Diplomirala sam!
četvrtak , 05.10.2017.
Nakon završene srednja ekonomske škole, bila sam sigurna što u životu ne želim raditi. Suhoparan, birokratski, rutinski posao, nije bio opcija. Svjesna potplaćenosti socijalnih pedagoga, umjetno sam razmatrala još nekoliko opcija pa poslušala brata koji mi je tada rekao: "Radi ono što voliš. Novac će doći." Tada 18 godišnjakinja, vođena jednostavnom činjenicom:. "Ako možeš pomoći sebi i svojim prijateljima, možeš i drugima", stižem na ERF. Gdje god sam išla, ljudi su mi se naprosto otvarali. Nisam mogla pobjeći od toga, život se pobrinuo da vrlo rano saznam da je pomagačka struka moj poziv. Nisam se bojala sanjati veliko.
Dolazim na studij...
Kakvo putovanje! Činilo se, stigla sam na kraj svijeta ili, barem, na kraj Zagreba. Taj rubni dio grada postao mi je drugim domom. Nosila sam taj samouvjereni osmjeh na licu i novi rokovnik ispod ruke, optimistično vjerujući kako ću napokon postati ažurna i organizirana. (Nisam postala! :D) Uzbudljivo sam iščekivala sve ono što tek nadolazi... Vidjela sam mnogo novih lica. Na nekima se dala iščitati zbunjenost. Neki brucoši bili su zabrinuti. Neki uzbuđeni... Nakon svih ovih godina, zaključujem.Neki od njih su gotovo neprimjetno prošli kroz moj život. Neki su ostavili nevjerojatan trag. Neki su postali suputnici na mom životnom putovanju.
Nije prošlo kao treptaj oka.
Znalo je biti napornih, dugih dana. Kiša, sunce, snijeg. Jesen, zima, proljeće, ljeto. Dan, noć. Život i sva njegova stanja, izmjenjivali su se dok sam strpljivo sjedila u tim malim prostorijama, vođena željom da postanem socijalni pedagog.
Bilo je...
Upijanja korisnih informacija. Revolucionarnih spoznaja. Usvajanja vještina. Gubljenja vremena...
Bilo je zabave. Smijeha. Dugih razgovora. Kratkih ručkova. Trosatnih kava.
Bilo je obveza kojima nekada, činilo se, nije bilo kraja niti početka.
Bilo je entuzijazma, optimizma, hrabrosti.
Bilo je zabrinutosti. Pada motivacije i propitkivanja donešene odluke.
Mudrih i malo manje mudrih glava.
Iskrenih i onih malo manje iskrenih prijateljstava.
Teških i lakih ispita.
Ipak... Svaki taj trenutak, svaka odluka, svaka aktivnost, svaka osoba i svaki taj, pa i najmanji koračić, odnosno djelić toga iskustva, doveo me do toga gdje sam sada.
Trud se isplatio. Nagrađena sam mogućnošću da radim ono što volim. Upravo to, ako mene pitaš, jedan je od najvećih blagoslova koji nosi život na ovoj ludoj planeti.
Neizmjerno sam zahvalna svima koji su bili uz mene na tom dugom i zanimljivom putu, a osobito onima koji su me podizali u teškim trenucima i brisali suze koje su se, s vremena na vrijeme, znale pojaviti na mom licu.
Moj uspjeh i vaš je uspjeh!
Idem dalje.
Po prvi puta u životu, s iskrenim osjećajem ponosa prema vlastitom postignuću. (Bolje ikad nego nikad! :))
Hodam hrabro, bogatija za jednu veliku ljubav, nekoliko divnih prijatelja i jedno nevjerojatno iskustvo. U srcu čuvam brojne ugodne i neugodne uspomene, emocije i senzacije.
Sigurna sam, da danas ponovno odabirem, odabrala bih isto. Bila je nevjerojatna čast biti dijelom tog putovanja.
Studij mi je donio mnogo novih znanja, vještina, kompetencija i iskustava.
Ipak, studij mi je pomogao na putu pronalaska same sebe, a upravo to je ono najvrjednije i najljepše što sam od svega ovoga mogla dobiti.
Nastavljam dalje, nimalo manje entuzijastična od 18 godišnjakinje s početka priče.
Premda, ipak, nešto mudrija...
Nina Simone: Feeling good :)
Oznake: diploma, magisterij, uspjeh, zahvalnost
komentiraj (21) * ispiši * #
Krađa
nedjelja , 02.07.2017.
Kada sam tek počela propitkivati i tražiti krivce, odgovor je došao vrlo brzo, u potpuno neočekivanom trenutku, a opet, tako prirodno i lako.. :)
*Netko mi krade osmjeh.
Netko mi krade nadanja.
Netko mi krade ljubav,
Ostavlja patnju,
Bol,
Strah.
Netko učini
Od mog života krah.
Netko mi krade optimizam,
Toplinu,
Lijepu slutnju.
Ostavlja bunilo,
Bijedu,
Ljutnju.
Netko mi donosi zamjeranje,
Iz mog srca briše praštanje.
Netko mi nosi nemire
Kada više od ičeg,
Trebam smiraje:
More u zoru,
Suton,
Zvijezde.
Tko je taj netko?
Možda tkogod zna?
Taj netko...
To sam Ja.*
Preuzeti osobnu odgovornost za vlastiti život...
Za sreću,
Za nesreću.
Za uspjeh,
Za neuspjeh.
Znači li to otvoriti vrata slobodi?
Biti slobodna. Telaščica, rujan, 2016.
Oznake: osobna odgovornost, sreća, uspjeh
komentiraj (11) * ispiši * #
Sve ili ništa. Sada ili nikada. Ne! Oladi i pomalo... :)
utorak , 06.12.2016.Doma sam.
Bolesna.
Sjela sam pred komp.
Napokon!
Što bih mogla raditi?
Idem započeti taj vražji diplomski.
Ma ne, mogla bih nastaviti s pisanjem knjige.
Nekako sam baš motivirana za rad na jednom poslovnom projektu.
Mogla bih pisati blog. Ma ne... Kada ću ga urediti? Idem ga urediti.
Ma, neću blog... Neki prijatelji čekaju da im odgovorim na poruke. Budem onda to.
Hmmm...
A što je s planiranjem putovanja? Kada ćeš to?
Ne bi bilo loše napokon skuhati onaj fini ručak, sada imaš vremena.
Parter isto želi malo pažnje, jel.
A ona knjiga?
A rad na sebi?
Sad imaš vremena, k vragu, kad ćeš to?
(+ još 1000... izvor: Pinterest)
Doma sam.
Sjela sam pred komp.
Napokon!
I tako, tjeram ja sebe s bičem...
Sjela pred komp, ne znam što bih prije. Nezadovoljstvo raste. Dan slobodan, vremena pregršt, a ja se ne mogu odlučiti za neku aktivnost pa sam, logično, odlučila sjediti i buljiti u prazno i pritom si predbacivati kako sjedim i buljim u prazno, dok vrijeme curi... :)
Ne znam je li ikome poznato, ali ovo je moj česti obrazac.
Želim sve ili ništa. Sada ili nikada.
Ako ne uspijem učiniti baš sve što sam naumila (a najčešće želim jaaako puno toga u isto vrijeme), osjećam se potpuno neuspješno pa u cijeloj toj ludosti zaboravljam da sam samo čovjek... I da stvarima treba pristupati korak po korak.
Nikako drugačije.
U kognitivno bihevioralnom pristupu terapiji, postoji pojam koji se naziva kognitivne distorzije. Kognitivne distorzije predstavljaju naše pogreške u tumačenju ili u procesu obrade podataka. Iste dovode do negativnih, pogrešnih i nepovoljnih zaključaka ili potkrepljuju prethodno donesene zaključke. Jedna od njih, prokletstvo nas perfekcionista, je upravo ova, nazvana Sve ili ništa.
Ne uspijem li baš sve što sam naumila, nisam uspjela ništa.
Dovodi do toga da umanjuješ vlastiti uspjeh i zaboravljaš se nagraditi za svaki, pa i najmanji pomak. Ako uz to ljestvicu uspjeha stavljaš poprilično visoko, a očekivanja su ti isto takva, lako je moguće upasti u zamku i osjećati se neuspješno i loše. Provjeren recept za nisko samopoštovanje.
Kao i uvijek, sjajno da mi se ovo popodne dogodilo, jer me nagnalo da promislim i da s vama podijelim nekoliko potencijalno korisnih stvari.
Zahvaljujući osobnom iskustvu i radu s ljudima, i onima mlađe, ali i nešto starije životne dobi, često uočavam kako je poimanje (ne)uspjeha izuzetno važno za izgradnju pozitivne slike o sebi i intrinzične motivacije. Lako se izgubiti u moru vlastitih očekivanja i upasti u zamku sabotiranja samoga sebe.
(Korak po korak. izvor: thequotepedia.com)
Fokus na jednu stvar. Neku, bilo koju. Onu koja je u datom trenutku najvažnija, najinteresantnija, ima najkraći deadline.. Onu, prioritetnu.
I korak po korak.
Važno je na umu imati neki krajni cilj, kako ne bismo lutali i bespotrebno rasipavali energiju.
Još je važnije isti raščlaniti na hrpu malih ciljeva.
O.K., želimo na vrh, ali imamo svijest o tome da se penjemo zahvaljujući svakoj pređenoj stepenici.
Želimo li kuću, za početak moramo početi donositi ciglu. Ciglu po ciglu, na isto mjesto.
Znamo na kojem mjestu ju želimo sagraditi pa vrijeme i energiju ne trošimo uzalud, raznoseći cigle po cijelom susjedstvu.
Ali, svjesni smo da je jedna puno više od ni jedne, a da su dvije više od jedne. Pritom uživamo u izgradnji. I ne forsiramo, već strpljivo čekamo krajnji rezultat.
Nema smisla ni graditi 10 kuća istovremeno, iako nam je to možda krajnji cilj. Niti očekivati trokatnicu, dok nismo izgradili njezine temelje. Cigla po cigla. Zahvala samom sebi i nagrada za trud. Provjereni recept za uspjeh i osobno zadovoljstvo.
Postoje situacije u kojima smo uspjeli ostvariti vlastita očekivanja ili one u kojima nismo, a koje nam omogućuju da zastanemo i razmislimo što bismo drugi put mogli učiniti drugačije. Ako stvari gledamo tako, ne postoji negativno iskustvo. Ne postoji neuspjeh. Svaki neuspjeh tako postaje samo još jedan korak prema uspjehu.
Ja sam odlučila napisat post. I popiti kavu.
Odmorit ću se, raditi što mi se radi.
Odlučim li se za još ijednu aktivnost popisa, sjajno.
Ako ne, znam da sam divna i uspješna. :)))
(izvor: Pinterest)
:* svima,
Ana
Oznake: uspjeh, neuspjeh, strpljenje, očekivanja, psihologija
komentiraj (7) * ispiši * #
Afirmacije v.s. samosaboterstvo
srijeda , 23.11.2016.Koliko često sabotiramo sami sebe?
Koliko često kočimo vlastiti uspjeh?
Koliko često zapravo ne želimo uspjeti?
(Kompilacija jezera, slike s putovanja; Bled)
Svjesno ulažemo trud u razvoj nekog odnosa, posla. Pročitali smo sve new age savjete, a bome smo upoznati sa afirmacijom i trudimo se svaki dan izbiflati ono pozitivno kako bi si povećali vjerojatnost uspjeha. Pa ipak, ne ide nam.. Nikako nam ne ide. Počinjemo se pitati što se to događa i što to radimo krivo. Nekada počnemo i očajavati, a može se dogoditi da i krivnja postane našim suputnikom ili, barem, čestim gostom.
(Buško jezero)
...
Koliko često zapravo uistinu vjerujemo da imamo kapacitet učiniti nešto zaista dobro?
Koliko često uistinu želimo to dobro sami sebi?
Ovo bi mogla biti ključna pitanja.
(Maksimir, četvrto jezero)
Ukoliko se afirmacija koju uporno ponavljam jednostavno ne ostvaruje, čini se važnim pogledati sebe i svoje unutarnje procese.
Može biti da samo mislimo da nešto želimo, a podsvjesno sami sebi i Svemiru šaljemo sasvim drugu informaciju.
Još kao jako mali, kreiramo svoja uvjerenja o sebi i svijetu. Ako smo integrirali uvjerenje o tome "kako ne vrijedimo, kako smo beznačajni, osuđeni na propast i nedostojni uspjeha", vjerojatno je da je i naša vibracija takva i da nam Svemir šalje ono što uistinu želimo, a to je potvrda svojeg unutarnjeg uvjerenja.
Čini se ključnim pogledati u sebe i svoju nutrinu, skinuti prašinu sa nekih davno usvojenih uvjerenja koji kao po automatizmu upravljaju našim mislima, našim ponašanjem i, u konačnici, našim životom.
Sami sebi smo najveći prijatelji i/ili neprijatelji.
(Bohinjsko jezero)
U životu se sukobljavaju naše dvije strane: onaj materijalni aspekt, koji želi ostati ovdje, neprestano proživljavati patnju, vrtjeti se u samsari ili, bez spominjanja ikakvih vjerskih termina, kolutu života. To je onaj nesvjesni ja, vođen energijom tanatosa.
Naš drugi aspekt ili ono što uistinu jesmo jest naša nutrina, naša duša. Ona je život. Ona može sve što poželimo. U Svemiru u kojem je ona, vrijeme ne postoji. Sve što smo poželjeli, već i imamo.
(Malaren)
Zaista mislim da nam Svemir kroz neugodne emocije i bolesti šalje poruku da to što želimo (što god "to" bilo- uspjeh, sreća, konkretna stvar ili stanje) u nekom paralelnom Svemiru već imamo i da trenutno, u ovoj dimenziji, nismo tamo gdje bi trebali biti. Ili, drugim riječima, to bi mogla biti poruka da je jednostavno došlo do disbalansa između onog što uistinu imamo i onog što uspjevamo materijalizirati u ovom svijetu. Kada se sretnemo s takvim emocijama ili takvim stanjem, ne treba očajavati, treba pogledati uzroke. Treba uvidjeti kada je i zbog čega došlo do disbalansa. Ukoliko je zapelo kod naših uvjerenja, treba pogledati duboko u sebe i reći si: Ja zaista zaslužujem da mi se dogodi nešto dobro. Ja sam zdravlje. Ja sam ljubav.
(ova fotka je "ukradena" s fejsa)
P.S. Don't kill the messanger :).
Ana
Oznake: duhovnost, psihologija, uspjeh, afirmacije
komentiraj (9) * ispiši * #
O dijeljenju savjeta i (ne) kompetentnim savjetovateljima
petak , 01.07.2016."Savjet vrijedi koliko vrijedi osoba koja ga daje", davno su rekli pametniji od mene.
Ipak, od kada smo donijeli odluku o odlasku na jednu farmu u Švedskoj, mnogi se odlučuju komentirati i kritizirati našu odluku.
Nailazimo na različite reakcije okoline:
"Odlična ideja i sjajan bjeg od svakodnevice!",
"Radit ćete đabe na farmi, niste normalni?!",
"Kaj vi fakat idete? Mi smo mislili da je to samo ideja, a takve ideje najčešće to i ostanu!"
"Idete prati tuđa govna i pritom nećete biti plaćeni? Vi biste trebali to, to i to...".
Vi biste trebali...
Brojni samoprozvani stručnjaci, savjetovatelji i umjetnici življenja nerijetko nam nude savjete o tome kako živjeti i kakvu odluku za sebe donijeti. Koji fakultet upisati, kakvog partnera odabrati, gdje ljetovati, koju majicu kupiti?
Kao djeca bivamo vođeni. Naši roditelji i skrbnici, osobe koje su u tom trenutku starije i kompetentnije od nas, najčešće u najboljoj namjeri i vodeći računa o našoj dobrobiti, donose neke odluke u naše ime. U poziciji djeteta mi smo nemoćni. Slijepo vjerujemo onima kojima je zadatak brinuti o nama. Idealiziramo ih i sve što nam govore vidimo kao stopostotnu istinu. U našu svijest programiraju se ideje o ispravnom i pogrešnom, a mi, potpuno nesvjesni, pod utjecajem najbližih i poruka kojih smo od njih dobivali, gradimo naša uvjerenja i sliku o svijetu.
Odrastanjem i razvojem apstraktnog mišljenja, dobivamo mogućnost promišljanja i kritičkog sagledavanja stvari.
Uviđamo kako naši roditelji nisu savršeni i kako u svojoj nesavršenosti nisu donosili ili ne donose odluke koje su nužno (bile) dobre. Počinjemo razmišljati "svojom glavom" i nudimo svoju perspektivu.
Ukoliko nismo bili izloženi većim traumama i zlostavi, nismo odrastali u izrazito strogoj i kontrolirajućoj okolini u kojoj nikada nismo mogli izreći ono što mislimo te je naše djetinjstvo prošlo više-manje dobro, u tinejdžerskoj dobi postajemo vrlo kritični prema drugima. Uvjereni smo kako je naša istina jedina prava.
Zbog traganja za vlastitim identitetom i želje za osamostaljenjem, odvajamo se od naših roditelja. Teško nam je sagledati njihovu perspektivu, osjećamo se kao da nas ne razumiju i nikada neće.
Sazrijevanjem počinjemo uviđati kako između nas i drugih postoje različitosti. Postajemo otvoreniji čuti i razmotriti mišljenje koje se razlikuje od našeg, poštovati ga te ga u nekoj mjeri uzeti obzir. Ipak, ukoliko ono nije u skladu s onim što vjerujemo, želimo i živimo, slobodni smo ostaviti ga tamo gdje pripada, drugim ljudima i njihovim životima.
U životu često nailazimo na one osobe koji misle da znaju što je najbolje na nas te nas, sukladno tome, potpuno nepozvane, kritiziraju i dijele nam savjete o tome kako bismo trebali živjeti.
Ipak, koliko god je važno biti svjestan tuđih nesavršenosti, toliko je važno uvidjeti i vlastite.
Ključno je prihvatiti činjenicu da ne znamo sve o svemu, otvoriti se drugim ljudima i odbaciti uvjerenja koja nas ne služe. To nas oplemenjuje, mogućava nam da rastemo i razvijamo se.
Gdje je onda granica između uvažavanja tuđeg mišljenja i gorljivog zagovaranja vlastitog?
Kao i uvijek, granica se nalazi negdje u sredini. Ukoliko nismo prošli cijeli ovaj proces, ista može biti i malo nejasna.
Cilj svakog adekvatnog roditelja jest odgojiti osobu koja će biti jedinstvena, neovisna, samostalna, sposobna preživjeti i onda kada u životu ne teku "med i mlijeko". Samostalnost, pak, sa sobom nosi i odgovornost u donošenju odluka koje će imati manjeg ili većeg utjecaja na naš život. Ukoliko odrastemo u takve osobe, prije donošenja određene odluke uzimamo u obzir prednosti i mane iste, razmišljamo o njezinim posljedicama i implikacijama na naš život i živote drugih koje volimo.
Preuzeti tu odgovornost za vlastiti život može biti teško. Svijest o tome da smo donosili loše odluke, kao i o tome da za posljedice tih odluka nisu krivi drugi, nego mi sami, ostavlja gorak okus u ustima, ali nam daje i prekrasnu snagu, otvara puno vrata. Jača nas.
Ako smo o svemu dobro razmislili, shvatili da je to ono što želimo i svjesni smo pozitivnih i negativnih strana određene odluke, tada je vrijeme da povučemo granicu. Drugi i njihovi savjeti na nas više ne bi smjeli imati direktnog utjecaja.
Ovisnost o tuđem mišljenju gura nas u regresiju. Vraća nas u poziciju bespomoćnog djeteta koje nije kompetentno odlučivati o vlastitom životu. Pod utjecajem tuđih želja i uvjerenja o tome što je za nas najbolje, mi postajemo žrtve. Igramo uloge koje drugi od nas očekuju i živimo život na način na koji drugi misle da bismo trebali, a ne onako kako bismo mi uistinu željeli. Gubimo dio vlastitog identiteta, odričemo se dijela naše slobode i dajemo ga drugima. To može biti posebno opasno ukoliko ti drugi nemaju najbolje namjere. Osim toga, riskiramo skretanje sa vlastitog puta i starost u kojem ćemo žaliti za izgubljenim prilikama. Gubimo vlasitito samopouzdanje i vjeru u sebe.
Zato...
Da, idem na farmu u Švedskoj. I to je ono što ja želim i trebam. Onima koji me obeshrabruju od srca želim da sagledaju što njihove kritike govore o njima samima, o njihovim željama i potrebama. Nekada u drugima vidimo upravo ono što se bojimo sagledati u sebi.
Svjesna da ne znam sve, ali isto tako svjesna da ne znaju ni drugi.
Ne ulažem svoje vrijeme i trud u argumentiranje svojih odluka onima koji me ne poznaju.
Ne žudim za njihovim odobravanjem, svjesna da ga od svih ionako nikada neću ni dobiti. Zašto bi mi ono bilo i potrebno? Zamislite da vaše ponašanje odobrava osoba dijametralno suprotnih vrijednosti i stavova? Zamislite da se, recimo, Hitleru sviđa ono što vi činite?
Slušam svoju intuiciju i svoj razum i znam da će me to negdje odvesti. Ukoliko i padnem, svjesna sam da će se taj pad dogoditi netom prije nego ustanem, jača i iskusnija nego prije. Znam da neću žaliti.
Da sam slušala savjete svake osobe koja se smatrala kompetentnom iste dati, vjerojatno danas ne bih bila ovdje gdje jesam, a ovo gdje jesam je nešto gdje želim i trebam biti.
Savjete slušam od osoba koje su mi važne, od osoba za koje sam sigurna da su dobronamjerne, od osoba koje su u nekom području sposobnije ili kompetentnije od mene.
Savjete o uspjehu spremna sam čuti od onih koji su uspjeli.
Savjete o odabiru partnera spremna sam čuti od onih koji imaju dobar partnerski odnos.
Savjete o tome kako djelovati u nekom području slušam od onih koji na tom području djeluju duže od mene.
Zaključno, čini mi se kako bi ključ svakog odnosa, osim razvoja osobne odgovornosti, trebalo biti i prihvaćanje. Volim te takvog kakav jesi, ja to možda ne bih tako učinio, ali poštujem tvoje odluke, svjesan da svatko od nas ima odgovornost za svoj život koja je ujedno i ključ njegove sreće.
Upravo nas odgovornost za vlastiti život i prihvaćanje činjenice kako druga osoba vodi svoj, štiti od upadanja u razne zamke. Zahvaljujući njima, ne postajemo oni koji konstantno savjetuju, kao ni oni koji pod utjecajem tuđih savjeta zaboravljaju na vlastite želje.
I ovaj post u jednoj mjeri dolazi u obliku savjeta. Na vama je da procijenite ima li on za vas kakvog smisla te ga, u skladu s time, kao zrele i odrasle osobe uzmete ili ne uzmete u obzir.
Želim Vam ugodan dan i puno dobrih odluka. Razumite one koji vas ne razumiju. Ne osuđujte ih, al im ne dozvolite da vas obeshrabre. Ipak, ne bojte se.
Ana :*
Oznake: mentalno zdravlje, donošenje odluka, odnosi s drugima, samopouzdanje, uspjeh, psihologija
komentiraj (0) * ispiši * #