O dijeljenju savjeta i (ne) kompetentnim savjetovateljima

petak , 01.07.2016.

"Savjet vrijedi koliko vrijedi osoba koja ga daje", davno su rekli pametniji od mene.
Ipak, od kada smo donijeli odluku o odlasku na jednu farmu u Švedskoj, mnogi se odlučuju komentirati i kritizirati našu odluku.
Nailazimo na različite reakcije okoline:
"Odlična ideja i sjajan bjeg od svakodnevice!",
"Radit ćete đabe na farmi, niste normalni?!",
"Kaj vi fakat idete? Mi smo mislili da je to samo ideja, a takve ideje najčešće to i ostanu!"
"Idete prati tuđa govna i pritom nećete biti plaćeni? Vi biste trebali to, to i to...".

Vi biste trebali...

Brojni samoprozvani stručnjaci, savjetovatelji i umjetnici življenja nerijetko nam nude savjete o tome kako živjeti i kakvu odluku za sebe donijeti. Koji fakultet upisati, kakvog partnera odabrati, gdje ljetovati, koju majicu kupiti?

Kao djeca bivamo vođeni. Naši roditelji i skrbnici, osobe koje su u tom trenutku starije i kompetentnije od nas, najčešće u najboljoj namjeri i vodeći računa o našoj dobrobiti, donose neke odluke u naše ime. U poziciji djeteta mi smo nemoćni. Slijepo vjerujemo onima kojima je zadatak brinuti o nama. Idealiziramo ih i sve što nam govore vidimo kao stopostotnu istinu. U našu svijest programiraju se ideje o ispravnom i pogrešnom, a mi, potpuno nesvjesni, pod utjecajem najbližih i poruka kojih smo od njih dobivali, gradimo naša uvjerenja i sliku o svijetu.



Odrastanjem i razvojem apstraktnog mišljenja, dobivamo mogućnost promišljanja i kritičkog sagledavanja stvari.

Uviđamo kako naši roditelji nisu savršeni i kako u svojoj nesavršenosti nisu donosili ili ne donose odluke koje su nužno (bile) dobre. Počinjemo razmišljati "svojom glavom" i nudimo svoju perspektivu.



Ukoliko nismo bili izloženi većim traumama i zlostavi, nismo odrastali u izrazito strogoj i kontrolirajućoj okolini u kojoj nikada nismo mogli izreći ono što mislimo te je naše djetinjstvo prošlo više-manje dobro, u tinejdžerskoj dobi postajemo vrlo kritični prema drugima. Uvjereni smo kako je naša istina jedina prava.
Zbog traganja za vlastitim identitetom i želje za osamostaljenjem, odvajamo se od naših roditelja. Teško nam je sagledati njihovu perspektivu, osjećamo se kao da nas ne razumiju i nikada neće.

Sazrijevanjem počinjemo uviđati kako između nas i drugih postoje različitosti. Postajemo otvoreniji čuti i razmotriti mišljenje koje se razlikuje od našeg, poštovati ga te ga u nekoj mjeri uzeti obzir. Ipak, ukoliko ono nije u skladu s onim što vjerujemo, želimo i živimo, slobodni smo ostaviti ga tamo gdje pripada, drugim ljudima i njihovim životima.

U životu često nailazimo na one osobe koji misle da znaju što je najbolje na nas te nas, sukladno tome, potpuno nepozvane, kritiziraju i dijele nam savjete o tome kako bismo trebali živjeti.

Ipak, koliko god je važno biti svjestan tuđih nesavršenosti, toliko je važno uvidjeti i vlastite.



Ključno je prihvatiti činjenicu da ne znamo sve o svemu, otvoriti se drugim ljudima i odbaciti uvjerenja koja nas ne služe. To nas oplemenjuje, mogućava nam da rastemo i razvijamo se.

Gdje je onda granica između uvažavanja tuđeg mišljenja i gorljivog zagovaranja vlastitog?

Kao i uvijek, granica se nalazi negdje u sredini. Ukoliko nismo prošli cijeli ovaj proces, ista može biti i malo nejasna.

Cilj svakog adekvatnog roditelja jest odgojiti osobu koja će biti jedinstvena, neovisna, samostalna, sposobna preživjeti i onda kada u životu ne teku "med i mlijeko". Samostalnost, pak, sa sobom nosi i odgovornost u donošenju odluka koje će imati manjeg ili većeg utjecaja na naš život. Ukoliko odrastemo u takve osobe, prije donošenja određene odluke uzimamo u obzir prednosti i mane iste, razmišljamo o njezinim posljedicama i implikacijama na naš život i živote drugih koje volimo.



Preuzeti tu odgovornost za vlastiti život može biti teško. Svijest o tome da smo donosili loše odluke, kao i o tome da za posljedice tih odluka nisu krivi drugi, nego mi sami, ostavlja gorak okus u ustima, ali nam daje i prekrasnu snagu, otvara puno vrata. Jača nas.

Ako smo o svemu dobro razmislili, shvatili da je to ono što želimo i svjesni smo pozitivnih i negativnih strana određene odluke, tada je vrijeme da povučemo granicu. Drugi i njihovi savjeti na nas više ne bi smjeli imati direktnog utjecaja.

Ovisnost o tuđem mišljenju gura nas u regresiju. Vraća nas u poziciju bespomoćnog djeteta koje nije kompetentno odlučivati o vlastitom životu. Pod utjecajem tuđih želja i uvjerenja o tome što je za nas najbolje, mi postajemo žrtve. Igramo uloge koje drugi od nas očekuju i živimo život na način na koji drugi misle da bismo trebali, a ne onako kako bismo mi uistinu željeli. Gubimo dio vlastitog identiteta, odričemo se dijela naše slobode i dajemo ga drugima. To može biti posebno opasno ukoliko ti drugi nemaju najbolje namjere. Osim toga, riskiramo skretanje sa vlastitog puta i starost u kojem ćemo žaliti za izgubljenim prilikama. Gubimo vlasitito samopouzdanje i vjeru u sebe.

Zato...

Da, idem na farmu u Švedskoj. I to je ono što ja želim i trebam. Onima koji me obeshrabruju od srca želim da sagledaju što njihove kritike govore o njima samima, o njihovim željama i potrebama. Nekada u drugima vidimo upravo ono što se bojimo sagledati u sebi.

Svjesna da ne znam sve, ali isto tako svjesna da ne znaju ni drugi.
Ne ulažem svoje vrijeme i trud u argumentiranje svojih odluka onima koji me ne poznaju.
Ne žudim za njihovim odobravanjem, svjesna da ga od svih ionako nikada neću ni dobiti. Zašto bi mi ono bilo i potrebno? Zamislite da vaše ponašanje odobrava osoba dijametralno suprotnih vrijednosti i stavova? Zamislite da se, recimo, Hitleru sviđa ono što vi činite?

Slušam svoju intuiciju i svoj razum i znam da će me to negdje odvesti. Ukoliko i padnem, svjesna sam da će se taj pad dogoditi netom prije nego ustanem, jača i iskusnija nego prije. Znam da neću žaliti.

Da sam slušala savjete svake osobe koja se smatrala kompetentnom iste dati, vjerojatno danas ne bih bila ovdje gdje jesam, a ovo gdje jesam je nešto gdje želim i trebam biti.
Savjete slušam od osoba koje su mi važne, od osoba za koje sam sigurna da su dobronamjerne, od osoba koje su u nekom području sposobnije ili kompetentnije od mene.
Savjete o uspjehu spremna sam čuti od onih koji su uspjeli.
Savjete o odabiru partnera spremna sam čuti od onih koji imaju dobar partnerski odnos.
Savjete o tome kako djelovati u nekom području slušam od onih koji na tom području djeluju duže od mene.


Zaključno, čini mi se kako bi ključ svakog odnosa, osim razvoja osobne odgovornosti, trebalo biti i prihvaćanje. Volim te takvog kakav jesi, ja to možda ne bih tako učinio, ali poštujem tvoje odluke, svjesan da svatko od nas ima odgovornost za svoj život koja je ujedno i ključ njegove sreće.



Upravo nas odgovornost za vlastiti život i prihvaćanje činjenice kako druga osoba vodi svoj, štiti od upadanja u razne zamke. Zahvaljujući njima, ne postajemo oni koji konstantno savjetuju, kao ni oni koji pod utjecajem tuđih savjeta zaboravljaju na vlastite želje.

I ovaj post u jednoj mjeri dolazi u obliku savjeta. Na vama je da procijenite ima li on za vas kakvog smisla te ga, u skladu s time, kao zrele i odrasle osobe uzmete ili ne uzmete u obzir.

Želim Vam ugodan dan i puno dobrih odluka. Razumite one koji vas ne razumiju. Ne osuđujte ih, al im ne dozvolite da vas obeshrabre. Ipak, ne bojte se.




Ana :*

Oznake: mentalno zdravlje, donošenje odluka, odnosi s drugima, samopouzdanje, uspjeh, psihologija

<< Arhiva >>