petak, 01.12.2017.
Glasnik Smrti-Q&A
Pozdrav svim čitateljima ovoga bloga. Završena je priča "Glasnik Smrti", i sa time je započet ovaj blog. Pročitao sam sve vaše komentare i mnogo mi znači što su toliko pozitivni. Zaista, mogu reći, da je vaše zadovoljstvo čitajući ovu kratku priču bilo i moje zadovoljstvo stvoriti ju. Pošto je priča bila kratka, i vjerujte mi mnogo sam razmišljao kako nešto tako kompleksno strpati u nešto kratko i jednostavno(nadam se :D jer bi inače roman ispao,a ne kratka priča), ovim Q&A postom bih želio čuti vaša pitanja na koje ću davati odgovore. Bilo kakva nejasnoća, primjedba, kritika, pa čak i pitanja nevezana uz ovu priču i/ili ovaj blog, odgovoriti ću vam što je najbolje moguće. Nadam se da će vam boravak na ovome blogu biti mali bijeg od stvarnosti ili jednostavno za opuštanje, te se nadam da ćemo rasti u broju i biti povezani najbitnijim oblikom energije(u našem slučaju) Magijom:P
Pratite ovaj blog i dalje jer sljedeće što dolazi na repertoaru je bajka o malenom zmaju sa velikim nedostatkom:) a sad raspalite po pitanjima( ak vam se da :P)
Vaš spisatelj,
Knjige mašte i njezinih zapisa!
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 23:21 -
Glasnik Smrti(V.dio)-završetak
Martin je hodao ulicom. Mrak je zagrlio svaki kutak grada, samo je ulična rasvjeta oživljavala mrtav i prazan pločnik te ulice. Hodajući, Martin se prisjetio svega od onoga dana kada je mačka progovorila. Mačka koja je pokazala svoj pravi oblik, Smrti. Smrt koja ga je tražila da navijesti smrt samoga Vraga, koja mu je oduzela jedinu stvar u životu koju je volio najviše na svijetu, jer se kao siroče nagledao dosta udomitelja, nikada ga nitko nije toliko probudio kao Danijel. Volio ga je, od svega srca. Smrt je to znala. Znala je čim je rekla da će Danijel biti samo smetnja. SAMO SMETNJA. SAMO. Tako ga je nazvala. Martin je počeo stiskati pesnice i škrgutati zubima, shvatio je jednostavno da je pao u zamku Smrti. Tada se bojao, i plakao, slomio se. Bio je slab suprotstaviti se Smrti, a pošto je bio naivan, Smrt ga je uvjerila da je to za njegovo dobro. Odabrala ga je za svojeg Glasnika i rekla mu gdje se Vrag nalazi. Slijepo je išao petljati se u stvari koje ni sam nije shvaćao. Nije imao izbora, nije znao kako dalje, nije bio dovoljno pametan.No, sada je sve drugačije. Znao je s kojom namjerom je napao Vraga. Vikao je za pomoć, ljutio se što ga je Vrag zanijekao, što se oglušio na viku Martina da pomogne Danijelu i vrati ga u svijet živih. Pokušao je sam izvući Vraga iz maske, ali do tada je bio omamljen. Zadnjim snagama progovorivši "Dijete" bio je telepatski odgovor Vraga te ga je Martin automatski izgovorio. Sada mu to više nije bilo bitno, bez obzira što je Vrag rekao, napravio ili što je Smrt pokušala, učinila i napravila, Martin je znao da se ne ide suočiti sa Smrću zato što je ona loša ili što god već. Martina je punila snaga ljubavi. Ista snaga ljubavi prema Danijelu koju je Smrt iskoristila u svoju korist da bi zatrovala i manipulirala bespomoćnog mladića. Ista snaga ljubavi koja će se sada okrenuti protiv Nje.
-Za tebe Danijel...- Martin je prošaptao, i pustio suzu da mu slobodno teče niz lice.
Martin je zastao, osijetio je prisutnost. Bila je to Smrt. Duboki vjetar prožmeo je ulicom i Martin je odletio, sudarivši se u obližnji betonski zid. Iz daljine je brzinom munje doletjela Smrt, popračena tamnim dimom, tugom, hladnoćom te mnogim vriscima. Martin je predpostavio da su to duše koje više ne mogu izdržati ispod njezine halje. Smrt je svojom tankom gnjilom rukom, snažno obuhvatila Martinov vrat, te ga podizala sve više uza zid.
-Što si to učinio?!- Smrt je izbezumljeno pitala, dubokim i oštrim glasom, dok se Martin gušio pod stiskom Njene ruke.
-ODGOVORI MI!- pritsnula je vrat jače, - imao si jedan jedini zadatak, i nisi ga ispoštovao! Žao mi je ali tvoj život će sada pripasti meni!- Smrt je podrapala halju jednom rukom u kojoj se pojavila mala srebrna kosa. No, prije nego što je uspijela zamahnuti, odletjela je na suprotnu stranu i sudarila se sa uličnom lampom koja je pala i polomila se.
-Znaš, zaista me briga što ja jesam ili nisam ispoštovao. Zaista me briga za sve živo osim jedne stvari, osvete.- govorio je Martin kako se smrt oporavljala i dizala u zrak. Smrt se zatim zaletjela na Martina i oboje su nestali u glasnom prasku popraćeni crnim dimom. Martin je shvatio da ih je Smrt odvela na vrh planine negdje na planeti, da ovo riješe samo on i Smrt.
Broba se nastavila dalje, kako je Smrt bacila svoje kose na Martina, no on se uspješno izmaknuo zadajući protunapad vatrenim dahom. Smrt je opržila halju i glasno vrisnula. Na nebu su se ubrzo navukli teški tamni oblaci, bacajući munjevite gromove na sve strane. Smrt je primila Martina i bacila ga u oblake gdje ga je primila za vrat te su se oboje, leteći u gromovitim oblacima, žestoko tukli. Smrt je Martinu zadavala oštre i bolne porezotine, dok je martin trgao Njezinu halju i svojim šakama koje su bile vatrene, zadavao udarce gdje god je mogao. Bljeskovi su bili sve jači, gromovi sve žešći, kada je Martin primjetio da udarajući Smrt, izaziva rupe u Njoj kroz koje pokušava suknuti srebrnasto-plava svijetlost, primio je Smrt i obrušio ju na vrh planine, što je izazvalo glasan tutanj. Kako je oluja iznad njih bijesnila, Martin je lupio šakom po toj rupi te je iz nje suknula duša. Duša koju je on jako dobro znao. Danijel. Duh Danijela pred njim izazvao je žudnju i bol, ali ljubav i sreću. Danijel se nasmješio i pružio ruku prema Martinu kadli se Smrt obrušila na njega i pokušala ga rasčetvoriti. Martin je vidio kako Danijel pokušava učiniti nešto samo da Smrt prestane, ali nije ništa mogao.
-Volim te... ne zaboravi to nikada!- rekao je Martin sklopivši oči. Smrt je vikala od ponosa, smijući se najzlobnije što je mogla, ali prekasno.
Martin je postao crven, a oči svijetle kao sunce. Njegovo tijelo, preuzelo je vatreni oblik. Odgurnuo je Smrt sa sebe i vinuo se u zrak. U trenu su se pojavili plameni jezici kružeći na sve strane oko njega. A zatim je progovrio u višeglasju.
-Tvoj kriminal nije prošao neopaženo, pravila su prekršena i dobro znaš da je kazna neizbježna. Ovom mogućnošću, podarenom od samoga Vraga, kaznim te Smrti, oružjem četiriju Velikih Sudaca.- Martin je ispružio ruku i pored njega se pojavio zlatni štap, okićen draguljima i zlatnom jabukom na vrhu.
-Štap Pravednosti, podareno od strane Kralja Svijetla!- rekao je.
-Trozubac Kazne, podareno od strane Kralja Tame!- pred Martinom se pojavio trozubac.
-Kotač Sudbine, podareno od strane Dame Sudbine!- pred Martinom se pojavio kotač, ugraviran sa brojevima i plavim smaragdima.
-Vaga Života, podareno od strane Princa Ravnoteže!- pred Martinom se pojavila vaga koja je držala dva ljudska kipova u balansu.
-Neka tvoja kazna bude dovršena!-
Svaki predmet pojavljen ispred Martina pretvorio se u plamen i spojio sa njegovim plamenom, dok se on raspršio u vatrenu stihiju i nasrnuo na Smrt. Smrt je pokušala pobjeći u vrisku i agoniji, ali nije uspijela. Vatra ju je obgrlila, trgala ju na komade i pržila. Smrt je vrištala i vrištala, a iz nje je proizašla eksplozija. Na tisuće srebrnkasto-plavih svjtelašca je izletjelo u gromovite oblake i smirilo oluju. Vatrena stihija se povlačila i pomalo gasila, dok crnilo ponovno nije oblikovalo nebo, a tišina postala apsolutna. Na vrhu planine ostalo je samo jedno svijetlo. Duh Danijela. Danijel je iznenađeno gledao prizor ispred sebe. Halja Smrti se obnovila, ali nije se micala. Lebdjela je pognute glave u miru i tišini. Naposlijetku, podigla je svoju glavu.
-Danijel...- halja je progovorila. Stara Smrt bila je uništena, no zamijenjena novom dušom. Martinovom dušom.
-Martine?- progovorio je Danijel. Smrt se zatim lagano počela približavati nesretnom duhu. Ispružila je svoju ruku, koja sada nije bila gnjila, nego blijeda i normalna. Zavoje na licu, zamijenila je kapuljača, ispod koje se nalazila blijeda Martinova glava sa potpuno crnom kosom.
-Što se to dogodilo... što si to učino?- pitao je Danijel stavljajući svoju ruku na Martinovo lice. Martin se samo nasmiješio.
-Znao sam da će se ovo desiti. Čim sam ugledao tvoju dušu, znao sam. Jer sve što sam napravio, bilo je iz ljubavi prema tebi.-
Danijel je zaplakao, i od sreće i od tuge. Martin ili bolje rečeno nova Smrt, pružila je ruku prema Danijelu.
-A sada, pošto je ovo sve bio dio nagodbe, ispuniti će se i moja želja. Danijel, zagrli me.- Danijel nije oklijevao. Zagrlio je Martina najjače što je mogao.
-Kao obećano, tvoja duša će biti meni vraćena, a mi ćemo zato postati jedno, tako da se, dok ne budem zamijenjen, nikada neće desiti da me moć nadvlada i da naštetim bilo kome.. Moj posao više nije biti Glasnik Smrti.. Moj posao sada jest, Smrt!-
Smrt je primila Danijela oko struka te je Danijel nestao, spajajući se u tijelo Smrti. Zatim je progovorila u dva glasa.
-Mi smo sada jedno!- Smrt je pružila ruku prema nebu i nestala sa planine u glasnom prasku popraćena srebrnim dimom. A noć je ostala netaknuta. Kao da se ništa nikada nije ni desilo.
ZAVRŠETAK
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 19:58 -
Glasnik Smrti(IV.dio)-sadašnjost
Martin je sjedio, u kutu prostorije, sklupčan, mrmljajući sebi u lice. Nalazio se u osami, omotan luđačkom košuljom, a oko njega je odjekivao samo glas njegovog nerazumljivog šaputanja. Kosa mu je prekrivala lice, a njegovi crveni pramenovi bili su blijedi. Niti sam nije znao koliko je vremena proveo u ovoj osami, ramišljajući kako bi mu sada najviše pasalo da istrune na ovom odvratnom mjestu. No, u razmišljanju ga je prekinuo oštar zvuk željeznih vrata koja su se otključavala. Martin je pogledao prema njima kada ga je zaslijepilo vanjsko svijetlo koje je prodiralo u prostoriju. Na vratima je ugledao siluetu čovjeka, koja mu se postepeno približavala. Vrata su se zatvorila, te je mrak ponovno stupio na snagu.Tišina.Mir.
-Kako si znao?- rekla je osoba. Bio je to nitko drugi nego Martinov psihijatar kojega je ujedno i napao.
-Znao što?-
-Ne pravi se blesav Martine... znao si tko sam od prvoga dana kada si došao na "liječenje"... tebi ustvari nije trebala pomoć, ti si zapravo htio obaviti tuđi prljavi posao..- Martin je šutio
-Vidiš.. veoma sam fasciniran da je jedan od Njezinih glasnika, pokušao navijestiti smrt meni... Vragu, ali još mi je zanimljivije bilo kako si me pokušao uništiti, usred bijelog dana, u svijetu živih.-
-A kakve to veze ima, Vraže? Napao ja tebe usred bijelog dana ili usred najcrnije noći, meni ne radi veliku razliku. Kako tako veliki i moćni vladar Tame spominje svijet živih kao sredstvo zaštite od toga da bude otkriven. Ti ako želiš, sav ovaj svijet možeš pokoriti u malome prstu, bez obzira koliko ljudsko svijetlo bilo jako, bez obzira koliko ljubavi oni širili.-
-U pravu si Martine, ja to zaista i želim, ali i u našem svijetu postoje pravila. Otkada Svemir postoji, postojimo i mi. Kralj Svijetla, Kralj Tame, Dama Sudbine i Princ Ravnoteže. Zajedno smo stvorili nešto što će uništiti svakoga tko od nas učini zlo ljudskom svijetu, što je zapravo pravilo došlo kasnije kada su ljudi nastali. Zajedno smo stvorili Smrt, a Smrt dolazi po sve, čak i po nas Viša bića. Da te odmah preduhitrim, da, ja mogu umrijeti, ali tako može i Svijetlo, i Sudbina i Ravnoteža a na kraju krajeva i Smrt, samo što je naša vladavina zamijenjena novim dušama, dok naše stare duše dožive reinkarnaciju u živo biće ... dobro si upoznat sa činjenicom da duša živi vječno, ona je neuništiva, kakva god bila, i istinski je besmrtna.-
Martin je na trenutak šutjeo.
-Neznam što da kažem...-
-Martine, slušaj me. Prije pet godina je izbila svađa između mene i Smrti, jer duša kojom je Smrt bila zamijenjena, stvarala je mnoge probleme u materijalnom i duhovnom svijetu. Duše groznih, monstruoznih ljudi, ubojice, silovatelji i mnogi drugi skrivali su se pod njezinu halju, jer je Smrt dovodeći duše Tami i Svijetlu, imala ogromnu moć da se zaštiti od svega što bi ju moglo omesti u poslu, pa čak i od mene i Boga, pomoću tih duša koje je držala. No, to dovodi do velikih katastrofa i u materijalnom i u duhovnom svijetu. Smrt, uživajući u moći koju ima, postala je slijepa, ohola i puna sebe, i mora biti zamijenjena što prije, te vratiti duše u njihov pripadajući svijet. Smrt, Svijetlo i ja smo se tada borili gdje smo ju jedva uspijeli oboriti. Ona je zatim pobjegla u materijalni svijet i pretvorila se u mačku, veoma ranjenu mačku. Znala je da će netko jednoga dana naići i spasiti ju, pa da nakon oporavka može ponovno podići zaštitu na sebe. To se na kraju i dogodilo, kada ste ju ti i Danijel poveli sa sobom, ne znajući pravu istinu o njoj. U međuvremenu sam i ja poprimio ljudski oblik jedne duše koja se odavno nalazila u mojem carstvu te pokušao pratiti Smrt. No do tada se ona oporavila i više nisam mogao, te sam ostao na zemlji kao psihijatar, tražeći priliku gdje bih je mogao naći. A ona vjerojatno smišlja osvetu, jer dobro zna da je prekršila pravilo, te nas se želi riješiti da mi, u naumu da je zamijenimo, ne uspijemo.-
-Zato si znao da sam ja glasnik. Napravila je pogrešku jer nije mislila da ću te napasti, što ti je dalo priliku da me iskoristiš za svoje svrhe i pronađeš je putem mene.. samo ne razumijem, ti bi to shvatio i kada bih ti samo navijestio da ćeš umrijeti..-
-I ne baš.. ja znam da moram umrijeti, moram biti zamijenjen, a ona ima puno glasnika po svijetu, i jedan bi mi već kad tad došao i rekao da moram biti zamijenjen, ali tebi je lagala, što je inače moj posao, laganje i obmana, da bi mene i ostale mogla uništiti jednom za svagda, uz pomoć tisuće duša koje drži pod haljom. Kralj Svijetla ovdje nije htio intervenirati, htio te zaštiti od loših stvari, ali nema pojma da će i On biti uništen ako se nešto po pitanju Smrti ne napravi.
Martin je zaplakao. Po mislima mu se motala želja i nada da je sve ovo samo jedan užasno loš san... ali nije bio.
-Stoga ću napraviti ovako Martine. Nagodbu.. ne zato da te spasim, tebe i ljude i ostale, nego sebe i da ne moram gledati Princa Ravnoteže više pred vratima Pakla jer ga ozbiljno razmatram tamo zaključati gorućim lancima u najdubljem krugu i vječno ga mučiti bičevanjem trnovitim bičem...- Vrag je uzdahnuo
-Pomogni mi zamijeniti Smrt, i duša tvoje bolje polovice bit će vraćena, jer će sve otići k meni i imat ću ogromnu pergamentologiju na stolu, pa ću tek onda ja svoje duše u Paklu zarobiti na svoje rogove i pustiti kišu terora na sve svijetove moguće!-
-Nikada neću zaboraviti kako mi je uzela Danijela, onoga dana kada nisam poslušao njezinu rječ da mi Danijel smeta i mora biti uklonjen... stao sam pred nju, ali ona je namjerno pred mojim očima otkinula Danijelovu dušu svojim srebrnim koscima i kaznila me oštrim rezovima po koži..-
Vrag je na trenutak zašutjeo, znao je da je Smrt opako prekršila pravila, jer joj nije u prirodi da ubija ljude, nego dolazi i odvodi ih na druga mjesta, -Hmpf, a mislio sam da sam ja loš..-
Martin se polagano ustao -Loš humor Vraže..-
Vrag je ispružio svoju ljudsku ruku iz koje je šiknuo plamen i omotao se oko Vragove šake. -Prihvaćaš li ovu nagodbu?-
-Prihvaćam!- rekao je Martin, te ga je jedan mlaz plamena obavio i upio mu se u tijelo.
-Dajem ti dio svojih moći na privremeno vrijeme, te time privremeno postaješ moje Dijete. Svoj zadatak znaš, sada ispuni ovu nagodbu ili vječno pati u mojemu carstvu.. ili dok nas Smrt sve ne uništi.. da..!- još jedan mlaz je šiknuo iz Vragove ruke, te se ponovno obavio oko Martina, upijajući mu se u tijelo i paleći Martinovu košulju u kojoj je bio zavezan. Vrag se potom pomalo povlačio prema vratima ali je stao.
-Oh još nešto... zaista nije bilo potrebno onako dramatizirati u mom uredu i vikati besmislice. Mislim, dao si mi odgovor da ako se ja neću ubiti ti ćeš to učiniti... I normalno da su ljudi izbjegavali mačku na ulici, što će njima polumrtvo mačkino tijelo jelda?Ah, ljudi..- Martin se nasmijao a Vrag je nestao u plamenu koji je stvorio pucketanjem prstiju.
Martin se zadržao na trenutak u prostoriji. Čuo je Danijelov glas. Čuo je sijećanje na prvi puta kada su išli na spoj. Martin se jako brinuo kako izgleda i to je toliko puta spomenuo Danijelu preko mobitela da ga je on samo nazvao i rekao "Spreman si" te poklopio. Držao je to sijećanje u sebi, misleći na Danijela i njegov glas kako govori "Spreman si".
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 13:59 -
četvrtak, 30.11.2017.
Glasnik Smrti (III.dio)
Slike i prostor su bili mutni. Martin je pokušavao otvoriti oči i jasno vidjeti što mu se dogodilo. Vjerojatno je bio san, jer obično ima buđenje nadrogiranog ljenjivca, a ovakvo otvaranje oči bila je tipična jutarnja stvar njegovog ustajanja. Konačno je progledao i jasno vidio prostor oko sebe. Nalazio se u dnevnoj sobi stana, na što se odmah namrštio jer navečer nikada nejde spavati na kauč, nego zaspi u krevetu skupa s Danijelom. Zatim je uzdahnuo te pokušao ustati ali...
-Pas mater!- stao je. U glavi je osjećao oštru bol koja je i na najmanji pokret ritmično bubnjala, dovodeći njegovu ekspresiju lica u veoma kiseli izraz. Kako se postepeno oporavljao, pojavile su mu se slike u glavi i sjetio se što se desilo prije nego se probudio na kauču. Brzo je sjeo i stao gledati oko sebe.
-Tu sam.- rekla je mačka, koja se odnikuda pojavila ispred Martina. Martin je povukao noge na kauč i širom otvorio oči dok je mačka mirno sjedila na podu ispred njega, strpljivog izraza i lagano nakrivljene glave. Tako su sjedili u tišini i promatrali se.
-Znaš, slobodno ti nešto kažeš... ne grizem.. tehnički.- rekla je mačka te polizala šapu. Martin je odmahivao glavom i mlatarao kažiprstom pokušavajući reanimirati situaciju i doći do zaključka kako ova mačketina može govoriti. Naposlijetku se spustio sa kauča i u istoj poziciji sjeo na pod ispred Oktavijana, njegovog "dlakavog šlaga", može li to reći više za njega.
-U redu prije nego što tvoj mozak zablokira, savjetujem ti da se opustiš i lagano prijeđeš na pitanja koja te zanimaju, jer znam da ih imaš.- Martin je i dalje šutjeo. Ubrzo je krenuo da izusti nešto ali je stao i izdahnuo.
-Znam da ti je čudno što se to sada desilo tako naglo...-
-Reci mi.. otkada ti govoriš?- kaže Martin
-Pa... otkada postojim. Ali, ako će ti biti lakše ovako, od prije pet godina.-
-I pet godina skrivaš to od mene... i od Danijela na kraju krajeva.- Martin se u trenu promjenio iz zbunjene i plašljive, do zainteresirane i pomalo napasno-intrigirane osobe.
-Ispričavam se radi toga, ali nije mi bilo baš lagano otkriti vam se... doduše pokušala sam... i doduše neuspješno, ali to sada nije bitno-
-Pokušala?- Martin se zgrozio.
-Da... usput, Oktavijan nije tako loše ime, čak mi se i svidjelo.- mačka se nasmješila.
-Halooo... koliko me pamćenje služi, ti imaš... znaš.. ono dolje!-
Mačka se sada jače nasmijala. -Oh Martine, znala sam da će to biti zbunjujuće ali to je zato što tijelom ja jesam muška mačka, no u pravilu nisam niti jednog roda, to govorim jer znam da u tvojem jeziku, ženski se rod pripisuje onome što zapravo jesam.-
-A to je?...- pitao je Martin. Mačka je na trenutak zašutjela a onda ozbiljno rekla -Smrt..-
-Aha.. KAKO MOLIM?!- Martin je bivao sve više zbunjeniji, taman kada je mislio da je to to... mačka koja govori, i nema više.
-Smrt.- ponovila je mačka istim glasom i emocijom kao i prvi puta. Martin je zatim ustao i ritmično klimao glavom.
-Pa da.. naravno, jer to ima savršenog smisla.. moja mačka koja nije Oktavijan, nije muško a ima bodljoboda, nego je žensko...- u tom trenutku dok je Martin govorio i stajao okrenut mački leđima, iza njega je nastalo postepeno pomračenje. Čuli su se mistični i šaputavi glasovi te je u trenu dnevnu sobu obavilo crnilo, vijugajući se slobodno poput kakvog crnog dima. Martin je lagano prestao govoriti i u šutnji i strahu okrenuo svoj pogled prema crnilu iza njega. Iz sredine tog mračnog dima provirila je oštra, ispijena ruka, škripajući zvukom trulog mesa i kostiju. Nakon toga je provirilo tijelo, obavijeno crnom poderanom svilenkastom haljom, koja je lebdjela u zraku kao da je vjetar nosi, a onda je provirila i glava, omotana crnim zavojima, bez vidljivog lica. Glasovi koji su šaputali sada su prelazili u vriske i pobunu, kako je sama spodoba ispred Martina sve više zauzimala svoj oblik. Spodoba je zatim stavila svoje gnjile, trule ruke na sebe i ogrebla halju, koja se potom spojila sa spodobinim prstima i u obje ruke formirala male srebrne kose. Martin je bio užasnut lebdećom prilikom koju je gledao, osjećao se prestrašeno i pod adrenalinom. Pogledao je gdje je mačka, ali nema je, nestala je ponovno te se Martin dao u bijeg. No, čim se okrenuo da izjuri iz dnevne sobe, sva vrata su se sama od sebe zatvorila i zablokirala Martinu put. Konačno, spodoba je progovorila, užasno dubokim i oštrim, sporim glasom koji je odjekivao.
-Bi li ti bilo draže da sam ti se predstavila... ovako? U svojem istinskom obliku?- Martin je samo promatrao, ne govoreći ni rječi.
-Trebam te Martine... trebam tvoju pomoć, tvoju snagu, volju i brzinu, da mi budeš glasnik kakvog do sada nikada nisam stvorila. Trebam te da navijestiš smrt.. ali ne bilo kakvu. Trebam te da navijestiš smrt... Vragu!-
Martin je ubrzano disao, njegovi oči su postale ubojite. Zaklopio ih je, dok se Smrt povlačila i konačno pretvorila u svoje blaže obličje. Mačke. Ili danas nama dobro znano, čuvaricu podzemlja.
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 22:40 -
