petak, 01.12.2017.
Glasnik Smrti(V.dio)-završetak
Martin je hodao ulicom. Mrak je zagrlio svaki kutak grada, samo je ulična rasvjeta oživljavala mrtav i prazan pločnik te ulice. Hodajući, Martin se prisjetio svega od onoga dana kada je mačka progovorila. Mačka koja je pokazala svoj pravi oblik, Smrti. Smrt koja ga je tražila da navijesti smrt samoga Vraga, koja mu je oduzela jedinu stvar u životu koju je volio najviše na svijetu, jer se kao siroče nagledao dosta udomitelja, nikada ga nitko nije toliko probudio kao Danijel. Volio ga je, od svega srca. Smrt je to znala. Znala je čim je rekla da će Danijel biti samo smetnja. SAMO SMETNJA. SAMO. Tako ga je nazvala. Martin je počeo stiskati pesnice i škrgutati zubima, shvatio je jednostavno da je pao u zamku Smrti. Tada se bojao, i plakao, slomio se. Bio je slab suprotstaviti se Smrti, a pošto je bio naivan, Smrt ga je uvjerila da je to za njegovo dobro. Odabrala ga je za svojeg Glasnika i rekla mu gdje se Vrag nalazi. Slijepo je išao petljati se u stvari koje ni sam nije shvaćao. Nije imao izbora, nije znao kako dalje, nije bio dovoljno pametan.No, sada je sve drugačije. Znao je s kojom namjerom je napao Vraga. Vikao je za pomoć, ljutio se što ga je Vrag zanijekao, što se oglušio na viku Martina da pomogne Danijelu i vrati ga u svijet živih. Pokušao je sam izvući Vraga iz maske, ali do tada je bio omamljen. Zadnjim snagama progovorivši "Dijete" bio je telepatski odgovor Vraga te ga je Martin automatski izgovorio. Sada mu to više nije bilo bitno, bez obzira što je Vrag rekao, napravio ili što je Smrt pokušala, učinila i napravila, Martin je znao da se ne ide suočiti sa Smrću zato što je ona loša ili što god već. Martina je punila snaga ljubavi. Ista snaga ljubavi prema Danijelu koju je Smrt iskoristila u svoju korist da bi zatrovala i manipulirala bespomoćnog mladića. Ista snaga ljubavi koja će se sada okrenuti protiv Nje.
-Za tebe Danijel...- Martin je prošaptao, i pustio suzu da mu slobodno teče niz lice.
Martin je zastao, osijetio je prisutnost. Bila je to Smrt. Duboki vjetar prožmeo je ulicom i Martin je odletio, sudarivši se u obližnji betonski zid. Iz daljine je brzinom munje doletjela Smrt, popračena tamnim dimom, tugom, hladnoćom te mnogim vriscima. Martin je predpostavio da su to duše koje više ne mogu izdržati ispod njezine halje. Smrt je svojom tankom gnjilom rukom, snažno obuhvatila Martinov vrat, te ga podizala sve više uza zid.
-Što si to učinio?!- Smrt je izbezumljeno pitala, dubokim i oštrim glasom, dok se Martin gušio pod stiskom Njene ruke.
-ODGOVORI MI!- pritsnula je vrat jače, - imao si jedan jedini zadatak, i nisi ga ispoštovao! Žao mi je ali tvoj život će sada pripasti meni!- Smrt je podrapala halju jednom rukom u kojoj se pojavila mala srebrna kosa. No, prije nego što je uspijela zamahnuti, odletjela je na suprotnu stranu i sudarila se sa uličnom lampom koja je pala i polomila se.
-Znaš, zaista me briga što ja jesam ili nisam ispoštovao. Zaista me briga za sve živo osim jedne stvari, osvete.- govorio je Martin kako se smrt oporavljala i dizala u zrak. Smrt se zatim zaletjela na Martina i oboje su nestali u glasnom prasku popraćeni crnim dimom. Martin je shvatio da ih je Smrt odvela na vrh planine negdje na planeti, da ovo riješe samo on i Smrt.
Broba se nastavila dalje, kako je Smrt bacila svoje kose na Martina, no on se uspješno izmaknuo zadajući protunapad vatrenim dahom. Smrt je opržila halju i glasno vrisnula. Na nebu su se ubrzo navukli teški tamni oblaci, bacajući munjevite gromove na sve strane. Smrt je primila Martina i bacila ga u oblake gdje ga je primila za vrat te su se oboje, leteći u gromovitim oblacima, žestoko tukli. Smrt je Martinu zadavala oštre i bolne porezotine, dok je martin trgao Njezinu halju i svojim šakama koje su bile vatrene, zadavao udarce gdje god je mogao. Bljeskovi su bili sve jači, gromovi sve žešći, kada je Martin primjetio da udarajući Smrt, izaziva rupe u Njoj kroz koje pokušava suknuti srebrnasto-plava svijetlost, primio je Smrt i obrušio ju na vrh planine, što je izazvalo glasan tutanj. Kako je oluja iznad njih bijesnila, Martin je lupio šakom po toj rupi te je iz nje suknula duša. Duša koju je on jako dobro znao. Danijel. Duh Danijela pred njim izazvao je žudnju i bol, ali ljubav i sreću. Danijel se nasmješio i pružio ruku prema Martinu kadli se Smrt obrušila na njega i pokušala ga rasčetvoriti. Martin je vidio kako Danijel pokušava učiniti nešto samo da Smrt prestane, ali nije ništa mogao.
-Volim te... ne zaboravi to nikada!- rekao je Martin sklopivši oči. Smrt je vikala od ponosa, smijući se najzlobnije što je mogla, ali prekasno.
Martin je postao crven, a oči svijetle kao sunce. Njegovo tijelo, preuzelo je vatreni oblik. Odgurnuo je Smrt sa sebe i vinuo se u zrak. U trenu su se pojavili plameni jezici kružeći na sve strane oko njega. A zatim je progovrio u višeglasju.
-Tvoj kriminal nije prošao neopaženo, pravila su prekršena i dobro znaš da je kazna neizbježna. Ovom mogućnošću, podarenom od samoga Vraga, kaznim te Smrti, oružjem četiriju Velikih Sudaca.- Martin je ispružio ruku i pored njega se pojavio zlatni štap, okićen draguljima i zlatnom jabukom na vrhu.
-Štap Pravednosti, podareno od strane Kralja Svijetla!- rekao je.
-Trozubac Kazne, podareno od strane Kralja Tame!- pred Martinom se pojavio trozubac.
-Kotač Sudbine, podareno od strane Dame Sudbine!- pred Martinom se pojavio kotač, ugraviran sa brojevima i plavim smaragdima.
-Vaga Života, podareno od strane Princa Ravnoteže!- pred Martinom se pojavila vaga koja je držala dva ljudska kipova u balansu.
-Neka tvoja kazna bude dovršena!-
Svaki predmet pojavljen ispred Martina pretvorio se u plamen i spojio sa njegovim plamenom, dok se on raspršio u vatrenu stihiju i nasrnuo na Smrt. Smrt je pokušala pobjeći u vrisku i agoniji, ali nije uspijela. Vatra ju je obgrlila, trgala ju na komade i pržila. Smrt je vrištala i vrištala, a iz nje je proizašla eksplozija. Na tisuće srebrnkasto-plavih svjtelašca je izletjelo u gromovite oblake i smirilo oluju. Vatrena stihija se povlačila i pomalo gasila, dok crnilo ponovno nije oblikovalo nebo, a tišina postala apsolutna. Na vrhu planine ostalo je samo jedno svijetlo. Duh Danijela. Danijel je iznenađeno gledao prizor ispred sebe. Halja Smrti se obnovila, ali nije se micala. Lebdjela je pognute glave u miru i tišini. Naposlijetku, podigla je svoju glavu.
-Danijel...- halja je progovorila. Stara Smrt bila je uništena, no zamijenjena novom dušom. Martinovom dušom.
-Martine?- progovorio je Danijel. Smrt se zatim lagano počela približavati nesretnom duhu. Ispružila je svoju ruku, koja sada nije bila gnjila, nego blijeda i normalna. Zavoje na licu, zamijenila je kapuljača, ispod koje se nalazila blijeda Martinova glava sa potpuno crnom kosom.
-Što se to dogodilo... što si to učino?- pitao je Danijel stavljajući svoju ruku na Martinovo lice. Martin se samo nasmiješio.
-Znao sam da će se ovo desiti. Čim sam ugledao tvoju dušu, znao sam. Jer sve što sam napravio, bilo je iz ljubavi prema tebi.-
Danijel je zaplakao, i od sreće i od tuge. Martin ili bolje rečeno nova Smrt, pružila je ruku prema Danijelu.
-A sada, pošto je ovo sve bio dio nagodbe, ispuniti će se i moja želja. Danijel, zagrli me.- Danijel nije oklijevao. Zagrlio je Martina najjače što je mogao.
-Kao obećano, tvoja duša će biti meni vraćena, a mi ćemo zato postati jedno, tako da se, dok ne budem zamijenjen, nikada neće desiti da me moć nadvlada i da naštetim bilo kome.. Moj posao više nije biti Glasnik Smrti.. Moj posao sada jest, Smrt!-
Smrt je primila Danijela oko struka te je Danijel nestao, spajajući se u tijelo Smrti. Zatim je progovorila u dva glasa.
-Mi smo sada jedno!- Smrt je pružila ruku prema nebu i nestala sa planine u glasnom prasku popraćena srebrnim dimom. A noć je ostala netaknuta. Kao da se ništa nikada nije ni desilo.
ZAVRŠETAK
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 19:58 -
