četvrtak, 30.11.2017.
Glasnik Smrti (III.dio)
Slike i prostor su bili mutni. Martin je pokušavao otvoriti oči i jasno vidjeti što mu se dogodilo. Vjerojatno je bio san, jer obično ima buđenje nadrogiranog ljenjivca, a ovakvo otvaranje oči bila je tipična jutarnja stvar njegovog ustajanja. Konačno je progledao i jasno vidio prostor oko sebe. Nalazio se u dnevnoj sobi stana, na što se odmah namrštio jer navečer nikada nejde spavati na kauč, nego zaspi u krevetu skupa s Danijelom. Zatim je uzdahnuo te pokušao ustati ali...
-Pas mater!- stao je. U glavi je osjećao oštru bol koja je i na najmanji pokret ritmično bubnjala, dovodeći njegovu ekspresiju lica u veoma kiseli izraz. Kako se postepeno oporavljao, pojavile su mu se slike u glavi i sjetio se što se desilo prije nego se probudio na kauču. Brzo je sjeo i stao gledati oko sebe.
-Tu sam.- rekla je mačka, koja se odnikuda pojavila ispred Martina. Martin je povukao noge na kauč i širom otvorio oči dok je mačka mirno sjedila na podu ispred njega, strpljivog izraza i lagano nakrivljene glave. Tako su sjedili u tišini i promatrali se.
-Znaš, slobodno ti nešto kažeš... ne grizem.. tehnički.- rekla je mačka te polizala šapu. Martin je odmahivao glavom i mlatarao kažiprstom pokušavajući reanimirati situaciju i doći do zaključka kako ova mačketina može govoriti. Naposlijetku se spustio sa kauča i u istoj poziciji sjeo na pod ispred Oktavijana, njegovog "dlakavog šlaga", može li to reći više za njega.
-U redu prije nego što tvoj mozak zablokira, savjetujem ti da se opustiš i lagano prijeđeš na pitanja koja te zanimaju, jer znam da ih imaš.- Martin je i dalje šutjeo. Ubrzo je krenuo da izusti nešto ali je stao i izdahnuo.
-Znam da ti je čudno što se to sada desilo tako naglo...-
-Reci mi.. otkada ti govoriš?- kaže Martin
-Pa... otkada postojim. Ali, ako će ti biti lakše ovako, od prije pet godina.-
-I pet godina skrivaš to od mene... i od Danijela na kraju krajeva.- Martin se u trenu promjenio iz zbunjene i plašljive, do zainteresirane i pomalo napasno-intrigirane osobe.
-Ispričavam se radi toga, ali nije mi bilo baš lagano otkriti vam se... doduše pokušala sam... i doduše neuspješno, ali to sada nije bitno-
-Pokušala?- Martin se zgrozio.
-Da... usput, Oktavijan nije tako loše ime, čak mi se i svidjelo.- mačka se nasmješila.
-Halooo... koliko me pamćenje služi, ti imaš... znaš.. ono dolje!-
Mačka se sada jače nasmijala. -Oh Martine, znala sam da će to biti zbunjujuće ali to je zato što tijelom ja jesam muška mačka, no u pravilu nisam niti jednog roda, to govorim jer znam da u tvojem jeziku, ženski se rod pripisuje onome što zapravo jesam.-
-A to je?...- pitao je Martin. Mačka je na trenutak zašutjela a onda ozbiljno rekla -Smrt..-
-Aha.. KAKO MOLIM?!- Martin je bivao sve više zbunjeniji, taman kada je mislio da je to to... mačka koja govori, i nema više.
-Smrt.- ponovila je mačka istim glasom i emocijom kao i prvi puta. Martin je zatim ustao i ritmično klimao glavom.
-Pa da.. naravno, jer to ima savršenog smisla.. moja mačka koja nije Oktavijan, nije muško a ima bodljoboda, nego je žensko...- u tom trenutku dok je Martin govorio i stajao okrenut mački leđima, iza njega je nastalo postepeno pomračenje. Čuli su se mistični i šaputavi glasovi te je u trenu dnevnu sobu obavilo crnilo, vijugajući se slobodno poput kakvog crnog dima. Martin je lagano prestao govoriti i u šutnji i strahu okrenuo svoj pogled prema crnilu iza njega. Iz sredine tog mračnog dima provirila je oštra, ispijena ruka, škripajući zvukom trulog mesa i kostiju. Nakon toga je provirilo tijelo, obavijeno crnom poderanom svilenkastom haljom, koja je lebdjela u zraku kao da je vjetar nosi, a onda je provirila i glava, omotana crnim zavojima, bez vidljivog lica. Glasovi koji su šaputali sada su prelazili u vriske i pobunu, kako je sama spodoba ispred Martina sve više zauzimala svoj oblik. Spodoba je zatim stavila svoje gnjile, trule ruke na sebe i ogrebla halju, koja se potom spojila sa spodobinim prstima i u obje ruke formirala male srebrne kose. Martin je bio užasnut lebdećom prilikom koju je gledao, osjećao se prestrašeno i pod adrenalinom. Pogledao je gdje je mačka, ali nema je, nestala je ponovno te se Martin dao u bijeg. No, čim se okrenuo da izjuri iz dnevne sobe, sva vrata su se sama od sebe zatvorila i zablokirala Martinu put. Konačno, spodoba je progovorila, užasno dubokim i oštrim, sporim glasom koji je odjekivao.
-Bi li ti bilo draže da sam ti se predstavila... ovako? U svojem istinskom obliku?- Martin je samo promatrao, ne govoreći ni rječi.
-Trebam te Martine... trebam tvoju pomoć, tvoju snagu, volju i brzinu, da mi budeš glasnik kakvog do sada nikada nisam stvorila. Trebam te da navijestiš smrt.. ali ne bilo kakvu. Trebam te da navijestiš smrt... Vragu!-
Martin je ubrzano disao, njegovi oči su postale ubojite. Zaklopio ih je, dok se Smrt povlačila i konačno pretvorila u svoje blaže obličje. Mačke. Ili danas nama dobro znano, čuvaricu podzemlja.
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 22:40 -
