Jagodarije http://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 31.07.2010.

Willkommen



„Dobar dan, ja sam hrvatska premijerka i želim vam ugodan boravak u našoj zemlji!“, šokantna je rečenica kojom je premijerka u pratnji turističkog ministra Damira Bajsa prije nekoliko dana na naplatnim kućicama u Lučkom, u smjeru Jadrana, dočekivala tuđince koji su nadirali u našu domovinu. Nešto me je snažno stegnulo oko srca. Za boga miloga, zar su već dva desetljeća nakon oslobođenja naši dužnosnici zaboravili da je borba protiv tuđina utkana u najdublje pore našeg nacionalnog bića? Ovako ih s dobrodošlicom može dočekivati samo netko tko je zaboravio na našu ljubav za slobodom i samostalnošću. Svoj narod Hrvat ljubi dok mu njive sunce grije i dok mu živo srce bije. Izbrišite iz naše povijesti, baštine i kolektivnog sjećanja, tisućljetnu borbu protiv tuđinaca koji su se željeli dočepati naših bogatstava (Rimljani, Iliri, Avari, Tatari, Turci, Srbi, Nijemci, Mađari, Talijani, Francuzi, Rusi…) i što će ostati? Puka ljuštura lišena bilo kakvog smisla.

I kad su mi se već glavom počele povlačiti crne slutnje o veleizdaji, pažnju su mi privukli novinski članci koji su pratili boravak tih istih tuđinaca u Hrvatskoj: U Šibeniku napadnuti mađarski turisti, premlaćen Talijan, 22-godišnji Britanac zadobio u Zadru teške tjelesne ozljede, silovana Slovakinja, Vodičanin napao grupu srpskih turista, na Hvaru pijana Nizozemka optužila domaće momke za silovanje, u Rijeci razbijen automobil srpskih registracija, naši momci nasrnuli na grupu bahatih Slovenaca, Irci popili batine, iz Hrvatske protjerana češka glumačka skupina Štvanci… Bravo! Tako se brani domovina. Današnja Hrvati odazvali su se povijesnom zovu svojih predaka te krenuli u borbu protiv tuđina svim raspoloživim sredstvima. A kad mi je pažnja skrenula na ekonomsku dimenziju sukoba s inozemnim zavojevačima, kao da mi je netko skinuo koprenu s očiju, a domoljubna krv brže potekla žilama: opljačkana grupa Slovenaca, votku tonik Nijemac u splitskom klubu platio 20.000 kuna, talijanski par na odmoru ostao bez ičega, ukradena jahta, oteta kamp-prikolica, češkom paru nestao automobil sa svim stvarima, izlazak s društvom neoprezni Nizozemac platio 20 tisuća eura… Svakog dana stotine i stotine stranaca ostaju u Hrvatskoj bez svoje imovine, a robljenje tuđinaca, inače naša tradicionalna djelatnost, postaje visokoprofitabilan biznis.

Od dolaska u ove krajeve u 7. stoljeću, Hrvati su temeljito razradili model zarađivanja na tuđincima koji bi ovdje prolazili. Postavili bi na zgodnom mjestu tzv. sačekušu, klopku u koju bi uletavali naivni turisti, a naši bi ih preci zaskočili te ih ogulili do kože. Pri tome se s punim pravom, etičko opravdanje za ovakve i slične aktivnosti nalazilo u činjenici da pošten čovjek sjedi kod kuće, a nepošten luta okolo bez veze. Tako su, primjerice, Neretvani predvođeni knezom Deodatom oko 830. opljačkali sirote talijanske turiste da se ovi skoro cijelo stoljeće nisu usudili svojim jahtama uopće prilaziti našoj obali. Pljačkanje turskih turista ušlo je u narodne pjesme, a nije bilo većeg gušta negoli opelješit mađarske transporte stoke, ili ako bi slučajno zabasao kakav blentavi Austrijanac. Opljačkati tuđinca smatralo se u proteklom tisućljeću krajnje domoljubnim aktom, a stjecanje zarade na taj način savršeno legitimnim i bogougodnim činom (rekli bi – „malo si je pomogao“). Istaknuti hrvatski hajdučki djelatnici poput Ivana Bušića Roša, Petra Mrkonjića, Andrijice Šimića, Mijata Tomića ušli su u narodne pjesme, a o njihovim su se poduhvatima ispredale u narodu legende koje traju do danas.

I što se na posljetku dogodilo? Glas o nama nezaustavljivo se širio Evropom. Tko bi bio lud pa dobrovoljno prolazio ovdje? Naše sačekuše zjapile su godinama prazne, oružje zapušteno, hajduci se opustili, uskoci udebljali, a vremenom je došla u pitanje naša temeljna nacionalna djelatnost. Prolazak tuđinaca kroz naše krajeve, gdje bismo lijepo mogli napadati njihove karavane, otimati ih i tražiti otkupninu, postalo je temeljno pitanje našeg opstanka. Skupile su se najumnije glave u Hrvata da smisle kako taj problem riješiti. Nakon dugih rasprava oni su došli do dva zaključka. Kao prvo, ne treba robiti i pljačkati baš svakog tuđinca koji prođe kroz naše krajeve, jer ćemo tako opet doći na zao glas, već svakog petog, šestog, a kad nas zbog toga prozovu, proglasit ćemo to izdvojenim incidentnom, izraziti iskreno žaljenje i sl. Kao drugo, na granice naših posjeda doći će nasmiješena premijerka, njen turistički ministar i cijela svita najistaknutijih dužnosnika koji bi turiste izjavama dobrodošlice domamili u zemlju, a kad nam glupe ribice povjeruju i ulete u naše vršu, a do tada…. Willkommen tuđinci, willkommen.

31.07.2010. u 15:35 • 14 KomentaraPrint#^

subota, 24.07.2010.

Ljevica i desnica




Svakog dana čovjek nešto novo nauči, čak i o stvarima za koja je uvjeren da ih relativno dobro poznaje. Nedavno sam sudjelovala u kompariranju političkih programa vodećih hrvatskih političkih stranaka i programskih istupa njihovih čelnika (ne bih ja to ni u ludilu po svojoj pameti radila, imam pametnijeg posla, nego su mi za to platili). Bila sam zgranuta stupnjem sličnosti. Kad bi u HDZ-ovom programu akronim „HDZ“ zamijenio akronimom „SDP“ i obrnuto, te da se zamijene logotipi na dokumentima, ni najvjerniji stranački vojnici ne bi prepoznali razliku. Jednako tako, da se iz programskih govora čelnika isključi slika i izmijene glasovi, prosječan poznavatelj hrvatske političke scene ne bi po sadržaju mogao otkriti govori li SDP-jac ili HDZ-jac. I jedni i drugi su za EU-integracije, parlamentarnu demokraciju, pravnu državu, depolitizaciju pravosuđa, nacionalna, vjerska i socijalna prava, borbu protiv korupcije, trodiobu vlasti, dovođenje inozemnih investitore, uštede, racionalizaciju uprave…

A i praksa naših najvećih stranaka, sudeći po izvještavanjima medija, se ne razlikuje previše: i jedna i druga imaju svoje tajkune, svoje afere (dakako, već prema aksiomu o političkoj proporcionalnosti: više vlasti – više afera, i obrnuto), stimuliraju klijentizam, partijski kontroliranu birokraciju i unutarstranačke brakove. Iako natpolovičan broj čelništava obje stanke čine bivši članovi Saveza komunista, danas i jedni i drugi gorljivo ispunjavaju i najsitnije željice krupnom kapitalu. Stranačko članstvo sazrijeva znatno sporije u odnosu na prosječnu hrvatsku populaciju pa se članovi partije računaju kao omladinci sve do 35. godine života, a dobri su izgledi da će se dobne granice za mladež u narednih godinu, dvije produžiti do 40. Budući da se obje stranke već cijelo desetljeće guraju prema političkom centru, postupno su se istopile, bar među čelnicima, čak i nekadašnje mitološko-folklorne međustranačke razlike, one po pitanju ustaša i partizana, odnosa prema Herceg-Bosni, Srbima, lakim drogama i homoseksualizmu.

Za razliku od prijašnjih vremena kad bi se članovi stanaka okupljali oko ognjišta gdje bi partijski staroste prenosili na mlađe naraštaje stranačku mudrost, zajedničke mitove, tajne i legende te generirali predodžbe o zajedničkom cilju i neprijatelju, nova su vremena totalno dehumanizirala odnose. Internetske proklamacije i cirkularna pisma što danomice zasipaju članstvo, lišeni unutarstranačke ljubavi i erosa, transformirali su hrvatske političke stranke u aseksualne korporacije u kojima se ideološki stavovi profiliraju nakon detaljnih tržišnih istraživanja i promiču svim raspoloživim marketinškim sredstvima. U uzajamnom ideološkom potkradanju u kojem se ljevica spremno svrstala uz inozemne bankarske krugove braneći iz petnih žila njihove interese, dok se istovremeno desnica zaklinje u socijalnu državu i ljudska prava, nastala je gungula u kojoj se običnom smrtniku teško orijentirati i otkriti provenijenciju voljenih dužnosnika. Kroz par mjeseci Hrvati će izaći na izbore i morati odabrati između lijeve i desne opcije. Kako razlikovati dva antipodna politička koncepta ako su oni i više nego slični?

U prvom redu, politički čelnici će se osobno javno predstaviti – jedni kao lijevi, a drugi kao desni. Ako nam se netko od njih predstavi kao ljevičar, ili kao desničar, morat ćemo mu vjerovati na riječ. Uz to, postoji i niz sekundarnih karakteristika koje nam mogu pomoći u političkom kategoriziranju. Recimo, kad odjekne nacionalna himna, desničari obavezno drže jednu ruku na grudima, dok ljevičari stoje mirno s obje ruke opuštene uz tijelo. Nema teoretske šanse da bi hrvatski ljevičar stavio ruku na srce. I obratno. Uz to, recentni hrvatski desničar u prosjeku ima veći trbuh, deblji vrat, sopće kad govori i na prvi pogled djeluje miroljubivo. S druge strane, prosječan ljevičar je nešto mršaviji, nastup mu je superiorno ciničan, komunicira u kratkim, rafalnim rečenicama i ljutito trepće okicama. Desničari češće nose zgužvana starinska odijela sa značkama na reveru i naprosto otkidaju na sunčane naočale, dok su, opet, ljevičari skloniji markiranoj robi i bradi od nekoliko dana. Ljevičari u godinama češće boje kosu, a tom običaju u desnom dijelu političkog spektra pribjegavaju isključivo tzv. liberalni konzervativci. Ako vidite političara s rukama do lakata u vlastitim džepovima, znajte, imate posla s deklariranim ljevičarom koji ovom prostudiranom nehajno-ležernom gestom naglašava svoju socijalnu osviještenost, poput Tonyja Bleira. Ekstremne ljevičare ćemo lako prepoznati i po tome da se često pojavljuju u javnosti bez kravate. Ali zato desničari voze bolje automobile. Uglavnom, pažljivom promatraču neće biti teško nakon sustavnog promatranja otkriti tko je tko na hrvatskoj političkoj sceni. A kad ih jednom nauči razlikovati, glasačima će biti puno lakše sudjelovati u donošenju naredne povijesne odluke: hoće li kočijaš koji ih tjera da tegle, držati bič u lijevoj ili u desnoj ruci?

24.07.2010. u 16:19 • 3 KomentaraPrint#^

subota, 17.07.2010.

Kreditni optimizam




Laknulo mi je kada je vlada donijela odluku o novom zaduženju izdavanjem obveznica u vrijednosti od 13,4 milijardi kuna. Bilo me je strah da si zbog depresije prouzročene totalnom besparicom nešto ne naprave. Čitala sam, ima tome par godina, kako je neki bračni par 70-godišnjaka, držeći se za ruke skočio kroz prozor s 8. kata. Kad su policajci ušli u stan, na stolu u kuhinji su bile dvije šalice kave, apaurini i brdo neplaćenih priznanica. Zabrinutost me je prošla nakon vladine odluke. Država će se lijepo zadužiti, na domaćem tržištu oko 650 milijuna eura (oko 4,7 milijarde kuna), po kamatnoj stopi od 6,5 posto i s rokom dospijeća od 10 godina te 1,25 milijardi dolara (oko 7,2 milijarde kuna) na američkom tržištu uz kamatna stopa od 6,625 posto, također na 10 godina, a vlada će moći mirno nastaviti upravljati zemljom bez nekih većih tenzija. Ministar financija Ivan Šuker ponosno je izjavio u TV-dnevniku kako je izdavanje obveznica još jedna u nizu značajnih financijskih pobjeda jer „međunarodno financijsko tržište vjeruje u politiku Vlade i vjeruje Hrvatskoj“.

Sudeći po porastu intenzitetu zaduživanja naše zemlje u posljednjem desetljeću, sa 7 na 47 milijardi eura, povjerenje međunarodnih financijskih institucija u Hrvatsku permanentno raste. Od 2000. do 2010. poraslo je šest i pol puta. Nastavi li nam rejting rasti jednakom brzinom, a nema razloga sumnjati u snagu naših vizija, međunarodno povjerenje će nam 2020. godine narasti na 305 milijardi eura. Izračunala sam da bi, pod pretpostavkom dosadašnjeg gospodarskog razvoja, negdje oko 2056. naš međunarodni kreditni rejting bio jednak ukupnim dugovima ostatka svijeta. Tada će i u najvećoj zabiti svijeta čuti za Hrvatsku. Za to smo se stoljećima borili, snatrili o trenutku kad ćemo ponosni i bogati kročiti svijetom, a tamo neki Šveđani, Nizozemci i Švicarci će zavidljivo šaptati za nama: ''Idu Hrvati!'' (Zašto da nas poznaju samo po kravati i uljudbi?) „Neka pati, kome smeta, Hrvatska je prvak svijeta! Nek' hrvatska zvona zvone, mi imamo šampione!“.

Sad kad su efektno riješili goruće probleme Hrvatske, cijelo bi državno rukovodstvo trebalo otići na Bali, Azurnu obalu ili u Toskanu na nekoliko mjeseci, da se malo odmore i opuste. Zaslužili su. A kad se koncem jeseni vrate odmorni i preplanuli, situacija će se bitno promijeniti: javni dug će nam porasti na 47 posto BDP-a, vanjski dug će premašiti 100 posto BDP-a, povećat će se, dakako, i proračunski deficit, a na svjetsko tržište kapitala po novac će nagrnuti Španjolska, Portugal, Italija i neke druge evropske zemlje. Njihovi će poglavari biti izmoreni od iscrpljujućih političkih natezanja, objašnjavanja, oporbenih osporavanja tijekom ljeta. A naši, nakon višemjesečnog opuštanja, bit će u top formi. Kad tako odmorni i krvožedni uskoče u međunarodnu financijsku arenu uspjet će izmusti od svjetskih moćnika kredite o kojima svi drugi mogu samo sanjati.

Usput, želim se osvrnuti i na jata ptica-zlosutnica koja kritiziraju doslovno svaki potez našeg rukovodstva. Mislim pri tom na prigovore guvernera Rohatinskog i njemu sličnih ekonomista kako će, tobože, porast zaduživanja povećati deficit te da će „Vlada ove godine za otplatu kamata izdvojiti 5 posto vrijednosti godišnjeg proračuna ili 6,3 milijarde kuna“. Sve te defetističke tlapnje treba odbaciti s indignacijom kao opasne i krajnje subverzivne. Umjesto da on i njegovi tartifovski razmišljaju samo o novcu, novcu i novcu, trebali bi malo više povesti računa o sreći nacije. Može li narod biti sretan ako nema novca? Dakako da ne može. To zna svaka budala. Odeš recimo u Avenue Mall i vidiš na rasprodaji fenomenalne sandalice za 1200 kuna. Bojažljivo pitaš prodavačicu imaju li tvoj broj, ona ti potvrdno odgovori, probaš, stoje kao salivene, daš joj karticu, a ona ti je vrati nakon par trenutaka i kaže da nemaš dovoljno novaca na računu. Kako se nakon takvog šokantnog iskustva osjeća prosječna Hrvatica? Poniženo, jadno, bijedno, zasrano. Vraćaš se pokisla kući i pitaš se cijelim putem za kog vraga uopće radiš ako si ne možeš priuštiti jedne najobičnije sandalice. Tako i naša Vlada. Hoće si kupiti nove avione, modernizirati vozni park, nabaviti si novu odjeću, šminku (ipak oni reprezentiraju cijelu jednu naciju), a na kartici nema love. Normalno je da su pali u tešku depresiju. A kako širiti duh optimizma i progresa ako si u depresiji? Teško. Svi znamo da nas jedino optimizam i progres mogu izvući iz krize. A temeljna točka na kojoj počiva naš nacionalni optimizam je – kreditni optimizam. Zato mi je laknulo poslije izdavanja obveznica. Sad kad opet imamo love, ponovno će nam svima biti bolje.

17.07.2010. u 16:59 • 5 KomentaraPrint#^

subota, 10.07.2010.

Banda lopovska



Moj otac ima 42 godine radnog staža i još nije u mirovini. Ne zato jer on to ne bi htio, već ne ispunjava zakonske uvjete. Premlad je. Nema još 65 godina života. Ako ima istine u šuškanju o novim mjerama naše Vlade, nakon što moj Zvonko konačno dosegne 65, oni će pomaknuti dobnu granicu do sedamdesete. Kao u onog logičko-matematičkoj pričici o Ahilu i kornjači u kojoj grčki heroj nikad ne može stići životinjicu poznatu po svojoj sporosti, tako i moj Stari nikad neće moći dospjeti do umirovljeničkog cilja: kad napokon dočeka 70. rođendan oni će pomaknuti dobnu granicu na 75-u itd. U vrijeme kad je počinjao raditi, davne 1968. godine (televizori su tada bili crno-bijeli, Stonesi su žarili i palili, nosile su se smiješne trapez hlače i košulje s cvjetićima, a moj otac je kao golobradi maturant s kosom do ramena, pljunuti Jim Morisson, bio glavni čager u Zagrebu), rok za mirovinu je bio 30 godina radnog staža ili 55 godina života. Povijesne okolnosti su se u međuvremenu mijenjale, uglavnom na štetu mog starog i njemu sličnih povijesnih luzera koji žive isključivo od svog rada, i sad je tu gdje je. „Ni vrit, ni mimo“, kaže on sažeto.

No to uopće nije bilo najveće mirovinsko razočaranje mog oca. Pravi šok je nastupio nakon što su mu u firmi obračunali kolika će mu biti penzija ako je jednog dana živ dočeka. Cirka 2,5 tisuće kuna. E tu, na hridi te relevantne informacije, razbio se definitivno plimni val svih državotvornih, lojalističkih i legalističkih brijačina mog starog. Obiteljska legenda kaže da je samo problijedio na rubu nesvjestice i zgranuto promrmljao: „Banda lopovska“. Nakon toga su u njegovoj prisutnosti najstrože zabranjene bilo kakve pozitivne opaske o politici i pravnoj državi. U Zvonkovoj blizini se nakon tog povijesnog otrežnjenja, o političarima, strankama, državnim uredima i ministarstvima, kako je to već zahtijevala nova obiteljska etikete, govorilo za nijansu tiše, skoro polušaptom, kao da je riječ o spolnoj bolesti.

Naime, moj Stari je od prvog dana svog zaposlenja 1968. godine do danas, mjesec za mjesecom, izdvajao za mirovinsko osiguranje oko 20 posto ukupnih mjesečnih prihoda iz svoje natprosječne plaće. Nije mu bilo baš drago, ali je davao. Za vlastitu mirovinu i sigurnu starost, kako to već piše u propagandnim lecima raznoraznih mirovinskih fondova. Ne treba biti jako pametan pa izračunati da je u proteklom periodu moj otac za svoje mirovinsko osiguranje uplatio ukupno 114 njegovih mjesečnih plaća, a do njegovog 65. rođendana to će narasti na 124 mjesečne plaće. Golog novca. Bez kamata i kamata na kamate. Tako uostalom i danas svaki prosječan Hrvat s prosječnom mjesečnom plaćom plati godišnje nešto manje od 13 tisuća kuna za navodno vlastito „mirovinsko osiguranje“. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, životni vijek žena u Hrvatskoj iznosi 77 godina, a muškaraca 72 godine. Samo od kamata na svotu koju je uplaćivao od 1968. godine do danas, moj bi Zvonko trebao dobivati oko tisuću eura mjesečno, a skoro milijunsku glavnicu bi morali vratiti njegovim nasljednicima nakon smrti. A onda se netko dosjetio, te mog Starog, ali i milijun drugih, njemu sličnih, spalio za lovu. Kakvih vražjih tisuću eura mirovine, kakav povrat glavnice, evo ti 2,5 tisuće kuna i budi kuš i sretan da te nismo zatukli i prodali bogatim strancima tvoje organe. Odgovor na jednostavno pitanje tko mu je mrknuo tri četvrtine njegove mirovinske love koju je redovito uplaćivao 42 godine zna čak i moj totalno apolitični otac. Nastave li se ovi trendovi, a ne vidim razloga zašto se ne bi nastavili ako su u Njihovom interesu, kad sredinom 21. stoljeća budem odlazila u mirovinu, dobna granica će se po svoj prilici pomaknuti na 95 godina, ja ću raznim mirovinskim fondovima ostaviti bar milijun i pol kuna od čega će mi darežljiva država dobrohotno pokloniti tisuću kuna. Taman za kruh, mlijeko i partijske novine.

Banditski sustav koji se razvio oko otimanja novca poštenim ljudima za tzv. mirovinsko osiguranje je krajnje jednostavan, a u usporedbi s njim je klasično drumsko razbojništvo turbo-sofisticirani kriminal. Dakle, u prvom koraku, država svim svojim zaposlenim građanima propiše obvezu uplaćivanja mirovinskog osiguranja na neki specijalni državni račun koji figurira kao „neovisan“. Može im to obrazložiti s par jeftinih fraza o zaštiti njihovog interesa, brigom za njihovu sigurnu starosti i sl. U drugom koraku, država lijepo poveća dobnu granicu preko svih bioloških granica, do totalnog besmisla. U trećem, država, dakako, potroši novce svojih budalastih građana, ili pak te novce podijeli kao zaslužne mirovine nekome tko ih uopće nije uplaćivao. Recimo, svojim istaknutim dužnosnicima i njihovoj zaslužnoj služinčadi. A onima koji sve to plaćaju, njima se lijepo proda kakva naivna priča za budale, o recesiji, krizi, odricanjima, domoljublju. Oni ionako ne mogu ništa. Osim plaćati, plaćati, plaćati…

10.07.2010. u 15:36 • 12 KomentaraPrint#^

subota, 03.07.2010.

Avanturistički turizam




Kažu da novac leži svuda oko nas, samo se treba sagnuti i pokupiti ga. U to sam se po tko zna koji put uvjerila pregledavajući, kvantificirajući i komparirajući po službenoj dužnosti turističku ponudu Hrvatske i evropskih zemalja. Do tog stupnja prilagodljivosti Hrvati će evoluirati za 50, 60 godina. Pregledavajući ponude britanskih ili nizozemskih agencija, čovjek osjeti kako ga puca adrenalin već od samog čitanja fascinantnih opisa, nevjerojatnih priča koje oduzimaju dah, ilustracija što izazivaju vrtoglavicu. Njihova se ponuda temelji na neobično zanimljivim događanjima u kojima ćete osobno sudjelovati, na dinamici, originalnosti, intenzivnom doživljaju, ona nikada nije konfekcijska već je prilagođena osobno baš vama. Ako ste borbeni homoseksualac koji se voli mlatiti s lokalnim stanovništvom te pri tome prakticira vegetarijanstvo, mistiku i skakanje s mostova, mi ćemo vam složiti paket upravo po vašoj mjeri po uhodanom kapitalističkom principu: vi samo platite, sve ostalo je naša briga.

Na drugoj strani, hrvatska ponuda, bar njen najveći dio, temelji se na dijametralno suprotnim vrijednostima: statičnosti, dosadi i socrealističkoj učmalosti. Ona je konfekcijska, staračka, sterilna, prilagođena očekivanjima sredovječnih njemačkih tajnica iz ljute provincije i populaciji 75+ iz Istočne Evrope – sunce, more, ribe, čisti zrak i vinske ceste. Dok inozemne agencije u okviru svojih ponuda avanturističkog turizma nude, primjerice, organiziranje masovnih tučnjava, noćna naganjanje s lokalnim skinsima i sudjelovanje u stoljetnim etničkim čarkama i sukobima, kod nas je vrhunac avanture namijenjene turistima – kupovanje trajektnih karata za Brač i biciklistička staza po međuriječju Kupe i Save. Na kraju se čudimo što je Zagreb proglašen najdosadnijom metropolom Evrope.

A ne mora biti tako. Imamo mi itekako zanimljivih sadržaja samo ih nismo svjesni. Ne mislim pri tome samo na razne programe razminiranja za koje su vraški zainteresirani engleski pripadnici srednje i više klase. Uzmimo, primjerice, program „Proživite autentičan avanturistički tjedan hrvatskog umirovljenika“. Grupa stranih turista bi se nagruvala u nekakav stančić u okolici Zaprešića. Obilazak metropole bi započeo u 7 ujutro probijanjem gradskim prometom do Dubrave te obilaskom tamošnjih kulturnih okupljališta gdje bi turiste mogla zaskočiti poneka lokalna grupa pijanih navijača, malo ih vrijeđati, cipelariti, pljuvati…. Potom bi se turistima podijelile bočice Zagrebačke vode i tramvajem ih se prebacilo do Glavne pošte gdje bi morali platiti nekoliko računa u kilometarskim redovima. Nakon toga bi slijedio obilazak par tipičnih zagrebačkih znamenitosti (recimo - rupe veličine nebodera nastale nakon odrona u Kupskoj ulici, ili neko od divljih smetlišta u okolici, ili zgradu iz 16. stoljeća u najužem središtu grada u koju je nemoguće ući i izaći a da vam se ne uruši na glavu), a potom bi ih se izložilo malo napornijem avanturističkom eventu – obilasku Katastra gdje bi u zadanom vremenu (2, 3 sata) pokušali riješiti neki sitni katastarski problem, na primjer uknjižbu etažiranja.

Uslijedio bi potom ručak u nekoj od zagrebačkih pučkih kuhinja i kraći odmor na klupama u obližnjem parku. Vrijeme do večere turisti-avanturisti bi prekratili kopajući po smeću u potrazi za plastičnim bocama i ostalim korisnim sekundarnim sirovinama. Pri tome bi ih iz obližnjih nastambi razdragani domoroci gađali različitim predmetima (kamenjem, starim cipelama, bocama i sl.), a organi reda i zakona ih malo legitimirali, vikali na njih, tu i tamo nekog pljusnuli te ih prigodnim prijevoznim sredstvima prebacivali do postaja, saslušavali ih, diktirali zapisnike i nakon uobičajene procedure puštali da idu kud god hoće. Onda bi još malo kopali po smeću, odmarali se po parkovima, a poslije 10 uvečer trebali se probati probiti javnim prometom do svoje nastambe u kojoj spavaju. Nakon slaloma kroz 10, 15 patrola s dugim i kratkim cijevima po opustjelim ulicama i čekanja noćnih tramvaja i autobusa, pred jutro bi došli do svojih nastambi, i tek što bi umorni legli, dilber iz susjednog stana bi odvrnuo muziku na 125 – 130 decibela, jer je to drevni hrvatski narodni običaj. Slijedećih dana uslijedili bi novi i novi izazovi. Uz to što bi ovakav oblik turizma uz minimalna ulaganja donosio nevjerojatan profit te bi se kroz njega moglo obaviti mnoštvo društveno korisnih poslova, on bi nesporno pridonio boljem razumijevanju među ljudima i narodima, a turisti koji bi uspješno prošli kroz ovakav avanturistički turistički aranžman postali bi veleposlanici Hrvatske diljem svijeta što bi, uz ostalo, ubrzalo i prijem Hrvatske u EU – primili bi nas tamo iz sažaljenja.

03.07.2010. u 12:23 • 8 KomentaraPrint#^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se