Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

subota, 26.09.2009.

Kriminalci su budale

Image Hosted by ImageShack.us


Prije par dana dopala mi je u ruke svježa statistika kriminaliteta u Hrvatskoj gdje su precizno pobrojena raznorazna kaznena djela protiv imovine, protiv ćudoređa, života i tijela… Dakako da su me kao osobu koja nastoji opstati na hrvatskom tržištu, najviše zainteresirali imovinski delikti. Pod utjecajem crnih kronika, mislila kako je riječ o nečem društveno opasnom, opakom. No onda se ta moja predrasuda sudarila s realnim brojkama: prosječan pljačkaš banke u Hrvata uprihodi 45 do 50 tisuća kuna po pljački, pljačkanje kladionica u pravilu donese oko 32 tisuće kuna profita, mjenjačnica oko 12 tisuća, dok najniža, kokošarska razina, koja uključuje razne dućane, frizeraje, igraonice i slična neatraktivna mjesta donese oko 1800 kuna. Kad se u jednadžbu uz minoran profit naših kriminalnih djelatnika unese i relativno visoki koeficijent rizika (napaljeni mediji, masovni progon, upotreba oružja, policijsko-pravosudne mjere) te relativno dugotrajan i skup postupak kaznenog progona, ispada da se ovom aktivnošću bave isključivo budale i luzeri.

Kada sam prije par godina kao apsolventica s nekoliko kolega napravila orijentacijsko pilot istraživanje o članstvu Hrvatskog autokluba na uzorku od 816 članova s 58 pitanja koja su obuhvatila cijelu lepezu odgovora od starosti voznog parka u Hrvatskoj do kupovnih navika članova HAK-a, njihovih očekivanja od organizacije i sl. doživjela sam to kao mogućnost iskoraka na ''ozbiljno'' tržište: obavimo posao koji nas zanima (istraživanje) i još nas za to netko plati. Radili smo žestokim ritmom jedno mjesec dana, zaštitili istraživanje u Autorskoj agenciji da nas ne nategnu za novce i predali posao na vrijeme, doslovce u fotofinišu, 3 minute prije roka. Sjećam se da smo s isplaćenim honorarom od 27,5 tisuća kuna bili najbolje plaćeni apsolventi u Zagrebu. Ali kad sam nakon izvjesnog vremena čula da je taj isti posao što ga je po partijskoj liniji dogovorio Darko Jurišić naplaćen oko 130 tisuća kuna, osjetila sam se totalno popišano. Dakle, čovjek je doslovce preuzeo naš gotovi materijal u 13,57 sati i odnio ga u središnjicu HAK-a te ga isporučio u 14,25 sati pa je za 28 minuta nošenja 2 fascikla po 150 stranica i 2 DVD-a s prezentiranim rezultatima, cca. 3 kg. težine, zaradio 100 tisuća kuna. Izračunala sam precizno: 3571,42 kune po minuti. Pitala sam se zašto bi itko normalan plaćao posredniku Darku Jurišiću istraživanje 100 tisuća kuna skuplje od onog koliko stvarno vrijedi, da li je lovu uzeo samo Jurišić ili ju je podijelio s insiderima, čijim je novcem to plaćeno (pretpostavljam novcem članova HAK-a, iz njihove članarine), da li je bilo kakvog policijskog progona (ne, dapače, čovjek figurira kao spretan biznismen i istaknuti član Stranke) te na kraju krajeva zaključila kako je bez ikakvog rizika Darko Jurišić za nepunih pola sata uprihodio svotu do koje bi inače mogao doći s 2 rizične pljačke banke, 1 pljačkom mjenjačnice i 3 dućana. Da li je, godinu, dvije nakon toga, Jurišić nategnuo Hrvatske vode i Svjetsku banku da mu plaćaju honorare za nepostojeće djelatnike i za izmišljene poslove – jeste. Riječ je opet o stotinama tisuća kuna, tj. o svoti proporcionalnoj 4 pljačke banke, jedne mjenjačnice, i 10-ak dućana. Da li su Hrvatske vode s time upoznate? Jesu. Da li je Svjetska banka s time upoznata? Jeste. Jesam li osobno Svjetskoj banci poslala originalnu dokumentaciju? Jesam. Što su poduzeli? Ništa. Kad me je taj isti Darko Jurišić prevario za 32.264,37 kuna bez PDV-a (otprilike, 1 pljačka kladionice + jedan dućan) pa mi onda svečano saopćio kako novca nema i da je njemu zbog toga jako neugodno, jesam li ga tužila Fini, Trgovačkom sudu, Hrvatskoj gospodarskoj komori, Poreznoj upravi…? Jesam. Što mu se dogodilo? Ništa. Što mi onda na kraju preostaje? Beskonačni sudski postupak koji će me, kaže mi dobrohotno odvjetnik, na kraju koštati više od samog duga. Ali ću bar imati skupo zadovoljstvo da po sudovima od nemila do nedraga povlačim njegove partijsko-poslovne pajdaše.

'‘Teško mi je i sramim se, ali vašeg novca nema. Potrošeno je na poslovanje i nismo mogli zatvoriti financijsku konstrukciju za maturalac u Tunisu'', pošteno je i otvoreno priopćio Zdravko Šojat, istaknuti hrvatski biznismen i vlasnik agencije Viza tours roditeljima maturanata MIOC-a nakon što je njih 165 uplatilo oko 700 tisuća kuna na račun turističke agencije. Dakle, na prvi pogled, riječ je o relativno ozbiljnoj svoti u protuvrijednosti 13 pljački banaka, 1 kladionice, 2 mjenjačnice i nekoliko dućana, dostatnoj da pokrene policijsko-pravosudni sustav. I doista, ubrzo smo se imali prilike osvjedočiti kako se sustav pokrenuo, ali u obrani Šojata i Viza toursa. Naime, kako je renomirani turistički djelatnik ostao dužan mnogima, pa je tako i tvrtki Hertz tours navodno dugovao 95 tisuća kuna, lišen je slobode djelatnik te tvrtke koji je nespretno pokušao naplatiti Hertzova potraživanje. Mogao ga je, recimo, utjerati sudskim putom, po cijeni od cca. 40-ak tisuća kuna godišnje (tužba – 500 do 1000 kuna, odvjetnikov izlazak na raspravu 2 – 4 tisuće kuna, podnesci, 700 – 800 kuna itd.) u postupku koji bi trajao nekoliko godina. Na jedan iznimno sofisticiran, suptilan način, sustav je zapravo poručio onima 165 roditelja-jadnika koji su platili 700 tisuća kuna biznismenu i dužnosniku Šojatu: Frigajte se, budale!

Ne ulazeći u pravni meritum stvari - stranačku pripadnost dužnika, poznanstva s istaknutim policijskim i političkim dužnosnicima, ne ulazeći ni u visinu odvjetničkih tarifa, ni u količine pokradenog novca, čovjek se nakon svega ovoga nehotice upita: zašto se, za Boga miloga, itko normalan u ovoj zemlji uopće bavi kriminalom?

26.09.2009. u 16:04 • 2 Komentara • Print • # • ^

subota, 19.09.2009.

Ultimatum hrvatskoj premijerki


Image Hosted by ImageShack.us


Nakon dubokog promišljanja, u ime nezadovoljnih marketinških eksperata Republike Hrvatske, odašiljem gospođi Premijerki ultimativni zahtjev za spas hrvatskog marketinga:

Poštovana gospođo predsjednice Vlade,
Mi, nezadovoljni hrvatski marketinški stručnjaci, izražavamo zabrinutost gospodarskim smjerom u kojem se kreće naša domovina. Bez želje za nepotrebnim dramatiziranjem ozbiljnog stanja, skrećemo vam pozornost na relevantne marketinške pokazatelje prema kojima će se, ne dođe li do radikalnog zaokreta, za 7, 8 godina naša država naći suočena s ozbiljnim gospodarskim problemima. Riječju, za manje od jedenog desetljeća naši bi vanjski i unutrašnji dugovi, usporen rast BDP-a i proizvodnje, mogli upaliti alarmne lampice naše gospodarske stabilnosti. Ozbiljno stanje zahtijeva ozbiljne i pravovremene odgovore. Postoji samo jedan efikasan način da se taj trend definitivno zaustavi i zaokrene u poželjnom smjeru – intenzivne financijske injekcije u hrvatski marketing.

Poštovana gospođo predsjednice,
Vrlo je lako prepoznati kauzalni lanac koji počinje nezadovoljnim, neuredno plaćenim marketinškim ekspertom. Takav može proizvesti loš marketing, a od lošeg marketinga do nezadovoljnog naroda samo je jedan korak. Zar ništa nismo naučili iz naše prošlosti? Zar nije ponajbolji hrvatski ban, koji je sagradio najviše škola u hrvatskoj povijesti, otvorio naviše muzeja, uveo električnu struju i telefoniju - Khuen-Hédervary, upravo zbog lošeg marketinga postao omražen? Kako bi, bez vrhunskog marketinga, izgledali najistaknutiji hrvatski gospodarstvenici? Upitajmo se za trenutak, na što bi nalikovalo hrvatsko pravosuđe, hrvatski mediji, hrvatsko gospodarstvo pa čak i hrvatska politička scena bez svakodnevne intervencije hrvatskog marketinga? Nesporno je upravo marketing vezivno tkivo nacije. A marketing vode eksperti. Marketinški eksperti. Kako da hrvatski marketinški ekspert bude zadovoljan kad mu kontroverzni poduzetnik i dužnosnik SDP-a Darko Jurišić ostane dužan 32.264,37 kuna + PDV, a da ga hrvatska država za to bar javno ne izbatina na Jelačićevom trgu.

Poštovana gospođo predsjednice,
Krajnje je vrijeme da poduzmete konkretne mjere za spas hrvatskog marketinga. Kao što kaže jedna stari marketinški slogan: Drumovi će poželjet Turaka, al' Turaka više biti neće. Svakodnevno raste broj nezadovoljnih marketinških eksperata. Naše nezadovoljstvo moglo bi početkom jeseni nekontrolirano eksplodirati na hrvatskim ulicama. Jer ništa, ni nezadovoljni penzić, ni opaki sindikalac, ni podmukli seljak, neće uzdrmati temelje društva, kao što će to učiniti nezadovoljni marketinški eksperti. Mi ćemo to učiniti efektno, medijski atraktivno, na način da naša marketinška istina dopre do posljednjeg zakutka. Ustreba li, organizirat ćemo masovne demonstracije polugolih ljepotica pred Vladom, naše profesionalno sročene slogane izvikivat će pred Hrvatskim Saborom ponajbolji karakterni glumci, naše plesačice će plesati antivladine plesove… Vjerujte mi, poštovana gospođo predsjednice Vlade, ono što mogu smisliti nezadovoljni marketinški eksperti, to nitko, ali doista nitko u Hrvatskoj ne može podnijeti.

19.09.2009. u 19:59 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 12.09.2009.

Magija - isplativ biznis u Hrvatskoj


Image Hosted by ImageShack.us


Na prvi je pogled hrvatski Kazneni zakon u pogledu ovakvih aktivnosti savršeno jasan. U čl. 224. stoji: ''Tko s ciljem da sebi ili drugome pribavi protupravnu imovinsku korist dovede nekoga lažnim prikazivanjem ili prikrivanjem činjenica u zabludu ili ga održava u zabludi i time ga navede da na štetu svoje ili tuđe imovine nešto učini ili ne učini, kaznit će se novčanom kaznom ili kaznom zatvora do tri godine''. U osobito teškim okolnostima, kada je počinitelj postupao s ciljem pribavljanja znatne imovinske koristi ili je prouzročena znatna šteta, počinitelj bi se trebao kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina. Uz to, kazneni zakon člancima 244. i 245. izrijekom brani nadriliječništvo i nadriljekarništvo. Kazneni zakon se u konkretnim slučajevima očito ne primjenjuje. U sudaru hrvatske magije i hrvatskog zakona, deblji je kraj izvukao zakon.

Da ne mora biti tako pokazuje primjer iz Srbije, gdje je prije nekoliko mjeseci Republička radiodifuzijska agencija naredila svim kablovskim operaterima da ''u roku od tri dana prestanu distribuirati kanale koji u programskom sadržaju daju prostor vračarama, vidovnjacima i samozvanim prorocima koji na taj način ostvaruju profit zasnovan na lakovjernosti gledatelja''. Nakon što su u Srbiji ostali bez jedne od mogućnosti ilegalne zarade (uz televiziju i radio imaju oni još mnogo, mnogo drugih mogućnosti), cijeli se ovaj ceh vidovnjaka, proroka, bioenergetičara, šamana i čarobnjaka poput vode prelio u susjedne zemlje.

Iako po mišljenju brojnih pravnika i kriminalista, upravo kaznena aktivnost čini suštinu njihovog tržišnog djelovanja (kad bi se isključili prijevara, nadriliječništvo i nadriljekarništvo što bi od ove aktivnosti uopće ostalo?), svim propisima unatoč, nikome od njih se u dogledno vrijeme neće dogoditi ništa osim ukoliko, kao u nedavnom slučaju čaranja bunikom istaknutog političkog dužnosnika iz Saborskog, ne bude smrtnih posljedica. Dapače, na web-stranicama različitih ''alternativnih udruga'' i istaknutih pojedinaca, sve češće se spominje skoro uvođenje čarobnjaka, vidovnjaka, stručnjaka za visak, tarot i šamana u policijsku službu, navodno u okviru specijalnog ''Odjela za forenzičnu kriptosteziju''. Ukoliko je u tim naklapanjima sadržan i djelić istine, savršeno je razumljiva i ''gromoglasna šutnja'' nadležnih organa.

Antički Grci su imali običaj prije bitaka tražiti odgovore proročici Pitiji, a njena su proročanstva bila poštovana kao istina. Brojni evropski vladari do 19. stoljeća imali su svoje proroke i vidovnjake. Veliki utjecaj na ruski dvor i političku povijest Rusije imao je i Raspućin za kojeg se vjerovalo da posjeduje magijske sposobnosti, a kažu da je i Hitler imao svog osobnog čarobnjaka. U periodu nakon Drugog svjetskog rata, uz nekoliko egzotičnih izuzetaka, političari uglavnom nisu spremni javno priznati angažiranje magijskih stručnjaka.

Kao i druge protupravne aktivnosti, i čarobnjaštvo ima tipičan kriminalni modus operandi: seansa se zakazuje najmanje dva tjedna unaprijed. Klijent telefonom ostavlja svoje osnovne podatke - ime, datum rođenja, mjesto stanovanja i pitanje na koje želi odgovor. Razgovor se, dakako, snima, pa se već iz samog pitanja i načina govora, iscjelitelju ''javljaju'' osnovne ideje o sugovorniku. Potom u danima koji prethode seansi netko od vidovnjakovih pomagača saznaje što više o pacijentu. Kad klijent stigne na seansu, u čekaonici je uobičajena gužva, raspored kasni, a za to vrijeme ljudi razgovaraju jedni s drugima, povjeravaju se, prepričavaju svoje probleme i strahove. Ono što klijenti ne znaju, kao i u sličnom sajamskom biznisu sa šibicama i kuglicom, je kako je svaki drugi ''pacijent'' zapravo iscjeliteljev suradnik koji ima zadaću izvući iz klijenta što više ''materijala''. Na seansu ulazi najprije suučesnik, koji svom šefu-čarobnjaku sve lijepo prepriča, a potom i klijent, najčešće zapanjen činjenicom što sve vidovnjak zna o njemu. Od klijenta se tako najprije izvlači novac za naplatu seanse, a potom i za kupovinu čajeva, amajlija i čudotvornih kristala, kartonskih piramida, što je obavezna dodatna djelatnost svakog ozbiljnijeg ''proroka''. Zakazuje se i kontrolna seansa za nekoliko mjeseci, pa onda sve iz početka…

Bilo kako bilo, prijevara, nadriliječništvo i nadriljekarništvo koje kolokvijalno najčešće podvodimo pod termin - čarobnjaštvo, postali su odličan biznis koji ne traži velika ulaganja, a u kojem se uspješno ogledaju mnogi koji su propali u svojim temeljnim zanimanjima, od frizera, svodnika, domaćica i nacionalnih korifeja do portira, državnih činovnika, isluženih prostitutki i osujećenih političara. Iako je, notorno, riječ o kaznenim djelima, pa čak i kaznenim djelima u stjecaju, vlast nemoćno sliježe ramenima, slijedeći sveprisutnu poslovno-političku logiku: dok je ovaca, bit će i štofova od čiste runske vune.

12.09.2009. u 17:20 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 05.09.2009.

Kako je govorio Robert Mugabe

Kad čovjek zrelo razmisli, hrvatski problemi i nisu baš tako veliki. Izuzmemo li ekonomiju i nestašicu novca, sve ostalo je manje-više u redu. Zemlja nam je najljepša na svijetu, naši su ljudi najpametniji, naše žene imaju najčvršće grudi a muškarci najveće penise, regionalna smo vojna velesila, zrak je relativno čist, imamo vode koliko hoćemo, naša polja su plodna, stoka u našim štalama napreduje, nema kuge ni raznih boleština… Riječju, toliko razloga za sreću, a opet, gdje se god okreneš – depresija, jad, prigovaranja, nezadovoljstvo. I sve to samo zbog novca.

Image Hosted by ImageShack.us



Veliki afrički državnik Robert Mugabe, predsjednik Zimbabvea, riješio je sličnu ekonomsku zavrzlamu na savršeno jednostavan i logičan način. Unutrašnjim dugovima je doskočio doštampavanjem novca. Državni službenici, vojska i policija plaćani su novim novčanicama, sve dotle dok su se ti šareni papirići još jedva i mogli zvati novcem. Opće je poznato, kada je taj najznačajniji sloj u državi plaćen i zadovoljan, sve je u redu. Iako je ubrzo u zemlji inflacija prešla granicu od 100 posto dnevno, nitko Mugabeu nije mogao prigovoriti kako nije poštovao sve preuzete obaveze. Svi su dobili upravo onoliko koliko je bilo dogovoreno – i sindikati, i socijalni partneri, i vojska i policija i zdravstvo. Dapače, redovito su im isplaćivani i znatno veći iznosi od dogovorenih, što je, dakako, bio dodatni znak upravo ekscentrične dobrohotnosti gospodina predsjednika. Vanjske dugove je Robert Mugabe riješio na jednako briljantan način kao što istaknuti hrvatski biznismen i stranački dužnosnik Darko Jurišić rješava svoje financijske dubioze – izjavom da nema novca i da više neće plaćati svoje dugove. I dok su ekonomski teoretičari glavu razbijali pitanjem može li država uopće bankrotirati, što bi i kako trebalo ući u stečajnu masu Zimbabvea, predsjednik Mugabe je mirno nastavio vladati, poručivši svojim međunarodnim vjerovnicima: ''Ma možete mi pljunut pod prozor''.

Zašto taj primjer ne bi mogla slijediti i Hrvatska? Zaduživat se gdje god je to još moguće, potom doštampavat novce i njima plaćat državni aparat i onda, nakon godinu, dvije, lijepo proglasiti bankrot? Doista, zašto ne? Strah od stečaja države uglavnom šire neupućeni nacionalni romantičari, isti oni koji su nam svojevremeno propovijedali o ''hrvatskoj strojnici na hrvatskom ramenu i hrvatskoj lisnici u hrvatskom džepu'' (Bože dragi, kako to danas zvuči komično). Banke ionako odavno nisu hrvatske, naftnu industriju smo prodali, ni trgovački lanci nisu u našim rukama, prodali smo željezare, komade obale, tvornice, telekomunikacije, hotele, farmaceutsku industriju, ceste… I što se dogodilo? Nije se dogodilo ništa. Živi smo, zdravi, uživamo u životu i suverenitetu. Kako je to moguće? Jednostavno zato jer to nikad nije ni bilo naše. Ako smo mi to možda i osjećali kao svoje, krivo smo osjećali. Moj je kompjutor na kojem pišem, moj je stan u kojem živim, ali Jadransko more ili Slavonija nisu moji, niti su ikad bili (da jesu, već bi ih odavno prodala). Slijedom iste logike, što bi se dogodilo da, danas-sutra, Velebit, Banski dvori ili zgrada HNK pripadnu, primjerice, bogatim Nijemcima? Apsolutno ništa. Ne bi oni to uzeli i odnijeli u Njemačku. To je nemoguće i sasvim neisplativo. Ostalo bi to i dalje ovdje. I dalje bismo odlazili u HNK, šetali Velebitom i uživali u hladovini Banskih dvora, samo što to više ne bismo plaćali sadašnjem već nekom budućem vlasniku. Uz to, primjena Mugabeovog poučka znatno bi relaksirala političke odnose u zemlji, optimizam bi porastao, ljudi bi bili sretni i veseli, a našom bi domovinom, narednih godinu, dvije, potekli med i mlijeko.

05.09.2009. u 17:07 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.