Afirmacije v.s. samosaboterstvo
srijeda , 23.11.2016.Koliko često sabotiramo sami sebe?
Koliko često kočimo vlastiti uspjeh?
Koliko često zapravo ne želimo uspjeti?
(Kompilacija jezera, slike s putovanja; Bled)
Svjesno ulažemo trud u razvoj nekog odnosa, posla. Pročitali smo sve new age savjete, a bome smo upoznati sa afirmacijom i trudimo se svaki dan izbiflati ono pozitivno kako bi si povećali vjerojatnost uspjeha. Pa ipak, ne ide nam.. Nikako nam ne ide. Počinjemo se pitati što se to događa i što to radimo krivo. Nekada počnemo i očajavati, a može se dogoditi da i krivnja postane našim suputnikom ili, barem, čestim gostom.
(Buško jezero)
...
Koliko često zapravo uistinu vjerujemo da imamo kapacitet učiniti nešto zaista dobro?
Koliko često uistinu želimo to dobro sami sebi?
Ovo bi mogla biti ključna pitanja.
(Maksimir, četvrto jezero)
Ukoliko se afirmacija koju uporno ponavljam jednostavno ne ostvaruje, čini se važnim pogledati sebe i svoje unutarnje procese.
Može biti da samo mislimo da nešto želimo, a podsvjesno sami sebi i Svemiru šaljemo sasvim drugu informaciju.
Još kao jako mali, kreiramo svoja uvjerenja o sebi i svijetu. Ako smo integrirali uvjerenje o tome "kako ne vrijedimo, kako smo beznačajni, osuđeni na propast i nedostojni uspjeha", vjerojatno je da je i naša vibracija takva i da nam Svemir šalje ono što uistinu želimo, a to je potvrda svojeg unutarnjeg uvjerenja.
Čini se ključnim pogledati u sebe i svoju nutrinu, skinuti prašinu sa nekih davno usvojenih uvjerenja koji kao po automatizmu upravljaju našim mislima, našim ponašanjem i, u konačnici, našim životom.
Sami sebi smo najveći prijatelji i/ili neprijatelji.
(Bohinjsko jezero)
U životu se sukobljavaju naše dvije strane: onaj materijalni aspekt, koji želi ostati ovdje, neprestano proživljavati patnju, vrtjeti se u samsari ili, bez spominjanja ikakvih vjerskih termina, kolutu života. To je onaj nesvjesni ja, vođen energijom tanatosa.
Naš drugi aspekt ili ono što uistinu jesmo jest naša nutrina, naša duša. Ona je život. Ona može sve što poželimo. U Svemiru u kojem je ona, vrijeme ne postoji. Sve što smo poželjeli, već i imamo.
(Malaren)
Zaista mislim da nam Svemir kroz neugodne emocije i bolesti šalje poruku da to što želimo (što god "to" bilo- uspjeh, sreća, konkretna stvar ili stanje) u nekom paralelnom Svemiru već imamo i da trenutno, u ovoj dimenziji, nismo tamo gdje bi trebali biti. Ili, drugim riječima, to bi mogla biti poruka da je jednostavno došlo do disbalansa između onog što uistinu imamo i onog što uspjevamo materijalizirati u ovom svijetu. Kada se sretnemo s takvim emocijama ili takvim stanjem, ne treba očajavati, treba pogledati uzroke. Treba uvidjeti kada je i zbog čega došlo do disbalansa. Ukoliko je zapelo kod naših uvjerenja, treba pogledati duboko u sebe i reći si: Ja zaista zaslužujem da mi se dogodi nešto dobro. Ja sam zdravlje. Ja sam ljubav.
(ova fotka je "ukradena" s fejsa)
P.S. Don't kill the messanger :).
Ana
Oznake: duhovnost, psihologija, uspjeh, afirmacije
komentiraj (9) * ispiši * #