Spoznaj samog sebe!

Ako se želi obnoviti, probudit će ga i najmanja sitnica.
Naizgled najbeznačajniji povod, dovesti će do interpretacije, koja je uvijek u skladu s prethodnim negativnim uvjerenjima, nikad osviještenim i zalječenim ranama, odnosno ne rastvorenim i ne otpuštenim nesvjesnim.
Ta pogrešna, negativna interpretacija budi dobro poznate, dominantne, neugodne emocije, a sve to vodi njegovom ponovnom napadu....

Teško mu se oduprijeti, preplavljuje cijelo tijelo, preuzme kontrolu nad misaonim procesima i emocijama koje oslobađa. Hrani se njima, tako jača pa posljedično proizvodi još više nesreće. Njegova vladavina odnosi ono pozitivno, pustošeći organizam. Vodi ravno u propast.
Podmuklo je.
Ostavlja te povijenog, opustošenog, umornog. Podložnog bolestima, iscrpljenog. Ukrade tvoju živost, elan, energiju. Donese prazninu i crnilo. Ovlada tobom.

Nametnik. Ako mu to dopustiš, ono postaje ti. Zaboravljaš, tada, svoju iskonsku prirodu,potpuno poistovjećen s lažnim, misaonim obrascima i patnjom, koja tada prožima i truje svaku stanicu tvoga tijela. Pokušavaš se sjetiti tko si, ali opojna snaga crnila te opija, prejaka je, toneš u dubok san, nesvjestan svega, osim patnje koja te preplavljuje..

Ta crna rupa kao da te povlači duboko u sebe...

Oznake: filozofija, duhovnost, spoznaj samog sebe, tijelo boli, Eckhart Tolle

Kad sam stvarno "sama"

Danas sam, napokon, ostala sama.
Bilo mi je potrebno to vrijeme za sebe..
...

Oznake: samoća, duhovnost, ljubav prema sebi, zahvalnost

"Može li itko reći, gdje je put ka sreći?"

Samoanaliza iscrpljuje, ali se isplati.
Dug je put do spoznavanja samog sebe i svojih grešaka.
Zagrepsti ispod površine značilo bi uočiti staru sliku koja nije nimalo lijepa...

Ovo su parafrazirani oblici nekih komentara koje ste ostavili na moj posljednji post. Od srca vam zahvaljujem na njima. Zahvaljujući vašim razmišljanjima, pronašla sam inspiraciju i motivaciju za pisanje novog posta (čak drugog u ovom mjesecu, bravo ja! :D).

(Put ka sreći)


Da!
Pogledati u sebe i svoje unutarnje procese može biti (zapravo, najčešće i jest) nevjerojatno teško.
Priznati odgovornost za vlastite emocije i, u konačnici, vlastiti život, može biti još teže.
Gledajući u sebe riskiramo mogućnost otvaranja starih rana koje nevjerojatno peku.

Sve je to neugodno.
Bolno.

Sve je to prekrasno.
Revolucionarno.


Često bježimo od problema, potpuno nesvjesni od čega uopće bježimo.
Ruke nam se znoje, budimo se u strahu, živimo, ali kao da ne živimo. Imamo osjećaj da stalno nešto nedostaje. Nikada nije dovoljno dobro. Nikada nismo dovoljno dobri. Nesretni smo, a na prvi, pa i drugi, pogled imamo sve što na je potrebno za sreću. Scenarij je to mnogih živih bića.

Neki ga žive, bespogovorno, nesvjesni da bi moglo biti bolje. Drugi su im krivi za "nesreću" koja im se dogodila.
Nedovoljno su hrabri da zastanu i vide što je to što ih čini onakvima kakvi jesu. Nedovoljno su hrabri da zastanu i pogledaju uoči onome protiv čega se "bore" ili od čega bježe.


Neki bi nešto i poduzeli, ali nije im potpuno jasno što bi trebali učiniti ni kako bi to trebali učiniti. Svakodnevica ih gura u nekom drugom smjeru, žive sreću ili nesreću poznatog terena. Nema veze, što je- tu je. Sutra će pogledati u sebe. Danas će još stisnuti zube. Danas nije toliko strašno. Sutra će se baviti sobom, raditi ono što žele, biti ono što žele.

Treći, pak, shvaćaju što žele i što ne žele. Žele biti slobodni od vlastitih misli i nefunkcionalnih uvjerenja koja su stekli u prošlosti, a koja im danas ne dozvoljavaju da ostvare puni potencijal. Žele prestati sabotirati sami sebe. Usuđuju se stati na kraj životarenju i početi živjeti.

Potonji se odlučuju stvari sagledati malo šire, ma kako god to neugodno i strašno bilo.
Hrabri su, ali kažu da sreća prati hrabre.

(Sunset at Malaren lake)


Životno putovanje istraživanja samog sebe može biti iscrpljujuće i bolno, osobito ako nas život nije mazio.
Nikada ne znamo što ćemo naći kada "zagrebemo ispod površine" ni kako ćemo na to reagirati. Pa ipak, ako se na to odlučimo, ako proživimo i preživimo neugodne emocije koje nam se javljaju zbog suočavanja sa nekim iskustvima koja su bila sve samo ne lijepa, možemo samo rasti. Napredovati. Ići naprijed, bez osvrtanja. Možemo se osloboditi okova prošlosti i napokon udahnuti punim plućima u sadašnosti.

Nekima se može činiti da je to putovanje preteško ili predugačko.
Trajanje tog putovanja ovisi o vama, o vašoj spremnosti da radite sami na sebi i o vašoj želji za boljim i drugačijim životom. Pa ipak, važno je naglasiti kako svako, pa tako i ono najduže i najzahtjevnije putovanje započinje samo jednim, malenim korakom.

Važno je donijeti odluku i krenuti. Učiniti taj prvi korak. Ne moramo gledati u daleku budućnost, predviđati događaje, uporno nastojati sagledati cijelu sliku. Ona može biti zastrašujuća. Ne moramo ni očekivati neke velike stvari. Važno je samo krenuti. Korak po korak. Svakim učinjenim korakom, bliže smo spoznavanju vlastitog smisla i iskonskoj sreći.

Ne kažem da će se svatko odlučiti na tako nešto. Ne treba se forsirati.
Na kraju krajeva, dubinska potpuna promjena ličnosti nije nešto čemu bi svatko htio ili trebao težiti.
Ipak, ono čemu svi težimo jest kvalitetniji i zadovoljniji život, s manje stresa i bolesti, a više zadovoljstva i smijeha. Vjerujem da svako živo biće želi biti voljeno i sretno. Samo što se neki to jednostavno ne usude.

(Tyresta)


Što nam onda može pomoći da budemo zdraviji i zadovoljniji?

Važno je zastati. Imati na umu da niti jedna situacija nije problematična po svojoj prirodi, nego je naša percepcija ono što ju čini takvom. Važno je pogledati problemu u oči. Dati mu ime. Pokušati ga sagledati iz različitih kuteva, osmisliti nekoliko njegovih potencijalnih rješenja. Odabrati najbolje. Postoje problemi koji su jednostavno nerješivi. Ako su takvi, ponovno je glupo činiti ih povodom za brigu- ionako se ništa ne može učiniti. U tom trenutku preostaje nam prihvatiti datosti i tražiti u njima neki dublji smisao.

Krenite na savjetovanje ili psihoterapiju. Postoje različite institucije kojima se možete obratiti.
Divite se sadašnjem trenutku.
Učite se biti zahvalni na onome što imate.
Okružite se ljudima koji vas čine boljim osobama.
Smijte se.
Bavite se stvarima koje volite.
Kreirajte. Slikajte, crtajte, pišite, plešite, pjevajte. Pritom nije važno koliko smatrate da u tome jeste ili niste dobri. Kreativne tehnike najbolji su način za dolaženje u doticaj sa samim sobom i sa Svemirom.
Izađite u prirodu.
Dozvolite si biti tužni i ljuti.

I ne zaboravite, sreća je vaša odgovornost. Ponekad se važno samo USUDITI BITI SRETNIM.

Pozdrav svima!

Oznake: osobni razvoj, psihologija, duhovnost, sreća, spoznavanje sebe

Afirmacije v.s. samosaboterstvo

Koliko često sabotiramo sami sebe?
Koliko često kočimo vlastiti uspjeh?
Koliko često zapravo ne želimo uspjeti?

(Kompilacija jezera, slike s putovanja; Bled)

Svjesno ulažemo trud u razvoj nekog odnosa, posla. Pročitali smo sve new age savjete, a bome smo upoznati sa afirmacijom i trudimo se svaki dan izbiflati ono pozitivno kako bi si povećali vjerojatnost uspjeha. Pa ipak, ne ide nam.. Nikako nam ne ide. Počinjemo se pitati što se to događa i što to radimo krivo. Nekada počnemo i očajavati, a može se dogoditi da i krivnja postane našim suputnikom ili, barem, čestim gostom.

(Buško jezero)

...

Koliko često zapravo uistinu vjerujemo da imamo kapacitet učiniti nešto zaista dobro?
Koliko često uistinu želimo to dobro sami sebi?
Ovo bi mogla biti ključna pitanja.

(Maksimir, četvrto jezero)

Ukoliko se afirmacija koju uporno ponavljam jednostavno ne ostvaruje, čini se važnim pogledati sebe i svoje unutarnje procese.
Može biti da samo mislimo da nešto želimo, a podsvjesno sami sebi i Svemiru šaljemo sasvim drugu informaciju.

Još kao jako mali, kreiramo svoja uvjerenja o sebi i svijetu. Ako smo integrirali uvjerenje o tome "kako ne vrijedimo, kako smo beznačajni, osuđeni na propast i nedostojni uspjeha", vjerojatno je da je i naša vibracija takva i da nam Svemir šalje ono što uistinu želimo, a to je potvrda svojeg unutarnjeg uvjerenja.

Čini se ključnim pogledati u sebe i svoju nutrinu, skinuti prašinu sa nekih davno usvojenih uvjerenja koji kao po automatizmu upravljaju našim mislima, našim ponašanjem i, u konačnici, našim životom.

Sami sebi smo najveći prijatelji i/ili neprijatelji.

(Bohinjsko jezero)

U životu se sukobljavaju naše dvije strane: onaj materijalni aspekt, koji želi ostati ovdje, neprestano proživljavati patnju, vrtjeti se u samsari ili, bez spominjanja ikakvih vjerskih termina, kolutu života. To je onaj nesvjesni ja, vođen energijom tanatosa.

Naš drugi aspekt ili ono što uistinu jesmo jest naša nutrina, naša duša. Ona je život. Ona može sve što poželimo. U Svemiru u kojem je ona, vrijeme ne postoji. Sve što smo poželjeli, već i imamo.

(Malaren)

Zaista mislim da nam Svemir kroz neugodne emocije i bolesti šalje poruku da to što želimo (što god "to" bilo- uspjeh, sreća, konkretna stvar ili stanje) u nekom paralelnom Svemiru već imamo i da trenutno, u ovoj dimenziji, nismo tamo gdje bi trebali biti. Ili, drugim riječima, to bi mogla biti poruka da je jednostavno došlo do disbalansa između onog što uistinu imamo i onog što uspjevamo materijalizirati u ovom svijetu. Kada se sretnemo s takvim emocijama ili takvim stanjem, ne treba očajavati, treba pogledati uzroke. Treba uvidjeti kada je i zbog čega došlo do disbalansa. Ukoliko je zapelo kod naših uvjerenja, treba pogledati duboko u sebe i reći si: Ja zaista zaslužujem da mi se dogodi nešto dobro. Ja sam zdravlje. Ja sam ljubav.

(ova fotka je "ukradena" s fejsa)


P.S. Don't kill the messanger :).

Ana

Oznake: duhovnost, psihologija, uspjeh, afirmacije

(Novi?) početak

... there was a woman who loved to write.

Pisanje.

Moja velika ljubav. Ispušni ventil. Aktivnost zahvaljujući kojoj promišljam, spoznajem, otkrivam sebe i prekrasan svijet oko sebe.
Toliko važno, a toliko ignorirano.

Dugo vremena nepravedno sam zanemarivala ovu aktivnost, uz povremene izlete u pisanje poezije koji su više služili kao potvrda nesvjesnoj ja da se ipak u nekoj mjeri bavim onime što volim.

U jednoj fazi sam osvjestila te procese. Shvatila sam, pisanje i ja smo isti. Pisanje je uvijek ono nešto čime ću se baviti danas poslijepodne, sutra, prekosutra, idući petak... Još ću samo obaviti to i to pa će i pisanje doći na red...
Izašla sam iz faze pretkontemplacije, ali sam nastavila ne činiti ništa.

U drugoj fazi pronalazila sam konstantne izgovore za ne pisanje. Vrijeme ili, bolje rečeno, nedostatak istog (kao najučestalije i najgluplje opravdanje koje homo sapiensi koriste), umor, sumnja u samu sebe: "Što ja to uopće mogu ponuditi? Hoće li to itko uopće čitati? Zašto bi ja uoće bila kompetentna o ičemu pisati?"

Čini se kako je bilo potrebno da barem malo spoznam i zavolim samu sebe kako bih mu napokon pridala vrijeme i pozornost koju zaslužuje.

Danas sam ipak slomila otpore, prestala tražiti izgovore. Došao je trenutak da se posvetim svojoj cjelovitosti i stvarima koje me uistinu ispunjavaju. Otvaranje bloga moj je maleni doprinos samoj sebi i svijetu koji me okružuje. Jednostavno... Imam previše toga reći i pokazati. Zašto šutjeti i skrivati to za sebe?

Za početak, neka ovo bude samo to, maleni korak ka samoj sebi. Čitatelji će, valjda, doći. Ako i ne dođu, znat ću da radim ono što volim, a to je najvažnije.

Kada sam napokon odlučila započeti, ponovno sam zakočila samu sebe pitanjima o čemu uopće pisati. O svojim promišljanjima o pitanjima ljudske psihe, filozofiije i duhovnosti? Kritici na postojeće društvo? Strasti prema prirodi, životinjama, putovanjima? Hedonizmu koji se manifestira u mojoj ljubavi prema kuhanju, restoranima koje rado obilazim? Možda bih mogla pisati o wellness turizmu za koji pokazujem izuzetan interes?

Odlučila sam, pisat ću o bilo čemu što me u datom trenutku bude okupiralo. Bit će ovo moj mali sataraš. Ionako je ljeto, a to je moje omiljeno ljetno jelo. Ovo će biti jedan mali komadić mene, maleni trag koji ću ostaviti. Pa što bude.

Zašto nesvjesna svjesnost? I zašto "Davanje je primanje"?

Možda sam jednostavno fan oksimorona, a možda mislim da nešto kao oksimoron uopće i ne postoji. Sve je spojivo i smisleno. Sve je povezano, iako se na prvu možda tako i ne činilo.

Nesvjesna svjesnost jer svaka svijest u sebi ima dio nesvjesnog. Nikada ne znamo sve. Nikada ne prestajemo otkrivati, spoznavati, sagledavati stvari iz drugačije perspektive. Osim toga, sve što je danas poznato, jednom je bilo nepoznato.

Analizirajući razloge za imenovanje bloga na ovaj način, ovaj blog nešto je što ću dati drugima. Dijelit ću svoje misli, iskustva, informacije, promišljanja i možda, ali samo možda, nekoga potaknuti na razmišljanje.
Sama ću od toga itekako profitirati. Radujem se promišljanju, upoznavanju drugačijih perspektiva i stavova, razmjeni, osobnom rastu i razvoju. Ima li što ljepše nego raditi ono što voliš i dijeliti to s drugima?

Hvala svima koji će biti dio ovog lijepog procesa. Hvala i Vama koji nećete. Hvala svima koji su do sada ostavili utjecaj na mene i pomogli mi da usvojim i nadogradim znanja o onome o čemu namjeravam pisati, a najveće hvala Tini, koja me uvijek hrabrila i koja će, vjerujem, biti najsretnija zbog ovog posta. :)

Ovo je moj novi početak.
Ovdje počinje Ana koja voli samu sebe, a završava ili, barem, u drugi plan pada ona koja neprestano sumnja u sebe i traži izgovore.

Želim Vam divan dan okupan suncem i smijehom. Možda je vrijeme da i Vi započetnete s nečim što već dugo želite, a za isto uporno nalazite izgovore i opravdanja?
I ne zaboravite,

:*,

Ana (unconscious_consciousness)

Oznake: filozofija, duhovnost, početak, psihologija