Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 08.05.2010.

Grčko suočavanje s istinom



Uploaded with ImageShack.us

U proteklih nekoliko mjeseci nakon što je globalna ekonomska kriza dosegnula vrhunac, Grčka se kao slijedeći kandidat za bankrot našla kao moguća žrtva u žarištu pažnje svjetskih medija. Stjecaj okolnosti učinio je od Grčke idealnu kandidatkinju za bankrot: država s 11 miliona stanovnika, na periferiji eurozone, s kroničnim strukturalnim problemima, s visokim društvenim deficitom i velikim dugom, sa smanjenom konkurentnošću i iznimno tromim i duboko korumpiranim i birokratiziranim državnim aparatom…. Uz to, iako Grčka ima relativno visok životni standard koji je 2008. dostigao 95 posto prosjeka Evropske unije, zemlja je naučila živjeti na kredit, koristeći se povoljnim kamatama kao članica eurozone, a pri tom trošeći više nego što proizvodi.

Kako je Grčka uopće dospjela u ovu situaciju? Poznato je da je zemlja već duže vrijeme živjela iznad svojih mogućnosti, trošeći više nego što proizvodi, a deficit je pokrivala kreditima. Vlade su bez obzira na političku provenijenciju dugi niz godina sustavno preparirale statističke podatke koje su podnosile Evropskoj komisiji, prikazujući smanjene deficite i dugove, u mjeri da ne izađu iz okvira Maastrichtskih kriterija i na taj način izbjegnu kazne i kontrolu iz Bruxellesa. Prema izvještavanju grčkih medija, služili su se pri tome prevarantskim tehnikama koje su pod kolokvijalnim nazivima „grčko knjigovodstvo“ te „grčka statistika“ ušle u antologiju anegdota i viceva. Kao karakterističan primjer grčki mediji navode kako je prethodna konzervativna vlada Konstantinos a Karamanlis a, koja je započela plan budžeta za 2009. godinu predviđajući deficit od samo 3,3 posto BDP-a, da bi ga kasnije promijenila i konstatirala da će u srpnju 2009. deficit dostići 6,6 posto BDP-a, a u stvarnosti on je već bio dosegao 10 posto, da bi dotaknuo i vrhunac od 12,8 posto BDP-a koncem 2009. S jedne strane grčki društveni dug popeo na 120 posto BDP-a (300 milijardi eura) s 98 posto koliki je bio 2008, ekonomski pad se povećao (minus 2 posto u 2009. i još minus 1,5 do 2 posto u 2010), a s druge strane kredibilitet zemlje se sunovratio i dotaknuo samo dno. Grčka proteklog siječnja ušla u novi dug, 8 milijardi eura, koliko je uspela iskamčiti na tržištu novca, dobila ga je sa kamatom od 7 posto, što je 4 posto više nego kamata sa kojom se posuđuje u Njemačkoj.

Nisu političari lagali samo bruxelleskim tehnokratima uljepšavajući statistike već i drugim partnerima u eurozoni, ali i vlastitom narodu. Kad je „tulum“ konačno završen i kad je nastupilo vrijeme plaćanja računa, a desilo se da to bude usred najgore svjetske ekonomske krize posljednjih nekoliko decenija, otkrivena je surova stvarnost. U uvjetima velikog ekonomskog pada, velikog deficita i silnih dugova, ali i dugogodišnjeg opadanja kreditne moći, Grčka je bila preslaba za novi kredit s „normalnim kamatama“ za zemlje iz eurozone, te se našla u centru jakih pritisaka krupnog kapitala i inozemnih investitora koji su nastojali postići slabljenje eura pa čak i raspad zajedničkog evropskog novčanog sustava.

Kriza u Grčkoj u priličnoj je mjeri prodrmala EU-konstrukciju, pokazavši kako se Evropa savršeno jednostavno i lako zaglavila u škripcu iz kojeg će se teško iskobeljati bez odlučnijih zahvata u jedinstvenu politiku i njenog usmjeravanja prema Federaciji. Naime, ideja „najprije ekonomija, a poslije politika“ pokazala se kao prilično loša: pretpostavka za čvrstu i jedinstvenu valutu je u jakoj i jedinstvenoj politici. Samo kroz političko jedinstvo i garantiranje sigurnosti grčkih granica (Grčka izdvaja 4,5 posto BDP-a za obranu, najviše u eurozoni), Grčka bi mogla iskoračiti iz vlastite inferiorne pozicije i približiti se statusu koliko-toliko ravnopravne države u jednoj velikoj zajedničkoj domovini koja se svim problemima odupire zajedničkim snagama.

Mogu li grčka ekonomska situacija i njeni dugovi ugroziti euro? Sigurno – ne. Naime, grčka ekonomija pokriva svega tri posto eurozone, za razliku od iznimno problematične španjolske ekonomije (11 posto od eurozone, 20 posto evropske nezaposlenosti) ali i još teže situacije u talijanskoj ekonomiji (15 posto eurozone s neizmjerno većim dugovima od Grčke). Sudeći po veličini, Grčka ni u kom slučaju ne može nanijeti preveliku štetu euru, ali može otvoriti dodatna pitanja oko vlastite stabilnosti. Grčkih 300 milijardi se ne može usporediti s 2000 milijardi eura koliki je, primjerice, državni dug Italije. Grčka će morati u 2010. posuditi oko 55 milijardi eura da bi otplatila dio duga (već je uzela 10 milijardi), dok je Italiji ove godine neophodno preko 300 milijardi eura. Pitanje je, međutim, zašto svi nemilosrdno lupaju po Grčkoj kada ona ni izdaleka nije jedini problematičan slučaj u eurozrozoni?

Posebno ozračje antigračkoj klimi daju naslovnice njemačkih i britanskih medija koji u posljednje vrijeme obiluju negativnim naslovima povezanim s Grčkom, upotrebljavajući fraze poput „ Griechenland – Krisenland “ (Grčka – krizozemlja). Na čelu ove negativne kampanje našao se Financial Times , medij poznatiji kao angažirani glasnogovornik krupnog kapitala. Povodom priča o evropskom paketu podrške (Njemačke i Francuske garancija za kupovinu grčkih državnih obveznica u visini od 25 milijardi eura), njemački ultrakonzervativni mediji objavljuju priloge poput „Prevaranti u euro-obitelji“, „Euro pred pucanjem“, „Grci povlače Evropu na dno“, dok ultradesničarski Focus objašnjava svojim ne baš obrazovanim čitateljima kako će „Nijemci izgubiti svoj novac zbog Grka“, te apelira na Grke da „prodaju njemačkoj svoje otoke“. Mnoge nezavisne procjene govore u prilog teze kako London želi uzdrmati stabilnost eura i na taj način dati do znanja vlastitim građanima kako je izbor neulaska Velike Britanije u eurozonu najbolji mogući. U isto vrijeme je i Velika Britanija teško pogođena ekonomskom krizom, analitičari spekuliraju i o mogućoj devalvaciji funte do 30 posto, a deficit joj je isti kao i grčki, no London nastoji uvjeriti britanske građane kako bi stvari za njih bile mnogo teže da su prihvatili euro. Stoga kratkoročno koriste grčki primjer za plašenje i umirenje vlastite javnosti. Dugoročno, svi znaju da je riječ o besmislici.

Analitičari se uglavnom slažu kako nije riječ ni o kakvom o sukobu evropskih država već različitih ekonomskih centara moći koje iza tih „nacionalnih interesa“ stoje i njima upravljaju. Običan Grk se osjeća dvostruko prevaren: i od vlastite oligarhije i od Evrope. Ako ima imalo istine u grčkoj poslovici da se u najvećem mraku rađa klica svjetlosti, onda je to upravo radikalno dokidanje bilo kakvih iluzija i spoznaja grčkog čovjeka da mu sreću, zadovoljstvo ili sigurnost mogu stvoriti i garantirati bilo kakva država, evropska integracija ili sustav. To može stvoriti i izboriti jedino sam sebi.

08.05.2010. u 15:39 • 3 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.