četvrtak, 30.11.2017.
Glasnik Smrti (III.dio)
Slike i prostor su bili mutni. Martin je pokušavao otvoriti oči i jasno vidjeti što mu se dogodilo. Vjerojatno je bio san, jer obično ima buđenje nadrogiranog ljenjivca, a ovakvo otvaranje oči bila je tipična jutarnja stvar njegovog ustajanja. Konačno je progledao i jasno vidio prostor oko sebe. Nalazio se u dnevnoj sobi stana, na što se odmah namrštio jer navečer nikada nejde spavati na kauč, nego zaspi u krevetu skupa s Danijelom. Zatim je uzdahnuo te pokušao ustati ali...
-Pas mater!- stao je. U glavi je osjećao oštru bol koja je i na najmanji pokret ritmično bubnjala, dovodeći njegovu ekspresiju lica u veoma kiseli izraz. Kako se postepeno oporavljao, pojavile su mu se slike u glavi i sjetio se što se desilo prije nego se probudio na kauču. Brzo je sjeo i stao gledati oko sebe.
-Tu sam.- rekla je mačka, koja se odnikuda pojavila ispred Martina. Martin je povukao noge na kauč i širom otvorio oči dok je mačka mirno sjedila na podu ispred njega, strpljivog izraza i lagano nakrivljene glave. Tako su sjedili u tišini i promatrali se.
-Znaš, slobodno ti nešto kažeš... ne grizem.. tehnički.- rekla je mačka te polizala šapu. Martin je odmahivao glavom i mlatarao kažiprstom pokušavajući reanimirati situaciju i doći do zaključka kako ova mačketina može govoriti. Naposlijetku se spustio sa kauča i u istoj poziciji sjeo na pod ispred Oktavijana, njegovog "dlakavog šlaga", može li to reći više za njega.
-U redu prije nego što tvoj mozak zablokira, savjetujem ti da se opustiš i lagano prijeđeš na pitanja koja te zanimaju, jer znam da ih imaš.- Martin je i dalje šutjeo. Ubrzo je krenuo da izusti nešto ali je stao i izdahnuo.
-Znam da ti je čudno što se to sada desilo tako naglo...-
-Reci mi.. otkada ti govoriš?- kaže Martin
-Pa... otkada postojim. Ali, ako će ti biti lakše ovako, od prije pet godina.-
-I pet godina skrivaš to od mene... i od Danijela na kraju krajeva.- Martin se u trenu promjenio iz zbunjene i plašljive, do zainteresirane i pomalo napasno-intrigirane osobe.
-Ispričavam se radi toga, ali nije mi bilo baš lagano otkriti vam se... doduše pokušala sam... i doduše neuspješno, ali to sada nije bitno-
-Pokušala?- Martin se zgrozio.
-Da... usput, Oktavijan nije tako loše ime, čak mi se i svidjelo.- mačka se nasmješila.
-Halooo... koliko me pamćenje služi, ti imaš... znaš.. ono dolje!-
Mačka se sada jače nasmijala. -Oh Martine, znala sam da će to biti zbunjujuće ali to je zato što tijelom ja jesam muška mačka, no u pravilu nisam niti jednog roda, to govorim jer znam da u tvojem jeziku, ženski se rod pripisuje onome što zapravo jesam.-
-A to je?...- pitao je Martin. Mačka je na trenutak zašutjela a onda ozbiljno rekla -Smrt..-
-Aha.. KAKO MOLIM?!- Martin je bivao sve više zbunjeniji, taman kada je mislio da je to to... mačka koja govori, i nema više.
-Smrt.- ponovila je mačka istim glasom i emocijom kao i prvi puta. Martin je zatim ustao i ritmično klimao glavom.
-Pa da.. naravno, jer to ima savršenog smisla.. moja mačka koja nije Oktavijan, nije muško a ima bodljoboda, nego je žensko...- u tom trenutku dok je Martin govorio i stajao okrenut mački leđima, iza njega je nastalo postepeno pomračenje. Čuli su se mistični i šaputavi glasovi te je u trenu dnevnu sobu obavilo crnilo, vijugajući se slobodno poput kakvog crnog dima. Martin je lagano prestao govoriti i u šutnji i strahu okrenuo svoj pogled prema crnilu iza njega. Iz sredine tog mračnog dima provirila je oštra, ispijena ruka, škripajući zvukom trulog mesa i kostiju. Nakon toga je provirilo tijelo, obavijeno crnom poderanom svilenkastom haljom, koja je lebdjela u zraku kao da je vjetar nosi, a onda je provirila i glava, omotana crnim zavojima, bez vidljivog lica. Glasovi koji su šaputali sada su prelazili u vriske i pobunu, kako je sama spodoba ispred Martina sve više zauzimala svoj oblik. Spodoba je zatim stavila svoje gnjile, trule ruke na sebe i ogrebla halju, koja se potom spojila sa spodobinim prstima i u obje ruke formirala male srebrne kose. Martin je bio užasnut lebdećom prilikom koju je gledao, osjećao se prestrašeno i pod adrenalinom. Pogledao je gdje je mačka, ali nema je, nestala je ponovno te se Martin dao u bijeg. No, čim se okrenuo da izjuri iz dnevne sobe, sva vrata su se sama od sebe zatvorila i zablokirala Martinu put. Konačno, spodoba je progovorila, užasno dubokim i oštrim, sporim glasom koji je odjekivao.
-Bi li ti bilo draže da sam ti se predstavila... ovako? U svojem istinskom obliku?- Martin je samo promatrao, ne govoreći ni rječi.
-Trebam te Martine... trebam tvoju pomoć, tvoju snagu, volju i brzinu, da mi budeš glasnik kakvog do sada nikada nisam stvorila. Trebam te da navijestiš smrt.. ali ne bilo kakvu. Trebam te da navijestiš smrt... Vragu!-
Martin je ubrzano disao, njegovi oči su postale ubojite. Zaklopio ih je, dok se Smrt povlačila i konačno pretvorila u svoje blaže obličje. Mačke. Ili danas nama dobro znano, čuvaricu podzemlja.
Oznake: fantazija, mistika, Mašta....
- 22:40 -
Glasnik smrti (II.dio)
Toga pretjerano hladnog jutra, po sobi su odjekivali glasni zvukovi zijevanja mladića crne kose i crvenih pramenova. Njegovo je ime bilo Martin, te je to zapravo sve što bi mladić želio da drugi znaju o njemu, ali znati samo ime osobe u današnje nesvjesno špijunsko doba, jednostavno nije bilo moguće, sa kojom se činjenicom Martin morao pomiriti. Vjerovao je da ako ne pratiš tok vremena u svijetu, da će te to proždrijeti i ispljunuti kao najveću budalu zaostalog vremena na koje se niko ne želi osvrnuti i razmisliti "pa hej, to je tako bilo tada, zbog toga i toga, jer je bilo tako i tako, jer nije bilo danas i ovako".
Martin je uzdahnuo i pogledao glavom sa kreveta kroz prozor u njegovoj sobi na kojemu su bile spuštene žaluzine. Shvativši da, kao i svako jutro, neće vidjeti ništa dok ne pusti svijetlost u sobu, stao je osluškivati što se izvan zgrade zbiva. Auti su prolazili ulicom i gumama parali vodu na cesti, pošto se večer prije spustila kiša. Ponegdje su i potrubili, vjerojatno jer budala u autu ispred njih ne vidi da je na semaforu zeleno svijetlo, iako se svijetlo upalilo tek te iste sekunde, ma stotinke, i već je problema. Martin je odmahnuo glavom, nije mu bilo jasno zašto kada se tek upali zeleno svijetlo na semaforu, ostali učesnici prometa iza auta koji je prvi na semaforu, trube i psuju i viču da šta ne kreće. Možda je novi vozač? Možda je kiša na cesti i slaba je vidljivost? Možda piješak prelazi cestu? Zar smo samo mi na toj cesti i možemo se ponašati kao divljak zbog manjka samopouzdanja i viška egoizma? Martin nije znao točno kazati, a zatim ga više nije bilo ni briga jer je ćuo njemu veoma važan glas osobe koju voli.
-Hej, dobro jutro mišu- rekao je ranojutarnji hrapavi i još uspavani glas.
-O ljubavi moja, kako si spavao?- Martin se nasmiješio i zagrlio osobu koju je silno volio, osobu koja mu je spasila srce od zaleđenja i pokazala mu način da u ovome životu nije sam.
-Prilično dobro, ako oduzmemo činjenicu da si me opet izudarao u snu.-
-Ajoj.. pa zar opet? Stvarno mi je žao Danijel... nisam htio- odgovorio je Martin tužnoga lica.
Tako je. Martin je imao dečka, koji mu je pokazao vrline i mane svega onoga što je Martin želio vidjeti kod osobe koju će jednoga dana voljeti, i uspio je u naumu. Martin i Danijel se nisu obazirali na mišljenje drugih, jer im nije bilo u interesu da šetkaraju ulicom i ponosno govore "Mi smo skupa i nije nas briga što vi mislite!" dajući ostalima do znanja o tome što oni misle bez dopuštenja ostalih da izjasne svoje mišljenje kao što su oni to napravili, da bi izbjegli mišljenje ostalih jer... komplicirana petlja zar ne? E pa ne, Martin i Danijel su neke stvari držali između sebe jer su znali da to jednostavno ne napušta njihov stan, sobu, zgradu, svejedno, nego su mirno živjeli u zajednici voleći jedan drugoga bez obzira na sve prepreke koje su zajedno morali prolaziti.
Danijel, plavi mladić oštrih i ugodnih crta lica, protegnuo se najjače što je mogao te izašao iz kreveta.
-Ne moraš se ispričavati Martine- osmjehnuo se, -dobro znaš da volim kada me udaraš- rekao je i uz osmjeh namignuo Martinu stavljajući odjeću na sebe.
-Joj! Odi, odi, haha, odi daj, samo odi!- nasmijao se Martin bacivši jastuk na Danijela.
-Idem, bez brige, znaš da moram na posao.- Martin je potvrdno kimnuo glavom. Danijel je skočio na krevet i napao Martina pusama prije nego što je obukao jaknu i cipele te otišao iz stana na posao.
Martin je zatim ostao još malo u krevetu, ali se ubrzo ustao jer je namjeravao podignuti žaluzine i pustiti to vražje svijetlo u sobu više. Malo je promatrao ulicu kroz prozor, zamišljen i izgubljen u mislima, pa se trgnuo i stao zivkati -Oktavijan! Mic-mic! Odi beba!- iz dnevnog boravka se čulo sretno mjaukanje te je u spavaću sobu brzo uletjela predivna velika bijela maca, svilenkaste i duge dlake. Martin se razveselio te je pomazio macu.
-E moj Oktavijane, idemo ti nešto dati za papati!- Martin je hitro ustao a mačka ga je pratila u koraku. Na putu do kuhinje Martin je rekao -Znaš Oktavijane, nekada mi se čini kao da možeš čitati misli.... ili si samo jako pametna maca.- mačka je podigla pogled prema Martinu i mjauknula na što se Martin začudio -eh da... upravo o tome govorim... jezivo znaš?- mačka je ponovno mjauknula.
U kuhinji, Martin je slagao hranu za mačku koju imaju već pet godina, nakon što su ga spasili sa ulice, gdje su ga naišli u veoma ozbiljnom stanju i gadnim povredama. Nakon oporavka, mačka je Danijelu i Martinu postala veoma privržena i već dugi niz godina živi sa njima.
-Eto tako, ovo sam napravio, u redu, sad da nađem...- Martin se okrenuo na peti držeći posudu sa mačjom hranom u jednoj ruci. -Oktavijane? Ma gdje si nestao sada?- Martin je obišao cijeli stan ali mački ni traga. Naposlijetku je slegnuo ramenima -dobro onda gospon pametnjakoviću, ostavio budem hranu kraj tvojeg najdražeg mjesta u dnevnom boravku, a ti kad budeš gladan, dođi i pojedi si.- Martin je krenuo u dnevni boravak te je ostavio hranu kraj mačkinog krevetića pored kauča. U trenu kada se ustao i ispravio, ostao je skamenjen od straha i jeze. Začuo je glas, povišeni i tihi glas.
-Martine... nemam više pametnih odabira kako ti se predstaviti bez da se ukenjaš ko grlica, stoga te molim, nemoj se bojati, sve je u redu... moramo razgovarati- Martin je smognuo snage i otrčao u kuhinju po veliki i oštar nož, glasno uzdišući.
-TKO JE TO?!!- viknuo je, mlatarajući nožem po zraku. U kuhinju je zatim došla mačka, glasajući se mjaukanjem, te je sjela na pod i gledala svojeg vlasnika pogledom koji je davao znakove "A što se to s tobom događa?". Martin je glasno puhnuo a zatim ispustio nož na pult. Približio se mački i podragao ga -ma gdje si ti bio, ajme nešto mi se počelo pričinjavati, stvarno sam se uplašio.
-Čisto sumnjam da ti se pričinilo.- rekla je mačka stisnutih okica.
Martin je stao. Ozbiljnog lica i ukamenjenog tijela, svalio se na kuhinjski pod, pritom se onesvijestivši. Mačka je odmahnula glavom.
-Znala sam...- zatim se elegantno okrenula i krenula u dnevni boravak gdje se obilno počastila hranom koju joj je Martin pripremio, dok je on sam ležao na kuhinjskom podu, potpuno van svoje svijesti....
- 11:17 -
Glasnik Smrti (I.dio)
- Ljudi su ga jednostavno izbjegavali na ulici..- govorio je mladić crne kose i crvenih pramenova. Njegov se pogled fokusirao samo na jednu točku tog drvenog stola u psihijatrijskom uredu.
-Gledajte..- započeo je psihijatar, skidajući svoje okrugle naočale, -ja vam zais...-
-Nemojte ni počinjati, molim vas, sve znam i nisam od jučer.- rekao je mladić preduhitrivši psihijatra riječima. Psihijatar je uzdahnuo, uzeo penkalo i papir te stao pisati. Završivši sa potpisom, okrenuo je papir prema mladiću što je dovelo do burne reakcije mlade i buntovne osobe. Brzo se dignuo sa stolca i bacio ga iza sebe slomivši i stolac i stvari koje su se nalazile na policama obližnjeg ormara ureda.
-I NISTE ME SHVATILI, MORATU MU POMOĆI!!!- vikao je.
-Gospodine stvarno nije potrebna ovakva agresija, molim vas zaboga smirite se!- odvratio je psihijatar, također ustavši se sa stolice.
-MA IDI KVRAGU, TI I TVOJA PROPAGANDA, AKO VI TO NEĆETE NAPRAVITI E ONDA ĆU BOME JA!!!- psihijatar je ustuknuo kada je vidio animalno i bijesno lice svojeg pacijenta. Mladić je zatim nasrnuo na psihijatra i ščepao ga za vrat, dok je drugom rukom pritiskao mjesto gdje se nalazilo srce psihijatra. Ubrzo su doktori uletjeli u ured, te se bacili na mladića pokušavajući ga otrgnuti u napadu na psihijatra. Naposlijetku su uspjeli, imobilizirajući mladićeve pokrete injekcijom koju mu je jedna od doktorica zabila u vrat. Mladić se zatim postepeno smirivao te na kraju srušio na pod širom otvorenih očiju, pokušavajući zadnjim i slabašnim snagama ispusititi riječ "Dijete"...
Zamračenje i crnina. To je sve što je mladić vidio... ali nije bio gluh. Shvatio je da čuje glas... taj isti glas tog dana kada ga je upoznao.. glas koji šaptom odjekuje "spreman si"...
- 00:38 -
