Zenitist i kritičari u drhtalici

31.12.2008., srijeda

Oda kinizmu - film "Treći čovjek"



Zabluda je da je u filmu »Treći čovjek« riječ o trokutu – pisac, ljubovca, frend. Kao što se krivo tumači i znameniti citat o satovima sa kukavicama. I nije točno da je Holly Martins »tipični američki junak«.

Najeuropskiji i najkiničkiji film ikad snimljen.

"Treći čovjek" je metafora o položaju umjetnika u svijetu.


Nastanak filma.

Mnogi misle da je Treći čovjek filmatizirani roman. Greene je doista i napisao roman, ali poslije. Nastanak filma sliči nastanku filmova jednog Danca, velikog pisca, koji se uz slikanje uspio baviti i režijom, dakle tako su i filmovi Henrika Stangerupa nastajali, uz mnogo alkohola, u kavanama, u separeima. Greene izrjekom spominje glavobolje, kako gospoda od milja zovu mamurluke.

…long before, on the flap of an envelope, I had written an opening paragraph: "I had paid my last farewell to Harry a week ago, when his coffin was lowered into the frozen February ground, so that it was with incredulity that I saw him pass by, without a sign of recognition, among the host of strangers in the Strand."


Eto, skoro pa “na servijeti”...

Britanci su uz pomoć američkog producenta (Selznick) trebali snimiti film, koji će se ispostaviti kao najeuropskiji i najkiničkiji film ikada. Ali, nije bilo Američana u filmu. Zašto bih ja financirao film u kojem neki Kanađanin dolazi u Beč?, valjda je pitao Selznick. Dakle Holy Martins je u prvoj verziji imao kanadsku putovnicu. Zbog američkih je novaca promijenio putne isprave i potpisao domovnicu te dobio prvi virtualni green card u povijesti. Selznick je u - kako bism odanas rekli - projekt i Alidu Valli ugurao, a srećom nije uspio izgurati Wellesa. Vallijeva se ubrzo vratila u Europu nakon što joj ni Howard Hughes ni Selznick nisu osigurali karijeru.



Nastavak teksta je ------> ovdje


- 21:44 - Komentari (0) - Isprintaj - #

25.12.2008., četvrtak

Sretan Božić!

The Christmas Story
By Vladimir Nabokov

Silence fell. Pitilessly illuminated by the lamplight, young and plump-faced, wearing a side-buttoned Russian blouse under his black jacket, his eyes tensely downcast, Anton Golďy began gathering the manuscript pages that he had discarded helter-skelter during his reading. His mentor, the critic from Red Reality, stared at the floor as he patted his pockets in search of some matches. The writer Novodvortsev was silent too, but his was a different, venerable, silence. Wearing a substantial pince-nez, exceptionally large of forehead, two strands of his sparse dark hair pulled across his bald pate, gray streaks on his close-cropped temples, he sat with closed eyes as if he were still listening, his heavy legs crossed and one hand compressed between a kneecap and a hamstring. This was not the first time he had been subjected to such glum, earnest rustic fictionists. And not the first time he had detected, in their immature narratives, echoes—not yet noted by the critics—of his own twenty-five years of writing; for Golďy's story was a clumsy rehash of one of his subjects, that of The Verge, a novella he had excitedly and hopefully composed, whose publication the previous year had done nothing to enhance his secure but pallid reputation.

The critic lit a cigarette. Golďy, without raising his eyes, was stuffing his manuscript into his briefcase. But their host kept his silence, not because he did not know how to evaluate the story, but because he was waiting, meekly and drearily, in the hope that the critic might perhaps say the words that he, Novodvortsev, was embarrassed to pronounce: that the subject was Novodvortsev's, that it was Novodvortsev who had inspired the image of that taciturn fellow, selflessly devoted to his laborer grandfather, who, not by dint of education, but rather through some serene, internal power wins a psychological victory over the spiteful intellectual. But the critic, hunched on the edge of the leather couch like a large, melancholy bird, remained hopelessly silent.

Realizing yet again that he would not hear the hoped-for words, and trying to concentrate his thoughts on the fact that, after all, it was to him and not Neverov that the aspiring author had been brought for an opinion, Novodvortsev repositioned his legs, inserted his other hand between them, said with a businesslike tone, "Now, then," and, with a glance at the vein that had swelled on Golďy's forehead, began speaking in a quiet, even voice. He said the story was solidly constructed, that one felt the power of the Collective in the place where the peasants start building a school with their own means, that, in the description of Pyotr's love for Anyuta there might be imperfections of style, but one heard the call of spring and of a wholesome lust—and, all the while as he talked, he kept remembering for some reason how he had written recently to this same critic, to remind him that his twenty-fifth anniversary as an author would fall in January, but that he emphatically requested that no festivities be organized given that his years of dedicated work for the Union were not yet over....

"As for your intellectual, you didn't get him right," he was saying. "There is no real sense of his being doomed...."

The critic still said nothing. He was a red-haired man, skinny and decrepit, rumored to be ill with consumption, but in reality probably healthy as a bull. He had replied, also by letter, that he approved of Novodvortsev's decision, and that had been the end of it. He must have brought Golďy by way of secret compensation.... Novodvortsev suddenly felt so sad—not hurt, just sad—that he stopped short and started wiping his lenses with his handkerchief, revealing quite kindly eyes.

The critic rose. "Where are you off to? It's still early," said Novodvortsev, but he got up too. Anton Golďy cleared his throat and pressed his briefcase to his side.

"He will become a writer, there's no doubt about it," said the critic with indifference, roaming about the room and stabbing the air with his spent cigarette. Humming, with a raspy sound, through his teeth, he drooped over the desk, then stood for a time by an étagčre where a respectable edition of Das Kapital dwelt between a tattered volume of Leonid Andreyev and a nameless tome with no binding; finally, with the same stooping gait, he approached the window and drew the blue blind aside.

"Drop in sometime," Novodvortsev was meanwhile saying to Anton Golďy, who bowed jerkily and then squared his shoulders with a swagger. "When you've written something more, bring it on over."

"Heavy snowfall," said the critic, releasing the blind. "By the way, today is Christmas Eve."

He began rummaging listlessly for his coat and hat.

"In the old days, on this date you and your confrčres would be churning out Christmas copy...."

"Not I," said Novodvortsev.

The critic chuckled. "Pity. You ought to do a Christmas story. New-style."

Anton Golďy coughed into his fist. "Back home we once had—" he began in a hoarse bass, then cleared his throat again.

"I'm being serious," continued the critic, climbing into his coat. "One can devise something very clever.... Thanks, but it's already—"

"Back home," Anton Golďy said, "We once had. A teacher. Who. Took it into his head. To do a Christmas tree for the kids. On top he stuck. A red star."

"No that won't quite do," said the critic. "It's a little heavy-handed for a small story. You can put a keener edge on it. Strle between two different worlds. All against a snowy background."

"One should be careful with symbols generally," glumly said Novodvortsev. "Now I have a neighbor—upstanding man, Party member, active militant, yet he uses expressions like 'Golgotha of the Proletariat'...."

When his guests had left he sat down at his desk and propped an ear on his thick, white hand. By the inkstand stood something akin to a square drinking glass with three pens stuck into a caviar of blue glass pellets. The object was some ten or fifteen years old—it had withstood every tumult, whole worlds had shaken apart around it—but not a single glass pellet had been lost. He selected a pen, moved a sheet of paper into place, tucked a few more sheets under it so as to write on a plumper surface....

"But what about?" Novodvortsev said out loud, then pushed his chair aside with his thigh and began pacing the room. There was an unbearable ringing in his left ear.

The scoundrel said it deliberately, he thought, and, as if following in the critic's recent footsteps, went to the window.

Presumes to advise me.... And that derisive tone of his.... Probably thinks I have no originality left in me.... I'll go and do a real Christmas story.... And he himself will recollect, in print: "I drop in on him one evening and, between one thing and another, happen to sest, 'Dmitri Dmitrievich, you ought to depict the strle between the old order and the new against a background of so-called "Christmas" snow. You could carry through to its conclusion the theme you traced so remarkably in The Verge,—remember Tumanov's dream? That's the theme I mean....' And on that night was born the work which...."

The window gave on a courtyard. The moon was not visible.... No, on second thought, there is a sheen coming from behind a dark chimney over there. Firewood was stacked in the courtyard, covered with a sparkling carpet of snow. In a window glowed the green dome of a lamp—someone was working at his desk, and the abacus shimmered as if its beads were made of colored glass. Suddenly, in utter silence, some lumps of snow fell from the roof's edge. Then, again, a total torpor.

He felt the tickling vacuum that always accompanied the urge to write. In this vacuum something was taking shape, growing. A new, special kind of Christmas.... Same old snow, brand-new conflict....

He heard cautious footfalls through the wall. It was his neighbor coming home, a discreet, polite fellow, a Communist to the marrow of his bones. With an abstract rapture, a delicious expectation, Novodvortsev returned to his seat at the desk. The mood, the coloring of the developing work were already there. He had only to create the skeleton, the subject. A Christmas tree—that's where he should start. In some homes, he imagined people who had formerly been somebody, people who were terrified, ill-tempered, doomed (he imagined them so clearly...) who must surely be putting paper ornaments on a fir stealthily cut down in the woods. There was no place to buy that tinsel now, and they don't heap fir trees in the shadow of Saint Isaac's any more....

Cushioned, as if bundled up in cloth, there came a knock. The door opened a couple of inches. Delicately, without poking in his head, the neighbor said,

"May I bother you for a pen? A blunt one would be nice, if you have it."

Novodvortsev did.

"Thank you kindly," said the neighbor, soundlessly closing the door.

This insignificant interruption somehow weakened the image that had already been ripening. He recalled that, in The Verge, Tumanov felt nostalgia for the pomp of former holidays. Mere repetition wouldn't do. Another recollection flashed inopportunely past. At a recent party some young women had said to her husband, "In many ways you bear a strong resemblance to Tumanov." For a few days he felt very happy. But then he made the lady's acquaintance, and the Tumanov turned out to be her sister's fiancé. Nor had that been the first disillusionment. One critic had told him he was going to write an article on "Tumanovism." There was something infinitely flattering about that "ism," and about the small "t" with which the word began in Russian. The critic, however, had left for the Caucasus to study the Georgian poets. Yet there had been pleasant occurrences as well. For instance, a list like "Gorky, Novodvortsev, Chirikov..."

In an autobiography accompanying his complete works (six volumes with portrait of the author), he had described how he, the son of humble parents, had made his way in the world. His youth had, in reality, been happy. A healthy vigor, faith, successes. Twenty-five years had passed since a plump journal had carried his first story. Korolenko had liked him. He had been arrested now and then. One newspaper had been closed down on his account. Now his civic aspirations had been fulfilled. Among beginning, younger writers he felt free and at ease. His new life suited him to a T. Six volumes. His name well known. But his fame was pallid, pallid....

He skipped back to the Christmas-tree image, and suddenly, for no apparent reason, remembered the parlor of a merchant family's house, a large volume of articles and poems with gilt-edged pages (a benefit edition for the poor) somehow connected with that house, the Christmas tree in the parlor, the woman he loved in those days, and all of the tree's lights reflected as a crystal quiver in her wide-open eyes when she plucked a tangerine from a high branch. It had been twenty years ago or more—how certain details stuck in one's memory....

He abandoned this recollection with chagrin and imagined once again the same old shabby fir trees that, at this very moment, were surely being decorated.... No story there, although of course one could give it a keener edge.... Emigrés weeping around a Christmas tree, decked out in their uniforms redolent of mothballs, looking at the tree and weeping. Somewhere in Paris. Old general recalls how he used to smack his men in the teeth as he cuts an angel out of gilded cardboard.... He thought about a general whom he actually knew, who actually was abroad now, and there was no way he could picture him weeping as he knelt before a Christmas tree....

"I'm on the right track, though," Novodvortsev said aloud, impatiently pursuing some thought that had slipped away. Then something new and unexpected began to take shape in his fancy—a European city, a well-fed, fur-clad populace. A brightly lit store window. Behind it an enormous Christmas tree, with hams stacked at its base and expensive fruit affixed to its branches. Symbol of well-being. And in front of the window, on the frozen sidewalk—

With triumphal agitation, sensing that he had found the necessary, one-and-only key, that he would write something exquisite, depict as no one had before the collision of two classes, of two worlds, he commenced writing. He wrote about the opulent tree in the shamelessly illuminated window and about the hungry worker, victim of a lockout, peering at that tree with a severe and somber gaze.

"The insolent Christmas tree," wrote Novodvortsev, "was afire with every hue of the rainbow."

/godine 1994 priču s ruskog preveo sin Dimitri/



- 17:53 - Komentari (0) - Isprintaj - #

14.12.2008., nedjelja

Mirko Miočić pobijedio na kvizu "1 protiv 100"

I to na pitanju iz književnosti.
Posljednje je pitanje - na kojem je Miočić mogao i odustati i zadovoljiti se dotad osvojenom sumom - bilo naime ovakvo:
Kome je Verdi komponirao Requiem, Goldoniju, Laopardiju ili Manzoniju.

Miočić je odlučio duplirati (iako je rekao da nije bio siguran 100 posto) i pritisnuo taster C, dakle Manzoni, jer je zaključio da je Goldoni umro "malo prije" a da je Leopardi "previše hermetičan" te da po sistemu eliminacije mora biti Manzoni.
Pogodio je.


Čestitke Miočiću - za razliku od mnogih sudionika kviza nije gnjavio, nije se premišljao unedogled (a ta brzina ga je stajalo i greške na Milijunašu) - već je i ono jedino pitanje koje je preskočio zapravo znao.

Najviše mi se svidjelo što je izabrao "preskok plus" iako je već imao 3 preskoka.



povjeynica za video snimku

- 18:10 - Komentari (2) - Isprintaj - #

03.12.2008., srijeda

Najava odgovora Pavlovichu hauzmajstoru i Fuksi.hr

Neki moraju (i vole) i delati.
Danas prevodim nešto s hrvatskog na danski, imam gostovanje na radiju za najavit’ promociju, pa se vraćam doma opet nešto prevodit' – riječ je o prijevodu s jednog skandinavskog jezika, koji će mi, možda, omogućiti šestomjesečnu plaću – a navečer ima i neka promocija.

Te tako njavljujem svoo (konačni) odgovor hauzmajstoru, Bizantincu Pavlovichu – koji bi u stara bolja vremena samo napisao pismo čitatelja, a ne bi se to prodavalo pod firmom i formom »kritike« - a i Fuksi.hr, koja se ponaša kao mentor i sponzor dotičnog amatera, kao debela gruntovčanka koja svima dodijava svojim debilčetom kojega hvale da je talanetiran - dakle i Fuksi.hr ću odgovoriti, njoj koja s guštom i bez stida podupire hauzmajstora: tako da ja polemiziram sa svoga bloga (uz kolegijalnu fair pomoć Knjigoljuba) a Bizantinac hauzmajstor što plače nad hrvatskim novcima i osobno napada rabi Fuksu.hr (koja ne prenosi što sam ja napisao), dakle portal što mu valjda treba zamijeniti znanje i kompetencije.

Odgovori ću sutra, niš ne brinite - i to će bit' moj zadnje sudjelovanje u ovoj polemici – ne kanim više doprinašati ovoj temi gdje se u stvari napada V.B.Z. preko "kritike" mog romana..

Da ne bude poslije »trebalo mu je dva dana« ili »toliko mu je trebalo smisliti«...

Ne.







- 09:50 - Komentari (48) - Isprintaj - #

02.12.2008., utorak

Odgovor Predraga Crnkovića ing. Pavloviću na KRITIKU 9 iz Bookse

Booksa je objavila kritiku romana Beograd za pokojnike na ovome linku

Prenosim kritiku u cjelini, a zatim odgovaram.

Kritika 9::


'Beograd za pokojnike' je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?
Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost), žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom – u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi – skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane. Međutim, nije to sporno; ionako ogromne količine keša u svim agregatnim stanjima kolaju mekom granicom bez obaziranja na, kaže nam na dječje iskren način glavni junak romana Peđa, "zanavek objavljenu mržnju između dva nekada bratska naroda".

Ono što je sporno, a postaje svake godine sve očiglednije jest smisao cijelog VBZ-ovog natječaja. Krenulo je odlično i relevantno 2002. s Mlakićevom pobjedom, a pad je počeo već iduće godine s političkim kompromisom: željeni iskorak VBZ-a na srpsko tržište na tron je, uz neupitnog Koščeca, ustoličio i neusporedivo lošiji roman Jelene Marković. Otad je svake godine sve lošije i sve tužnije, uz povremene proplamsaje standardne prosječnosti (Šalković, Bazdulj Hubijar), koji bi trebali predstavljati lošije godine u povijesti nagrade (kao što i Booker ima lošijih godina), a ne njezine vrhunce. Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji, postavlja se jedino moguće pitanje: kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš? Na površinu naše književne močvare svake godine, nekako u ovo doba, nadođe kužan miris neobjavljene regionalne književnosti koji se čuje na kilometre i kao da upozorava: haloooo, već se dugo kvarim i opet vam ponavljam – sve su manje šanse da će ovaj natječaj otkriti novog regionalnog autora sa svjetskim potencijalom koji će objavljivati milijune primjeraka; za VBZ, dakako. Čak dapače – svake godine regionalni pisci pišu sve lošije. Jako bih volio da se varam, no mora da je to smrad od nekog trupla s dna.

Dodatna zamjerka VBZ-ovom izboru je i evidentni nedostatak uredničkog upliva – doima se kao da knjige idu u tisak točno takve kako su stigle na natječaj, tek ugrubo lektorirane, bez imalo uredničkih intervencija. Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice: "Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu." To nije jedini takav slučaj – na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev! Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.


No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana. Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu – nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda. Potom, u bilješci o autoru na kraju knjige Crnković se hvali da piše na više jezika, pritom misleći primarno na srpski i hrvatski, neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).

Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva. Glavni je junak Peđa, Beograđanin neodredive dobi, ali očito u permanentnoj krizi srednjih godina koja se kombinira s onom, i psihički i doslovno, egzistencijalnom. Roman je, bar logikom imena Predrag-Peđa, očito autobiografski (i zato što se drugi sporedni likovi nazivaju tek inicijalima N. ili Đ. – valjda da se pravi ne prepoznaju), ali teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: "Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam". Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže – prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest. Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: "(...) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti..."


S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda. Međutim, to još nije sve – u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.

Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio. U VBZ-u zaista sjede dobročinitelji, ali ovim trendom za sve će biti bolje da iduće godine nagradu odmah daju u dobrotvorne svrhe, ili da je barem dodijele uvjetno, ako pisac-dobitnik svoj talent potvrdi nekim ozbiljnijim djelom u roku od, recimo, tri godine. Zadie Smith je, primjerice, svojim nedavnim predsjedanjem književnim žirijem i odbijanjem da se dodijeli nagrada pokazala da se i na taj način može poslati željena poruka mladim i nadobudnim piscima. "We could not find the greatness we'd hoped for", rekla je tom prilikom Zadie. I pogodila točno u metu.

Na kraju, za sve one hrabre i odvažne koji se ne boje suočavanja s ružnom stvarnošću, donosimo i potpuni popis svih osam dobitnika ove književno sve manje relevantne, ali, u doba krize, financijski sve bitnije nagrade, i to kronološki nerazbacano, ali obrnutim redom – služeći se Peđinim rječnikom, kao u Nolanovom Mementu:

2008. Predrag Crnković, Beograd za pokojnike
2007. Svjetlana Gjoni, Nula Nemo
2006. Hrvoje Šalković, Pravi se da ovo nisi vidio
2005. Nura Bazdulj Hubijar, Kad je bio juli
2004. Davor Špišić, Koljivo
2003. Jelena Marković, Escajg za teletinu / Marinko Koščec, Wonderland
2002. Josip Mlakić, Živi i mrtvi

Božidar Pavlović
Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.

Odgovaram na hrvatskom, da nas cijeli svijet razumije.

Započinjem citatom (jebaj ga, on je na srpskom):

»Ko vam kaže da ne treba tražiti od pisca da tumači svoje delo? Reći ću vam, u poverenju, da je to samo skorašnja smicalica koju su izmislili naši vatrogasci, jedna ofucana frazetina po kojoj je pisac budala i trbuhozborac, on ume još nekako da sroči svoje romane, ali to što je napisao ostaje za njega tajna, to znaju samo kritičari, pogotovu ako je pisac već mrtav ili dovoljno zaošijan ka večnosti, pa pušta kritičarima i čitaocima, naravno, da oni budu kompetentni da kađu značenje i smisao onoga što je pisac tekao, da to prežvaću i pljunu pred čitaoca i psca podjednako, pa da se drče kao stručnjaci koji su pročitali kardiogram ili dešifrovali rendgenski snimak pluća i karlice (pogotovo karlice). To pisci često vole, tu kompetentnu laž, to kritičarsko čitanje iz plećke, jer otkrivaju z zebezeknuto no zadiovoljno, da su njihove prazne (poetske i prozne) brbljarije zapravo govorile o problemu 'Čoveka', o 'Otuđenju', o 'krizi savremenog sveta+ i sličn9m velikim problemima, ili o svim istovremeno, pa stoga im i ne pada na pamet da kažu nešto o svom delcetu, osim da ga hvale na sva usta, pozivajući se na mišljenje kritičara, a oni sami, što se njih lično tiče, oni veruju u autoritet kritičarev, pa ako je on rekao da tu tako piše, onda je to tako, stvar je višeznačna i višesmislena, raznorazna tumačenja su neophodna, delo je višeslojno i višesmisleno, paradoksalno, pisac jasno i glasno priznaje da je budala i trbuhozborac, ako nije u pitanju 'inspiracijap, čuvatjte se, mladi pirjatelju, pisaca koji ne znaju šta su napisali i zašto su napisali, čuvajte se književnika koji zamenjuju razum anegdotom; oni ili šuruju sa večnošu (pa vas stoga niti vide niti slušaju, oni zaudaraju na lešinu) ili su budale.«


A sada idemo redom.
Kako se ono Bozhidar Pavlovitch predstavlja?

Božidar Pavlovitch
Božidar Pavlović (1971, Zagreb) - nije završio nikakav društveni fakultet, ali jest elektrotehnički, no to mu pri čitanju i razmišljanju nimalo ne smeta. U radno vrijeme radi nešto drugo. Svojedobno pisao za Kult i Nomad. Danas piše isključivo za Booksu.


Dakle, dipl. hauzmajstor što mu po privatnom i osobnom mnenju ne smeta u čitanju i razmišljanju. Možda mu ne smeta u čitanju uputa za štednjake i bojlere, ali mu u čitanju i razmišljanju o književnosti smeta upravo - manjak čitanja.
Jer je čitanje neophodno ne samo za pisanje već (još i više) za kritiku. Ali, što ćemo kad se kritičar u samohvali želi prikazati boljim no što jest.




'Beograd za pokojnike' je loš roman: ako takav pobjedi na VBZ-ovom natječaju, kakvi su tek ostali? A da nagradu ubuduće daju u humanitarne svrhe?


Pa kad su već dipl. hauzmajstora humanitarno uposlili kano kritičara, a kojemu se nečitanje literature vidi iz svakog retka kano praziluk iz guzice svakom piscru tradicionalističke proze? /nenagradno pitanje: oklen praziluk u prethodnoj rečenici?/


Predrag Crnković se u jednom od prvih razgovora nakon što je Beograd za pokojnike proglašen najboljim na ovogodišnjem VBZ-ovom natječaju za neobjavljeni roman (čijih parsto grama papira nabavljivog na kioscima su-sponzora Tiska pobjednički teži otprilike 100.000 kuna, 13.888,88 EUR ili 1.100.000 srpskih dinara, u brutto iznosu, nažalost)...


Ovo se u žargonu zove tipovanje. Koliki je Pavlovitchev postotak?

žalio da mu nitko ne želi u matičnoj državi Srbiji objaviti knjigu, pa se, eto, javio na natječaj jer ima dobra iskustva sa susjednom državom Hrvatskom – u Knjigomatu mu je, naime, Rade Jarak ove godine objavio prvi roman. Tako i bi – skandinavist i pisac Crnković pobijedio je i odnio keš preko grane.


Iz dipl. hauzmajstora ponovno progovara Tuđmanov izborni moto iz devedestih - Hrvatska lisnica u hrvatskom džepu, samo varirano kroz žal što je neHrvat uzeo toliki keš i to u vrijeme ekonomske krize kada se kroz apeliranje »da se kupuje kroativno nastoji koliko-toliko spasiti domaće gospodarstvo, a ni članovima vlade nije jasno steže li se stremen ili ne (Šuker veli da se steže, Sanader kaže – ne, ne steže se).
Ali, kako će meni jedan Bozhidar Pavlovitch sa svojim beznandno srbijanskim imenom i prezimenom, spočitavati da sam prisvojio hrvatske novce, meni jednom Crnkoviću? Pa svak znade kak se zove pravi Rvat. Vinko Grgec, Rudolf Plačipičkec, Juraj Vodopivec, Ljudevit Jönke, Zlatko i Zvonimir, bre, u imenu, a u prezimenu može Drach i Hetrich nikako Pavlovitch. Tak da meni taj srbijanski jal od anonimusa dipl. hauzmajstora Pavlovitcha, pa makar se taj liliputanac duha i tijela hvastao i hrvatskom putovnicom uopće ne imponira. Jedina olakotna okolnost bi mogla biti ta, da je Srbin, nakon života u hrvatskom jalu, ono geslo, srpsku zavist »da komšiji, to jest susjedu crkne karava« zamijenio jalom u vidu 'odnese Srbijanac hrvatsku lovu u sprskoj lisnici, a toliki siromašni hrvatski pisci!'?


»Uzevši dobronamjerno i zdravo za gotovo neupitne kvalifikacije, eminentnost i objektivnost ovogodišnjeg ocjenjivačkog suda (kojeg su činili Ferić, Arsenijević, Matanovićka, Strahimir Primorac i predsjedavajući sudac Jergović), pa stoga i vjerujući da je uistinu izabran neobjavljeni roman koji je najbolji u konkurenciji...«


Doista, kako je jedan dipl. hauzmajstor kome to ne smeta u čitanju i razmišljanju (ali, ako mu hauzmajstorstvo ne smeta u tomu, što mu onda smeta, jer čitati - očito je – ne voli i ne prakticira), kako je jedan dipl. hauzmajstor mogao uzeti zdravo za gotovo, kako sam veli, kvalifikacije (čujte tko pita za - kvalifikacije!), da ne govorimo o eminentnosti ocjenjivačkog suda, ili, povjerenstva? Palvovitchu, Pavlovitchu, dajte ne budite lakovjerni.

Pavlovitch se dalje pita: »kakvi su, zaboga, bili ostali rukopisi, ako je pobjednik ovako loš?«

Kad si nepismen čovjek dopušta baviti se (navodnom) tuđom nepismenošću, onda mu se dešava da zabija ovakve autogolove:

Pavlovitch, dipl. hauzmajstor piše (ili mu je to netko rekao da napiše, kao što je onom jadnome novinaru Golubovuću Pižonu netko namignuo kako treba objaviti drek da je jedan naš pisac plagiajtor, a sve zato što se ovaj drznuo napisat' što o staljinistima), dakle dipl. hauzmajstor kojemu to što nije diplomirao književnost (a zašto bi?: ako se piscu ne traži diploma što bi onda kritičaru?, nije li tako?) dakle već u prvom pokušaju da pokopa pokojnika iz naslova, Pavlovitch, dipl. hauzmajstor, sam u jamu upada (ko drugome jamu kopa, sam u nju upada bijaše neka poslovica iz pučke škole):


»Sorry, piscu dopuštam svašta (pa i nepismenost), jer ispred njega mora stajati urednički vatrozid, tako da u ovom slučaju uredniku samo mogu dati neispravljivu nedovoljnu ocjenu. Nevjerojatno je kako se vrhunskom piscu i razmjerno kvalitetnom stilistu poput Vladimira Arsenijevića (navedenog kao urednika u impresumu Crnkovićeve knjige), može dogoditi da u javnost pusti takve stilske nezgrapnosti i naprosto zanemari autorove rupe u osnovnoškolskom obrazovanju poput, recimo, ove rečenice:

'Te gospođe sačinjavaju jednu od dve grupe kupaca životnih namirnica, koje (grupe) upadljivo ne obraćaju pažnju na cenu.' To nije jedini takav slučaj – na bar pet mjesta autor nastoji objasniti na koju se riječ točno odnosi upotrijebljena zamjenica, prijedlog ili pridjev!
Uz pomoć ove indukcije osnovano zaključujem da Arsenijević, premda je potpisan, knjigu urednički nije ni taknuo.«


Gle, s Arsenijevićem sam prošao kroz cijeli tekst te sam osobno od njega dobio - uz smiješak - i odobravanje za ovaj stil – 'čisti Bora Ćosić'. To »objašnjavanje« u zagradi na koju se riječ odnosi zamenica »koji« spada u jezička pravila srpskog jezika na kojem je knjiga napisana, a istodobno je i hommage Ćosiću Bori koji je tako pisao po NIN-u i u svojim knjigama. Dakle, podsmijeva se nepismen čovjek onome što je pismeno. Ali, tamo gdje je većina nepismena, onda oni pismeni upadaju u oči. (Jednako kao što se, u Srbiji, oni sa samo dva akcenta /silazna/ rugaju takozvanom »beogradskom čepljenju« i/ili »vojvođanskom otezanju«, iako je to »čepljenje« /s uzlaznim akcentom/ zapravo najpribližniji govor standarnom srpskom akcentovanju, ali zanimljivo je kako se taj jal nepismenih prema pismenima javlja na obje bande, i u Kroaciji i u Serviji.)


»No, krenimo s konkretnijom razudbom Crnkovićevog romana.»


No da, nakon jala što je neki Srbin u srpsku lisnicu stavio hrvatski keš te nakon zabijenog autogola, kojim e dipl. hauzmajstor pokazao kako ne zna pravopis (a spomenuto pravilo važi i za hrvatski, ne samo srpski jezik – samo da se zna), dajmo ljudi krenut' i s tom, kak' reče, razudbom? Šfrafcigeri, kliješta i ostali alat električara je, za pretpostaviti, pri ruci.

»Već sam izbor pseudonima Sofronije Mravokop, nježna duša pod kojim je Crnković poslao rukopis na natječaj daje naslutiti da je autor sklon upotrijebiti zanimljivu strategiju koju sam tek ovlaš dotaknuo na početku kritike. Možda griješim dušu i gorjet ću u paklu, ali imam dojam da se Crnković na sve načine izrazito trudio dodvoriti hrvatskom žiriju jer ga, eto, doma ne puše. Na to da se ne radi samo na dojmu ukazuje i pohrvaćeni pridjev u pseudonimu – nježna a ne nežna duša, što bi bilo za očekivati od autora iz Beograda.«



Koji je Pavlovitch krele, pa to je za ne vjerovat.
Cijeli roman napišem na srpskom (uostalom, pisao sam ga i ne razmišljajući o natječaju V.B.Z.-a) a onda iz šifre dipl. hauzmajstor deducira da se dodvoravam hrvatskom čtateljstvu. Pa ako pisanje priča, eseja i pjesama na hrvatskom, kao i prevođenje na hrvatski nije nitko (dosad, barem) nazvao dodvoravanjem, onda se dipl. hauzmajstor kojemu očito nešto smeta u čitanju domaće i svjetske književnosti, sjetio probiti led ali – gle idiotizma i kretenizma – na osnovu šifre.

E, pa gošpon Bozhidare Pavlovitchu, hauzmajstore rvackoga roda što vonja po srbijanskom imenu i prezimenu, e da ti velim: nije mravokop, već mravoklop. Kop je tipfeler i to, gle čuda, ne moj (ja inače imam tvrtku koja se bavi izvozom tipfelera na inozemno tržište) već žirija. Ovo »kop« i inače vuče na kakvu građevinsku tvrtku, te nedajbože na neku mafiju, pa bi u tom slučaju ovaj prijenos keša iz Kroacije vu Serviju taman bilo sumnjivo i zahtijevalo bi istragu glede pranja novca, s čime Vi i inače neukusno povezujete novlani iznos nagrade.

Ne, dipl hauzmajsore, komu tko zna što smeta čitati, ne mravokop, već mravoklop. Naime, čitava šifra je napisana na rvackom – a ne samo ta riječ »nježna« - i glasi ovako (a to mogu potvrditi članovi ocjenjivačkog povjerenstva, iliti žirija kako se seljački, da ne reknem gruntovčanski i neodgovorno naspram rvackoga jezika odnašaju ocjenjivači, sram da ih bude, ali kad se sjetimo da je neki ex-Sarajlija precjednik povjerenstva, tj. žirija, što drugo i očekivati, je l' tako?), dakle čitava je šifra na hrvatskom, te je tako svo ovo amatersko detektivsko dumanje hauzmajstora Pavlovitcha jest badava:

ŠIFRA-ŕ::: “Sofronije mravoklop, nježna duša, otjelotvorenje oblomovštine, premda počesto umije tupiti, no to je samo odraz hipersenzibilnosti, i to ne njegove već njegove bake. I takov, eto, sjedi i pijucka pepsić. A onda, za stolom kavane za kojim su sjedila dva seksi crvenokosa komada, zazvoni mobitel...YXZ-matični brojxxxxxxx000000 i on začu riječi: ‘unaprijed hvala kako žiriju tako i ocjenjivačkom povjerenstvu (ako se do objave rješenja promieni pravopis)’.Kvragu! Još netko šalje roman na natječaj?!, pomisli Sofronije...”


Eto. Ovo sam napisao i u intervjuu (interviewu), koji treba uskoro izać u jednome bosanskome magazinu. Tu sam odgovorio na pitanje otkud mi ideja za šifru. Naime, bijaše jedan crtić o mravoklopu (koji se nije zvao Sofronije, ali to je druga priča) a glas mu je posudio Martin Sagner. Uz Slonića Tonića i Škrbamacu, bijahu to hrvatski crtići koje sam volio kao što su i neki Zagrepčani voljeli stanovite – srpski nahsinkronizirane - crtiće. Jugonostalgija, kao, ono, ali jebaj ga, čitajte Borisa Budena i Arsenijevića, dipl. hauzmajstore Pavlovitchu, čitajte, i pronađite što Vam to smeta u čitanju kad Vam već ne smeta odsustvo diplome društvenog fakulteta.

A poglejmo si sad i jedan semantički autogol koji dipl. hauzmajstor Pavlovitch zabija (nakon onog gramatičkog i stilskog na početku):


»...Crnković se hvali [...] neprestano se (u sklopu ionako prekomjerne nostalgije), referira na onodobne hrvatske ljude i proizvode (Ivo Serdar, Ledo sladoledi), njegovo stalno inzistiranje na beogradskim toponimima izrazito podsjeća na stil Hrvoja Šalkovića, jednog od ranijih pobjednika natječaja, te, na kraju, valja primijetiti da Crnković ničim izazvan koristi riječi sasvim neuobičajene za srpski leksik (poput žicati, ekipa, tulum, djelatnik ili oriđinal).«


Ljudi, koji je Pavlovitch krelac.
Stalno inzistiranje [sic!] na beogradskim toponimima ne treba podsjećati na stil Šalkovića (??!) već se duguje prostoj činjenici da se radnja romana odvija u – gle čuda – Beogradu. Pa neću valjda spominjati ulice Samobora i Toronta ako se neki Beograđanin šeće u Beogradu. (A Šalković mi je lijepo rekao, pol sata prije dodjele, kad mi je posve ležerno i prijateljski, kao da se sto godina znademo, sačekao i čestitao i upozorio da će me sad popljuvat iz milijun razloga pa i iz toga razloga jer da se ocjenjivačko povjerenstvo, iliti po domaću, žiri, želi uvuć u guzicu srpskoj publici ne bi li poduzeće proširilo 'posal' i istočnije).
A riječi neuobičajene za srski leksik? Pavlovitchu, knjige u šake. Teofil Pančić, Bora Ćosić, Mirko Kovač (prije odlaska iz Beograda), Albahari, Bogdan Tirnanić u svojim člancima, odnosno knjigama, odnosno nekim svojim prijevodima, odnosno kolumnama – respektivno! - rabili su ili rabe usred Beograda, dakle u NIN-u, Vremenu, knjigama, dakle rabili su ili još uvijek rabe i izraze kao što su prometalo, hinjeno pa i one nabrojane – a svega toga ima i u »Beogradu za pokojnike«. »Prometalo« je tako hommage dvojici kolumnista, Pančiću i Tirnaniću, ali kako će to skužiti dipl. hauzmajstor kome tko zna što smeta čitati. Ali, barem je časopise mogao prelistati. Da ponovim – ne samo za pisanje knjiga već još i više za pisanje kritika potrebno je čitati. Pavlovitchu, jesi li čuo za Horacija? (Nije iz Shakespearea.)

A onda ću citirati (nenagradno pitanje: koga?/ Hint: ako poznate Matvejevića ili Kovača, pitajte ih.

Citat:
»Ali, priznajem, takođe da volim kada se pisac sruči na svoj maternji jezik sa besom sina rezmetnoga i kada se jednoj kulturi stavi pdo pitanje i valjanost jezika, kada se ustaljene forme ondosa prema jeziku izmene. Volim to, makar kao akt pobune protiv konvencija i opštih mesta (jezik je najveće 'opšte mesto'), kao opozoiciju opšteprihvaćenim, automatizovanim formama mišljenja, življenja i pisanja. Kao šro verujem da je svako valjano delo čin pobune protiv svog sopstvenog i jedinog jezika, da su pobune poput one Lazine ili Vinaverove ili Kenoove ('Mi pišemo na jednom mrtvom jeziku') takođe deo stvaralačkog čina, vrednije od svake 'apologie de la langue francaise'.
kraj citata


Idemo dalje.

Dipl hauzmasjtor Pavlovitch veli:


»Uspoređujući stil i leksik Beograda za pokojnike sa onim u starijih i uvaženijih srpskih pisaca (na primjer, kod Dragana Velikića ili Davida Albaharija, nedavnih meta Booksine kritike), očito je kako je Crnkovićev stil bitno siromašniji i na nižoj jezičkoj razini, a riječi su mu (premda nisu slengovske), bitno uličnije (zamlata, šašoljiti, oklembešeno, ubuđosano), što pak nimalo ne doprinosi uživanju u ljepoti štiva.«


Gle tko se dodvorava srpskoj književnoj sceni. Usporedba s Velikićevim vokabularom ide izravno na štetu ovom piscu za kojega jedan »betonski kritičar« veli da je drljao hartiju do ove zadnje nagrade (a možda i za vrijeme). A od pobrojanih riječi koje su »bitno uličnije« (?), spomenut ću da se glagol »oklembesiti« nalazi i u glasovitom rječniku Miloša Moskovljevića i to ne kao »pokrajinski« glagol, a od jednoga Bizantinca Pavlovitcha bi se moglo očekivati bolje poznavanje tih jezičnih pitanja kada se već njima bavi, kaj ne?!

«...teško je odrediti stavlja li Crnković u usta svog junaka i vlastite stavove o vremenu i svijetu koji ga okružuju. U jednom razgovoru Crnković i priznaje: "Mislim da je moj lik više ja nego što sam to ja sam".


Pravome kritičaru bi ovo bila dobra ideja da nešto napiše, ali za takvo što treba čitati, kako lijepu književnost tako i djela iz teorije književnosti. No, što u tome smeta dipl. hauzmajstora Pavlovitcha – ako već nije diploma tehničkog fakulteta – ne zna se, ali kad, jadan, uz pomoć mene kojega citira, i približi rudimentu kritike, on odmah stane pa krene u tračanje i prepričavanje.


»Brojne književne i filmske reference potpomažu teoriju o autobiografskom, što je ujedno jedna od najiritantnijih sastavnica pobjedničkog romana. Naime, spomenute reference svojom pretjeranošću odaju dojam da autor silno želi dokazati da je intelektualno načitan i nagledan, što djeluje u najmanju ruku pubertetski. Takva vrsta napuhavanja i samohvale korisna je (ali ne i previše uvjerljiva), u svrhu muvanja ili barenja, odnosno psihološke definicije glavnog lika i njegovog suodnosa sa svijetom oko nas, ali taj se dojam nekako ne postiže – prevladavajući osjećaj je da se sam autor želi prikazati boljim (pametnijim, ljepšim, whatever) nego što zaista jest.«


Što on misli da je bolji od nas.
Eto ti kritičara. /Nenagradno pitanje – koju novelu treba čitati da bi se i literarno spoznalo ovakavo »rezoniranje« dipl hauzmajostra Pavlovicha?/


»Roman obiluje kvaziintelektualnim mudrovanjima i generaliziranjima o srpskoj književnoj sceni, zatim gorkim i ciničnim refleksijama na samom rubu neukusnog o čitavim socijalnim grupama (umirovljenici, brucošice, liječnici), a česte su i rečenične konstrukcije nevjerojatne ambicioznosti bez pokrića, baš poput ove: "(...) Ustanovivši da je saglasna da flertovanje nastave na konverzacijskoj kroazeti..."«


Kada je riječ o »generaliziranju«, treba reći ovo svaka je nepotpuna indukcija generaliziranje ali svako generaliziranje nije nepotpuna indukcija. Očito je da piscu ove kvazikritike manjka – osim znanja iz pravopsia, stilistike kao i načitanosti iz lijepe književnosti /iliti beletristike kak bi rekli gruntovčani/ te poznavanja teorije književnosti – očito mu dakle manjka i znanje logike i formalne logike. Barem to si može popunit ako si uzme knjigu Petrovića dr Gaje (Srbin, jebaj ga, ali u Zagrebu živio i radio, pa i umro, no prirodnom smrću, fala Bogu), udžbenik, dakle, koj ise zove »Logika«. Tu će vidjeti zašto ono što piše u »Beogradu za pokojnike« o brucošicama, umirovljenicima, liječnicima nije »generaliziranje« (tako govore babetine) već legitimno razmišljenje, koje bi bilo legitimno i u novinskom članku nekmoli u romanu.

A »konverzacijska kroazeta«, što li znači? Preteška je to zadaća bila za dipl. hauzmajstora Pavlovitcha, pa je tu rečenicu iščupao iz poglavlja i ponudio na pladnju. Tko je čitao knjigu, shvatio je što znači upravo »konverzacijska kroazeta« a ako dadnem hint - »film freak«, jasno će biti sada i onima koji knjigu (pa ni to poglavlje) nisu čitali.


»S izvedbene strane, središnji dio romana je, dakle, stvarnosna proza koja se sastoji od kronološki potpuno razbacanih odlomaka. Najčešće im prethodi kakav književni ili glazbeni citat koji najavljuje ili opisuje radnju odlomka; odlomci su, pak, zbog vremenske neurednosti teško prativi i izgledaju kao dnevnički zapisi popabirčeni od 1993. do 2005. To dovodi do neminovnog ponavljanja ključnih informacija (OK, skužili smo da je anbol jeftinija srpska inačica andola!), koje je redundantno i iritantno, a moglo je biti izbjegnuto pametnijim baratanjem vremenom radnje ili naprosto uvođenjem reda.«


Tako je to kad je inžiniru malo sa žaruljama i akumulatorima baratati već bi tija bit i njegova svitlost, što li, inžinir ljudske duše. Dipl. hauzmajstor Pavlovitch koji – valjda što kao Nušićeva g-đa ministarka knjige kupuje na metar – knjige ređa po veličini ako je on uopće knjige vidio na gomili. Po nenačitanosti i općem neznanju ne bi se reklo da se s knjigama druži.

Dakle, dvostruko spominjanje anbola ima književnu funkciju, no to ću ostaviti kritičarima da se dosjete. (Arsenijević je u svome uredničkom radu - a on je u tome doista predan i neumoran – predložio izbaciti jedan anbol, no ja sam inzistirao na dva komada. Književna vrućica, rekao bi Kovač još u Beogradu. Hint: pitajte Matvejevića što ovo znači.) Redundantnost također ima svoju funkciju, ali da je. Dipl. hauzmajstor barem čitao Albaharija – ako ne već neke strane – ma čekajte, ljudi pa i Albahari je strani pisac, ne?/ pisce – palo bi mu na pamet da ponavljanje može biti i smišljeno. No, da ponovim, eto, redundantno, što li to smeta dipl. hauzmajstoru Pavlovitchu u čitanju ako već nije diploma tehničkog fakulteta. Evo, redundantno: mislio sam sve najlepše o dipl. elektrotehničarima. Oh, generaliziram. Neukusuno od mene, nema što.


»Međutim, to još nije sve – u romanu postoji i širi koncept (uvod i zaključak romana), pomoću kojeg Crnković iskreno i izravno problematizira suodnos postmodernizma i stvarnosne autobiografske proze i tvrdi da ono vlastito, autobiografsko može protumačiti samo ako ga promatra kroz postmodernistički diskurs. Taj pogled nije nezanimljiv, ali je nedovoljno razrađen i doima se kao slabašna stilska vježba.«


E moj Bizantinac Pavlovitch, što se uvlačiš u gujcu srskoj književnoj sceni hvaljenjem srpskih pisaca (pa i Velikiću) kao i hrvatskim gospodarstvenicima kuknjavom što keš ode u sprsku lisnicu...
(Samo da ti kažem, HRT je objavio da sam ja Hrvat podrijetlom iz Boke Kotorske, tak da meni to tvoje pavlovichevsko bizantinsko bogorađenje uopće ne imponira – al' sam redundantan, to ja za umirt, ha?) - e moj Bizantinac, da si ti uopće čitao beletristiku i teoriju književnosti, bio bi u stanju napisati barem rudiment slabašne kritike, ali ti sâm nisi u stanju doći ni do rudimenta ovlašne kritike, nekmoli ovlašne kritike, a o kritici pravoj možeš samo sanjati. Ako imaš mašte.


»Sve u svemu, Predrag Crnković je odnio lovu, ali tek sad je postalo bjelodano zašto ga nitko u domovini mu nije objavio.«


Gle, Pižone moj bili – poznavaoci jugoslavenske polemičarske literature će se sjetiti na što mislim, a od Vas dipl. hauzmajstore Pavlovitchu, ne očekujem da sami skužite, ali netko će Vam već prišapnuti, možda i iz Servije – dodvoravate se stanovitim srpskim kritičarima. Valjda će Vam se isplatit u putovanjima i dnevnicama.


- 08:33 - Komentari (31) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< prosinac, 2008 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Prosinac 2015 (2)
Lipanj 2015 (1)
Travanj 2015 (3)
Ožujak 2015 (3)
Veljača 2015 (2)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (1)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (5)
Svibanj 2014 (4)
Travanj 2014 (14)
Ožujak 2014 (5)
Veljača 2014 (12)
Siječanj 2014 (4)
Prosinac 2013 (6)
Studeni 2013 (6)
Listopad 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (4)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2012 (1)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (3)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Ožujak 2011 (1)
Srpanj 2010 (3)
Prosinac 2009 (1)
Kolovoz 2009 (1)
Lipanj 2009 (1)
Travanj 2009 (1)
Siječanj 2009 (1)
Prosinac 2008 (5)
Studeni 2008 (7)
Listopad 2008 (2)
Lipanj 2008 (1)
Veljača 2008 (1)
Siječanj 2008 (6)
Svibanj 2007 (1)
Ožujak 2007 (6)
Veljača 2007 (4)
Siječanj 2007 (6)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Dubokoumne rasprave o književnosti, filmu, kulinastvu, umjetnosti uopće, smislu života, fenomenologiji, dekonstrukciji, antiontološki eseji, lingvistički ogledi, ogledi iz postmoderne historiografije, te najzakukuljenije teorije hermeneutike.

Linkovi koje trebate posjetiti

Blogovi

e-mail

cbe_cy_kebe[at]yahoo[dot]fr








Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se





Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se