Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 29.05.2010.

Varšavska - Nacionalni konsenzus



Ima u našoj povijesti uzvišenih trenutaka kad tradicionalni politički antagonizmi između ljevice i desnice ostaju po strani, a privremeno nadvlada impuls nacionalnog jedinstva. Obično se to dogodi kad su ugroženi najviši, nacionalni interese. Jedan od takvih povijesnih događaja zbio se u Skupštini grada Zagreba 2008. godine, kada je donesena povijesna odluka o uređenju bloka Cvjetni trg - Varšavska - Gundulićeva – Ilica. Od 51 zastupnika, njih 23, u širokoj lepezi od SDP-ove ljevice do HDZ-ove desnice, svojim su glasovima podržali ovu hrabru odluku, 8 ih je ostalo ziheraški suzdržano, 12 je kukavički odsustvovalo, dok se ovom povijesnom činu usprotivilo 8 jadnika kojima na srcu nije bio općehrvatski probitak što ga je u tom trenutku nesporno predstavljao projekt Hoto grupe.

I dok su neki smutljivci skupljali po gradu potpise 54 tisuće zavedenih građana, a nekoliko je plaćenika organiziralo prosvjede na kojima su u balkanskoj maniri lupali loncima po ulici ne bi li našu tisućljetnu uljudbu blamirali u očima civiliziranog svijeta, gradska je skupština predvođena SDP-om donijela svoju odluku, vedra čela o obraza čista, kao što je i priličilo povijesnom trenutku: „Sve za domovinu! Domovinu ni za što!“ Čvrsto vjerujem da je tada kojim slučajem na čelu gradske vlasti bio HDZ, ili HSS, ili netko četvrti, postupili bi isto. U pitanjima nacionalnog interesa nema razlike između hrvatske ljevice i hrvatske desnice. Povijesnu odluku su podržali nezavisni mediji, pjevači, nogometaši, svećenici, kipari, TV-voditelji, cvijet hrvatskog istraživačkog novinarstva, udruge branitelja, ugostitelja, poslodavaca, bankara… Riječju, Crčme de la Crčme hrvatskog društva.

Nekoliko mojih znanaca, inače pripadnika stranačke bižuterije s lijeve i desne strane političkog spektra, gorljivo se tih dana trudilo pojasniti mi kako je riječ o povijesnom zaokretu, o neophodnosti razvoja, o građevinsko-civilizacijskom zahvatu čija je svrha privlačenje inozemnog kapitala. „Kako ćemo dovući bogate strance i njihov kapital, a ne omogućiti im da se udobno smjeste u metropoli? Zar da milijarderima što poput zapete puške čekaju na granicama naše domovine sa svojim milijardama, ponudimo da stanuju po zagrebačkim štakornjacima?“, objašnjavao mi je znanac, obični član SDP-a, inače sasvim normalan čovjek, otac dvoje djece. Za divno čudo, s njim se složio i HDZ-jac, vlasnik kafića. Obično se stalno bockaju i uzajamno si psuju čelnike. „Velika je stvar nacionalni konsenzus“, mislila sam tada, duboko svjesna povijesnih silnica: kad se hrvatska ljevica i hrvatska desnica oko nekog pitanja konačno slože - samo je nebo granica.

Nu, kao što reče Ivo Robić, „nema te savršeno moralne zamisli, koju politika na kraju neće izvrgnuti u ruglo“. Hrvatska povijest je prepuna takvih mušičavih zaokreta: prvo se svi lijepo složimo da ćemo za najvišeg dužnosnika u zemlji izabrati ugarskoga kralja Kolomana, a poslije se predomislimo jer nam, kao, Ugarska više nije dobra. Ili, 'ajmo prodat Dalmaciju Mlečanima za 100 tisuća dukata, a par godina potom „Zašto ste je prodali? Zašto ste je prodali?“ Ili si fino izaberemo Habsburge, a nakon toga vrištimo „Dolje Habsburzi! Dolje Habsburzi!“ Tako se to dogodilo i s povijesnom odlukom zagrebačke gradske skupštine. Umjesto da spokojno grickamo milijarde što bi nam poklonili Hovatinčićevi stanari, hrvatska ljevica i hrvatska desnica su se posvađala, počeli si podmetati klipove, uzajamno se napadati i blatiti, prozivati za Podravku, tržnice, brodogradilišta, vatrogasna vozila… Politika je čak legitimirala neuku svjetinu koja je prosvjedovala protiv razvojnih projekata što su ih ti isti političari izglasali dvije godine ranije, kao „legitiman građanski bunt“. Ako u narednim danima Milanović, Šuker i Bandić stanu na čelo pokreta za obranu Varšavske, a zna se, njima je uvijek mjesto na čelu jer su čelnici, puni će krug biti zatvoren. Što kaže moj tata Zvonko: „Znal sam da je politika kurva, al' nisam znal da bu nas tol'ko koštala“.

U cijeloj ovoj priči, zbunjeni su ostali jedino obični članovi stranaka. Kako zagovarati u svom neposrednom okruženju sva ta povijesna krivudanja (te slijedi Bandića te distanciraj se od njega; te voli Sanadera te mrzi ga; te projekt Hoto grupe je nacionalni interes te svi su oni lopovi) i pri tom biti prihvaćen kao normalan čovjek? Stranke se međusobno mire, svađaju, ulaze u koalicije, ogovaraju se, a za njima glavinjaju zbunjeni jadnici s dna hranidbenog političkog lanca, pa poslušno vole, mrze, obožavaju, opravdavaju, od trenutka do trenutka, po direktivi i pri tome još plaćaju članarinu (doista - dok je ovaca, bit će i štofova od čiste runske vune). Što li oni sada misle o Varšavskoj? Vjerojatno ništa. Do slijedećeg nacionalnog konsenzusa. Ili do slijedeće direktive.

29.05.2010. u 20:04 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.