subota, 02.02.2019.
Bezvatrica i Goruća Krijesnica ( IV. dio)
Sve je prazno. Ne vidim izlaz iz ove tame oko mene, ali vidim sebe, sama usred mraka koji neda da bacim pogled na bilo što drugo osim svog oblika. Zaista, sama. Izgubljena sam, ali nisam. Što me to okružuje? Lagano kao jeku čujem što mi govori, i nekako mi je poznato. Približava mi se sve više i više, dok se na kraju ne obruši i izazove užasno stvarnu sliku. Sve mi je poznato, ne želim to gledati. Ne opet, želim zaboraviti. Gledala sam sebe, unutar bijesnog i nasilnog vrtloga vjetra, a moja majka pored mene. Vrtlog viče na mene i sve se više pojačava. Moja majka također viče i gubi glas. Gledam sebe kako gubim misli i napadam taj bijesni vrtlog, a onda gledam kako mi se to sve istom silom vraća natrag. Majka, Goruća Krijesnica viče i leti zadnjim snagama ispred mene i prima udarac. Nastaje eksplozija plavog svijetla i sve prestaje. Tama je opet tu, a moje suze padaju niz lice i pretvaraju se u blještave kristale. Nisam tražila ništa od ovoga da se dogodi, nisam htjela povrijediti nikoga, a sada sam izgubila sve. Sada padam kroz tu tamu, puštam ju da me obuzme, jer shvaćam da je ona tako mirna, grli me i umiruje. Ja ne postojim, i sa tom činjenicom sam sasvim u redu.
-Vrijeme je da otvoriš oči mlada damo.-, netko mi je rekao. Mislila sam da nikada neću čuti nečiji drugi glas u mraku ali.. varala sam se.
-Hajde sad, pomalo.-, glas je zvučao staro i mudro. Imao je notu dobrote u sebi, ali otkuda dolazi?
Usred mraka, točno ispred mene zasvijetli plavetnilo i počinje poprimati oblik. Pojavile su se linije koje su križale i skakale jedna na drugu te napravile veličanstven oblik lica zmaja kojega nikada u životu nisam vidjela. Gledao me i osjetila sam svaku njegovu misao, svaki pokret. Linije su svijetlucale zaigrano prateći put koji je davao obris glave tog zmaja. Nisam se usudila ništa kazati, bila sam sigurna da mi je sve objasnio samo tim šutljivim i mudrim pogledom. Naposlijetku zmaj puhne na mene i obavije me svijetlucavom prašinom, te se tama odjednom počela povlačiti kako je zmaj puhao. Stvorilo se tlo, pa zatim nebo, i našla sam se ležeći usred šume, štoviše nisam bila niti sama. Drveće se počelo ljuljati i došaptavati, veoma uzbuđeno po mojoj procjeni dok je ispred mene ležao kup kamenja. Kamenje je također bilo uzbuđeno, jedan od njih je govorio nešto ali nisam uspijela razumjeti što, te se zatim kup kamenja počeo kotrljati i skakutati oko mene. Nasmiješila sam se, bili su veoma zaigrani. Kamen koji je govorio mi priđe i prozbori piskutavim glasom.
-Bili smo sigurni da te neće biti još barem dvadeset tisuća godina, ali varali smo se, probudila si se nakon godinu dana, bravo!!!-, kamen se okrene oko svoje osi par puta i ostala kamenja naprave isto.
-Uh, nebih vas htjela povrijediti ovim pitanjem pošto vidim da ste upoznati samnom, ali tko ste vi?-, pitala sam radoznalo.
-Oh, zaista u pravu si, vidiš mi smo Kamenčići Repa, i mi smo ti jedna skupina koje se pretvara u rep našeg gospodara.-, reče kamen veselo.
-Vašeg gospodara?-
-Naravno Bezvatrice, rečeno nam je da te pronađemo.-
-Dobro? A gdje se nalazi vaš gospodar?-
-Pa evo naš gospodar je upravo ispod tebe i oko tebe, svugdje je on znaš!-, reče kamen hitro i uzbuđeno. Nije mi bilo jasno pa sam pogledala zbunjeno oko sebe i ispod sebe ali nisam vidjela nikoga. Okrenula sam se prema malom kamenu i htjela progovoriti kadli me prekinuo i počeo brzo govoriti.
-Evo hajde ti pričekaj tu mi moramo ići, hajde braćo hitro hitro idemo idemo!!-, kamen zapiskuta i svi se elegantno odkotrljaju u dubinu šume i nestanu iz vidika. Gledala sam u čudu kuda su pošli kad najednom osjetim zemljotres. Ustala sam se i skočila te ostala lebdjeti u zraku, primjetivši da sam poprimila drugu boju kože. Na mojim krilima je bilo još više plavih perja, na leđima su rasli ljubičasti kristali dok mi je tijelo bilo potpuno tamnoljubičaste boje. Prije sam bila uvijek svijetlo plave boje, što se sada dogodilo? Ali kasnije ću o tome razmišljati, primjetila sam da se hrpa kamenja i stijena počelo kotrljati u dubinu šume. Kotrljali su se sa svih strana, pa čak i padali niz obližnjeg brda te svi odlazili istim putem kuda su Kameni Repa pošli. Naposlijetku prestali su se kotrljati te se osjetio još jedan zemljotres, no ovoga puta stabala su se odmicala jedna od drugih i stvarale put prema meni, a onda kada se i zadnje drvo maknulo ugledala sam ogromong stijenovitog zmaja koji me pogledao i počeo se od kamenog srca smijati.
-Dođi Bezvatrice, prošećimo.-, rekao je nasmiješeno. Gledala sam ga u čudu koliko je bio ogroman.
-Ili možeš odmoriti u miru na mojim leđima pa ću ja šetati, kako ti to zvuči?-, kimnula sam i bez oklijevanja sletjela na njegova leđa.
-Dakle... ti si taj gospodar?-, pitala sam zmaja dok je krenuo, sporim ali velikim koracima.
-Gospodar? To su ti rekli?-, nasmije se zmaj. -Pa ako je tako, jesam, ali i oni su, jer vidiš, dio su mene kao što sam i ja dio njih.-
-Razumijem.-
-Isto kao što su i zvijezde dio tebe i ti dio njih.-
-Da, svi zmajevi se rađaju kao zvijezde.-, potvrdila sam.
-Naravno, ali nisam na to mislio. Uzmimo na primjer mene i moju braću, dvoje si ih već upoznala. Mi nismo pali na ovu predivnu zemlju kao zvijezde, mi jesmo zemlja.
-Ah, pa ima smisla, ti si jedan od elementarnih zmajeva zar ne, zmaj Zemlje?!-, uskliknula sam ali sam se ubrzo i rastužila.
-To je točno. Žao mi je Bezvatrice, zbog tvoje majke. Ne želim te uznemiriti još više ali moram ti kazati da je tvoj gubitak bio ključan za tvoje lekcije i ono što slijedi.-
-Ali zašto? Koja je korist bila u tome što ste mi oduzeli majku? Čemu me to naučilo?!-, rekla sam kroz suze.
-Život sam po sebi donosi mnogo gubitaka, što ne znači da si osuđena na propast, jer ovisno od zmaja do zmaja, svi na kraju izgube nešto ali dobiju jako puno kada nauče kako iskoristiti taj gubitak u svoj duhovni razvitak.-
Bezvatrica je šutjela i gledala u tlo. Pomicali su se veoma sporo, barem se Bezvatrici tako činilo radi sporih koraka koje je elementarni zmaj radio, ali u stvarnosti se kretao podosta brzo, uzevši u obzir zmajevu veličinu. No pogled koji je Bezvatrica imala sa leđa kamenog zmaja bio je očaravajuć, toliko zelenila i šuma, brda i dolina, vjetar je nosio smirujuće poruke zrakom, a oblaci su se naguravali sve dok se nisu naljutili i počeli bacati munje jedan na drugoga.
-Jesi li ti kada izgubio nešto.. ili nekoga?-, upita Bezvatrica zmaja, koji je udahnuo zrak i stao razmišljati. Naposlijetku, zmaj podigne rep i i pokaže Bezvatrici vršak na kojem su se sjajili ljubičasti dijamanti.
-Evo.. pogledaj malo bolje, na jednom mjestu fali jedan dijamant. Oh, desilo se to prije mnogo, mnogo vremena. Moja braća i ja, tek smo bili mladi, i otkrivali čuda. Bio sam užasno tvrdoglav i pokušao sam se uzdignuti u visine, iako me sestra upozorila da ju veoma škaklja kada podižem planine. Tada sam otišao predaleko, nisam ju slušao. Počela se nekontrolirano smijati pa je na kraju kihnula i raznijela me u cijelosti. S vremenom sam pronašao svaki kamen koji me činio zmajem.. ali taj dijamant nisam. I dan danas ga pokušavam naći. Nedostaje mi.. mnogo.-, Bezvatrica je imala osjećaj sažaljenja nad zmajem.
-Ako ikada nađem taj dijamant, potruditi ću se da sretno stigne k tebi.-, zmaj se nasmije, kimne zahvalno te stane.
-Stigli smo..-, reče.
Bezvatričine oči više nisu vidjele šarolikost prirode, sada su gledale u ogromno plavetnilo, more.
-Ovdje završava naša mala šetnja Bezvatrice. Želio bih da upamtiš jednu stvar. Svi smo mi povezani, ali zaista jesmo, i sve što je izgubljeno će kad tad biti vraćeno.-, Bezvatrica se zahvali i sleti sa zmaja.
-Što mi je sada činiti?-, upita.
-Plivaj Bezvatrice. Izgubi se. Tvoje srce će te voditi tamo gdje trebaš ići.-, nasmiješi se zmaj, -do drugog susreta Bezvatrice, čuvaj nas..-
"Čuvaj nas?", zamisli se Bezvatrica, "možda je mislio čuvaj se?". Tlo pod Bezvatricom se zatrese i more se uzbudi. Veliki zmaj se raspao u tisuće kamenja i odkotrljao u daljinu, uzimajući tisuću puteva kojim je krenuo natrag, ako je on zapravo ikada i otišao.
Mladi zmaj se okrene prema moru i ustupi tišina. Ona mora plivati, i izgubiti se u svojem srcu. Shvatila je da sada nije trenutak za pitanja i čuđenja, osjetila je poziv. Osjetila je zvijezde, te sada kreće ka njima.
- 17:24 -
