subota, 02.02.2019.
Bezvatrica i Goruća Krijesnica ( IV. dio)
Sve je prazno. Ne vidim izlaz iz ove tame oko mene, ali vidim sebe, sama usred mraka koji neda da bacim pogled na bilo što drugo osim svog oblika. Zaista, sama. Izgubljena sam, ali nisam. Što me to okružuje? Lagano kao jeku čujem što mi govori, i nekako mi je poznato. Približava mi se sve više i više, dok se na kraju ne obruši i izazove užasno stvarnu sliku. Sve mi je poznato, ne želim to gledati. Ne opet, želim zaboraviti. Gledala sam sebe, unutar bijesnog i nasilnog vrtloga vjetra, a moja majka pored mene. Vrtlog viče na mene i sve se više pojačava. Moja majka također viče i gubi glas. Gledam sebe kako gubim misli i napadam taj bijesni vrtlog, a onda gledam kako mi se to sve istom silom vraća natrag. Majka, Goruća Krijesnica viče i leti zadnjim snagama ispred mene i prima udarac. Nastaje eksplozija plavog svijetla i sve prestaje. Tama je opet tu, a moje suze padaju niz lice i pretvaraju se u blještave kristale. Nisam tražila ništa od ovoga da se dogodi, nisam htjela povrijediti nikoga, a sada sam izgubila sve. Sada padam kroz tu tamu, puštam ju da me obuzme, jer shvaćam da je ona tako mirna, grli me i umiruje. Ja ne postojim, i sa tom činjenicom sam sasvim u redu.
-Vrijeme je da otvoriš oči mlada damo.-, netko mi je rekao. Mislila sam da nikada neću čuti nečiji drugi glas u mraku ali.. varala sam se.
-Hajde sad, pomalo.-, glas je zvučao staro i mudro. Imao je notu dobrote u sebi, ali otkuda dolazi?
Usred mraka, točno ispred mene zasvijetli plavetnilo i počinje poprimati oblik. Pojavile su se linije koje su križale i skakale jedna na drugu te napravile veličanstven oblik lica zmaja kojega nikada u životu nisam vidjela. Gledao me i osjetila sam svaku njegovu misao, svaki pokret. Linije su svijetlucale zaigrano prateći put koji je davao obris glave tog zmaja. Nisam se usudila ništa kazati, bila sam sigurna da mi je sve objasnio samo tim šutljivim i mudrim pogledom. Naposlijetku zmaj puhne na mene i obavije me svijetlucavom prašinom, te se tama odjednom počela povlačiti kako je zmaj puhao. Stvorilo se tlo, pa zatim nebo, i našla sam se ležeći usred šume, štoviše nisam bila niti sama. Drveće se počelo ljuljati i došaptavati, veoma uzbuđeno po mojoj procjeni dok je ispred mene ležao kup kamenja. Kamenje je također bilo uzbuđeno, jedan od njih je govorio nešto ali nisam uspijela razumjeti što, te se zatim kup kamenja počeo kotrljati i skakutati oko mene. Nasmiješila sam se, bili su veoma zaigrani. Kamen koji je govorio mi priđe i prozbori piskutavim glasom.
-Bili smo sigurni da te neće biti još barem dvadeset tisuća godina, ali varali smo se, probudila si se nakon godinu dana, bravo!!!-, kamen se okrene oko svoje osi par puta i ostala kamenja naprave isto.
-Uh, nebih vas htjela povrijediti ovim pitanjem pošto vidim da ste upoznati samnom, ali tko ste vi?-, pitala sam radoznalo.
-Oh, zaista u pravu si, vidiš mi smo Kamenčići Repa, i mi smo ti jedna skupina koje se pretvara u rep našeg gospodara.-, reče kamen veselo.
-Vašeg gospodara?-
-Naravno Bezvatrice, rečeno nam je da te pronađemo.-
-Dobro? A gdje se nalazi vaš gospodar?-
-Pa evo naš gospodar je upravo ispod tebe i oko tebe, svugdje je on znaš!-, reče kamen hitro i uzbuđeno. Nije mi bilo jasno pa sam pogledala zbunjeno oko sebe i ispod sebe ali nisam vidjela nikoga. Okrenula sam se prema malom kamenu i htjela progovoriti kadli me prekinuo i počeo brzo govoriti.
-Evo hajde ti pričekaj tu mi moramo ići, hajde braćo hitro hitro idemo idemo!!-, kamen zapiskuta i svi se elegantno odkotrljaju u dubinu šume i nestanu iz vidika. Gledala sam u čudu kuda su pošli kad najednom osjetim zemljotres. Ustala sam se i skočila te ostala lebdjeti u zraku, primjetivši da sam poprimila drugu boju kože. Na mojim krilima je bilo još više plavih perja, na leđima su rasli ljubičasti kristali dok mi je tijelo bilo potpuno tamnoljubičaste boje. Prije sam bila uvijek svijetlo plave boje, što se sada dogodilo? Ali kasnije ću o tome razmišljati, primjetila sam da se hrpa kamenja i stijena počelo kotrljati u dubinu šume. Kotrljali su se sa svih strana, pa čak i padali niz obližnjeg brda te svi odlazili istim putem kuda su Kameni Repa pošli. Naposlijetku prestali su se kotrljati te se osjetio još jedan zemljotres, no ovoga puta stabala su se odmicala jedna od drugih i stvarale put prema meni, a onda kada se i zadnje drvo maknulo ugledala sam ogromong stijenovitog zmaja koji me pogledao i počeo se od kamenog srca smijati.
-Dođi Bezvatrice, prošećimo.-, rekao je nasmiješeno. Gledala sam ga u čudu koliko je bio ogroman.
-Ili možeš odmoriti u miru na mojim leđima pa ću ja šetati, kako ti to zvuči?-, kimnula sam i bez oklijevanja sletjela na njegova leđa.
-Dakle... ti si taj gospodar?-, pitala sam zmaja dok je krenuo, sporim ali velikim koracima.
-Gospodar? To su ti rekli?-, nasmije se zmaj. -Pa ako je tako, jesam, ali i oni su, jer vidiš, dio su mene kao što sam i ja dio njih.-
-Razumijem.-
-Isto kao što su i zvijezde dio tebe i ti dio njih.-
-Da, svi zmajevi se rađaju kao zvijezde.-, potvrdila sam.
-Naravno, ali nisam na to mislio. Uzmimo na primjer mene i moju braću, dvoje si ih već upoznala. Mi nismo pali na ovu predivnu zemlju kao zvijezde, mi jesmo zemlja.
-Ah, pa ima smisla, ti si jedan od elementarnih zmajeva zar ne, zmaj Zemlje?!-, uskliknula sam ali sam se ubrzo i rastužila.
-To je točno. Žao mi je Bezvatrice, zbog tvoje majke. Ne želim te uznemiriti još više ali moram ti kazati da je tvoj gubitak bio ključan za tvoje lekcije i ono što slijedi.-
-Ali zašto? Koja je korist bila u tome što ste mi oduzeli majku? Čemu me to naučilo?!-, rekla sam kroz suze.
-Život sam po sebi donosi mnogo gubitaka, što ne znači da si osuđena na propast, jer ovisno od zmaja do zmaja, svi na kraju izgube nešto ali dobiju jako puno kada nauče kako iskoristiti taj gubitak u svoj duhovni razvitak.-
Bezvatrica je šutjela i gledala u tlo. Pomicali su se veoma sporo, barem se Bezvatrici tako činilo radi sporih koraka koje je elementarni zmaj radio, ali u stvarnosti se kretao podosta brzo, uzevši u obzir zmajevu veličinu. No pogled koji je Bezvatrica imala sa leđa kamenog zmaja bio je očaravajuć, toliko zelenila i šuma, brda i dolina, vjetar je nosio smirujuće poruke zrakom, a oblaci su se naguravali sve dok se nisu naljutili i počeli bacati munje jedan na drugoga.
-Jesi li ti kada izgubio nešto.. ili nekoga?-, upita Bezvatrica zmaja, koji je udahnuo zrak i stao razmišljati. Naposlijetku, zmaj podigne rep i i pokaže Bezvatrici vršak na kojem su se sjajili ljubičasti dijamanti.
-Evo.. pogledaj malo bolje, na jednom mjestu fali jedan dijamant. Oh, desilo se to prije mnogo, mnogo vremena. Moja braća i ja, tek smo bili mladi, i otkrivali čuda. Bio sam užasno tvrdoglav i pokušao sam se uzdignuti u visine, iako me sestra upozorila da ju veoma škaklja kada podižem planine. Tada sam otišao predaleko, nisam ju slušao. Počela se nekontrolirano smijati pa je na kraju kihnula i raznijela me u cijelosti. S vremenom sam pronašao svaki kamen koji me činio zmajem.. ali taj dijamant nisam. I dan danas ga pokušavam naći. Nedostaje mi.. mnogo.-, Bezvatrica je imala osjećaj sažaljenja nad zmajem.
-Ako ikada nađem taj dijamant, potruditi ću se da sretno stigne k tebi.-, zmaj se nasmije, kimne zahvalno te stane.
-Stigli smo..-, reče.
Bezvatričine oči više nisu vidjele šarolikost prirode, sada su gledale u ogromno plavetnilo, more.
-Ovdje završava naša mala šetnja Bezvatrice. Želio bih da upamtiš jednu stvar. Svi smo mi povezani, ali zaista jesmo, i sve što je izgubljeno će kad tad biti vraćeno.-, Bezvatrica se zahvali i sleti sa zmaja.
-Što mi je sada činiti?-, upita.
-Plivaj Bezvatrice. Izgubi se. Tvoje srce će te voditi tamo gdje trebaš ići.-, nasmiješi se zmaj, -do drugog susreta Bezvatrice, čuvaj nas..-
"Čuvaj nas?", zamisli se Bezvatrica, "možda je mislio čuvaj se?". Tlo pod Bezvatricom se zatrese i more se uzbudi. Veliki zmaj se raspao u tisuće kamenja i odkotrljao u daljinu, uzimajući tisuću puteva kojim je krenuo natrag, ako je on zapravo ikada i otišao.
Mladi zmaj se okrene prema moru i ustupi tišina. Ona mora plivati, i izgubiti se u svojem srcu. Shvatila je da sada nije trenutak za pitanja i čuđenja, osjetila je poziv. Osjetila je zvijezde, te sada kreće ka njima.
- 17:24 -
nedjelja, 21.01.2018.
Bezvatrica i Goruća Krijesnica (III.dio)
-Sve se događa tako iznenada, majko, toliko toga za promisliti a niti se ne stignem osvrnuti na ono što se događa... potpuno sam izgubljena...-
-To je u redu mileno moje, nekada ti jednostavno ništa nije jasno, čak i kada si zaokupljena jednostavnim sitnicama, nekada ti ništa nije jasno ni kada si zaokupljena velikim stvarima, koje ti odvlače misli od realnosti, a nekada ti jednostavno nije apsolutno ništa jasno... i to je u redu znaš, nekada ti jednostavno mora biti nejasno da bi mogla otvoreno razmišljati i propitkivati, i to je način kako se nastavlja dalje u životu... što god da se desi nikada ne smiješ prestati ići dalje.-
Bezvatrica se nasmiješi svojoj majci.
-Majko... dosta si smirena što se tiče cijele ove situacije. Zar nemaš nikakva pitanja koja bi ti mogla razjasniti cijelu ovu gungulu?-
-Naravno da imam Bezvatrice, no ipak koliko god ja htjela znati odgovore, ona nisu namijenjena da se odgovore meni. Što se tiče smirenosti, nebi nam baš puno pomoglo ako jedna od nas pa čak i obje počnemo histerično paničariti zar ne?-, Goruća Krijesnica se nasmije.
-Vjerojatno si u pravu majko.-, Bezvatrica uzdahne, -što misliš zašto nas je zmaj vatre poslao natrag na planinu? Od tog mjesta imam samo strah i loša sjećanja.-
-Nisam sigurna Bezvatrice, ali svoje strahove pobjeđuješ tako da prođeš i suočiš se sa njima.-
Najednom snažan vjetar zapuhne. Bezvatrica i Goruća Krijesnica su se nalazili na podnožju planine gdje se odvijala ceremonija. Bezvatrica je ponovno uzdahnula.
-Krenimo Bezvatrice, samo hrabro.-
Bezvatrica i Goruća Krijesnica rašire svoja krila i vinu se u zrak leteći prema vrhu planine. Nešto je bilo drugačije. Vrh planine bio je potpuno u magli.
-Bolje da se držimo zajedno...-, kaže Bezvatrica, gledajući oko sebe tu gustu i tešku maglu. No u istom momentu Bezvatrica izgubi pogled na Goruću Krijesnicu.
-Majko?! Gdje si?!-
-Bezvatrice, ne vidim te, izgubila si se!-
-Ovdje sam majko, prati moj glas!-
-Magla je previše gusta, ne vidim ni samu sebe! Čekaj Bezvatrice ostani mir...-, Goruća Krijesnica je zašutjela.
-Majko?!-, Bezvatrica nije dobila povratni odgovor nego je začula ogroman lepet krila i vidjela kretanje ogromne sjene zmaja oko sebe.
-Ja dolazim tamo gdje misli najviše lutaju. Dobrodošla Bezvatrice, stigla si na sljedeću lekciju.-, progovori ogromna sjena, krećući se elegantno i strahovito brzo u toj gustoj magli.
-Kakva lekcija? Zašto moram učiti lekcije? Samo želim pronaći odgovor na to zašto nemam svoj plamen?-
-Postavljaš kriva i sebična pitanja!-, vikne sjena
Bezvatrica zine u šoku i bijesu.
-Sebična?! Oprosti ali tko si ti da...-
-DOSTA!-, zaurla sjena i raširi svoja gigantska krila. Magla se ubrzo formirala u snažan vrtlog vjetra čiji je fijuk parao uši. Sjena zmaja je neobično brzo letjela oko Bezvatrice stvarajući strahovite nalete vjetra.
-Dobrodošla Bezvatrice, ovaj nestabilan vrtlog je upravo preslika tvojega uma. Vidiš li sličnosti?!-
-Kakve su ovo gluposti? Gdje mi je majka?!-, vrtlog je sada još više bijesnio, kidajući komade tla na kojem je Bezvatrica stajala.
-Bezvatrice?!-, odnekuda se pojavila Goruća Krijesnica, leteći prema Bezvatrici.
-Majko?! O zmajeva mi dobro si!-, vrtlog je pomalo izgubio svoj bijes.
-Majko moramo brzo pronaći izlaz iz ovoga, ali ne znam kako!.-, Bezvatrica i Goruća Krijesnica su pokušale letjeti kroz vrtlog ali on bi ih samo izbacio unatrag. Pokušali su letjeti prema gore ali vrtlog bi ih vukao natrag.
-Dosta mi je ovoga, zaista mi je dosta!!-, viknula je Bezvatrica. Njezin bijes je izazvao strahovito snažan uragan koji je vukao Krijesnicu u sebe protiv njezine volje.
-Bezvatrice!-, vikala je Krijesnica.
Bezvatrica je poprimila zaslijepljujuće plavu boju, istu onakvu kakvu je poprimila kada je raznijela planinu. Otvorila je usta i svom silom glasno izdahnula. Izbacila je veliku srebrnkasto-plavu kuglu na urgan. Čuo se glasan prasak te se Bezvatričina plava kugla proširila uraganom. No, uragan je uzvratio i tu istu kuglu izbacio natrag na Bezvatricu.
-NE!-, viknula je Krijesnica, te zadnjim snagama poletjela ispred Bezvatrice, preuzimajući udarac.
Bljesak eksplozije je oslijepio Bezvatricu te nije uspijela vidjeti što se dogodilo sa njezinom majkom. Sljedeće što je osjetila je to da se uragan obrušio na nju te ju izbacio sa planine. Sve se ponovilo. Gotovo sve kao i prvoga puta kada je padala sa planine. No ovoga puta, izgubivši svoju majku.
-Bezvatrica...- , jeka dubokog i sporog glasa prožmela se tamom i gluhim mirom.
Oznake: fantazija
- 14:16 -
utorak, 16.01.2018.
Bezvatrica i Goruća Krijesnica (II.dio)
Jeka dubokog, smirenog i sporog glasa. U nesvijesnoj crnini čuo se glas.
-Bezvatrice...-
Bezvatrica je gledala oko sebe. Bila je tama. Osjetila je samo svoje disanje. Glas se ponovo začuo.
-Bezvatrice...-
-Tko je to?!-, viknula je Bezvatrica, napregnuvši svoje uši. Nije bilo odgovora.
-Halo? Neka mi netko pomogne! Gdje sam?-, ali opet nije bilo odgovora. Odjednom ispred Bezvatričinih očiju stvore se dvije zvijezde. Plesale su jedna oko druge, ostavljajući svjetlucave tragove iza sebe. Ubrzo su se od nikuda pojavile nove zvijezde i formirale ogroman oblik glave. U Bezvatricu je gledalo veličanstveno lice okićeno zvijezdama različitih veličina. Izgledalo je kao lice zmaja, zmaja kojeg Bezvatrica nikada u životu nije vidjela. Bojala se pojave pred sobom, ali iz nekog razloga osjećala je potpunu povezanost sa tim bićem. Bezvatrica je osjećala sigurnost. Ogromno lice zmaja je progovorilo.
-Bezvatrice...-, no prije nego što je Bezvatrica išta uspijela odgovoriti zvijezde su se rasprsnule i lice zmaja je nestalo, te je njegovo mjesto zamijenilo lice Goruće Krijesnice.
-Bezvatrice!!!-, vikala je Krijesnica.
Bezvatrica se nabrzinu ustala i spojila vrat sa svojom majkom.
-Bezvatrice, milo moje, jako sam se zabrinula...-, zaplakala je Krijesnica.
-Znam majko.. i ja sam..-
-Što se desilo? Ono što si učinila... nikada tako nešto nisam doživjela-
-Ne znam ni ja sama... osjećala sam toliki bijes u sebi, zaista sam htjela biti prihvaćena od strane ostalih zmajeva..-
-Shvaćam te, ali to sada nije bitno... napravila si nešto što je naškodilo većini zmajeva...-
U daljini se odjednom čulo bijesomućno rikanje. Zmajevi koji su preživjeli Bezvatričin destruktivan ispad, krenuli su u potragu za njom, što je značilo da Bezvatrica mora pobijeći ako želi ostati na životu.
-Bezvatrice, bolje je da krenemo, i ja ću za tobom, želim ti pomoći i ne želim te izgubiti.-
Bezvatrica kimne glavom te su se Bezvatrica i Goruća Krijesnica uputile na putovanje, putovanje izopčenika. Bezvatrica nije poginula od starješinog plamena, ali je ostavilo ožiljak na njezinim ljuskama.
Prošlo je par dana nakon incidenta. U međuvremenu je Goruća Krijesnica objasnila Bezvatrici da bi svoj odgovor na pitanje zašto nema plamen u sebi, mogla naći kod elementarnog zmaja vatre, koji je živio negdje oko najvećeg vulkana u njhovoj zemlji. Predpostavljeno, to je bilo odredište na koje su se Bezvatrica i Goruća Krijesnica uputile. Bezvatrica je bila sve više zaokupljenija mislima o tome što se dogodilo na planini te zmaja kojega je vidjela, toliko jako da ju je ispunio bijes.
Konačno su Bezvatrica i Goruća Krijesnica stigle do vulkana, gdje ih je čekao elementarni zmaj vatre. Bio je veliki te su mu ljuske bila obložene gorućim ljuskama.
-Ah, znao sam da će na moj teritorij jednoga dana stupiti... veoma bijesan zmaj-, Bezvatrica i Goruća Krijesnica su se pogledale.
Zmaj vatre je progovorio.
-Dobrodošli, Bezvatrice i Goruća Krijesnice. Želio bih napomenuti da ne mislim imati razgovore sa vama. Moj zadatak je naučiti lekciju, a priliku za to sam čekao milijunima godinama.-
Bezvatrica i Goruća Krijesnica su se svako malo pogledavale, te im ništa nije bilo jasno.
-Bezvatrice..-, kaže zmaj vatre, -pođi sa mnom.-
Bezvatrica lagano krene prema zmaju vatre. -Bezvatrice, ako me trebaš bit ću ovdje.-, kaže Krijesnica na što Bezvatrica potvrdno kimne.
-Tamo gdje Bezvatrica ide, neće trebati ničiju pomoć... osim svoje..-, smireno kaže zmaj vatre te se okrene prema vulkanu. Zmaj vatre zatim izgovori nekoliko veoma čudnih riječi na što se vulkan zatrese otvarajući prolaz ispred njih.
-Pođimo..-
Bezvatrica i zmaj vatre krenu u taj mračni tunel vulkana. Mlada se zmajica nije usudila previše raspitivati, osjećala je bijes u sebi koji ju je činio hrabrim za nešto za što ni ona sama nije znala što. Ušli su već duboko u tunel kadli zmaj vatre stane.
-Nema drugačijeg načina nego da odmah počnemo. Zapamti, jedina pomoć si ti sama sebi.-
Prije nego li je Bezvatrica uopće shvatila što se događa, zmaj je snažno lupio repom o tunel te je ubrzo nestao u obliku lave i potonuo u kamen. Cijeli vulkan se tresao te su počele nastajati eksplozije. Vrućina i velika sparina obavila je tunel, a na Bezvatricu se počela obrušavati mješavina lave i zapaljenog kamenja. Kako je Bezvatrica trčala prema naprijed, eksplozije su postajale sve snažnije i snažnije te se Bezvatrica odjednom nalazila okružena vatrenom stihijom. "NE", pomisli Bezvatrica te je počela brzo razmišljati kako izaći iz ove situacije. Ništa nije bilo bitnije od toga da spasi svoj život. Bezvatrica je gledala oko sebe i vidjela da nema izlaza. U tom trenutku sa stropa padne velika stijena pomješana s lavom, nemilosrdno padajući prema Bezvatrici, koja je zatvorila oči i pomirila se sa sudbinom da neće preživjeti. No, prisjetila se veličanstvenog zmaja kojega je vidjela te osjeti mir i spokoj. Bezvatrica se ponovo našla u mraku ali ovaj put je osjetila da nije kao u snu. Začuo se glasan prasak i ispred Bezvatrice se otvori prolaz prema van gdje su je čekali zmaj vatre i Goruća Krijesnica. Bezvatrica potrči prema njima u velikoj nejasnoći, ali joj je bilo drago što ponovo vidi svoju majku.
-Prva lekcija je naučena Bezvatrice.-, progovori zmaj vatre.
-Sljedeća te čeka na planini kojoj si uništila vrh.-, zmaj se zatim okrene
-Čekajte, veliki zmaju vatre...-
-Nije na meni da ti dalje objašnjavam. Sve ćeš saznati što je potrebno, s vremenom i s pravim zmajevima, a sada idite...-, zmaj vatre raširi krila te se zapali i brzinom munje poleti prema nebu.
Bezvatrici više ništa nije imalo smisla. Nije imala odgovore na svoja pitanja i to ju je izjedalo, no unatoč tome poslušala je rječ zmaja i sa svojom majkom krenula natrag na planinu neznajući što bi je ondje moglo čekati.
Oznake: bajka, Mašta...., fantazija
- 21:33 -
subota, 13.01.2018.
Povratak
Pozdrav svim čitateljima ovog bloga. Nakon duže pauze priče se nastavljaju dalje jer danas možete očekivati prvi dio bajke zvane "Bezvatrica i Goruća Krijesnica"
Vaš spisatelj
Knjige mašte i njezinih zapisa
- 12:52 -
subota, 02.12.2017.
Bezvatrica i Goruća Krijesnica (I.dio)
Jednom davno na kraju svemira, postojala je zemlja puna zmajeva. U toj zemlji mnogih čari i bića, jedne je noći na zemlju pala velika zvijezda. Tako su se zmajevi u toj zemlji rađali, čistom zvijezdanom prašinom. Obližnje pleme prekrasnih, velikih i mudrih zmajeva odmah je pohitalo ka paloj zvijezdi. Znali su da je bio red na njih da dobe mladoga zmaja, koji će jednoga dana postati veliki čuvar, ogromnih krila i pravedne vatre u sebi. No, zmajevi su se razočarali. Zvijezda koja je pala, nosila je u sebi prekrasnu malu zmajicu, koja se odmah počela veseliti čim je ugledala toliko zmajeva oko sebe, a svaki od njih toliko predivan, u svakakvim bojama i oblicima, krilima, repovima i dugim vratovima. Iako je pleme ovih zmajeva bilo razočarano i tužno, jer nisu dobili muškog nasljednika već tisućljećima, jedna je zmajica, zvana Goruća Krijesnica, odlučila primiti mladunče zmaja pod svoje krilo.
-Malena moja-, rekla je Goruća Krijesnica uzevši malenu zmajicu na svoja leđa. Mladunče je kihnulo te je iz svojih ustiju izbacila par plavih iskrica.
-Oh, ma tko to pokušava baciti plamen?-, nasmješi se Krijesnica, - malena bezvatrica... pa da! Tako ću te nazvati! Bezvatrica! Sviđa li ti se ime?-, malena Bezvatrica se nasmijala i pala na leđa, -shvatit ću to kao da!-, kaže Krijesnica te s malenom Bezvatricom krene natrag do plemena.
Prošlo je oko petstotinjak godina i malena je Bezvatrica izrasla u predivnog plavog mladog zmaja. Nervozno je šetkarala po šumi gdje su borovi rasli naopačke. Ubrzo je čula dozivanje njezine majke Goruće Krijesnice. Bezvatrica se nije odazvala. Borovi su se odjednom počeli izmakivati te se Goruća Krijesnica pojavila ispred Bezvatrice.
-Ma što je bilo Bezvatrice?-
-Ne mogu majko, užasno me strah a ceremonija uskoro počinje.-
-Bezvatrice, milo moje, znam kako se osjećaš, proživjela sam istu stvar. Nije lako kada te gleda na tisuće zmajeva dok ti moraš proći test vatre-
-Znam majko... problem je u tome da ako ne prođem taj test, izbaciti će me iz plemena i zajednice. I ti i ja znamo da će se to desiti jer ja još uvijek nisam naučila kako da izbacim plamen!-, Bezvatrica je zaplakala.
Goruća Krijesnica je obavila svoja krila oko Bezvatrice i pomazila ju glavom.
-Samo daj sve od sebe, budi snažna i nemoj se bojati, ja sam uz tebe ma što god da se desilo i volim te takvu kakva jesi.-
Bezvatrica je kimnula i obrisala suze, -znam, hvala ti puno!-
-Bolje da krenemo, ceremonija uskoro počinje.-
Bezvatrica i Goruća Krijesnica su raširile svoja krila i vinula se u zrak, dok su se borovi izmakivali preskačući jedan preko drugog otvarajući zmajevima put.
Nekoliko daljina od borove šume postojala je velika i strma planina. Na tisuće zmajeva okupljalo se na tu planinu uzbuđeno čekajući ceremoniju u kojoj prate i testiraju svoju mladež kako oni vladaju svojom vatrom. Velika je sramota za zmaja da ne posjeduje sposobnosti vatre, barem je većina zmajeva tako razmišljala, te je ceremonija bila neophodna za svakog mladog zmaja, da iskaže svoje mogućnosti i pridobi povjerenje ostalih zmajeva. Nakon što su se svi zmajevi okupili, starješina je sa vrha planine riknuo ime svakog mladog zmaja da stupi pred njim. Svi su mladi zmajevi imali jedan jedinstven i poseban trik u grlu kojim bi izveli fantastičan ples vatre i impresionirali starješinu. Ali onda se desilo nešto što ostali zmajevi nisu nikada vidjeli.
-BEZVATRICA!-, riknuo je starješina. Mlada zmajica je s velikom nervozom stupila pred ogromong i starog zmaja.
-Tvoje vrijeme je došlo da se iskažeš-, starješina je zatim odstupio na vrh planine i svi su pratili mladu Bezvatricu što će učiniti.
"Okej... možeš ti to", uzdahnula je. Bezvatrica se zatim vinula u zrak i svom snagom otvorila usta i naciljala na pod planine. Ništa se nije dogodilo. Ostali zmajevi su ostali bez teksta, nastao je veliki muk, dok je par njih šaputalo ispod glasa.
Bezvatrica je nabrzinu pogledala oko sebe i pokušala još jedanputa. Ovaj puta s većom namjerom i snagom, otvorila je usta i naciljala pod planine. Opet ništa. U tom trenu, Bezvatrica je čula smijanje ostalih zmajeva, ubrzo je nakon smijeha stiglo ruganje.
-TIŠINA!!!-, zarikao je starješina i brzo se spustio do Bezvatrice unijevši joj se u lice.
-Ne izigravaj mudricu, nego iskaži svoju vatru!-
Bezvatrica se tresla kao šiba i izustila -n-n-ne mogu...-
Starješina je raširio krila, riknuo i odstupio na vrh planine -Izgleda da netko ne želi surađivati!-, ostali zmajevi su se nasmijali, zlobno i sa ruganjem u glasu. Bezvatrici nije bilo dobro.
Goruća Krijesnica je plakala i poletjela do Bezvatrice ali ostali zmajevi su joj izašli u susret i pridržali ju na mijestu.
Starješina je nastavio -izgleda da netko želi dobiti... simbol nepoželjnog, ništarije-. Ostali zmajevi su navijali dok je Goruća Krijesnica u muci plakala i gledala bespomoćnu Bezvatricu.
Starješina je razjapio svoja usta iz kojih je izletio ogroman plamen obrušavajući se na Bezvatricu. Sada je njezina koža bila spaljena i raspadala se. Zmajevi su gotovo barbarski navijali, kadli su začuli vrisak.
-NE! DOKAZAT ĆU VAM SVIMA DA U MENI IMA VATRE!-, Bezvatrica je viknula, na što su svi zmajevi pa čak i starješina ostali u velikom šoku, jer nije bilo moguće preživjeti starješin plamen. Bezvatrica je sada svijetlila plavom bojom te otvorila usta i zadnjim snagama vinula se u zrak. Iz njezinih ustiju izletjela je plavo-srebrnkasta kugla svijetlosti sudarivši se sa podom planine. Sve je potom eksplodiralo u ogromnom prasku, te je izbacilo sve zmajeve sa planine, pritom gadno ozljedivši starješinu. Nebom su zvijezde pojačale svoj sjaj dok je Bezvatrica bespomoćno padala sa vrha planine koju je raznijela.
Jedini šapat riječi koje je zadnje čula bile su -Bezvatrice...živi...-
- 13:28 -
petak, 01.12.2017.
Glasnik Smrti-Q&A
Pozdrav svim čitateljima ovoga bloga. Završena je priča "Glasnik Smrti", i sa time je započet ovaj blog. Pročitao sam sve vaše komentare i mnogo mi znači što su toliko pozitivni. Zaista, mogu reći, da je vaše zadovoljstvo čitajući ovu kratku priču bilo i moje zadovoljstvo stvoriti ju. Pošto je priča bila kratka, i vjerujte mi mnogo sam razmišljao kako nešto tako kompleksno strpati u nešto kratko i jednostavno(nadam se :D jer bi inače roman ispao,a ne kratka priča), ovim Q&A postom bih želio čuti vaša pitanja na koje ću davati odgovore. Bilo kakva nejasnoća, primjedba, kritika, pa čak i pitanja nevezana uz ovu priču i/ili ovaj blog, odgovoriti ću vam što je najbolje moguće. Nadam se da će vam boravak na ovome blogu biti mali bijeg od stvarnosti ili jednostavno za opuštanje, te se nadam da ćemo rasti u broju i biti povezani najbitnijim oblikom energije(u našem slučaju) Magijom:P
Pratite ovaj blog i dalje jer sljedeće što dolazi na repertoaru je bajka o malenom zmaju sa velikim nedostatkom:) a sad raspalite po pitanjima( ak vam se da :P)
Vaš spisatelj,
Knjige mašte i njezinih zapisa!
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 23:21 -
Glasnik Smrti(V.dio)-završetak
Martin je hodao ulicom. Mrak je zagrlio svaki kutak grada, samo je ulična rasvjeta oživljavala mrtav i prazan pločnik te ulice. Hodajući, Martin se prisjetio svega od onoga dana kada je mačka progovorila. Mačka koja je pokazala svoj pravi oblik, Smrti. Smrt koja ga je tražila da navijesti smrt samoga Vraga, koja mu je oduzela jedinu stvar u životu koju je volio najviše na svijetu, jer se kao siroče nagledao dosta udomitelja, nikada ga nitko nije toliko probudio kao Danijel. Volio ga je, od svega srca. Smrt je to znala. Znala je čim je rekla da će Danijel biti samo smetnja. SAMO SMETNJA. SAMO. Tako ga je nazvala. Martin je počeo stiskati pesnice i škrgutati zubima, shvatio je jednostavno da je pao u zamku Smrti. Tada se bojao, i plakao, slomio se. Bio je slab suprotstaviti se Smrti, a pošto je bio naivan, Smrt ga je uvjerila da je to za njegovo dobro. Odabrala ga je za svojeg Glasnika i rekla mu gdje se Vrag nalazi. Slijepo je išao petljati se u stvari koje ni sam nije shvaćao. Nije imao izbora, nije znao kako dalje, nije bio dovoljno pametan.No, sada je sve drugačije. Znao je s kojom namjerom je napao Vraga. Vikao je za pomoć, ljutio se što ga je Vrag zanijekao, što se oglušio na viku Martina da pomogne Danijelu i vrati ga u svijet živih. Pokušao je sam izvući Vraga iz maske, ali do tada je bio omamljen. Zadnjim snagama progovorivši "Dijete" bio je telepatski odgovor Vraga te ga je Martin automatski izgovorio. Sada mu to više nije bilo bitno, bez obzira što je Vrag rekao, napravio ili što je Smrt pokušala, učinila i napravila, Martin je znao da se ne ide suočiti sa Smrću zato što je ona loša ili što god već. Martina je punila snaga ljubavi. Ista snaga ljubavi prema Danijelu koju je Smrt iskoristila u svoju korist da bi zatrovala i manipulirala bespomoćnog mladića. Ista snaga ljubavi koja će se sada okrenuti protiv Nje.
-Za tebe Danijel...- Martin je prošaptao, i pustio suzu da mu slobodno teče niz lice.
Martin je zastao, osijetio je prisutnost. Bila je to Smrt. Duboki vjetar prožmeo je ulicom i Martin je odletio, sudarivši se u obližnji betonski zid. Iz daljine je brzinom munje doletjela Smrt, popračena tamnim dimom, tugom, hladnoćom te mnogim vriscima. Martin je predpostavio da su to duše koje više ne mogu izdržati ispod njezine halje. Smrt je svojom tankom gnjilom rukom, snažno obuhvatila Martinov vrat, te ga podizala sve više uza zid.
-Što si to učinio?!- Smrt je izbezumljeno pitala, dubokim i oštrim glasom, dok se Martin gušio pod stiskom Njene ruke.
-ODGOVORI MI!- pritsnula je vrat jače, - imao si jedan jedini zadatak, i nisi ga ispoštovao! Žao mi je ali tvoj život će sada pripasti meni!- Smrt je podrapala halju jednom rukom u kojoj se pojavila mala srebrna kosa. No, prije nego što je uspijela zamahnuti, odletjela je na suprotnu stranu i sudarila se sa uličnom lampom koja je pala i polomila se.
-Znaš, zaista me briga što ja jesam ili nisam ispoštovao. Zaista me briga za sve živo osim jedne stvari, osvete.- govorio je Martin kako se smrt oporavljala i dizala u zrak. Smrt se zatim zaletjela na Martina i oboje su nestali u glasnom prasku popraćeni crnim dimom. Martin je shvatio da ih je Smrt odvela na vrh planine negdje na planeti, da ovo riješe samo on i Smrt.
Broba se nastavila dalje, kako je Smrt bacila svoje kose na Martina, no on se uspješno izmaknuo zadajući protunapad vatrenim dahom. Smrt je opržila halju i glasno vrisnula. Na nebu su se ubrzo navukli teški tamni oblaci, bacajući munjevite gromove na sve strane. Smrt je primila Martina i bacila ga u oblake gdje ga je primila za vrat te su se oboje, leteći u gromovitim oblacima, žestoko tukli. Smrt je Martinu zadavala oštre i bolne porezotine, dok je martin trgao Njezinu halju i svojim šakama koje su bile vatrene, zadavao udarce gdje god je mogao. Bljeskovi su bili sve jači, gromovi sve žešći, kada je Martin primjetio da udarajući Smrt, izaziva rupe u Njoj kroz koje pokušava suknuti srebrnasto-plava svijetlost, primio je Smrt i obrušio ju na vrh planine, što je izazvalo glasan tutanj. Kako je oluja iznad njih bijesnila, Martin je lupio šakom po toj rupi te je iz nje suknula duša. Duša koju je on jako dobro znao. Danijel. Duh Danijela pred njim izazvao je žudnju i bol, ali ljubav i sreću. Danijel se nasmješio i pružio ruku prema Martinu kadli se Smrt obrušila na njega i pokušala ga rasčetvoriti. Martin je vidio kako Danijel pokušava učiniti nešto samo da Smrt prestane, ali nije ništa mogao.
-Volim te... ne zaboravi to nikada!- rekao je Martin sklopivši oči. Smrt je vikala od ponosa, smijući se najzlobnije što je mogla, ali prekasno.
Martin je postao crven, a oči svijetle kao sunce. Njegovo tijelo, preuzelo je vatreni oblik. Odgurnuo je Smrt sa sebe i vinuo se u zrak. U trenu su se pojavili plameni jezici kružeći na sve strane oko njega. A zatim je progovrio u višeglasju.
-Tvoj kriminal nije prošao neopaženo, pravila su prekršena i dobro znaš da je kazna neizbježna. Ovom mogućnošću, podarenom od samoga Vraga, kaznim te Smrti, oružjem četiriju Velikih Sudaca.- Martin je ispružio ruku i pored njega se pojavio zlatni štap, okićen draguljima i zlatnom jabukom na vrhu.
-Štap Pravednosti, podareno od strane Kralja Svijetla!- rekao je.
-Trozubac Kazne, podareno od strane Kralja Tame!- pred Martinom se pojavio trozubac.
-Kotač Sudbine, podareno od strane Dame Sudbine!- pred Martinom se pojavio kotač, ugraviran sa brojevima i plavim smaragdima.
-Vaga Života, podareno od strane Princa Ravnoteže!- pred Martinom se pojavila vaga koja je držala dva ljudska kipova u balansu.
-Neka tvoja kazna bude dovršena!-
Svaki predmet pojavljen ispred Martina pretvorio se u plamen i spojio sa njegovim plamenom, dok se on raspršio u vatrenu stihiju i nasrnuo na Smrt. Smrt je pokušala pobjeći u vrisku i agoniji, ali nije uspijela. Vatra ju je obgrlila, trgala ju na komade i pržila. Smrt je vrištala i vrištala, a iz nje je proizašla eksplozija. Na tisuće srebrnkasto-plavih svjtelašca je izletjelo u gromovite oblake i smirilo oluju. Vatrena stihija se povlačila i pomalo gasila, dok crnilo ponovno nije oblikovalo nebo, a tišina postala apsolutna. Na vrhu planine ostalo je samo jedno svijetlo. Duh Danijela. Danijel je iznenađeno gledao prizor ispred sebe. Halja Smrti se obnovila, ali nije se micala. Lebdjela je pognute glave u miru i tišini. Naposlijetku, podigla je svoju glavu.
-Danijel...- halja je progovorila. Stara Smrt bila je uništena, no zamijenjena novom dušom. Martinovom dušom.
-Martine?- progovorio je Danijel. Smrt se zatim lagano počela približavati nesretnom duhu. Ispružila je svoju ruku, koja sada nije bila gnjila, nego blijeda i normalna. Zavoje na licu, zamijenila je kapuljača, ispod koje se nalazila blijeda Martinova glava sa potpuno crnom kosom.
-Što se to dogodilo... što si to učino?- pitao je Danijel stavljajući svoju ruku na Martinovo lice. Martin se samo nasmiješio.
-Znao sam da će se ovo desiti. Čim sam ugledao tvoju dušu, znao sam. Jer sve što sam napravio, bilo je iz ljubavi prema tebi.-
Danijel je zaplakao, i od sreće i od tuge. Martin ili bolje rečeno nova Smrt, pružila je ruku prema Danijelu.
-A sada, pošto je ovo sve bio dio nagodbe, ispuniti će se i moja želja. Danijel, zagrli me.- Danijel nije oklijevao. Zagrlio je Martina najjače što je mogao.
-Kao obećano, tvoja duša će biti meni vraćena, a mi ćemo zato postati jedno, tako da se, dok ne budem zamijenjen, nikada neće desiti da me moć nadvlada i da naštetim bilo kome.. Moj posao više nije biti Glasnik Smrti.. Moj posao sada jest, Smrt!-
Smrt je primila Danijela oko struka te je Danijel nestao, spajajući se u tijelo Smrti. Zatim je progovorila u dva glasa.
-Mi smo sada jedno!- Smrt je pružila ruku prema nebu i nestala sa planine u glasnom prasku popraćena srebrnim dimom. A noć je ostala netaknuta. Kao da se ništa nikada nije ni desilo.
ZAVRŠETAK
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 19:58 -
Glasnik Smrti(IV.dio)-sadašnjost
Martin je sjedio, u kutu prostorije, sklupčan, mrmljajući sebi u lice. Nalazio se u osami, omotan luđačkom košuljom, a oko njega je odjekivao samo glas njegovog nerazumljivog šaputanja. Kosa mu je prekrivala lice, a njegovi crveni pramenovi bili su blijedi. Niti sam nije znao koliko je vremena proveo u ovoj osami, ramišljajući kako bi mu sada najviše pasalo da istrune na ovom odvratnom mjestu. No, u razmišljanju ga je prekinuo oštar zvuk željeznih vrata koja su se otključavala. Martin je pogledao prema njima kada ga je zaslijepilo vanjsko svijetlo koje je prodiralo u prostoriju. Na vratima je ugledao siluetu čovjeka, koja mu se postepeno približavala. Vrata su se zatvorila, te je mrak ponovno stupio na snagu.Tišina.Mir.
-Kako si znao?- rekla je osoba. Bio je to nitko drugi nego Martinov psihijatar kojega je ujedno i napao.
-Znao što?-
-Ne pravi se blesav Martine... znao si tko sam od prvoga dana kada si došao na "liječenje"... tebi ustvari nije trebala pomoć, ti si zapravo htio obaviti tuđi prljavi posao..- Martin je šutio
-Vidiš.. veoma sam fasciniran da je jedan od Njezinih glasnika, pokušao navijestiti smrt meni... Vragu, ali još mi je zanimljivije bilo kako si me pokušao uništiti, usred bijelog dana, u svijetu živih.-
-A kakve to veze ima, Vraže? Napao ja tebe usred bijelog dana ili usred najcrnije noći, meni ne radi veliku razliku. Kako tako veliki i moćni vladar Tame spominje svijet živih kao sredstvo zaštite od toga da bude otkriven. Ti ako želiš, sav ovaj svijet možeš pokoriti u malome prstu, bez obzira koliko ljudsko svijetlo bilo jako, bez obzira koliko ljubavi oni širili.-
-U pravu si Martine, ja to zaista i želim, ali i u našem svijetu postoje pravila. Otkada Svemir postoji, postojimo i mi. Kralj Svijetla, Kralj Tame, Dama Sudbine i Princ Ravnoteže. Zajedno smo stvorili nešto što će uništiti svakoga tko od nas učini zlo ljudskom svijetu, što je zapravo pravilo došlo kasnije kada su ljudi nastali. Zajedno smo stvorili Smrt, a Smrt dolazi po sve, čak i po nas Viša bića. Da te odmah preduhitrim, da, ja mogu umrijeti, ali tako može i Svijetlo, i Sudbina i Ravnoteža a na kraju krajeva i Smrt, samo što je naša vladavina zamijenjena novim dušama, dok naše stare duše dožive reinkarnaciju u živo biće ... dobro si upoznat sa činjenicom da duša živi vječno, ona je neuništiva, kakva god bila, i istinski je besmrtna.-
Martin je na trenutak šutjeo.
-Neznam što da kažem...-
-Martine, slušaj me. Prije pet godina je izbila svađa između mene i Smrti, jer duša kojom je Smrt bila zamijenjena, stvarala je mnoge probleme u materijalnom i duhovnom svijetu. Duše groznih, monstruoznih ljudi, ubojice, silovatelji i mnogi drugi skrivali su se pod njezinu halju, jer je Smrt dovodeći duše Tami i Svijetlu, imala ogromnu moć da se zaštiti od svega što bi ju moglo omesti u poslu, pa čak i od mene i Boga, pomoću tih duša koje je držala. No, to dovodi do velikih katastrofa i u materijalnom i u duhovnom svijetu. Smrt, uživajući u moći koju ima, postala je slijepa, ohola i puna sebe, i mora biti zamijenjena što prije, te vratiti duše u njihov pripadajući svijet. Smrt, Svijetlo i ja smo se tada borili gdje smo ju jedva uspijeli oboriti. Ona je zatim pobjegla u materijalni svijet i pretvorila se u mačku, veoma ranjenu mačku. Znala je da će netko jednoga dana naići i spasiti ju, pa da nakon oporavka može ponovno podići zaštitu na sebe. To se na kraju i dogodilo, kada ste ju ti i Danijel poveli sa sobom, ne znajući pravu istinu o njoj. U međuvremenu sam i ja poprimio ljudski oblik jedne duše koja se odavno nalazila u mojem carstvu te pokušao pratiti Smrt. No do tada se ona oporavila i više nisam mogao, te sam ostao na zemlji kao psihijatar, tražeći priliku gdje bih je mogao naći. A ona vjerojatno smišlja osvetu, jer dobro zna da je prekršila pravilo, te nas se želi riješiti da mi, u naumu da je zamijenimo, ne uspijemo.-
-Zato si znao da sam ja glasnik. Napravila je pogrešku jer nije mislila da ću te napasti, što ti je dalo priliku da me iskoristiš za svoje svrhe i pronađeš je putem mene.. samo ne razumijem, ti bi to shvatio i kada bih ti samo navijestio da ćeš umrijeti..-
-I ne baš.. ja znam da moram umrijeti, moram biti zamijenjen, a ona ima puno glasnika po svijetu, i jedan bi mi već kad tad došao i rekao da moram biti zamijenjen, ali tebi je lagala, što je inače moj posao, laganje i obmana, da bi mene i ostale mogla uništiti jednom za svagda, uz pomoć tisuće duša koje drži pod haljom. Kralj Svijetla ovdje nije htio intervenirati, htio te zaštiti od loših stvari, ali nema pojma da će i On biti uništen ako se nešto po pitanju Smrti ne napravi.
Martin je zaplakao. Po mislima mu se motala želja i nada da je sve ovo samo jedan užasno loš san... ali nije bio.
-Stoga ću napraviti ovako Martine. Nagodbu.. ne zato da te spasim, tebe i ljude i ostale, nego sebe i da ne moram gledati Princa Ravnoteže više pred vratima Pakla jer ga ozbiljno razmatram tamo zaključati gorućim lancima u najdubljem krugu i vječno ga mučiti bičevanjem trnovitim bičem...- Vrag je uzdahnuo
-Pomogni mi zamijeniti Smrt, i duša tvoje bolje polovice bit će vraćena, jer će sve otići k meni i imat ću ogromnu pergamentologiju na stolu, pa ću tek onda ja svoje duše u Paklu zarobiti na svoje rogove i pustiti kišu terora na sve svijetove moguće!-
-Nikada neću zaboraviti kako mi je uzela Danijela, onoga dana kada nisam poslušao njezinu rječ da mi Danijel smeta i mora biti uklonjen... stao sam pred nju, ali ona je namjerno pred mojim očima otkinula Danijelovu dušu svojim srebrnim koscima i kaznila me oštrim rezovima po koži..-
Vrag je na trenutak zašutjeo, znao je da je Smrt opako prekršila pravila, jer joj nije u prirodi da ubija ljude, nego dolazi i odvodi ih na druga mjesta, -Hmpf, a mislio sam da sam ja loš..-
Martin se polagano ustao -Loš humor Vraže..-
Vrag je ispružio svoju ljudsku ruku iz koje je šiknuo plamen i omotao se oko Vragove šake. -Prihvaćaš li ovu nagodbu?-
-Prihvaćam!- rekao je Martin, te ga je jedan mlaz plamena obavio i upio mu se u tijelo.
-Dajem ti dio svojih moći na privremeno vrijeme, te time privremeno postaješ moje Dijete. Svoj zadatak znaš, sada ispuni ovu nagodbu ili vječno pati u mojemu carstvu.. ili dok nas Smrt sve ne uništi.. da..!- još jedan mlaz je šiknuo iz Vragove ruke, te se ponovno obavio oko Martina, upijajući mu se u tijelo i paleći Martinovu košulju u kojoj je bio zavezan. Vrag se potom pomalo povlačio prema vratima ali je stao.
-Oh još nešto... zaista nije bilo potrebno onako dramatizirati u mom uredu i vikati besmislice. Mislim, dao si mi odgovor da ako se ja neću ubiti ti ćeš to učiniti... I normalno da su ljudi izbjegavali mačku na ulici, što će njima polumrtvo mačkino tijelo jelda?Ah, ljudi..- Martin se nasmijao a Vrag je nestao u plamenu koji je stvorio pucketanjem prstiju.
Martin se zadržao na trenutak u prostoriji. Čuo je Danijelov glas. Čuo je sijećanje na prvi puta kada su išli na spoj. Martin se jako brinuo kako izgleda i to je toliko puta spomenuo Danijelu preko mobitela da ga je on samo nazvao i rekao "Spreman si" te poklopio. Držao je to sijećanje u sebi, misleći na Danijela i njegov glas kako govori "Spreman si".
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 13:59 -
četvrtak, 30.11.2017.
Glasnik Smrti (III.dio)
Slike i prostor su bili mutni. Martin je pokušavao otvoriti oči i jasno vidjeti što mu se dogodilo. Vjerojatno je bio san, jer obično ima buđenje nadrogiranog ljenjivca, a ovakvo otvaranje oči bila je tipična jutarnja stvar njegovog ustajanja. Konačno je progledao i jasno vidio prostor oko sebe. Nalazio se u dnevnoj sobi stana, na što se odmah namrštio jer navečer nikada nejde spavati na kauč, nego zaspi u krevetu skupa s Danijelom. Zatim je uzdahnuo te pokušao ustati ali...
-Pas mater!- stao je. U glavi je osjećao oštru bol koja je i na najmanji pokret ritmično bubnjala, dovodeći njegovu ekspresiju lica u veoma kiseli izraz. Kako se postepeno oporavljao, pojavile su mu se slike u glavi i sjetio se što se desilo prije nego se probudio na kauču. Brzo je sjeo i stao gledati oko sebe.
-Tu sam.- rekla je mačka, koja se odnikuda pojavila ispred Martina. Martin je povukao noge na kauč i širom otvorio oči dok je mačka mirno sjedila na podu ispred njega, strpljivog izraza i lagano nakrivljene glave. Tako su sjedili u tišini i promatrali se.
-Znaš, slobodno ti nešto kažeš... ne grizem.. tehnički.- rekla je mačka te polizala šapu. Martin je odmahivao glavom i mlatarao kažiprstom pokušavajući reanimirati situaciju i doći do zaključka kako ova mačketina može govoriti. Naposlijetku se spustio sa kauča i u istoj poziciji sjeo na pod ispred Oktavijana, njegovog "dlakavog šlaga", može li to reći više za njega.
-U redu prije nego što tvoj mozak zablokira, savjetujem ti da se opustiš i lagano prijeđeš na pitanja koja te zanimaju, jer znam da ih imaš.- Martin je i dalje šutjeo. Ubrzo je krenuo da izusti nešto ali je stao i izdahnuo.
-Znam da ti je čudno što se to sada desilo tako naglo...-
-Reci mi.. otkada ti govoriš?- kaže Martin
-Pa... otkada postojim. Ali, ako će ti biti lakše ovako, od prije pet godina.-
-I pet godina skrivaš to od mene... i od Danijela na kraju krajeva.- Martin se u trenu promjenio iz zbunjene i plašljive, do zainteresirane i pomalo napasno-intrigirane osobe.
-Ispričavam se radi toga, ali nije mi bilo baš lagano otkriti vam se... doduše pokušala sam... i doduše neuspješno, ali to sada nije bitno-
-Pokušala?- Martin se zgrozio.
-Da... usput, Oktavijan nije tako loše ime, čak mi se i svidjelo.- mačka se nasmješila.
-Halooo... koliko me pamćenje služi, ti imaš... znaš.. ono dolje!-
Mačka se sada jače nasmijala. -Oh Martine, znala sam da će to biti zbunjujuće ali to je zato što tijelom ja jesam muška mačka, no u pravilu nisam niti jednog roda, to govorim jer znam da u tvojem jeziku, ženski se rod pripisuje onome što zapravo jesam.-
-A to je?...- pitao je Martin. Mačka je na trenutak zašutjela a onda ozbiljno rekla -Smrt..-
-Aha.. KAKO MOLIM?!- Martin je bivao sve više zbunjeniji, taman kada je mislio da je to to... mačka koja govori, i nema više.
-Smrt.- ponovila je mačka istim glasom i emocijom kao i prvi puta. Martin je zatim ustao i ritmično klimao glavom.
-Pa da.. naravno, jer to ima savršenog smisla.. moja mačka koja nije Oktavijan, nije muško a ima bodljoboda, nego je žensko...- u tom trenutku dok je Martin govorio i stajao okrenut mački leđima, iza njega je nastalo postepeno pomračenje. Čuli su se mistični i šaputavi glasovi te je u trenu dnevnu sobu obavilo crnilo, vijugajući se slobodno poput kakvog crnog dima. Martin je lagano prestao govoriti i u šutnji i strahu okrenuo svoj pogled prema crnilu iza njega. Iz sredine tog mračnog dima provirila je oštra, ispijena ruka, škripajući zvukom trulog mesa i kostiju. Nakon toga je provirilo tijelo, obavijeno crnom poderanom svilenkastom haljom, koja je lebdjela u zraku kao da je vjetar nosi, a onda je provirila i glava, omotana crnim zavojima, bez vidljivog lica. Glasovi koji su šaputali sada su prelazili u vriske i pobunu, kako je sama spodoba ispred Martina sve više zauzimala svoj oblik. Spodoba je zatim stavila svoje gnjile, trule ruke na sebe i ogrebla halju, koja se potom spojila sa spodobinim prstima i u obje ruke formirala male srebrne kose. Martin je bio užasnut lebdećom prilikom koju je gledao, osjećao se prestrašeno i pod adrenalinom. Pogledao je gdje je mačka, ali nema je, nestala je ponovno te se Martin dao u bijeg. No, čim se okrenuo da izjuri iz dnevne sobe, sva vrata su se sama od sebe zatvorila i zablokirala Martinu put. Konačno, spodoba je progovorila, užasno dubokim i oštrim, sporim glasom koji je odjekivao.
-Bi li ti bilo draže da sam ti se predstavila... ovako? U svojem istinskom obliku?- Martin je samo promatrao, ne govoreći ni rječi.
-Trebam te Martine... trebam tvoju pomoć, tvoju snagu, volju i brzinu, da mi budeš glasnik kakvog do sada nikada nisam stvorila. Trebam te da navijestiš smrt.. ali ne bilo kakvu. Trebam te da navijestiš smrt... Vragu!-
Martin je ubrzano disao, njegovi oči su postale ubojite. Zaklopio ih je, dok se Smrt povlačila i konačno pretvorila u svoje blaže obličje. Mačke. Ili danas nama dobro znano, čuvaricu podzemlja.
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 22:40 -
Glasnik smrti (II.dio)
Toga pretjerano hladnog jutra, po sobi su odjekivali glasni zvukovi zijevanja mladića crne kose i crvenih pramenova. Njegovo je ime bilo Martin, te je to zapravo sve što bi mladić želio da drugi znaju o njemu, ali znati samo ime osobe u današnje nesvjesno špijunsko doba, jednostavno nije bilo moguće, sa kojom se činjenicom Martin morao pomiriti. Vjerovao je da ako ne pratiš tok vremena u svijetu, da će te to proždrijeti i ispljunuti kao najveću budalu zaostalog vremena na koje se niko ne želi osvrnuti i razmisliti "pa hej, to je tako bilo tada, zbog toga i toga, jer je bilo tako i tako, jer nije bilo danas i ovako".
Martin je uzdahnuo i pogledao glavom sa kreveta kroz prozor u njegovoj sobi na kojemu su bile spuštene žaluzine. Shvativši da, kao i svako jutro, neće vidjeti ništa dok ne pusti svijetlost u sobu, stao je osluškivati što se izvan zgrade zbiva. Auti su prolazili ulicom i gumama parali vodu na cesti, pošto se večer prije spustila kiša. Ponegdje su i potrubili, vjerojatno jer budala u autu ispred njih ne vidi da je na semaforu zeleno svijetlo, iako se svijetlo upalilo tek te iste sekunde, ma stotinke, i već je problema. Martin je odmahnuo glavom, nije mu bilo jasno zašto kada se tek upali zeleno svijetlo na semaforu, ostali učesnici prometa iza auta koji je prvi na semaforu, trube i psuju i viču da šta ne kreće. Možda je novi vozač? Možda je kiša na cesti i slaba je vidljivost? Možda piješak prelazi cestu? Zar smo samo mi na toj cesti i možemo se ponašati kao divljak zbog manjka samopouzdanja i viška egoizma? Martin nije znao točno kazati, a zatim ga više nije bilo ni briga jer je ćuo njemu veoma važan glas osobe koju voli.
-Hej, dobro jutro mišu- rekao je ranojutarnji hrapavi i još uspavani glas.
-O ljubavi moja, kako si spavao?- Martin se nasmiješio i zagrlio osobu koju je silno volio, osobu koja mu je spasila srce od zaleđenja i pokazala mu način da u ovome životu nije sam.
-Prilično dobro, ako oduzmemo činjenicu da si me opet izudarao u snu.-
-Ajoj.. pa zar opet? Stvarno mi je žao Danijel... nisam htio- odgovorio je Martin tužnoga lica.
Tako je. Martin je imao dečka, koji mu je pokazao vrline i mane svega onoga što je Martin želio vidjeti kod osobe koju će jednoga dana voljeti, i uspio je u naumu. Martin i Danijel se nisu obazirali na mišljenje drugih, jer im nije bilo u interesu da šetkaraju ulicom i ponosno govore "Mi smo skupa i nije nas briga što vi mislite!" dajući ostalima do znanja o tome što oni misle bez dopuštenja ostalih da izjasne svoje mišljenje kao što su oni to napravili, da bi izbjegli mišljenje ostalih jer... komplicirana petlja zar ne? E pa ne, Martin i Danijel su neke stvari držali između sebe jer su znali da to jednostavno ne napušta njihov stan, sobu, zgradu, svejedno, nego su mirno živjeli u zajednici voleći jedan drugoga bez obzira na sve prepreke koje su zajedno morali prolaziti.
Danijel, plavi mladić oštrih i ugodnih crta lica, protegnuo se najjače što je mogao te izašao iz kreveta.
-Ne moraš se ispričavati Martine- osmjehnuo se, -dobro znaš da volim kada me udaraš- rekao je i uz osmjeh namignuo Martinu stavljajući odjeću na sebe.
-Joj! Odi, odi, haha, odi daj, samo odi!- nasmijao se Martin bacivši jastuk na Danijela.
-Idem, bez brige, znaš da moram na posao.- Martin je potvrdno kimnuo glavom. Danijel je skočio na krevet i napao Martina pusama prije nego što je obukao jaknu i cipele te otišao iz stana na posao.
Martin je zatim ostao još malo u krevetu, ali se ubrzo ustao jer je namjeravao podignuti žaluzine i pustiti to vražje svijetlo u sobu više. Malo je promatrao ulicu kroz prozor, zamišljen i izgubljen u mislima, pa se trgnuo i stao zivkati -Oktavijan! Mic-mic! Odi beba!- iz dnevnog boravka se čulo sretno mjaukanje te je u spavaću sobu brzo uletjela predivna velika bijela maca, svilenkaste i duge dlake. Martin se razveselio te je pomazio macu.
-E moj Oktavijane, idemo ti nešto dati za papati!- Martin je hitro ustao a mačka ga je pratila u koraku. Na putu do kuhinje Martin je rekao -Znaš Oktavijane, nekada mi se čini kao da možeš čitati misli.... ili si samo jako pametna maca.- mačka je podigla pogled prema Martinu i mjauknula na što se Martin začudio -eh da... upravo o tome govorim... jezivo znaš?- mačka je ponovno mjauknula.
U kuhinji, Martin je slagao hranu za mačku koju imaju već pet godina, nakon što su ga spasili sa ulice, gdje su ga naišli u veoma ozbiljnom stanju i gadnim povredama. Nakon oporavka, mačka je Danijelu i Martinu postala veoma privržena i već dugi niz godina živi sa njima.
-Eto tako, ovo sam napravio, u redu, sad da nađem...- Martin se okrenuo na peti držeći posudu sa mačjom hranom u jednoj ruci. -Oktavijane? Ma gdje si nestao sada?- Martin je obišao cijeli stan ali mački ni traga. Naposlijetku je slegnuo ramenima -dobro onda gospon pametnjakoviću, ostavio budem hranu kraj tvojeg najdražeg mjesta u dnevnom boravku, a ti kad budeš gladan, dođi i pojedi si.- Martin je krenuo u dnevni boravak te je ostavio hranu kraj mačkinog krevetića pored kauča. U trenu kada se ustao i ispravio, ostao je skamenjen od straha i jeze. Začuo je glas, povišeni i tihi glas.
-Martine... nemam više pametnih odabira kako ti se predstaviti bez da se ukenjaš ko grlica, stoga te molim, nemoj se bojati, sve je u redu... moramo razgovarati- Martin je smognuo snage i otrčao u kuhinju po veliki i oštar nož, glasno uzdišući.
-TKO JE TO?!!- viknuo je, mlatarajući nožem po zraku. U kuhinju je zatim došla mačka, glasajući se mjaukanjem, te je sjela na pod i gledala svojeg vlasnika pogledom koji je davao znakove "A što se to s tobom događa?". Martin je glasno puhnuo a zatim ispustio nož na pult. Približio se mački i podragao ga -ma gdje si ti bio, ajme nešto mi se počelo pričinjavati, stvarno sam se uplašio.
-Čisto sumnjam da ti se pričinilo.- rekla je mačka stisnutih okica.
Martin je stao. Ozbiljnog lica i ukamenjenog tijela, svalio se na kuhinjski pod, pritom se onesvijestivši. Mačka je odmahnula glavom.
-Znala sam...- zatim se elegantno okrenula i krenula u dnevni boravak gdje se obilno počastila hranom koju joj je Martin pripremio, dok je on sam ležao na kuhinjskom podu, potpuno van svoje svijesti....
- 11:17 -
