Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 05.06.2010.

Vraćanje povijesnih dugova




Još i dan danas u šteberskoj duši osjetim neizreciv bijes koji sam doživjela kao 10-godišnja curica nakon što me popljuvalo nekoliko domoljubnih kompića jer sam glasno ustvrdila da je Majka Božja bila Židovka, da su svi proroci i apostoli bili Židovi te da je i sam Isus Krist po majci Židov. Njihovo novokomponirano katoličanstvo bilo je osupnuto nad tolikom količinom moje blasfemičnosti. Lekcije kako razliku između istine i laži ne određuje točnost činjenica i brojki već glasnoća i emotivna stanja primatelja, te da iznošenje istine može biti itekako ponižavajuće, usvojila sam tada za cijeli život. Toga sam se ponovno sjetila dok sam čitala rezultate nedavnog istraživanja po kojem preko 50 posto hrvatskih katolika ne zna gdje je rođen Isus Krist, a nešto manje od 15 posto ih je moglo reproducirati „Apostolsko vjerovanje“, sažetak ukupne vjere oko kojeg se integrira kršćanska zajednica, i po kojem se razlikuju od drugih, primjerice od muslimana, agnostika ili ateista.

Hrvatski narod je prihvatio kršćanstvo pred više od trinaest stoljeća. Prve dodire sa Svetom Stolicom, prema podacima iz hrvatskih enciklopedija (nećemo valjda vjerovati zlonamjernim tuđincima?), imali su naši pređi 641. godine, kad su primili papina izaslanika opata Martina. Do susreta je došlo zbog pomalo neugodne financijske zavrzlame: Hrvati su zarobili neke kršćane i pretvorili ih u roblje te za njih zatražili otkup, a oteli su i mrtva tijela solinskih mučenika - sv. Dujma, sv. Venancija, sv. Anastazija i još nekoliko iz Salone te sv. Mavra biskupa iz Poreča. Papa Ivan IV, inače Dalmatinac iz Zadra, poslao je opata da plati Hrvatima otkupninu i vrati se u Vatikan s kršćanima i relikvijama. Uglavnom, prema hrvatskim povijesnim izvorima, opat Martin je tri godine proveo u našim krajevima i uspješno obavio povjerenu mu zadaću.

Kada su 13,5 stoljeća kasnije – 1998. godine, Hrvati potpisivali Ugovor sa Svetom Stolicom, došlo je vrijeme da se novci oteti papi Ivanu IV i njegovom opatu vrate. Naime, hrvatska država se pismeno obvezala plaćati svake godine Crkvi danak, koji u 2010. iznosi 266 milijuna kuna. Prema projekcijama hrvatskog budžeta, Crkva bi u 2011. dobila od države 290.130.000 kuna, tj. 8,7 posto više nego u 2010, a u 2012. godini 295.325.340 kuna ili 10,8 posto više nego u ovoj. Osim spomenute svote, kršćanska država rukovođena biblijskim načelom da „ne zna ljevica što čini desnica“, isplaćuje dodatne svote koje vješto skriva od neukog puka. Recimo, u zemlji djeluje 2.073 osnovne i 674 srednje škole. Pretpostavimo li da je u nastavničkom zboru svake od tih škola samo jedan vjeroučitelj, dolazimo do broja od 2.747 vjeroučitelja. Uz pretpostavku da im je prosječna plaća jednaka prosječnoj bruto plaći u 2010. (7.831 kuna) to je godišnji iznos od 258.210.084 kuna. Kršćanska je država taj trošak iskazala na poziciji Ministarstva znanosti obrazovanja i športa u stavkama za plaće. Ili recimo, troškovi Vojnog ordinarijata prikazani su u okviru troškova MORH-a i MUP-a (60-ak djelatnika s prosječnom hrvatskom plaćom koštaju 5.638.320 kuna godišnje), a značajna sredstva se isplaćuju preko budžetskih pozicija drugih ministarstava. Država se Svetoj Stolici obvezala plaćati po svakoj župi 2 prosječne bruto plaće što iznosi 2.160 eura po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (prema podacima koje je početkom godine objavila Vatikanska kurija, plaće u Vatikanu se kreću od 1.100 do 2.300 eura, s time da tajnik dikasterija, ureda Rimske kurije, zarađuje mjesečno do 2.500 eura). Crkva u Hrvatskoj ima 1213 župnih ureda, što znači i toliki broj pripadajućih stambenih nekretnina, oko 1200 crkava koje su u funkciji, 458 samostana i samostanskih kuća, nekoliko tisuća stanova i kuća, stotine tisuća hektara zemljišta i šuma… Iako Crkva po različitim osnovama dobiva godišnje od države najmanje 500 milijuna kuna, postoji dodatnih 58 različitih osnova po kojima Crkva samostalno zarađuje.

Na ovom mjestu držim osobito potrebnim napomenuti kako uopće nisam protiv plaćanja danka Crkvi. Dapače. Ja sam za to da se država sadašnje iznose poveća dva, tri, četiri puta… Čak bih dublje zagrabila u zdravstvo, prosvjetu, policiju, vojsku, i uzela im pa bih davala Njima. Kako je Crkva neupitno Božja institucija, naš narod će se svakom uloženom kunom dodatno približiti Bogu. S druge strane, dobro je za duh nacije da nas Crkva konačno nauči pameti. Pa ne možeš ti, majstore, otimati kršćane i mrtva tijela svetaca, Vatikanu naplaćivati globe i otkupe pa očekivati da to nećeš jednog dana morati vratiti. U Bibliji lijepo piše: „Oci jedu grožđe kiselo, a sinovima trnu zubi“. Uz dug iz 641. kumulirale su se tijekom minulih stoljeća kamate, i kamate na kamate, i kamate na kamate na kamate pa se skupilo toga. Trebali smo misliti ranije.

Kažu da je kontroverzni hrvatski poduzetnik Sami Caka, koji je zbog biznisa s kreditiranjem malih poduzetnika prije godinu dana završio u zatvoru, razradio do savršenstva model naplate kamata i vječnog dugovanja. Nađeš čovjeka kojem je neophodan novac i posudiš mu, recimo, 12 tisuća eura uz 10 posto mjesečne kamate. Prvi mjesec on ti vrati tisuću eura na ime prve rate i 1.200 eura za kamatu, u drugom mjesecu još tisuću i 1.100 eura kamate, i tako redom. Na kraju godine, čovjek je otplatio dvostruki iznos kredita, platio ti je i kamate, a dočeka ga iznos od novih 10-ak tisuća eura. No dok je poduzetnik Caka, prema izvještavanju medija, sve to radio isključivo zbog vlastitog probitka, Crkva to ne radi za sebe, već zbog našeg vječnog dobra. „Ne živi čovjek samo od kruha“, kazano je.

05.06.2010. u 17:28 • 12 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.