Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

nedjelja, 27.12.2009.

Plaćamo ZAMP k'o krotke krave

Image Hosted by ImageShack.us


Kada sam prije nekog vremena kupovala vanjski hard u specijaliziranoj kompjutorskoj trgovini, trgovac mi je dobrohotno objasnio kako je proizvod opterećen brojnim porezima bez kojih bi moj hard koštao još manje pa mi je usput dobacio kako sam na hard koji sam upravo kupila, platila i dodatak na cijenu u iznosu od 11,35 kuna, koji će oni platiti za zaštitu muzičkih autorskih prava ZAMP-u. Normalno da sam zatražila da mi snimljenu glazbu smjesta izbrišu i da račun umanje za cijenu muzike, no trgovac mi je objasnio da glazbe na mom hardu uopće nema, ali da porez plaćam jer ću ja na vanjskoj memoriji jednog dana snimiti glazbu. Porez ZAMP-u plaćamo ukoliko u dućanu kupimo prazan CD, DVD, stick, ali i memorijsku karticu za digitalni fotoaparat. Dakako da sam se po povratku kući bacila na proučavanje propisa o autorskim pravima. I imala sam što vidjeti.

Neki je rasni hrvatski pravnik prije izvjesnog vremena smislio model da svim građanima Hrvatske unaprijed prišije kriminalnu nakanu (protupravno snimanje glazbe) i da ih za to unaprijed porezno kazni, snimali li oni doista glazbu ili samo svoje dokumente, svoje knjige, ili fotografirali sebe i svoje bližnje, čemu inače memorijske kartice za digitalni fotoaparat služe. Pravu smo do danas mogli prigovarati da je nepravedno, sporo, selektivno, neefikasno, ali nikad mu nismo mogli pljusnuti u lice ono što sada možemo mirne duše – da je nelogično:
- Opalio sam mu 17 globa unaprijed, jer sam procijenio da će on u narednoj godini svakako prebrzo voziti – objašnjavao bi tom istom logikom hrvatski policajac sucu za prekršaje na pitanje zašto je nekom građaninu ispostavio 17 mandatnih kazni za prekršaje koje ovaj još nije uspio počiniti te slijedom te iste ZAMP-ovske logike mudro dometnuo: - Automobili i služe tome da bi u njima građani prekoračivali brzinu.

Kad bi se ovo ZAMP-ovsko načelo proširivati na sva pravna područja, a povijest poznaje i takva razdoblja (preventivna hapšenja, odokativni porezi, kontribucija, sprega kriminala i vlasti i sl.), Hrvatska bi postupno postala vrlo sumorno mjesto: nama bi upravljalo 200 feudalnih obitelji, plaćali bismo bezbroj poreza i parafiskalnih nameta, pravni sustav bi nam bio u banani, a pojedinac, pod pretpostavkom da nije bogat ili dio nomenklature – bi bio potpuno nezaštićen. Srećom pa nije tako. Ovo je slobodna zemlja u kojoj ja, nakon što platim 11,35 kuna ZAMP-u za korištenje glazbe koju neću koristiti, imam ljudsko i građansko pravo slobodno propitivati zašto sam i kome to platila. Za sada.

Po onom što sam uspjela dokučiti, ovaj način plaćanja poreza ZAMP-u unaprijed nastupio je nakon što je ZAMP potpisao ugovor s Hrvatskom gospodarskom komorom. Nije zajebancija, časna riječ. Normalno da si neuki građanin postavi pitanje: Who the fuck is Hrvatska gospodarska komora? Otkud im pravo da me zastupaju kao građanina? Pa nisu oni Sabor. Tko ih je ovlastio da u moje ime prihvaćaju naplatu nekog poreza unaprijed. Zar mi ne plaćamo i njima neki parafiskalni namet? Dakako da plaćamo. Plaćamo mi, hvala na pitanju, 247 takvih parafiskalnih dadžbina. Pitala sam se: zašto o tom notornom banditizmu koji se temelji na kriminalnoj nakani vlastitih građana nitko ne piše, zašto se nitko ne buni? I došla do zaključka do kojeg i inače često dolazim. Ljudi se boje. Sloboda je neprijatno, komplicirano stanje. Iako izvana postoje sve značkice demokracije - izbori, parlament, sloboda govora, svi mi znamo kako stvari stvarno stoje pa se nitko ne usudi istrčavati. Kao kad u satiri Alfreda Jarryja 'Kralj Ubu' pogube dvojicu pisaca kako bi ostalih 200 slobodno pisalo ono što kralj Ubu želi.

Inače, pecifičnost odnosa države i građana-poreznog platiše najbolje odražava onaj prastari vic u kojem neko pleme zarobi trojicu bijelih istraživača. Nakon što su ih vezali, odluče jednog po jednog priupitati što bi željeli – smrt ili 'điđi-miđi'. Prvi bijelac, recimo da je bio Amerikanac, odgovori: 'Điđi–miđi' pa ga cijelo pleme spolno iskoristi i pusti. To se ponovi i drugi put, recimo kod putnika Rusa. Međutim treći, kažimo to zbog povijesne istine - bio je ponosni Hrvat, uzvikne: ''Hoću smrt!'', a poglavica mu odgovori: - OK, ali prvo 'điđi–miđi'. Prema tome, državni i paradržavni 'điđi-miđi' vam ne gine.

Mnogo mi je toga postalo jasnije kad su moji prijatelji, inače obični, pošteni ljudi, htjeli objaviti svoj CD s vlastitim jazz-kompozicijama. Da bi tako nešto mogli, morali su prethodno pribaviti dozvolu ZAMP-a, morali su platiti, čekati. Iako nisu članovi ZAMP-a. Iako do tog trenutka uopće nisu ni čuli za ZAMP. Zato jer je tako prije godinu, dvije, u njihovo ime pristala Hrvatska gospodarska komora, čiji oni uopće nisu članovi. Komori je valjda te ovlasti dao Hrvatski savez izviđača, a njih su opet ovlastiti, vjerojatno iz Skijaške federacije. Riječju, nema kraja njihovoj petljanciji. Da sam krenula dalje došla bi do stoljeća sedmog i Dmitra Zvonimira. U međuvremenu, mi plaćamo, plaćamo, plaćamo i ne pitamo. Krotko k'o krave.

27.12.2009. u 14:31 • 4 Komentara • Print • # • ^

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.