Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 24.01.2010.

Kako pronaći investitore?




Kada je prije nekoliko mjeseci u medijima objavljena spektakularna vijest kako plaćamo najviši porez na svijetu, malo kome nije ponosno zaigralo domoljubno srce. Uz 20-ak redovitih poreza, plaćamo i oko 250 parafiskalnih nameta, a toliko ne odvaja od svojih usta ni jedan civilizirani narod na planeti. Po opterećenjima na plaću, gledano u postocima, hrvatski je radnik najskuplji na svijetu. Porezi odnesu između 54,8 i 57,3 posto od svote namijenjene plaćama, ovisno o tome da li je obračun radio ljevičar ili desničar. S druge strane, prema analizama koje je nedavno objavila Hrvatska udruga poslodavaca, naš radnik je najmanje prisutan na poslu u Evropi, a drugi smo na svijetu u toj specifičnoj disciplini, odmah iza Kameruna. Precizne statistike naših poslodavaca navode prosječno 30 dana godišnjeg odmora, 13 dana blagdana, 7 dana raznih izbivanja za osobne potrebe, 9,4 dana bolovanja… I skupi se 60-ak dana. A i kad smo na poslu, efektivno odradimo prosječno 4 sata i 28 minuta. Tako, naime, tvrde i analize Svjetske banke, kojima čovjek može i ne mora vjerovati, ali i hrvatski mediji, kojima čovjek apsolutno mora vjerovati.

A i inače smo narod rekordera. Nas 4,5 milijuna duguje svijetu oko 42 milijarde eura pa se s ponosom možemo pohvaliti kako spadamo u one malobrojne nacije čiji dug nadmašuje jednogodišnji BDP. Rekorderi smo i po broju državnih službenika na tisuću stanovnika. Imamo veći broj registriranih ratnika negoli Napoleon u svojoj vojni na Rusiju, u svjetskom smo vrhu i po postotku novca koji nestaje u procesima javnih nabava, imamo natprosječan broj ministarstava, o našoj upravnoj podjeli ispredaju se legende, imamo veći broj gradova od Njemačke, veći broj županija od Rusije…

Ništa od toga nije se dogodilo preko noći. Sve to smo mi postigli mukom i nadljudskim naporima. Iza tih postignuća stoje ponajbolje glave. A da bismo cijelu tu strukturu zadržali, osim političke volje treba nam i novaca kojih u našoj domovini više nema. „Trebaju nam inozemne investicije“, tvrdio je učestalo do srpnja 2009. naš dotadašnji premijer dr. Ivo Sanader. Potvrđivao je to nakon prošlogodišnjeg srpnja i ministar Šuker i novoizabrana predsjednica Vlade, pa i sam predsjednik države, a s tim se složilo i onih nekoliko istaknutijih opozicionara koji su zainteresirani za ekonomiju poput Linića, Čačića i Jurčića (ostale oporbenjake ekonomija ne zanima; oni su preokupirani važnijim nacionalnim temama). Uglavnom, ako je ikad u novijoj hrvatskoj povijesti postojao konsenzus ljevice i desnice oko bilo čega, bilo je to da nas samo inozemne investicije mogu izvući iz gabule.

Čovjek ne može ne upitati se kako bi trebao izgledati idealni inozemni investitor koji bi dragovoljno uložio svoj novac u prezaduženu zemlju s najvećim porezima na svijetu, čije temelje trese korupcija, s parafiskalnim nametima za koje nikad nitko nije čuo ali koje će zato morati plaćati, sa skupom i neefikasnom radnom snagom, ogromnim birokratskim aparatom, u pogone koji neće raditi dva mjeseca godišnje… Osim što bi naš financijski spasitelj trebao biti silno bogat, trebao bi biti i dovoljno dobrohotan pa ne postavljati suvišna pitanja, ne petljati se u naše interne stvari koje ionako ne razumije, morao bi imati razumijevanja za naš ukupan povijesno-politički kontekst. Dakako, snatre naši političari, bi bilo poželjno da investitor bude Hrvat i rimokatolik, mada to nije neophodan uvjet, iako, ruku na srce, ne bismo mi primili novce baš od svakoga.

Gdje i kako iskopati takvog specijalnog investitora? Najjednostavniji način je pronaći ih preko oglasa. Raspišemo, recimo, oglas u relevantnim svjetskim medijima kojim zatražimo sve bogate idiote da nam se hitno jave kako bismo im iznijeli naše zanimljive financijske ponude. Drugi primjereni način bio bi da naše obavještajne službe počnu sustavno opservirati ludnice namijenjene bogatoj klijenteli diljem svijeta i čim uoče da je u neke umobolnicu dospio neki potencijalni investitor treba mu pristupiti i nagovoriti ga na investicije (ako slučajno ne pristane, treba ga mučiti dok ne pristane). Treći način bi bio intenzivna međunarodna suradnja s institucijama koje skrbe o psihički poremećenim osobama diljem svijeta i među njima otkrivati one koji na bankovnom računu imaju preko 10 milijuna eura tj. koji su kvalificirani za specijalnog inozemnog investitora. Nakon što ih uočimo, investitore bi trebalo domamiti u Hrvatsku svim raspoloživim sredstvima: obećati im gomile sladoleda, čokolade, šarene perlice, danonoćno igranje vlakićima i vodenim bojama, atraktivne tete koje će ih čuvati, paziti i maziti te neograničeno gledanje crtića, sve dok ne potpišu ponuđene investicijske programe i ne obavežu se da će ostati u zemlji dokle god imaju novaca na računu. Nakon toga, na odlasku im udijelimo kolajnu pa mogu slobodno ići kud ih noge nose. A mi se u međuvremenu bacimo na potragu za novim investitorima. Jer, samo nas ozbiljnije investicije mogu izvući iz problema. A investicije će nam donijeti investitori. Specijalni investitori. Samo za nas.

24.01.2010. u 13:58 • 2 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.