nije u Jugi džabe bila zabrana odlaska igrača u inozemstvo do određene godine starosti, mislim 28. Liga je tako imala kvalitetu, bila zanimljiva, ljudi su dolazili na stadione, a i u europskim kupovima su klubovi iz nje brisali pod sa dvije trećine današnjih sudionika Lige prvaka. No, kuda ode sve , tud ode i nogomet. Ili fudbal. Kako vam drago.

Oznake: nogomet