Jagodarije https://blog.dnevnik.hr/jagoda-radojcic

petak, 28.08.2009.

Privatizacijski Greenpeace

Image Hosted by ImageShack.us


Nedavno je u svjetskoj štampi objavljen popis najčišćih zemalja svijeta, koji je objavio američki magazin Forbes prema indeksima utvrđenim na sveučilištima Yaleu i Columbiji, na kojem je Hrvatska zauzela visoko 20. mjesto, a prvo mjesto u regiji istočne Europe i srednje Azije.

Utjecajni Forbes namijenjen bogatoj međunarodnoj klijenteli i onima koji bi to jednog dana željeli postati, je tom prilikom naveo kako je s indeksom 84,6 od mogućih sto ''Hrvatska prepoznala vrijednost turizma i čistoću svojih plaža uzima kao prioritet. Zemlja koja leži na Jadranskom moru, nasuprot Italije, nudi posjetiteljima bogat, zdrav riblji fond i sigurnost od bolesti koje se prenose vodom. No naslijeđe desetljeća komunističke vladavine ostaje: industrija iz sovjetskog razdoblja ispušta stakleničke plinove i čestice, kvareći kvalitetu zraka. Ukupni rezultat bioraznolikosti Hrvatske je samo 14, prema i dalje slabih 34.8 za regiju''. I doista, kako ne biti ponosan na činjenicu da Hrvatska samo 10,9 bodova zaostaje za najčišćom Švicarskom (EPI 95,5) te nekoliko dodatnih bodova za Švedskom i Norveškom (EPI 93,1).

Dvadeset godina mukotrpnog rada i odricanja u procesu pretvorbe i privatizacije bilo je potrebno da postignemo ovu razinu ekološke čistoće: od 1990. godine do danas nestalo je 120 hrvatskih metalurških kompanija, 131 kompanija koje su se bavile kemijom i nemetalima, 155 kompanija koje su se bavile tekstilom, kožom i gumom. Hvala svim našim Kutlama, Todorićima, Gucićima, Rajićima… što su nas trajno spasili od zagađivanja. Bez njihovog zalaganja vjerojatno 17.000 zaposlenih u Đuri Đakoviću bi i danas proizvodili lokomotive, kombajne i tenkove, Salonit, Karbon, Kromos, Fotokemika, Torpedo, Tvornica papira, Koksara u Bakru, Rikard Benčić, Rijekatekstil, Jugoplastika, Splitska željezara, Tvornica parnih kotlova, Tekstilstroj, Tvornice alatnih strojeva Raša i mnogi, mnogi drugi, danas bi po svoj prilici još uvijek zagađivali okoliš.

Ako se netko u međuvremenu i uopće pitao o legitimnosti hrvatske pretvorbe i privatizacije u kojoj je najprije društveno vlasništvo pretvoreno u državno, a potom podijeljeno feudalcima kao leno po modelu nekadašnje ozloglašene nacionalizacije, samo u obrnutom smjeru, sada je, dva desetljeća poslije, konačno dobio razuman odgovor: oni su to učinili zbog čistog zraka, zbog brige za zdravlje hrvatskog čovjeka. I dok se o pretvorbi i privatizaciji skoro dva desetljeća razmišljalo kao o procesu stvaranja neraskidivih sprega političkih elita, i lijevih i desnih, s novom tajkunsko-feudalnom elitom, nitko nije ni slutio da je zapravo bila riječ o radikalnim ekološkim potezima hrvatskih vlasti: Prvomajska iz Zagreba više nikad neće zagađivati hrvatski zrak, dugoselski Emajl više neće onečišćavati hrvatske vode, tvornice ferolegura u Šibeniku i Dugom Ratu neće više prljati jadranske plaže, Jugovinil, Pazinka, Siporeks, Čavić, RIS, Borovo više neće imati udjela u ekološkom zagađivanju… Kad čovjek malo zrelije razmisli, sve sam zagađivač do zagađivača u kojima su radile stotine tisuća nesvjesnih radnika te zagađivali hrvatsku grudu, zagađivali, zagađivali. Uostalom, upravo zbog tih istih ekoloških razloga, Hrvatska se trajno odrekla svojih nacionalnih banaka, osiguravatelja, telekomunikacijskih kompanija. Zbog zaštite okoliša i brige za zdravlje hrvatskog građanina počistili su umirovljeničke i zdravstvene fondove… Kako bi danas jadno i ubogo izgledala naša zemlja da 90-ih revni hrvatski ekološki stručnjaci nisu počistili desetke tisuća stanova. Iz ekoloških razloga nestajale su stotine milijuna dolara (neki govore i o milijardama) namijenjenih hrvatskoj obrani.

U javnosti poznati slučajevi pretvorbe i privatizacije Geofizike, Zagrepčanke, Croatiabusa, Mladosti ili Ferimporta, a da ne spominjemo kompanije poput Dione, Zagrepčanke, Brodokomerca ili Tiska koje su neodgovorni pojedinci u medijima proglašavali pljačkom, predstavljale su zapravo radikalne ekološke akcije. Neku vrst hrvatskog Greenpeacea. I kakvog temelja nakon tog saznanja imaju insinuacije kako je preko 80-posto hrvatske pretvorbe i privatizacije po mišljenju Državnog zavoda za reviziju predstavljalo čisti kriminal u kojem je bez posla ostalo oko 500 tisuća ljudi, ako je konačna rezultanta ovog procesa po Forbesovoj procjeni, a to je, podsjećamo novina koju čitaju bogataši i oni koji bi takvima željeli postati – čisto more, čiste plaže, čisti zrak.

28.08.2009. u 22:07 • 4 Komentara • Print • # • ^

subota, 22.08.2009.

Predziđe kršćanstva

Image Hosted by ImageShack.us


Institucija crkvene desetine koja je posljednjih godina ponovno uvedena u poreznu praksu naše domovine, izazvala je sveopće oduševljenje hrvatskih vjerničkih masa. Plaćanje crkvene desetine uobičajilo se na ovim prostorima još od vremena hrvatskih narodnih vladara.

Dobro nam je svima poznato kako je, primjerice, knez Mutimir poklonio Crkvi posjede u Gackoj, Lici i Krbavi, da je knez Trpimir darovao biskupu Alfredu posjed u Putalju, a knez Domagoj kraj oko Neretve. Uostalom, zar se uz instituciju darovnica Crkvi ne vezuju i sami počeci pismenosti u Hrvata – Trpimirova darovnica, Branimirova darovnica, Držislavova darovnica, Bašćanska ploča? Da nije bilo tih darovnica Crkvi, do dana današnjeg Hrvati bi ostali nepismeni pastiri. Riječ je o tisućljetnoj tradiciji koju nipošto ne smijemo prekinuti. Što bi u protivnom kroz par tisućljeća pisalo o današnjem trenutku u nekim budućim povijesnim listinama? Ovako, lijepo će stajati u kamen uklesano kako su ''Anno Domini 2009 gospodari Hrvatske poklonili svetoj Crkvi 382,7 milijuna kuna, bez PDV-a i poreza na dobit''.

Svakog mislećeg čovjeka-Hrvata, ispunjava ushitom i oduševljenjem činjenica da su naši politički šefovi donirali našim vjerskim šefovima 49.993,46 prosječnih mjesečnih bruto osobnih dohodaka. Sve je to ionako u našem najboljem interesu. Uostalom, što bi učinio hrvatski vjernički puk da se kojim slučajem dokopao te love? Vjerojatno bi je propili ili proćerdali za kojekakve nemoralnosti i bizarnosti. Ovako, novci su se od hrvatskih narodnih kneževa Držislava, Mutimira i Domagoja, preko komunističkih pljačkaša, dodatno oplođeni vratili tamo gdje im je i mjesto - našim pastirima, što naša srca ispunjavaju novom nadom, radošću i nacionalnim ponosom.

Vatikanska kurija objavila je početkom godine podatak kako se plaće u Vatikanu kreću od 1.100 do 2.300 eura, s time da tajnik dikasterija, ureda Rimske kurije, zarađuje mjesečno do 2.500 eura, što sasvim jasno govori o strašnoj gubi ateizacije i sekularizma kojima je izložena Crkva na Zapadu. Startna pozicija hrvatskog svećenika od 15.310,00 kuna ili oko 2.063,34 eura mjesečno (2 puta po 7.655,00 kuna koliko je prema Državnom zavodu za statistiku u siječnju 2009. iznosila prosječna hrvatska bruto plaća) bez doprinosa, bez izdvajanja za mirovinsko i zdravstveno osiguranje, bez poreza na dobit, bez plaćanja dodatnih prireza i parafiskalnih nameta (upućeni tvrde kako imamo 350 različitih dadžbina) rječito svjedoči o tradicionalnoj ljubavi hrvatskog puka prema svojoj Crkvi. Pribroje li se spomenutim prihodima dobrotvorni prilozi, donacije, prihodi od nekretnina, od vjerskih obreda, prodaje religijskih potrepština i bižuterije, od vjerske pouke, vjerske nastave, turizma, prodaje sakramenata i sl. ispada da prosječan hrvatski svećenik privređuje otprilike kao 1,8 vatikanskih kardinala. Zato smo mi predziđe kršćanstva - Antemuralis Christianitatis dok je Europa u govnima.

Neki makroekonomisti tvrde kako je Crkva jedan od značajnijih suvlasnika Hrvatske pa joj kao takvoj automatski i pripada određen broj mjesta u upravnom odboru. Nastave li se dosadašnji trendovi, a u dobrohotnost naših vlasti ne treba sumnjati, kroz nekoliko godina Hrvatska će zasigurno prijeći u natpolovično vlasništvo Crkve. Kako je Crkva neupitno Božja institucija, naš narod će se time još više približiti Bogu. Umjesto nepotrebnih petljancija s parlamentima, politikom, strankama, izborima, trodiobom vlasti, o vjerničkom će stadu kao i u proteklim tisućljećima odlučivati naši crkveni pastiri: kada ćemo i koliko raditi, kako i s kime živjeti, što ćemo i kada jesti, donosit će umjesto nas teške odluke o našim spolnim preferencijama, obiteljima, broju djece, načinu kontracepcije, o visini bankarskih kamata, o odgoju, medijima, školi, povijesti, glazbi, kulturi, gospodarstvu, vojsci, policiji. Konačno ćemo biti totalno rasterećeni – o nama će nadalje glavu razbijati ponajbolji hrvatski muževi. Dakako, oni će to kao i uvijek kroz povijest, činiti rukovodeći se isključivo našim interesom. Uostalom, zar nisu upravo slijedeći naše interese i postali relevantni suvlasnici Hrvatske? Bilo kako bilo, mi ćemo konačno dosegnuti raj na zemlji. Stoga, da bismo ubrzali dolazak tog stoljećima iščekivanog trenutka, moramo hitno povećati izdvajanja za Crkvu. Umjesto jedne desetine koliko smo izdvajali kad smo bili siromašni kmetovi, danas bismo im trebali davati dvije, tri ili četiri desetine. Našim bi se pastirima to dopalo. A kad je njima lijepo, zna se, i Domovina prosperira.

22.08.2009. u 15:25 • 1 Komentara • Print • # • ^

subota, 15.08.2009.

Kako spasiti domovinu


Image Hosted by ImageShack.us



Što da radi grupa sredovječnih 'krkana' subotom popodne u kvartovskoj birtiji nakon 5, 6 ispijenih gemišta? Mogu otići doma spavati, mogu zajebavat konobaricu, a mogu i napisat antirecesijski program.

Različiti ljudi različito reagiraju na alkohol. Svi danas pišu antirecesijske programe – i komore, i udruge poslodavaca, i studenti ekonomije, sindikati, umirovljenici, novinari, obrtnici, medicinske sestre, proizvođači kožne galanterije i vlasnici ribogojilišta, a najočitiji znak da je riječ o marketinški iznimno profitabilnom poslu je i činjenica da su se pisanja prihvatili čak i bumbari iz opozicije (ti se, majci, ne pokreću bez 15, 20 afirmativnih članaka). Nakon sastavljanja antirecesijskog programa, prepišu ga u čistopis (iz nekog tajanstvenog razloga uvijek se sastoji iz 10 točaka), sazovu konferenciju za novinare te objasne hrvatskom puku kako je jedini izlaz iz krize provođenje njihovog programa. Time automatski postaju pripadnici malog ali odabranog stališa oficijelnih spasitelja domovine.

Nisu svi antirecesijski programi isti. Dapače, među sobom se jako razlikuju. Jedni predlažu povećanje zarada, drugi smanjivanje potrošnje, treći povećavanje potrošnje, a četvrti smanjenje zarada. Osim po sadržaju, programi se drastično razlikuju i po načinu elaboracije koji mora biti u najvećoj mogućoj mjeri usklađen s ekonomskim pravcem koji promovira predlagač. Mogu biti, primjerice, izrečeni ukočena pogleda uperena visoko iznad glava slušatelja (vizionari), ili s oštrom gestikulacijom popraćenom trzanjem gornjih ekstremiteta (odlučni), neki prednost daju turobnom pogledu usmjerenom u vrhove cipela (realisti), dok četvrti izgovaraju program služeći se tehnikom siktanja (zlokobni). Od iznimne je važnosti da antirecesijski program bude umetnut u kožni etui tamnih boja – smeđa, crna ili tamnoplava (svijetla boja bi sugerirala da situacija nije ozbiljna). Pri elaboraciji programa pribjegava se standardnoj tehnici: govornik prilazi govornici odmjerena i sigurna koraka, a iza njega, nasuprot novinarima, stoji 10-ak njegovih sljedbenika u tamnim tijesnim odijelima te laganim klimanjem glave, pobožno prate izlaganje svog lidera i spasitelja domovine. Na svoje su došli mnogobrojni hrvatski stilisti koji su napravili kompletan 'look' za javnu elaboraciju antirecesijskog programa – cipelice i remen prirodnih boja, tamna odijela i ružičasta kravata širokog čvora. Ako je autor lijeve orijentacije, kravata nije preporučljiva.

Kako sada stvari stoje, na osvajanje svojih 5 minuta antirecesijske slave će u narednim tjednima masovno krenuti manekeni, glumci, pjevači, TV-voditelj (tko je koga povalio, tko je gay a tko ne, više nije 'in'). Uskoro možemo očekivati uglazbljene antirecesijske programe, ili u stihovima, u stripu... Boljitak domovine je na našim prostorima oduvijek bio medijski atraktivna roba, Danke Deutschland.

Ukoliko se nekom ne da pisati, a ipak se želi progurati u stališ antirecesijskih spasitelja domovine, nema problema. Grupa zagrebačkih studenata prepoznala je upravo u takvima šansu za dodatnu zaradu. Na oglasnim pločama nekoliko fakulteta uz traženje cimera, babysiting i prodaju rabljenih mobitela, nude se i različite intelektualne usluge: ''Pišem antirecesijske programe. Cijena 100 kuna po stanici. Platneni uvez 150 kuna, kožni uvez 250 kuna. Može i preko student-servisa. Zvati poslije 19,00 sati''. Gledam nakon toga 5 prištavih klinaca u kantini kako se naguravaju oko laptopa i smijulje se. Možda su na Facebooku, možda pregledavaju nekakve erotske albume, a možda, bogme, upravo sada i ovdje sastavljaju najnoviji antirecesijski program za spas domovine ''sukladno priloženom troškovniku''.

15.08.2009. u 17:36 • 2 Komentara • Print • # • ^

subota, 08.08.2009.

Biznis mutanti


Image Hosted by ImageShack.us


Nekad smo kao naivni srednjoškolci vjerovali kako je proces evolucije dovršen s čovjekom (amebe-vodozemci-sisavci itd.), no danas, nakon dva desetljeća uspješne pretvorbe, privatizacije, divljeg kapitalizma i izloženosti najrazličitijim političko-gospodarskih perverzijama, znamo da nije tako.

Upravo svjedočimo stvaranju sasvim nove biološke vrste - hrvatskog biznis-mutanta. Riječ je o jedinstvenom genetsko-sociološko-kulturološkom hibridu otpornom na bolesti, šokove, stres, neimaštinu, političke pritiske, otrove, krizu, raspad države, pravnu nesigurnost… Kad za 10-ak godina sveopća kataklizma prebriše sve živo s lica zemlje, opstat će samo neke vrste reptila, insekti i hrvatski biznis-mutanti.

Hrvatski biznismeni se, općenito, mogu podijeliti na četiri temeljne kategorije. Prva su tzv. biciklisti (prema poznatoj metafori istaknutog hrvatskog biznismena Miroslava Kulte koji je uspješno vođenje biznisa komparirao s vožnjom bicikla), koje je relativno lako prepoznati po tome da su do početka 90-ih bili goli i bosi, a onda su u osloncu na Stranku kroz godinu, dvije izgradili poslovne imperije. Drugu istaknutu grupu hrvatskih biznismena, poznatu kao Društvo Naša djeca, čine poluobrazovani, razmaženi dripci s roditeljima na istaknutim položajima, međusobno povezani isprepletenom mrežom rodijačko-kumsko-stranačkih spona (''Poštovani barba Luka…''), koji gotovo u potpunosti pokrivaju gospodarske sektore povezane s državnom administracijom, strankama, poduzećima u potpunom ili djelomičnom vlasništvu države i sl. Treću kategoriju čine hlebinci, koji vjeruju u isplativost poštenog i ustrajnog rada, i koji u tijeku hrvatske poduzetničke evolucije predstavljaju sistemsku pogrešku (poput atavizma - repato dijete ili ljudsko mladunče s tri para prsnih bradavica). Ne treba trošiti suvišnih riječi na objašnjenja kako spomenuta kategorija nema apsolutno nikakve evolucijske šanse za opstanak, osim ukoliko se ne uklope u neki od legitimnih dijelova hrvatske gospodarske nomenklature. Na kraju, četvrtu skupinu čine spomenuti hrvatski biznis-mutanti koji su kao kruna hrvatske gospodarske evolucije iskoračili na poduzetničku scenu tijekom posljednjeg desetljeća.

Boris (34) u poduzetničkim vodama poznatiji kao Štaksi, zatajeni postdiplomski iz elektrotehnike, potpuno znanje 4 jezika (jedan priznaje, u pijanstvu), vlasnik tri tvrtke i jednog obrta, dva odlično odrađena stečaja, član 5 političkih stranaka od ljevice do ultradesnice, 6 nerealiziranih kaznenih prijava, briljantno upropaštene dvije tvrtke s 40-ak zaposlenih, uspješno preuzimanje nekoliko umirovljeničkih nekretnina u središtu grada. U poduzetničkim vodama 8 godina. Lepeza njegovih poslovnih aktivnosti opsežnija je od osrednjeg telefonskog imenika – od građevinarstva, pravnog konzaltinga, prekograničnog prebacivanja ljudi i utjerivanja dugova, do plasmana softverskih paketa, ugostiteljstva, ukrajinskih prostitutki i dijelova za avione. U anale hrvatskog biznisa je upisan zlatnim slovima prije tri godine kada je u Beogradu uspješno prodao 10 tisuća Dinamovih dresova.

Hrvatski biznis-mutant doživljava sve oko sebe kao hranu. Bez obzira da li je riječ o tvrtkama, organizacijama, djelatnicima, nekretninama. Jedini osjećaj koji ima je glad. Doista, što bi trebala osjetiti žaba u blizini mušice? Sa 100-postotnom sigurnošću može se konstatirati kako je pitanje vremena kad će se mutanti preliti preko granica Hrvatske. Povijesne Atiline horde su u odnosu na njih male bebe. Trule zapadne demokracije sa svojim nejakim državnim aparatima, definitivno im se neće moći oduprijeti. Ma da ne bi oni zaustavili pošast s jugoistoka sa rutinskim sredstvima pravnog poretka, policijom i porezima? To će preživjeti i da ga zatučeš kamenom po glavi. Uostalom, ako Evropa tijekom svoje višetisućljetne povijesti nije uspjela istrijebiti najobičnije štakore, definitivno se neće moći nositi s evolucijski najsavršenijom vrstom - hrvatskim biznis-mutantima.

08.08.2009. u 21:28 • 1 Komentara • Print • # • ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.