Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 27.12.2009.

Plaćamo ZAMP k'o krotke krave

Image Hosted by ImageShack.us


Kada sam prije nekog vremena kupovala vanjski hard u specijaliziranoj kompjutorskoj trgovini, trgovac mi je dobrohotno objasnio kako je proizvod opterećen brojnim porezima bez kojih bi moj hard koštao još manje pa mi je usput dobacio kako sam na hard koji sam upravo kupila, platila i dodatak na cijenu u iznosu od 11,35 kuna, koji će oni platiti za zaštitu muzičkih autorskih prava ZAMP-u. Normalno da sam zatražila da mi snimljenu glazbu smjesta izbrišu i da račun umanje za cijenu muzike, no trgovac mi je objasnio da glazbe na mom hardu uopće nema, ali da porez plaćam jer ću ja na vanjskoj memoriji jednog dana snimiti glazbu. Porez ZAMP-u plaćamo ukoliko u dućanu kupimo prazan CD, DVD, stick, ali i memorijsku karticu za digitalni fotoaparat. Dakako da sam se po povratku kući bacila na proučavanje propisa o autorskim pravima. I imala sam što vidjeti.

Neki je rasni hrvatski pravnik prije izvjesnog vremena smislio model da svim građanima Hrvatske unaprijed prišije kriminalnu nakanu (protupravno snimanje glazbe) i da ih za to unaprijed porezno kazni, snimali li oni doista glazbu ili samo svoje dokumente, svoje knjige, ili fotografirali sebe i svoje bližnje, čemu inače memorijske kartice za digitalni fotoaparat služe. Pravu smo do danas mogli prigovarati da je nepravedno, sporo, selektivno, neefikasno, ali nikad mu nismo mogli pljusnuti u lice ono što sada možemo mirne duše – da je nelogično:
- Opalio sam mu 17 globa unaprijed, jer sam procijenio da će on u narednoj godini svakako prebrzo voziti – objašnjavao bi tom istom logikom hrvatski policajac sucu za prekršaje na pitanje zašto je nekom građaninu ispostavio 17 mandatnih kazni za prekršaje koje ovaj još nije uspio počiniti te slijedom te iste ZAMP-ovske logike mudro dometnuo: - Automobili i služe tome da bi u njima građani prekoračivali brzinu.

Kad bi se ovo ZAMP-ovsko načelo proširivati na sva pravna područja, a povijest poznaje i takva razdoblja (preventivna hapšenja, odokativni porezi, kontribucija, sprega kriminala i vlasti i sl.), Hrvatska bi postupno postala vrlo sumorno mjesto: nama bi upravljalo 200 feudalnih obitelji, plaćali bismo bezbroj poreza i parafiskalnih nameta, pravni sustav bi nam bio u banani, a pojedinac, pod pretpostavkom da nije bogat ili dio nomenklature – bi bio potpuno nezaštićen. Srećom pa nije tako. Ovo je slobodna zemlja u kojoj ja, nakon što platim 11,35 kuna ZAMP-u za korištenje glazbe koju neću koristiti, imam ljudsko i građansko pravo slobodno propitivati zašto sam i kome to platila. Za sada.

Po onom što sam uspjela dokučiti, ovaj način plaćanja poreza ZAMP-u unaprijed nastupio je nakon što je ZAMP potpisao ugovor s Hrvatskom gospodarskom komorom. Nije zajebancija, časna riječ. Normalno da si neuki građanin postavi pitanje: Who the fuck is Hrvatska gospodarska komora? Otkud im pravo da me zastupaju kao građanina? Pa nisu oni Sabor. Tko ih je ovlastio da u moje ime prihvaćaju naplatu nekog poreza unaprijed. Zar mi ne plaćamo i njima neki parafiskalni namet? Dakako da plaćamo. Plaćamo mi, hvala na pitanju, 247 takvih parafiskalnih dadžbina. Pitala sam se: zašto o tom notornom banditizmu koji se temelji na kriminalnoj nakani vlastitih građana nitko ne piše, zašto se nitko ne buni? I došla do zaključka do kojeg i inače često dolazim. Ljudi se boje. Sloboda je neprijatno, komplicirano stanje. Iako izvana postoje sve značkice demokracije - izbori, parlament, sloboda govora, svi mi znamo kako stvari stvarno stoje pa se nitko ne usudi istrčavati. Kao kad u satiri Alfreda Jarryja 'Kralj Ubu' pogube dvojicu pisaca kako bi ostalih 200 slobodno pisalo ono što kralj Ubu želi.

Inače, pecifičnost odnosa države i građana-poreznog platiše najbolje odražava onaj prastari vic u kojem neko pleme zarobi trojicu bijelih istraživača. Nakon što su ih vezali, odluče jednog po jednog priupitati što bi željeli – smrt ili 'điđi-miđi'. Prvi bijelac, recimo da je bio Amerikanac, odgovori: 'Điđi–miđi' pa ga cijelo pleme spolno iskoristi i pusti. To se ponovi i drugi put, recimo kod putnika Rusa. Međutim treći, kažimo to zbog povijesne istine - bio je ponosni Hrvat, uzvikne: ''Hoću smrt!'', a poglavica mu odgovori: - OK, ali prvo 'điđi–miđi'. Prema tome, državni i paradržavni 'điđi-miđi' vam ne gine.

Mnogo mi je toga postalo jasnije kad su moji prijatelji, inače obični, pošteni ljudi, htjeli objaviti svoj CD s vlastitim jazz-kompozicijama. Da bi tako nešto mogli, morali su prethodno pribaviti dozvolu ZAMP-a, morali su platiti, čekati. Iako nisu članovi ZAMP-a. Iako do tog trenutka uopće nisu ni čuli za ZAMP. Zato jer je tako prije godinu, dvije, u njihovo ime pristala Hrvatska gospodarska komora, čiji oni uopće nisu članovi. Komori je valjda te ovlasti dao Hrvatski savez izviđača, a njih su opet ovlastiti, vjerojatno iz Skijaške federacije. Riječju, nema kraja njihovoj petljanciji. Da sam krenula dalje došla bi do stoljeća sedmog i Dmitra Zvonimira. U međuvremenu, mi plaćamo, plaćamo, plaćamo i ne pitamo. Krotko k'o krave.

27.12.2009. u 14:31 • 4 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.12.2009.

Naši nesuđeni tate

Image Hosted by ImageShack.us


Svašta čovjek ovlastitom narodu i običajima može naučit čitajući razne bjelosvjetske studije. Tako su, recimo, nedavno publicirani rezultati komparativnog istraživanja što ga je proveo britanski The Royal Anthropological Institute, pokazali da više od 80-ak posto mladih, visokoobrazovanih stanovnika Norveške ne zna kako se zove njihov ministar unutarnjih poslova, dok je znatan broj iz iste ciljane grupe (VSS, 25 – 35 godina), njih oko 32 posto, brkao sadašnjeg predsjednika vlade s prošlim, s takvom nonšalantnom neupućenošću kakvu kod nas ne iskazuju ni zemljoradnici iz zadnjih pripizdina.

Kako bismo okarakterizirali mladog hrvatskog intelektualca koji nikad nije čuo za Karamarka, a Mesića i Kosoricu brka s Matešom ili Valentićem? Sličnosti i razlike s prijateljskom Norveškom i njenim stanovnicima tu ne prestaju. Recimo, prosječan stanovnik Hrvatske je u stanju nabrojati 46 domaćih živih političara (tu smo u samom evropskom vrhu), a Norvežanin tek 17 njihovih, no zato prosječan Norvežanin može navesti 43 norveška književnika za koje je čuo, dok je građanin Hrvatske uspio nabrojati 5 naših (tu smo, opet, pri evropskom dnu).

Dakako, to ne znači da smo pametniji ili gluplji, iako, ruku na srce, ako već baratamo s prosjecima, prosječan Norvežanin postavljen pored prosječnog Hrvata izgledao kao fucking übermensch: 3,5 godine mlađi, 5,5 centimetara viši, 6 kilograma lakši, 4,5 godine obrazovaniji…. Odakle u Hrvatskoj tolika fascinacija politikom? Čini se kako su nam naprosto različito posloženi prioriteti. Da Norvežaninu cijela njegova egzistencija, njegova i budućnost njegove djece ovisi o nekom stranačkom polubožanstvu općinskog, gradskog, regionalnog ili državnog kalibra, svejedno, itekako bi se potrudio naučiti ne samo njegovo ime i prezime, datum rođenja, već i niz relevantnih biografskih detalja o boji koju voli, glazbi koju sluša, vrsti žena koje preferira, o automobilima, odjeći, modnim detaljima i svemu onom što nezavisni mediji svakodnevno istovaruju poludjelom narodu o našim voljenim vođama

Katkad se čini kako se iza masovne fiksacije na izbor predsjednika skriva neka dublja, poremećena priča o mami, tati i napuštenoj dječici koja žele biti voljena. Ako je Hrvatska naša majka, a jeste, a mi njene kćeri i sinovi, a jesmo, nije li naša opsjednutost izborom predsjednika neizgovorena žudnja za tatom koji će reći mami što da radi? Kako drukčije objasniti činjenicu da gomile ljudi kojima doslovce otkazi kucaju na vrata, koji su odavno prekoračili granicu dužničkog ropstva, koji ne znaju kako će preživjeti do kraja mjeseca, ljudi kojima ni 100 predsjednika države neće za dlaku promijeniti sudbinu, hipnotizirano prate jalovu i totalno blaziranu utrku predsjedničkih kandidata? Vjerujem da bi psiholozi imali štošta za kazati o pogrešno usmjerenom erosu.

Gledam sve te hrvatske tipične očinske figure - Josipovića, Vidoševića, Hebranga, Bandića i razne prišipetlje koje se bez ozbiljnih šansi pokušavaju progurati u prvu očinsku ligu ne bi li se dočepali svojih pet minuta slave, dali par povijesnih izjava na nacionalnoj televiziji, koje će narednih godina grijati njihova osujećena očinska srca i ne mogu dokučiti na koji bi način bilo tko od njih mogao utjecati na moj materijalni status ili na materijalni status bilo kog drugoga, izuzevši zaposlene u uredu predsjednika i njihove članove obitelji. Eventualno da nakon što osvoje mjesto predsjednika objave nekome rat. Ali to im Vlada i Sabor ne bi dozvolili. Proglasili bi ih ludima. Osim toga, kome bi danas uopće odgovarao rat? Nikome. Drugim riječima, moja uspješnost ili neuspješnost ovisi isključivo od mog angažmana. Tko zna, možda ću za 50, 60 godina pričati unucima kako je nekoć svako hrvatsko dijete znalo kako mu se zvao ministar unutarnji poslova, kako je pamtilo imena predsjednika općina ili državnog tajnika u ministarstvu mora, zemlje i zraka, a klinci k'o klinci - mi neće vjerovati. Jer će oni za 50, 60 godina valjda biti kao što su danas Norvežani. Samo, gdje će za 50, 60 godina biti Norvežani?

12.12.2009. u 18:38 • 0 Komentara • Print • # • ^

nedjelja, 06.12.2009.

Mediji i realnost

Image Hosted by ImageShack.us


Posao mi je da budem dobro informirana o svemu što se događa u jugoistočnog Evropi. Za to me plaćaju. Svakodnevno se vijesti iz 16 agencija, nekoliko desetina regionalnih medija, stotinjak portala i brojnih drugih pritoka slijevaju u moju glavu, tamo se neko vrijeme krčkaju, povezuju, odbacuju, brišu. Naučila sam već u prvim mjesecima mog posla kako je od nekoliko stotina vijesti što ih tokom jednog dana produciraju u regiji, 98 posto totalno irelevantno. Riječ je o bezveznim zanimljivostima, usputnim kuriozitetima, kontroverzama i sporadičnim opaskama koje će potrajati najdulje 1 dan, a potom će nestati u močvari besmislica čekajući novog novinara da ih ponovno otkrije. Dakako da se ne mogu sve objavljene informacije svrstati u kategoriju besmislica. Ima tu i sasvim drugačijih. Postoje, recimo, vijesti koje nikad neće biti objavljene, ima i takvih koje će biti objavljene samo u susjednim državama, ali nikad, doslovce – NIKAD, neće ugledati svjetlost dana u državi u kojoj su nastale. Nađe se tu i cenzuriranih vijesti, i manje-više uspješno prikrivene propagande, i nepodobnih, i smišljenih zločestih opačina, i plaćenih vijesti i onih skroz-na-skroz izmaštanih koje nemaju apsolutno nikakvih dodirnih točaka sa stvarnošću. Imamo i vijesti rezerviranih isključivo za opskurne Internet portale, pa pornografskih vijesti, ili vijesti namijenjenih samo jednom čovjeku, a ne treba smetnuti s uma ni mnoštvo prigodno-lažnih vijesti puštenih u orbitu kako bi polučile određene rezultate u svijetu realnosti (kad čovjek danas, primjerice, pogleda sva ona ''istraživanja popularnosti kandidata'' rađena uoči prošlih izbora i usporedi ih sa stvarnim izbornim rezultatima, postane mu jasno da je riječ o notornim muljažama smišljenim u promidžbene svrhe). Na kraju čovjek prije ili kasnije dospije do duhovnog sazrijevanja kad napokon shvati da su vijesti roba, jednako kao što su to cipele, stolice, kruh i mlijeko, cement. A znamo, nitko ništa ne proizvodi badava. Sve je tržište. Nema džabe ni u stare babe.

Temeljni postulat suvremenog tragača za istinom koji svakodnevno kopajući po medijskom talogu ispire poneki grumenčić istine glasi: medijske informacije su celofan za zamatanje propagandne poruke. Ako tragač ne može isprva otkriti promidžbu ili financijski interes u nekoj vijesti, to samo znači da nije dovoljno prekapao. Propaganda i novac su svakako tu, samo se treba dodatno potruditi. Da bi se promidžba što bolje plasirala mora biti umotana u atraktivni celofan koji čine zanimljive vijesti. Zanimljivost je ključ. Informacija koja udovoljava ovom temeljnom kriteriju mora biti izvrnuta, čudna, neobična, atipična i bizarna pa hodanje bez gaća neke medijske trudbenice potiskuje u drugi plan izračun pada nacionalnog BDP-a. No, što ako vijest sama po sebi nije zanimljiva? Primjerice, kad neki dužnosnik monotono nabraja nizove sasvim neatraktivnih brojki, kad znanstvenik nevjerojatno dosadnog života otkrije nešto važno, ili kad neka tvornica fenomenalno radi, plaća redovito pristojbe, izvoz raste.... Na žalost medijskih djelatnika, niti su svi dužnosnici zanimljivi kao Severina, niti svi znanstvenici medijski atraktivni kao Simonica.

Upravo tu, na toj točki, počinje umješnost i kreativna dovitljivost novinara. Dosadni dužnosnik uz nekoliko sigurnih poteza kistom novinarskih profesionalaca postaje lupež mitskih razmjera što je, priznat ćete, medijski puno zanimljivije, ili pak ženidbeni varalica, a neatraktivan znanstvenik se učas transformira u prevaranta sklonog dječačićima. Čak su i političari prihvatili nova pravila igre pa su se počeli javno skidati, povjeravati se novinarima-istraživačima o tajnama svojih ložnioca, a svoje političke istupe garnirati medijski pamtljivim detaljima: donose u sabor lutkice hobotnica, ili kruh i mlijeko, kako bi bar na trenutak na sebe privukli pažnju medijskih trudbenika. Nekad, u prethistorijskim vremenima trijasa, jure i krede, mediji su obično pratili život: nešto bi se najprije dogodilo, a potom bi novinari o tome manje ili više uspješno izvještavali. A onda su se stvari promijenile, pa je sjeverni pol postao južnim i obrnuto: danas se najprije objave vijesti, a one potom tržišnom logikom kreiraju djelić nove realnosti. Budući da konzumentima informacije nakon nekog vremena postaju dosadne, novinari poput nekad literata, smišljaju stalno iznova nove vijesti-celofane, za umatanje novih propagandnih poruka, koje vremenom stječu novu, sasvim vampirsku stvarnost, koja zasad koegzistira sa svijetom realnosti. Zasad.

06.12.2009. u 19:31 • 0 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.