četvrtak, 30.11.2017.
Glasnik smrti (II.dio)
Toga pretjerano hladnog jutra, po sobi su odjekivali glasni zvukovi zijevanja mladića crne kose i crvenih pramenova. Njegovo je ime bilo Martin, te je to zapravo sve što bi mladić želio da drugi znaju o njemu, ali znati samo ime osobe u današnje nesvjesno špijunsko doba, jednostavno nije bilo moguće, sa kojom se činjenicom Martin morao pomiriti. Vjerovao je da ako ne pratiš tok vremena u svijetu, da će te to proždrijeti i ispljunuti kao najveću budalu zaostalog vremena na koje se niko ne želi osvrnuti i razmisliti "pa hej, to je tako bilo tada, zbog toga i toga, jer je bilo tako i tako, jer nije bilo danas i ovako".
Martin je uzdahnuo i pogledao glavom sa kreveta kroz prozor u njegovoj sobi na kojemu su bile spuštene žaluzine. Shvativši da, kao i svako jutro, neće vidjeti ništa dok ne pusti svijetlost u sobu, stao je osluškivati što se izvan zgrade zbiva. Auti su prolazili ulicom i gumama parali vodu na cesti, pošto se večer prije spustila kiša. Ponegdje su i potrubili, vjerojatno jer budala u autu ispred njih ne vidi da je na semaforu zeleno svijetlo, iako se svijetlo upalilo tek te iste sekunde, ma stotinke, i već je problema. Martin je odmahnuo glavom, nije mu bilo jasno zašto kada se tek upali zeleno svijetlo na semaforu, ostali učesnici prometa iza auta koji je prvi na semaforu, trube i psuju i viču da šta ne kreće. Možda je novi vozač? Možda je kiša na cesti i slaba je vidljivost? Možda piješak prelazi cestu? Zar smo samo mi na toj cesti i možemo se ponašati kao divljak zbog manjka samopouzdanja i viška egoizma? Martin nije znao točno kazati, a zatim ga više nije bilo ni briga jer je ćuo njemu veoma važan glas osobe koju voli.
-Hej, dobro jutro mišu- rekao je ranojutarnji hrapavi i još uspavani glas.
-O ljubavi moja, kako si spavao?- Martin se nasmiješio i zagrlio osobu koju je silno volio, osobu koja mu je spasila srce od zaleđenja i pokazala mu način da u ovome životu nije sam.
-Prilično dobro, ako oduzmemo činjenicu da si me opet izudarao u snu.-
-Ajoj.. pa zar opet? Stvarno mi je žao Danijel... nisam htio- odgovorio je Martin tužnoga lica.
Tako je. Martin je imao dečka, koji mu je pokazao vrline i mane svega onoga što je Martin želio vidjeti kod osobe koju će jednoga dana voljeti, i uspio je u naumu. Martin i Danijel se nisu obazirali na mišljenje drugih, jer im nije bilo u interesu da šetkaraju ulicom i ponosno govore "Mi smo skupa i nije nas briga što vi mislite!" dajući ostalima do znanja o tome što oni misle bez dopuštenja ostalih da izjasne svoje mišljenje kao što su oni to napravili, da bi izbjegli mišljenje ostalih jer... komplicirana petlja zar ne? E pa ne, Martin i Danijel su neke stvari držali između sebe jer su znali da to jednostavno ne napušta njihov stan, sobu, zgradu, svejedno, nego su mirno živjeli u zajednici voleći jedan drugoga bez obzira na sve prepreke koje su zajedno morali prolaziti.
Danijel, plavi mladić oštrih i ugodnih crta lica, protegnuo se najjače što je mogao te izašao iz kreveta.
-Ne moraš se ispričavati Martine- osmjehnuo se, -dobro znaš da volim kada me udaraš- rekao je i uz osmjeh namignuo Martinu stavljajući odjeću na sebe.
-Joj! Odi, odi, haha, odi daj, samo odi!- nasmijao se Martin bacivši jastuk na Danijela.
-Idem, bez brige, znaš da moram na posao.- Martin je potvrdno kimnuo glavom. Danijel je skočio na krevet i napao Martina pusama prije nego što je obukao jaknu i cipele te otišao iz stana na posao.
Martin je zatim ostao još malo u krevetu, ali se ubrzo ustao jer je namjeravao podignuti žaluzine i pustiti to vražje svijetlo u sobu više. Malo je promatrao ulicu kroz prozor, zamišljen i izgubljen u mislima, pa se trgnuo i stao zivkati -Oktavijan! Mic-mic! Odi beba!- iz dnevnog boravka se čulo sretno mjaukanje te je u spavaću sobu brzo uletjela predivna velika bijela maca, svilenkaste i duge dlake. Martin se razveselio te je pomazio macu.
-E moj Oktavijane, idemo ti nešto dati za papati!- Martin je hitro ustao a mačka ga je pratila u koraku. Na putu do kuhinje Martin je rekao -Znaš Oktavijane, nekada mi se čini kao da možeš čitati misli.... ili si samo jako pametna maca.- mačka je podigla pogled prema Martinu i mjauknula na što se Martin začudio -eh da... upravo o tome govorim... jezivo znaš?- mačka je ponovno mjauknula.
U kuhinji, Martin je slagao hranu za mačku koju imaju već pet godina, nakon što su ga spasili sa ulice, gdje su ga naišli u veoma ozbiljnom stanju i gadnim povredama. Nakon oporavka, mačka je Danijelu i Martinu postala veoma privržena i već dugi niz godina živi sa njima.
-Eto tako, ovo sam napravio, u redu, sad da nađem...- Martin se okrenuo na peti držeći posudu sa mačjom hranom u jednoj ruci. -Oktavijane? Ma gdje si nestao sada?- Martin je obišao cijeli stan ali mački ni traga. Naposlijetku je slegnuo ramenima -dobro onda gospon pametnjakoviću, ostavio budem hranu kraj tvojeg najdražeg mjesta u dnevnom boravku, a ti kad budeš gladan, dođi i pojedi si.- Martin je krenuo u dnevni boravak te je ostavio hranu kraj mačkinog krevetića pored kauča. U trenu kada se ustao i ispravio, ostao je skamenjen od straha i jeze. Začuo je glas, povišeni i tihi glas.
-Martine... nemam više pametnih odabira kako ti se predstaviti bez da se ukenjaš ko grlica, stoga te molim, nemoj se bojati, sve je u redu... moramo razgovarati- Martin je smognuo snage i otrčao u kuhinju po veliki i oštar nož, glasno uzdišući.
-TKO JE TO?!!- viknuo je, mlatarajući nožem po zraku. U kuhinju je zatim došla mačka, glasajući se mjaukanjem, te je sjela na pod i gledala svojeg vlasnika pogledom koji je davao znakove "A što se to s tobom događa?". Martin je glasno puhnuo a zatim ispustio nož na pult. Približio se mački i podragao ga -ma gdje si ti bio, ajme nešto mi se počelo pričinjavati, stvarno sam se uplašio.
-Čisto sumnjam da ti se pričinilo.- rekla je mačka stisnutih okica.
Martin je stao. Ozbiljnog lica i ukamenjenog tijela, svalio se na kuhinjski pod, pritom se onesvijestivši. Mačka je odmahnula glavom.
-Znala sam...- zatim se elegantno okrenula i krenula u dnevni boravak gdje se obilno počastila hranom koju joj je Martin pripremio, dok je on sam ležao na kuhinjskom podu, potpuno van svoje svijesti....
- 11:17 -
