Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 28.10.2012.

Hrvatski Watergate i miran san

Već nekoliko dana sam više mrtva nego živa: ne spavam, ne jedem, ne radim ništa, tumaram uokolo ko zombi, pijem tablete za smirenje, u grču okrećem TV-kanale, listam novine, slušam radio, svakih 5 minuta pregledavam na Internetu najnovije agencijske vijesti. Moji doma već znaju: samo me jedna stvar može do te mjere izbezumiti – domovina je opet u opasnosti! Dakako, mislim pri tom na najnoviju aferu prisluškivanja, taj hrvatski Watergate, Dreyfus i Little Bighorn.

Neko vrijeme sam podsvjesno slutila kako stvari ne stoje najbolje: BDP nam je pao 1,7 posto, industrijska proizvodnja je pala 5,8 posto, promet u trgovinama na malo je pao 3,2 posto, a da ne ispada kako nam sve pada, zabilježili smo, hvala lijepa, i značajne poraste - povećan nam je broj nezaposlenih na 330 tisuća, inflacija je porasla za 5 posto u odnosu na prošlu godinu, a povećani su i prihodi budžeta 4,6 posto... Buljila bih tupo u te podatke, studirala zlosutne grafikone, tabele, komparirala brojke nastojeći u njima prepoznati boljitak o kojem svjedoče naši najistaknutiji dužnosnici (ja slijepo vjerujem Vladi; oni su tražili da im vjerujemo i ja im bespogovorno vjerujem). Znala sam: ako je nama u privredi teško, ako je teško nezaposlenima i onim bokcima što prose po ulicama, ako se muče prosvjetari, seljaci i radnici koji po par mjeseci rade bez plaće, kako li je tek teško našoj Vladi koja pokušava naći izlaz iz te krize za sve nas?

Međutim, kad nam je u lice eksplodirala najnovija prislušna afera, taj hrvatski Watergate, doživjela sam trenutak prosvjetljenja i u jednoj jedinoj sekundi sve mi je postalo kristalno jasno. Kao da mi je netko skinuo koprenu s očiju. Naši bezazleni naivci iz Vlade su mjesecima smišljali planove zajedno s najumnijim glavama u Hrvata kako da nam svima pomognu, kako da privuku u zemlju desetine milijardi eura inozemnih investicija, kako da nagovore vjerovnike da nam zauvijek oproste dugove, kako da najniža plaća u Hrvatskoj bude 2.000 eura, i sve su to zapisivali. Kad o nečem danonoćno razmišljaš, moraš nešto od toga pribilježiti jer ti inače misao pobjegne. Znam po sebi. Kad odem u dućan, ako ne ponesem popis, gotovo uvijek se bez nečeg važnog vratim kući.

Pošto su napokon smislili sva spasonosna rješenja i napravili plan izlaska iz krize, koji će donijeti spas zemlji i osigurati im opstanak na vlasti slijedećih 30 godina, papiriće s idejama i brojevima telefona su bacili u smeće. Pojma nisu imali da obavještajno podzemlje i nadzemlje sistematski kopa po njihovom smeću. Kao fol, bave se recikliranjem, perfidno se preoblače u umirovljenike koji sa štapom u rukama i vrećama punih plastične ambalaže prekapaju po kantama i usput blamiraju domovinu pred stranim turistima, a zapravo prikupljaju obavještajne informacije i nose ih opoziciji i svojim inozemnih gospodarima. Umjesto da Vlada postavi po jednog lojalnog obavještajca da čuva svaku kantu za smeće pred zgradama u kojima obitavaju njeni članovi, oni su naivno vjerovali kako je tako nešto njima nepotrebno jer rade za dobrobit svakog građana Hrvatske bio on uz vlast ili opoziciju. Ali, avaj, prevarili su se.

Svaki pošteni građanin Hrvatske zna: ako nešto želiš poručit „onima gora“, napišeš lijepo to na papir, zgužvaš i baciš u smeće. Već sutra će tvoja poruka završiti na stolu obavještajnih čelnika, analizirat će je ponajbolji obavještajni analitičari, a ako imaš sreće, za par dana ćeš je moći pročitati u novinama kao prilog kakvog vrhunskog novinara-istraživača. Uostalom, koja korist od informacija ako nisu objavljene u novinama? Na taj način javnost svakodnevno svjedoči korisnosti obavještajnih službi. Bez sočnih medijskih priloga naših žurnalističko-obavještajnih struktura, tiskovine bi nam nalikovale sovjetskim biltenima začinjenih pornografskim sadržajima: red Vladinih izvještaja, red golih ljepotica.

Uglavnom, nakon što su se dočepali Vladinog plana za izlaz iz krize i svih brojeva telefona, pripadnici obavještajnog podzemlja su to odnijeli opoziciji koja je s tajnim planom za spas Hrvatske upoznala inozemne centre moći, kako bi uz njihovu pomoć Vladi pomrsili račune.

Sve što se nakon toga događalo je povijest. Premijer je otvoreno progovorio o našim ljudima koji ogovaraju domovinu po svijetu, naši prijatelji Nijemci su nam okrenuli leđa (kad se samo sjetim kako smo im pjevali podoknice: „Danke Deutschland, meine Seele brennt! Danke Deutschland, für das liebe Geschenk!“), plan za spas Hrvatske je propao, a krvoločne obavještajne i paraobavještajne strukture spremaju Vladi i svim poštenim građanima Hrvatske nove i nove obavještajno-žurnalističke i svakojake druge pakosti. Tko ozbiljan u ovako za domovinu dramatičnom trenutku, dok temelje države potresa afera prisluškivanja, uopće može razmišljati o banalnostima poput poslovanja, rokova, poreza, uposlenika, anuiteta? O tome ćemo kad jednog dana porazimo dušmane i definitivno razotkrijemo tko je koga prisluškivao, tko je kome krao ceduljice iz kante za smeće, što je koji obavještajni djelatnik napisao u novinama i o to raspravimo pred nadležnim saborskim odborom. Bez raščišćavanja svih silnica hrvatskog Watergatea, nema nam napretka. Zbog svega toga ja već danima ne spavam, ne jedem, ne radim ništa, samo tumaram uokolo ko zombi i pijem tablete za smirenje...


28.10.2012. u 13:30 • 6 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se