gospon profesor

subota, 20.09.2014.

Kralj kiše je pretjerao

Ljeto iza nas bilo je toplo i vlažno. Ove godine – kojeg li olakšanja! – nisam išao na more. Ima tome već neko vrijeme da mi se ne zlopati s vazda istim gnjavažama: noćnim vožnjama autobusom (muka mi je više od onog prepariranog medvjeda kod Macole), suhim sendvičima, ukrcavanjima na trajekt, pa trackanje s kremom za sunčanje (svakog ljeta od malih nogu osjećam zavist nad onima što potamne, a da ne pocrvene prije toga), tjeranje osâ koje mi ulijeću u tanjur… e da bih, hajde, uživao u kupanju. OK, uživao je svakako presnažan izraz (jeste li primijetili da danas ljudi jedni drugima često govore, prilikom rastanka, Uživaj!, umjesto Do viđenja; mislim da to ima veze s galopirajućom epidemijom depresije); recimo da mi je relativno ugodno okupati se nakon izlaganja (blagotvornim? opasnim?) sunčevim zrakama. Već nekoliko godina osjećam, dakle, neku vrstu unutrašnje nelagode – svakog ljeta sve jače – spram pridruživanja milijunimâ koji, gotovo hipnotizirano, između lipnja i kolovoza, idu na odmor. Štoviše, zasluženi odmor. Napuniti baterije. Mislim, osjećam s tim u vezi neki otpor. Neko moranje. Naime, prije kojih stotinjak godina pa unatrag sve do Adama i Eve muškarci, žene i djeca nisu mislili da s njima nešto nije u redu (OK, vjerojatno su mislili, ali iz drugih razloga) ako naprosto sjede doma i bave se svojim poslom, u kući i oko kuće. Nekome kome nije ispran mozak višedesetljetnom turističkom propagandom, ideja da u podne leži gol na suncu i da se svako toliko baca u vodu može zazvučati čudnovato. Ono, zašto bi, zaboga, netko to radio?! Kako bilo, mnogi se osjećaju loše ako nemaju novaca da odu do obale, a mnogi se bome osjećaju loše i ako je se uspiju dočepati pa preživljavaju na kruhu i pašteti. Ja sam se pak osjećao dobro provodeći dane i tjedne u miru vlastitog stana (Samotni život tvoj u sjeni vrućeg ljeta…, prisjećam se šjor Marinkovića), daleko od bučne gomile, daleko od plažâ, suncobranâ i turistâ i festivalâ. Otišao bih na kavu, pročitao novine, a veći dio dana provodio sam, dakako, čitajući i pripremajući zdrave i obilate bezmesne obroke.

Čitao sam, među ostalim, Frazerovu Zlatnu granu, koja mi je nekako promakla zadnja dva i pol desetljeća od kad sam otprilike bio shvatio da je to jedna od onih knjiga što ih se ne smije propustiti. Ali, doista, bolje ikad, nego nikad. Uostalom, nedavno sam dobio Tisuću platoa Deleuzea i Guattarija, knjigu koja je objavljena 1980., a na hrvatski je (blagodareći Sandorfu & Mizantropu) prevedena 2014. A riječ je o jednom od najvažnijih filozofskih djela dvadesetog stoljeća…, piše na lijevoj klapni. Zlatna grana objavljena je pak 1890., a prvo hrvatsko izdanje (Jesenski i Turk) objavljeno je 2002., u, moram to spomenuti, kongenijalnom prijevodu Dinka Telećana. (BIGZ je knjigu objavio 1992.) Padaju mi na um i Raznolikosti religioznog iskustva Williama Jamesa, predavanja objavljena 1902., a u Hrvatskoj 1990. I tako dalje. Malo kasnimo. Ali, bolje ikad, nego nikad.

Nego, Frazer. Zašto je djelo tog škotskog antropologa važno? Pa, recimo, na nj se poziva znatan broj vrhunskih pisaca prošloga stoljeća, primjerice, Robert Graves (naročito u Bijeloj božici), potom W.B. Yeats (Plovidba u Bizant), T.S. Eliot, dakako, u Pustoj zemlji… Zatim Sigmund Freud, James Joyce, Ernest Hemingway, Ezra Pound, D.H. Lawrence, Joseph Campbell… svi ponešto duguju Frazerovim istraživanjima mitova, religije i folklora (Među njegovim su temama magija i čaranje, tabui i spolni obredi, narav duše i religije, žrtveni jarci i ljudske žrtve…) narodâ širom svijeta, toliko različitih, a opet, kad se zagrebe ispod površine, neobično sličnih. Pa ispada da neki običaji iz naših krajeva imaju veze s običajima na Tasmaniji ili u Južnoj Americi. Dobro, kod nas od stoljeća sedmog nije bilo tako bizarnih tabua vezanih uz ženski pubertet kao primjerice na tihooceanskom otoku New Irelandu, gdje su djevojčice zatvarali u drvene kaveze uzdignute iznad zemlje, i to na četiri ili pet godina! Frazer prenosi izvještaj zapadnjačkog očevica; djevojke su mogle izaći jednom dnevno da se operu, a inače su tavorile u zagušljivom i skučenom prostoru svog čardaka. Potom navodi cijeli niz sličnih primjera širom svijeta. Djevojčice s New Irelanda još su i dobro prošle, u usporedbi s vršnjakinjama iz amazonskog plemena koje su brijali pa im zubom neke životinje nanosili ranice po leđima… Uostalom, evo opisa obreda: Vezali bi joj ruke i noge te objesili u visaljci… Ondje je morala ostati tri dana bez jela i pića… Tako se to nastavljalo sve do kraja prve mjesečnice, po čijem isteku bi je zasjekli duboko po grudima, trbuhu i uzduž leđa. I tako sljedeća tri mjeseca. Ili, tradicija Macusija iz Britanske Gvajane, kod kojih također djevojke provode vrijeme u visaljci, a: ...nakon prvog kupanja, djevojčica mora dopustiti da je majka izudara tankim šibama i pritom ne pustiti glasa od sebe. Potkraj druge mjesečnice ponovo dobiva batine, ali poslije toga više ne. Sad je ona 'čista' i može ponovo među ljude. U pozadini svega je ideja inicijacije, tjeranja zlih sila, i strah od menstrualne krvi, neobično rasprostranjen diljem planeta (u svakom od navedenih primjera očito je da se po svaku cijenu nastojao spriječiti dodir djevojke s tlom, ili izlaganje dnevnom svjetlu, kako u stanju u kojem je ne bi onečistila zemlju i Sunce; zanimljivo je da ima i mnoštvo primjera u kojima se kraljevima također branilo da dodiruju tlo ili da se izlažu Suncu, ali je tu pretpostavka bila da zemlja i Sunce nisu dostojni da ih Veličanstvo dotakne).

Brojni su opisi vezani uz sjetvene i žetvene običaje. Neki dan sam na televiziji vidio prilog o običaju iz okolice Požege: veliki stogovi slame odijevaju se u odjeću – antropomorfiziraju se – a onda se žeteoci prihvate šljivovice i kulena. Mi smo, zna se, star i uljuđen narod, nikoga se pritom ne prikolje, kao na Gvineji, gdje su prilikom žetve klali volove, baš poput starih Atenjana, primjerice, ili mnogih drugih širom svijeta. Nikoga se u nas ne kolje niti prilikom sjetve, za razliku od zajednicâ u kojima su se tom prilikom prinosile ljudske žrtve. Pepeo ubijenog Marimoa rasipao se po poljima, krvlju brahmanskog dječaka prskahu se usjevi i njive, a krv djevojke Siouxa puštala se da curi po sjemenu, da spomenem neke primjere. Poglavica Pawneeja pojeo bi srce djevojke Siouxa, a Marimoi i Gondi jeli su meso žrtava. Ako se, kao što pretpostavljamo, žrtva smatrala božanskom, slijedi da su vjernici, jedući njeno meso, zapravo jeli svojeg boga, zaključuje Frazer, a to – odabir pojedinca koji igra ulogu božanstva, s pripadajućim obožavanjem cijele zajednice, a potom žrtvovanje tog pojedinca za dobrobit zajednice – jedna je od ključnih tema knjige. Među desecima primjera što ih autor navodi većina je izrazito brutalna i krvava; jedu se srca, glođu se kosti, pije se krv… zapanjujuće je da su takvi obredi zabilježeni doslovce na svim kontinentima, a neki među njima vršili su se takoreći sve donedavno.

Frazerovo je djelo – studija o komparativnoj religiji – kompleksno i krcato stotinama primjera s opisima (i analizama) obožavanja svetog drveća, kraljevskih i svećeničkih tabua, tabua vezanih uz prijelazna razdoblja u životu, obredâ vezanih uz ubijanje božanskog kralja (od onih u Meksiku ili kojekuda u Africi, itd. gdje se ciklički – kako bi se osiguralo obnavljanje prirode i usjeva, i život zajednice – prinosilo ljudsku/životinjsku žrtvu), preispitivanja mitova o Adonisu, Atisu, Ozirisu, Dionizu, Demetri i Perzefoni… U knjizi nailazimo na interpretaciju klasičnih mitova, na svjedočanstva i dnevničke zapise istraživača i putopisaca, na antropološke studije… Pritom je zanimljiva činjenica da sam autor nije putovao dalje od Grčke. Pravi knjiški moljac. No, napisao je djelo koje je Malinovski nazvao najvećom znanstvenom odisejom modernog humanizma, kako nas izvješćuje prevoditelj u Pogovoru.

Zašto čitati Zlatnu granu? I opet iz Pogovora: Frazerova je velika zasluga odmak od ograničenosti i kalupâ vlastite kulture i nastojanja… da se prema drukčijim mjerilima razumiju drukčija viđenja svijeta, drukčije kulture i naš dug njima.

Drugim riječima, da bismo osvijestili kakvoj doista neizmjerno čudnoj – čudesnoj i čudovišnoj – vrsti živih bića pripadamo.

Danas, kao i prethodnih tjedana ovoga toplog i neobično vlažnog ljeta, i opet kiši. Kralj kiše je ove godine malo pretjerao, zaključili bi pripadnici jednog plemena na gornjem Nilu. Oni su naime vjerovali da kralj kiše, Mata kodou, može izazvati kišu. Dolazili su do njega i nudili mu kravu da je dozove. Ako ne bi uspio, rasporili su mu trbuh, jer su vjerovali da u njemu čuva buru. Frazer ne spominje što su činili u slučaju poplava.

20.09.2014. u 12:57 • 5 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Siječanj 2017 (2)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Lipanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Studeni 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Srpanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Ožujak 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (2)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (3)
Srpanj 2014 (2)
Lipanj 2014 (3)
Travanj 2014 (2)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (5)
Siječanj 2014 (3)
Prosinac 2013 (1)
Studeni 2013 (2)
Listopad 2013 (1)
Rujan 2013 (1)
Srpanj 2013 (2)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (2)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (2)
Veljača 2013 (2)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (8)
Studeni 2012 (5)
Listopad 2012 (9)
Rujan 2012 (8)
Kolovoz 2012 (2)
Srpanj 2012 (4)
Lipanj 2012 (8)
Svibanj 2012 (7)
Travanj 2012 (2)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Image and video hosting by TinyPic

Eksperimentalna
autobiografska fikcija.

Dobro je imati na umu
moguću razliku
između blogera
gospona profesora
i autora kao privatne osobe.

darko.milosichr@gmail.com

Creative Commons License
This work is licensed under a Creative Commons Attribution-NonCommercial-NoDerivs 3.0 Unported License.

Orijentiri

Škola je zjenica svih društvenih ustanova,
a učitelj je zjenica te zjenice.

Sartre

Prvo podignemo prašinu,
a zatim se tužimo da ne vidimo.

Berkeley

Put van vodi kroz vrata.
Zašto nitko neće upotrijebiti taj izlaz?

Konfucije

Cilj mi je naučiti vas da od prikrivene besmislice
napredujete do nečega što je očito besmisleno.

Wittgenstein

Ma koliko bilo izazovno istraživati nepoznato,
još je izazovnije propitivati poznato.


Kaspar

Neuroza je zamjena za legitimnu patnju.

Jung

Ni budućnost više nije što je nekad bila

Valery




Image and video hosting by TinyPic

Global Voices - The world is talking, are you listening?

webArhiv@

Ekstrasolarni planet
Čovjek s vilicom u svijetu juhe
marchelina
pametni zub
apatrida
pero u šaci

Web Hrvatska

Image Hosted by ImageShack.us






style="border:0px;" alt="web tracker">










Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se




Glasaj za moj blog na www.blogeri.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se